dio 13.....sorry sto je proslo toliko vremena, bila sam izgubila memory stick na kojem drzim tekst...
Sada kada o tome svemu razmišlja pada mu na pamet kako je napravio još jedan pomak, jer nije jučer kupio niti jednu od oni banalnih budilica koje su mu također nakon očevog napuštanja postale opsesija.
Sada tako stojeći na mekanom tepihu očima prelazi po sobi o traži odjeću koju bi mogao obući. Naravno, preko uredske stolice koja stoji nasuprot njegovom radnom stolu prebačeni su komadi skupocjene odjeće koje mu je nesumnjivo majka tek jučer kupila. Sva je ta njegova odjeća u nekim pastelnim bojama , te sa uzorcima koje odgovaraju posljednjem modnom kriku, na kojima se jasno može vidjeti neka svjetska marka.
On sasvim sigurno ne želi danas u školu ići u nekoj majci koja vrijedi abnormalno puno para. On to ustvari nikada i nije htio, nego jednostavno nije mario, te obukao sve što bi mu se stavilo u ruke.
Nikada nije mrzio toliko svoj ormar koliko u ovom trenutku, jer se za promjenu stvarno želio obući normalno, a to je malo teže za aranžirati budući da on jednostavno nije u posjedu takvih stvari.
U susjednoj sobi Marina upravo čeka pravi trenutak u kojemu će ući u njegovu sobu s frustriranošću koja joj se očituje na faci, ta se derati da izlazi iz svoje postelje. Sve je to predivno smišljene: ulazi u sobu dere sa na njega, a kada «shvati» da je on ustvari budan , ona sa jednim užasnim glumatanjem prikazuje njezino čuđenje.
Ona je osoba koja ne zna Bog-zna-kako lagati i to bi Daniel na izrazu njezinog lica sasvim sigurno primijetio da nije toliko usredočen na pronalazak ostataka nekih ofucanih tkanina koje se nazivaju odjećom-uzaludno.
Marina nije jučer navečer bila u kući kada su Dino i Danieal pričali, te zato nije uspjela još vidjeti tendencije između njih dvojce. Ona je ustvari uvijek bila zaštićena od svega, jer je bila uvijek mala seka, koja se nije mogla braniti. Njoj je to sa jedne strane godilo, sli s druge strane godilo, ali s druge je strane pak bila ljuta što je ona na neki način bila izdvojene. No dobro, to je bilo prije one subote, a nakon nje, nitko više naizgled nije mario za nikoga u svojoj okolini. Interesantno je koliko neki događaji mogu promijeniti čovjeka iznutra i ostaviti tolike posljedice na osobe. Pitanje koje si je sasvim nedvojbeno svatko od njih bio postavio je :»Zašto ja?!»
Daniel Marinu doživljava tek površno u ovim trenutcima pa na njezinu predstavu koju je upravo odigrala u njegovoj sobi odgovara sa jednom tihim i zamišljenim:«hmmmh…»
Na to ona odlazi , naizgled bijesno, sli u svojoj unutrašnjosti razmišljajući o tome kako se nešto misteriozno događa u Danielu, zbog čega se tako čudno ponaša. Ona se ne može sjetiti da li je uopće ikada u svom životu doživjela sliku koju je opravo vidjela, ili joj se učinilo da je vidjela: Daniel kako stoji ispred svog ogromnog ormara, razmišljajući očito što će obući.
dio 12.....;o)
Kod Daniela to je značilo da ga odgaja gitara uz koju je rastao i dobivao razne spoznaje o životu.
Za Dinu to je značilo da antidepresivi i tablete nakon toga i teže droge imaju utjecaja na njegov razvoj kao osobe, ali ga to nije ojačalo, već samo činilo još krhkijim.
Marina nije našla zamjenu za oca, te je zato svima htjela dokazati da joj nitko i ništa nisu potrebni, čak niti elementarne stvari kao što je to hrana.
Njihova majka, nije trebala oca, nego nekoga tko bi uspio nadomjestiti njezinog muža, u kojeg je imala toliko povjerenja. Toliko povjerenja koje je on tako nemilosrdno iskoristio.
Jedina stvar koju Daniel u potpunosti kontrolira je njegova gitara. Nekada pomisli kako bi bilo lijepo kad bi životi njegovih bližnjih s njegovim životom, bili tako lijepo usklađeni kao zvuci žica njegove predivne gitare.
Na to se on ustane iz svog kreveta, dok mu se pritom pomalo vrti u glavi zbog naglog dizanja, no on to sa lakoćom uspijeva prebroditi i odlazi do kuta svoje sobe gdje se uredno spakirana u svojoj futroli nalazi njegovo blago.
Pojam da netko svira božanstveno je čini se nekada zbog njega izmišljen. Bilo bi tu još epiteta kao što su fantastično, graciozno, odlično koordinirano i mnogi drugo, ali božanstveno je ipak riječ koja to najbolje opisuje.
Ti savršeni zvuci dopiru naravno i do Marinine sobe, iako je Daniel uvijek mislio da je izolacija toliko dobra da se ne bi čulo ni kada bi organizirali čitavi koncert u njegovoj sobi, naime, njegova se sestra nikada nije žalila kada bi on noćima bio u svojoj sobi i neumorno svirao.
Ne može se reći da je to uspavanka, jer je to daleko prebučno da bi se zvalo takvom, ali je sasvim sigurno na nju djelovalo opuštajuće. Nikada ona nije htjela reći bratu da je zbog njega čitaavu noć budna sjedila u krevetu u svojim ružičastim spavaćicama koju je njezina majka vjerojatno naručila iz nekih skupih kataloga, a uz određene bi se cipele hladno mogle proći kao neka razigrana večernja haljina, jer je znala kako je to spas za njezinog brata, a ne može reći da ju to smeta. Nekada je bilo i ljepše slušati i koncentrirati se na predivno uigrane tonove koje njezin brat proizvodi, nego misliti o nekim sasvim morbidnim i depresivnim temama.
Sati i sati svirke za Daniela prolete kao u trenu , te se prije nego se uspio pravo i ugrijati, osvrnuo na sat na kojemu se očitovalo krajnje vrijeme za spremanje, ako zbilja želi krenuti ranije.
Prestanak sviranje za njega uvijek znači kao beskrajno tužan trenutak kao da se rastaje sa prijateljem s kojim je proživio predivne trenutke, ali naposljetku, mora se i to dogoditi.
Samo pomisli na to da će možda za neko kratko vrijeme vidjeti onu djevojku, vidjeti joj lice sa onim pomalo lošim tenom ali predivnim tužnim očima. Taj loši ten ustvari daje njezinom licu tu ljepotu i taj osjećaj realnosti, a ne kao da je to tek neki ludi san iz kojeg će ga sasvim sigurno nakon par minuta probuditi neka nova budilica.
