Gagh

17.11.2004., srijeda

Ibrica

Ibrica je toga dana bio osobito mrzovoljan na sebe jer je upravo terminirao dugododišnji rad na svom kompjuteru skidajuči sa interneta neprovjereni program za zaštitu podataka koje se pokazalo da je taj isti program upravo izbrisao upropastivši usput kompletne Windowse. Nakon pomnog promišljanja odlučio je svoj bijes iskaliti na susjedinoj kujici Betty pa ju je, dok je ova po tko zna koji put urinirala po njegovom omiljenom otiraču za cipele, izbio od batina na što mu je kujica izrecitirala Makbeth. Vlasnica kujice, časna sestra Sara koju je Ibrica povremeno ševio, nije se mogla načuditi iznenadnoj agresiji kod svog inače mirnog ljubavnika te je pozvala kola hitne pomoći koja se nikada nisu pojavila jer je konj koji ih je vukao davno umro, a ministarstvo zdravstva nije smatralo nabavku novog prioritetom.
Kako bilo, Ibrica se uskoro smirio te se lijepo ispričao sestri Sari kupivši joj prekrasan pejotl kojega su zatim skupa prožvakali nakon čega su se probudili u lokvi vode ispod spomenika svetom Franji Asiškom na nekom trgu u Barceloni koji je smrdio na prženu ribu i žamor ostarjelih toreadora. Sestra Sara je pobjegla prestravljena, a Ibrica je odlučno započeo novi život kao odgajatelj u mjesnom vrtiću. Posao se pokazao vrlo jednostavnim pošto su ga djeca obožavala iako ga nisu razumjela ni jedne jedine riječi, a njemu nije ni na kraj pameti bilo da u svojoj 33 godini počme učiti španjolski. Iako toliko neopterečujuće lak, taj mu je posao brzo dosadio. Dok je odlazio, mnoga su djeca plakala i škrgutala zubima. I njemu je zbog toga bilo žao, ali znao je da mora nešto učiniti sa svojim životom jer mu se bliži kriza srednjih godina, a još nikada nije jeo šećernu vunu.
Podigao je mjesečnu plaću i zaputio se ka lokalnoj birtiji. Uz put je kupio dvije skupe cigare. U birtiji je bilo malo svjetla i puno, puno obskurnih ljudi izrazito ruralnih fizionomija. Kada je stupio nogom unutra, svi ništa ne rekoše samo ga mrko pogledaše. Prišao je šanku i od konobara zatražio kamilicu, limun i smeđi šećer. Na spomen posljednjeg u glavu mu je iz nepoznata smjera doletjela pepeljara i trenutak nakon toga on sam je letio zrakom dok mu je kroz glavu prolijetao cijeli njegov život u 26 slika.
Aterirao je u naručje gospođe Stelle koja se već danima u godinama molila zidu kraj samog ulaza u krčmu gdje joj se jednom ukazala Gospa. Sin gospođe Stelle, koji je i inače cijelo vrijeme boravio uz majku šetajući ulicom gore-dolje, vidio je taj prizor te je iz njega logično, a u skladu sa svojim zapuštenim intelektualnim sposobnostima, zaključio da je Bog uslišio majčine molitve poslavši svog jedinog sina spustivši ga direktno u njeno naručje, objavivši joj time da je baš ona ta koja je odabrana i da baš ona treba biti uz sina Božijeg dok izbavlja čovječanstvo iz ukaljanog zemaljskog i vodi ga, pošto je izvršio strogu katehetsku selekciju, u kraljevstvo nebesko. Također je zaključio da u toj raboti i on može biti od koristi svojoj voljenoj mami, a napose i novom mesiji pa se automatski pred njima bacio na koljena što je za posljedicu imalo dvije slomljene hrskavice.
Ibrica se probudio iz blage nesvjestice nakon nekoliko trenutaka i ustanovio da se nalazi snažno stisnut u naručju ogromno debele brkate žene i da ih okružuje rastuča gomila klečečih ljudi koje se klanjaju i nešto mumljaju sebi u bradu. Pokušao se prisjetiti kako je tu dospio, ali mu to baš i nije pošlo za mozgom pa je upitao brkatu ženu na što mu je ona odgovorila da su i ona i njen sin njegovi sluge pokorni. On ju naravno nije mogao razumjeti jer je govorila Španjolski. Zatim mu je počela prati noge suzama. Pošto Ibrica nije mijenjao čarape nekoliko dana ta je scena bila toliko neugodna da bi ju u svakom slučaju bilo neukusno opisivati. Kada je završila sa pranjem, gospođa Stella mu je krenula brisati noge svojom dugom bujnom crnom kosom što je kod Ibrice izazvalo neopisiv osječaj škakljanja zbog kojega se počeo grčiti od smijeha. Okupljeni su njegove nenadane geste interpretirali kao autentično mesijansko doživljavanje vjerske ekstaze u kojoj su u svakom slučaju i oni htjeli sudjelovati pa su se svi redom počeli bacati po podu, vrištati i gristi nokte. Stella je bila ponosna na svog gospodara.
