Gagh
24.11.2004., srijeda
Zašto pare?
|
Imao sam danas nešto za obaviti na jednom katu poslovne zgrade koja cijela pripada jednoj od brojnih multinacionalnih kompanija koje iz ove napaćene zemlje isisavaju ostatke života, ali to nije ovdje poanta. Na tom sam katu trebao obaviti neku stvar na odjelu marketinga u sobi br. xyz, ali ni to ovdje nije poanta. Poanta je u slijedećem: lovi. Zašto lovi? Pa krenimo redom. Uđem ja dakle u tu glanc novu zgradurinu punu stakla i kroma, liftova i naduvenih portirki, nabildanih čuvara i logotipova firme. Dođem na taj kat i u, pretjerano skupocjenim finesama (VCR+DVD, TV, 4 radna stola i isto toliko računala, mali stakleni frižider za hlađenje marende i sokova, automat za kavu i jedan za vodu iz boce...) nakrcanom uredu nađem dvije simpatične mlade tete u ranim tridesetim kako nešto stišču svaka po svom kompjuteru. Vani dan divan toliko da je sunce uprlo kroz staklenu stijenu i razlijeva se na mliječno bijelim plastičnim zavjesama - fontana svjetla i pozitivne energije! Naravno da sam odmah procvao dobrom voljom da započnem razgovor dok sam čekao da mi neka treća teta dobavi ono po što sam došao. Bla, bla i na vrhuncu zabave izazvane novotarijom (gotovo nikad ne posjećujem ovakve poslovne zgrade) pitam prvu da li joj je zabavno na poslu. Odgovorila mi je vidno zbunjena, začuđena, pomalo tiho ili čak (možda mi se ipak učinilo) tužnjikavo, ali sasvim ozbiljno "Zabavno? Kako misliš zabavno? Pa koji je posao zabavan?". Dobro, mislim si, ništa novo, ima dosadnih poslova. "A što ste završila?" pitam ju da bi prekinuo neugodnjak jer sad žena možda misli da se ja tu nešto foliram jer je moj posao možda zanimljiv (ona fora: ja mislim da ti misliš da ja mislim...). Onda je počela nabrajati nekakve faxeve po Americi koji su se u glavnom sveli na zajednički nazivnik: marketing. Otišla studirati preko bare da bi radila, za nju, dosadan posao??? Prava poanta: Radni dan od 24 sata: 8 sati spavanja, nekoliko (nedovoljno) sati jedenja, pijenja, WC akcije, čačkanja ušiju, kopanja nosa, rezanja noktiju, TVa, odlaska po spizu..., druženja sa bližnjima vrlo malo (istina, možete jesti s bližnjim i uz put piti, a da pritom lijevim palcem kopate uho, a desnim nos, ali vam to baš ne bi preporučio), druženja sa sobom samim još manje... Ostalih 8 sati provodimo na poslu, a deveti sat da dođemo i odemo sa njega, a koje bi ja isto uključio u pojam posao jer postoji nešto što se zove psihička priprema. Pitanje koje se tu nameće glasi: kako netko može raditi nešto 9 sati dnevno, a da u tome ne uživa? Mnogi bi odgovorili: zbog love i ja sam onda tu otkrio toplu vodu pa se proglašavam dosadnim i odlazim, ali pitanje koje se sad tu dalje nameće ima dalekosežnije i nimalo zabavne implikacije i glasi: kako netko može ostati normalan ako 9 sati dnevno, 5 dana u tjednu, oko 45 tjedana u godini i 30-35 godina u životu radi ono što mu nije zabavno?! Iz toga opet proizlazi da je taj čovjek pola svog budnog radno sposobnog života prodao za novac. Vikendi!? Ah, da vikendi! Onda statistike pokazuju da je broj samoubojstava najveći nedjeljom i ponedjeljkom. Zašto? Zbog propalog vikenda!!! Ok. Razumijem i toleriram da ima ljudi kojima je dosada svakodnevna, normalna pojava. Razumijem i toleriram da ima ljudi kojima ne mora biti zabavno da bi preživjeli. Valjda... Ima li... Hm? Ima???? Naravno da ima!!! Svugdje!!! To su oni koji nas pokušavaju uvjeriti da za svaku sezonu kupujemo novu garderobu i da obavezno moramo govoriti o njoj jer smo inače out, da moramo voziti novi auto jer nas inače susjedi (jučer sišli s brda) neče poštovati, da nam neopisivo trebaju nove žvake jer nam inače iz usta smrdi na javni zahod, da nam je super koristiti ultra turbo mach 3 jer ima 654 britvice pa se brada boji izači i da se nakon brijanja svakako trebamo mazati bio-sado-mazo-soft-fresh kremicama (ne kažu da je to zato što smo, prethodno pomenutom napravom, ogulili nekoliko slojeva kože), da svaka žena mora koristiti kreme protiv bilo kakvih prirodnih izraslina jer bi ju inače muškarac slučajno mogao zaista i dotaknuti pa je to onda fuj, da treba gledati sapunice... Vrhunac njihovog uvjeravanja nas, ali čak više i samih sebe, je izum žute štampe u kojoj, da ne bi morali misliti koliko je njihov vlastiti život jadan, premeću po papiru i jeziku stajski gnoj svih iole poznatijih individua od kojih su večina jadnici poput njih (Pokušajte se prisjetiti koliko ste članaka o STVARNO zanimljivim ljudima vidjeli u takvim časopisima?)... I mic po mic, od mode, preko britvica pa do žute štampe, izgradila se civilizacija nesretnih ljudi koji u glavnom tlače one sretnije i uvjetuju ih da i oni budu nesretni postavivši im novac kao uvjet za same bazične stvari (pomislite samo da krov nad glavom morate otplačivati 30 godina i da pritom još jedan poklanjate tim istima). I tu se krug zatvara. I to je ta glavna poanta. "O, kako je lepo biti glup!" Bora Đorđević p.s. Da me netko ne bi pogrešno shvatio: govorim o ljudima koji rade dosadan posao isključivo zbog još novca, a ne o onima koji ga rade jer moraju. Zagreb, 23.11.2004. |