Zagaslih očiju i pod suncem i u mraku
kapljice znoja klize niz obrve
utrkujući se koja će stići do hrabrih usana
neustrašivih misli.
Pogled prestrašen.
Nesvjestan svoje hrabrosti ne upire se
više ni o što, osim sebi slično.
Ne upire se, kao lađa o stijene,
o tuđi pogled.
Ne upire se, kao sidro o dno
dubokog modrog mora,
o tuđe neodsanjane snove.
Obrušuje svu svoju bol o ono, svemu krivo,
beskrajno plavo nebo.
I zuri nepomično u ono pomično i,
unatoč svojemu pravu, ne svaljuje krivnju.
Ono krivo nebo, pogled upija
i blaga milost u suhim očima.
ljeto, 2005.
Post je objavljen 10.02.2007. u 09:11 sati.