Ibrica je bio zbunjen i tim više što ga je pamćenje potpuno izdalo pa mu se sve ovo činilo nekako čudno i poznato i nepoznato, ali u svakom slučaju istovremeno i bizarno i zabavno. Sviđalo mu se što vidi ovoliko ljudi kako se klanja, ali mu je išla na živce ova ružna luđakinja kojoj još i smrdi iz usta po ribi i bijelom luku. Obratio joj se zamolivši ju da ga pusti ustati, na što ga je ona prvo tupo pogledala, a onda se, pošto joj je u očima bljesnula iskra ludila prožetog lukavstvom, obratila okupljenoj svjetini rekavši da Isus želi da mu pod hitno nabave lijep kabriolet od najmanje 250KS. Svjetina se uskomešala i u roku od nekoliko minuta nasilno konfiscirala lijep Brabus u kabriolet verziji od jednog bogatog građanina koji se tu slučajno našao u prolazu. Stellin sin je pomogao majci da pomogne Isusu da se popne u kola. Ibrica je i dalje pomno promatrao i slijedio upute ovih očigledno nenormalnih ljudi, čisto da vidi što će se slijedeće dogoditi. Sjedio je sa Stellom u udobnom naslonjaču dok je njen sin upravljao bijesnim kolima povremeno mahnito turirajuči na kvačilu pošto mu majka nije dala da ubrza. Vozio je 10 kilometara na sat dok je za njima curila još uvijek rastuča gomila.
Gospođa Stella je glasno objavljivala svima radosnu vijest veličajući pritom svoju ulogu u njoj. Oči su joj plamtjele vjerski fanatizam i neko tupilo svojstveno svima koji vjeruju zato što nisu u stanju suočiti se sa vlastitom (najčešće bijednom) istinom, a ne zato što zaista vole. Ibrica je pritom uspio nazrijeti činjenicu da je u cijeloj toj predstavi on iz nekog razloga posebno važan i da su svi ti ljudi tu samo radi njega, a ne zbog te neugodne glasne babetine. U svemu tome mu je jedino smetelo što ga svi uporno dodiruju te se svaki put pokušao odmaknuti što mu je teško polazilo za rukom pa im se ubrzo prepustio. Kola su se približila glavnom gradskom trgu.
Na trgu se nalazila fontana sa kipom. Zaustavili su se ispred fontane. Svjetina se rasprostrla oko auta. Iz svjetine su izašli gradski oci i nadležni vjerski vođe obučeni u svečane odore. Ibrica ih je promatrao dok su mu se obraćali na Španjolskom ne razumjevši ih ni riječ. Samo je kimao glavom. Nakon pola sata govorancija na kojima su se izmjenjivali lokalni velemože svih boja, veličina i oblika Ibrici je postalo jako dosadno, a i sjećanje mu se povratilo. Povezavši konce zaključio je da ne bi sada tu bilo moralno pretvarati se da je ono što nije, osobito zato što se očito radilo o nesporazumu vezanom uz vjeru pa nije htio griješiti dušu. Idućih pola sata razmišljao je što da napravi. Uvidjevši da ne može samo tako otići odlučio se poslužiti malim trikom tj. povesti masu za sobom, a onda nekako izmigoljiti u prvu sporednu uličicu. Ustao je, pokazao gracioznim pokretom desne ruke smjer i krenuo.
Velemože su u početku negodovali zbog toga što im je prekinuo govorancije, ali ih je masa ponijela pa su se jedva, uzvikujuči uobičajene veličanstvene parole koje marva toliko voli, uspjeli probili na čelo kolone, koračajuči u stopu za novim Isusom.
Ibrica je naglo skrenuo u prvu mračnu sporednu uličicu te počeo trčati. Svjetina se uskomešala i nekolicina je potrčala za njim dok su drugi glasno negodovali. Bježao je preko zidova, ulica, požarnih stepenica, trgova, zgrada, glavnih i sporednih uličica. Upornost i brojnost njegovih progonitelja nisu se smanjivali. Naprotiv. Uz povećanje njihova broja povećavala se i buka koju su lučili. Iz molitvenog mrmljanja sebi u bradu prvo se pretvorila u zapomaganje i usrdne molbe da bi nakon tri prijeđena bloka prešla u zahtijeve i zapovijedi, a nakon još dva u prijetnje i psovke.
