dio 13.....sorry sto je proslo toliko vremena, bila sam izgubila memory stick na kojem drzim tekst...
Sada kada o tome svemu razmišlja pada mu na pamet kako je napravio još jedan pomak, jer nije jučer kupio niti jednu od oni banalnih budilica koje su mu također nakon očevog napuštanja postale opsesija.
Sada tako stojeći na mekanom tepihu očima prelazi po sobi o traži odjeću koju bi mogao obući. Naravno, preko uredske stolice koja stoji nasuprot njegovom radnom stolu prebačeni su komadi skupocjene odjeće koje mu je nesumnjivo majka tek jučer kupila. Sva je ta njegova odjeća u nekim pastelnim bojama , te sa uzorcima koje odgovaraju posljednjem modnom kriku, na kojima se jasno može vidjeti neka svjetska marka.
On sasvim sigurno ne želi danas u školu ići u nekoj majci koja vrijedi abnormalno puno para. On to ustvari nikada i nije htio, nego jednostavno nije mario, te obukao sve što bi mu se stavilo u ruke.
Nikada nije mrzio toliko svoj ormar koliko u ovom trenutku, jer se za promjenu stvarno želio obući normalno, a to je malo teže za aranžirati budući da on jednostavno nije u posjedu takvih stvari.
U susjednoj sobi Marina upravo čeka pravi trenutak u kojemu će ući u njegovu sobu s frustriranošću koja joj se očituje na faci, ta se derati da izlazi iz svoje postelje. Sve je to predivno smišljene: ulazi u sobu dere sa na njega, a kada «shvati» da je on ustvari budan , ona sa jednim užasnim glumatanjem prikazuje njezino čuđenje.
Ona je osoba koja ne zna Bog-zna-kako lagati i to bi Daniel na izrazu njezinog lica sasvim sigurno primijetio da nije toliko usredočen na pronalazak ostataka nekih ofucanih tkanina koje se nazivaju odjećom-uzaludno.
Marina nije jučer navečer bila u kući kada su Dino i Danieal pričali, te zato nije uspjela još vidjeti tendencije između njih dvojce. Ona je ustvari uvijek bila zaštićena od svega, jer je bila uvijek mala seka, koja se nije mogla braniti. Njoj je to sa jedne strane godilo, sli s druge strane godilo, ali s druge je strane pak bila ljuta što je ona na neki način bila izdvojene. No dobro, to je bilo prije one subote, a nakon nje, nitko više naizgled nije mario za nikoga u svojoj okolini. Interesantno je koliko neki događaji mogu promijeniti čovjeka iznutra i ostaviti tolike posljedice na osobe. Pitanje koje si je sasvim nedvojbeno svatko od njih bio postavio je :»Zašto ja?!»
Daniel Marinu doživljava tek površno u ovim trenutcima pa na njezinu predstavu koju je upravo odigrala u njegovoj sobi odgovara sa jednom tihim i zamišljenim:«hmmmh…»
Na to ona odlazi , naizgled bijesno, sli u svojoj unutrašnjosti razmišljajući o tome kako se nešto misteriozno događa u Danielu, zbog čega se tako čudno ponaša. Ona se ne može sjetiti da li je uopće ikada u svom životu doživjela sliku koju je opravo vidjela, ili joj se učinilo da je vidjela: Daniel kako stoji ispred svog ogromnog ormara, razmišljajući očito što će obući.
