|
Zagaslih očiju i pod suncem i u mraku kapljice znoja klize niz obrve utrkujući se koja će stići do hrabrih usana neustrašivih misli. Pogled prestrašen. Nesvjestan svoje hrabrosti ne upire se više ni o što, osim sebi slično. Ne upire se, kao lađa o stijene, o tuđi pogled. Ne upire se, kao sidro o dno dubokog modrog mora, o tuđe neodsanjane snove. Obrušuje svu svoju bol o ono, svemu krivo, beskrajno plavo nebo. I zuri nepomično u ono pomično i, unatoč svojemu pravu, ne svaljuje krivnju. Ono krivo nebo, pogled upija i blaga milost u suhim očima. ljeto, 2005. |