Opkolili su ga na vrhu visoke stare zgrade koja je dominirala tim dijelom predgrađa. Na betonu ravnog krova skupili su se tišina neba, ustajala kišnica sa slikom oblaka i dva stupa u obliku slova T povezana paralelno postavljenim konopcima za sušenje veša. Iza željeznih vrata koja su vodila na ravni krov skupili su se buka, žamor i psovke svjetine u negodovanju. Netko je lupao po vratima. Netko se penjao požarnim stepenicama.
Ibrica je samo stajao. U jednom trenutku su željezna vrata popustila i smjesa fanatičnog bijesa je počela nekontrolirano kuljati na krov. Sa požarnih stepenica je također pristiglo. Nebo je preplavila buka, a slika oblaka u kišnici se rastočila pod naletima kopitara, papkara, gamadi i ostalih. Prvi su zgrabili Ibricu i prislonili ga na stup, drugi su otgrnuli konopce za sušenje robe i počeli ga čvrsto vezivati, treći su im glasno izdavali naredbe istovremeno potičuči četvrte na bučno navijanje. Sablaznilo ga je kada je shvatio da je u položaju poput samog Isusa Krista, sa rukama bolno sputanim na svakoj strani slova T.
Tek ga je pri toj spoznaji užasnula konačna slika cijele situacije. Još do tada nije mogao pojmiti koliko je ta naizgled glupava farsa u stvari ozbiljna. Užas je bio tim veči što takvo ponašanje odraslih ljudi ni u najdaljem kutku svoga mozga nije mogao (ili htio) očekivati.
Onda su se ispred mase namjestili politički i crkveni velikodostojnici grada i počeli držati govorancije. Opet na Španjolskom. Opet nije razumio ni riječi. Nečija djeca su se igrala lovice oko stupa i njegovih nogu. Govorancije su trajale toliko dugo da je masa postala vidno nervozna. U zraku se mogao osjetiti snažan negativan naboj iščekivanja i gnjeva koji se uvijek tako tužno lako pretvara u agresiju. Ibrica je šutio stiščući zube. Znao je da nema smisla ništa objašnjavati. Nije imao kome. Rulja je sve glasnije mrmljala, počela su dobacivanja. Glas svećenika se utapao u glasovima pastve na rubu. Svi su samo čekali kulminaciju. Naravno, došla je na vrhuncu napetosti.
Isti onaj sirovi pijanac ruralne fizionomije koji je Ibricu pogodio pepeljarom u onoj gadnoj, obskurnoj krčmi, probivši se kroz amorfnu masu, zaletio se prema njemu psujuči i mašući nožem. Pogodak je bio pijano neprecizan tako da posao nije bio sasvim gotov, ali iz Ibričinih rebara je potekla krv, a glava mu je klonula na prsa. Na to su se svi počeli histerično radovati da bi nakon samo nekoliko trenutaka potpuno zamukli. Čak i velemožni govornici. Čak i djeca koja su se prestala igrati.
Polako, šutke, jedan po jedan, ljudi su počeli slilaziti prema prizemlju, izlaziti na ulicu, ići kučama. Na krovu su ostali samo Ibrica i pijanac sa krvavim nožem koji je cijelo to vrijeme tupo nepomično buljio u svoje krvave ruke i koji je, kada je sve utihnulo, skinuo sa Ibrice konopac kojim je ovaj bio vezan, vezao jedan kraj sebi oko vrata, drugi za kuku na rubu krova te se bacio u ponor.
Te je večeri Ibricu pronašla gluhonijema pralja koja je došla sušiti veš i koja nije toga dana bila u gomili jer ju općenito nisu zanimala masovna javna okupljanja. Njegovala ga je u svom potkrovnom stančiću tri dana dok mu se nije vratila snaga i dok nije odlučio otiči iz ovog ludog grada. Zahvalio joj se podarivši joj svu plaću zarađenu u vrtiću, poljubio je u čelo i otišao.
Na odlasku je sasvim slučajno prošao kraj obskurne krčme do koje je klečala gospođa Stella i molila se zidu sa svojim tupastim sinom. Ugledavši ga, oboje su ostali zapanjeni. Ibrica je ubrzao korak prema najbližem autobusnom kolodvoru. Odlučio je otiči što dalje, na mjesto gdje će u miru moći pojesti mnogo kvalitetne ružičaste šećerne vune.

- 18:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>