Volim pisati u muškom rodu

subota , 17.05.2014.

U meni je neki nemir. Neka tuga, samoća. Ne znam razlog. Znam da sam usamljen. Znam da mi nedostaje, netko... Htio bih umrijeti, već dugo. Znam, glupe pomisli, znam. Znam, netko bi cijenio da živi, da može živjeti. Oko mene se događaju pogrebi. Svijet je žalostan. I ja sam.

Možemo li se zamijeniti? Meni se ne živi više. Već dugo.

Imam sve što bi netko poželio. Dobar posao, novac, koji potrošim na brzinu na neke djevojke, nevažne, prolazne. Na izlaske, na zabave, alkohol, cigarete. Provodim se dobro. Ljubim neke usne, diram neka tijela, stapam se u nježnostima s raznoraznim nepoznatim bićima. Nedostaje mi nježnosti. Nedostaje mi polagano jutarnje buđenje s nekim koga volim i tko zapravo i mene voli. Pa kavica, doručak, šetnja... Zajednički planovi za ljeto. Nedostaje mi.
Zato se probudim tužan. Ništa od toga nemam. Živim sam. Sam za sebe. Pa morao bi se voljeti, da živiš za sebe!

Želim živjeti za nekoga. Želim da netko živi za mene.

Nema smisla.

Image and video hosting by TinyPic

Pao sam, kao kamen,
Kao bačen iz neke daleke obećane zemlje
u pustoš.

Kao kamen sam hladan.
Siv, oštrih rubova.

Po meni sada padaju
kaplje kiše, rose,
snjegovi.
Preko mene gaze čudna bića,
Pomiču me, guraju, bacaju.
Bespomoćan gledam u nebo,
plavo, nedostižno.

Kamen sam. Podigni me.

Oznake: Bol, tuga, usamljenost, smrt

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se