dio 11....
Gleda ponovno na sat kako bi se uvjerio koliko mu još preostaje vremena ako danas stvarno želi doći na vrijeme, i ne samo to, nego i prije krenuti.
04:13- definitivno prerano, jer mora krenuti tek negdje oko sedam i pol. Vrijeme koje mu se svih ovih 6 godina godina činilo tako besramno ranim, sada je izgledalo tako daleko.
Osjeća se kao dijete kojemu je obećano da će danas smjeti u lunapark, a to je za takvu beživotnu dušu koja nije mario nizašto zadnjih godina , poprilično čudan osjećaj. Osjećati se kao dijete-to je ono što bi Daniel želio, jer je cijelo njegovo djetinjstvo propalo, ali uvijek kada na to pomisli nije siguran bi li bilo sada bolje, ili bi se ponovile iste nedaće koje su se dogodile i tada. Interesantno je uvijek bilo razmišljati što-bi-bilo-kad-bi-bilo , ali prošlost na kraju krajeva uvijek ostane netaknuta i nepromjenjena. Nekada nam to odgovara, ali se koji put događa, kao i Danielu u zadnje vrijeme da nam to i nije najmilije.
Njemu se svih onih godina natpis na ogledalu kojeg je ostavio iza sebe njegov otac kao jedna noćna mora koja će već jednom proći ta niti jedna noć nije beskrajna. Dan nikada ne osvane jedino ako se činjenice potiskuju, a realnost ne prihvaća kao takvom. Ali danu ne treba puno vremena kako bi osvanuo, a čini se da na onaj djelić kugle zemaljske gdje stoji taj depresivan i traumatizirani srednjoškolac polako , ali sigurno izlazi sunce, koji je jedini razlog zbog kojeg de okreće zemlja, i zašto se okreću životi jedinki zvanim ljudima.
Ne može se reći da on to nije primijetio da tračak svjetlosti obasipa komadić zemlje na kojem stoji, ali primijetio je također da je tome svemu prethodio jedan poseban događaj, naime sve se to dogodilo nekoliko trenutaka prije nego što je susreo tu curu koja se upravo tada selila u njegov stari kvart.
Odjednom se sve to čini nekako realnim. Stvarnost nama samo svoje dobre strane, jer se tako i sve što je Dino rekao ili učinio isto tako ne čini kao farsa ili beskrajni san.
«Jedna je prednost u stanovanju u ovoj kući», pomisli on, «to, što su zidovi dobro zvučno izolirani.»
Toga u njegovom bivšem prebivalištu sigurno nije bio slučaj, jer se tamo čuo svaki korak u susjednoj sobi , a kamo li neka bučnije svađa, nespretno ispadanje lonca iz ruku kao i zvuci gitare.
«Zvuci gitare…», ponovi on, ovaj put naglas.
Štošta se promijenilo u načinu njegova života ovih dana, ali jedini predmet, iako on njega ne bi nazvao predmetom već nečim sasvim svetim, koji mu je pričinjavao osjećaj sličan zadovoljstvu, bi sada sasvim sigurno djelovao opuštajuće u njegovim rukama.
Otkako je po prvi puta čuo nečisti zvuk gitare kojeg je na neki način sam producirao, postao je zaljubljenik u taj predivni instrument. 
Uz njegovu vjernu prijateljicu njegova je jadna pojava opstala do ovoga trenutka. Trebao je nešto što će mu zamijeniti oca. O, da, vrlo čudno zvuči da mu jedna «stvar» može zamijeniti roditelja, ali jednako onako kako djeca trebaju oca, ona trebaju adekvatnu zamjenu ako on ode, a budući da Zdravko nije bio primjeren za obavljanje roditeljske dužnosti koja se sastoji od mnogo više dužnosti nego davanje džeparca, njih troje trebalo je nešto što će im zaokupiti pozornost i biti dio kompliciranog procesa izgradnje osobnosti.
dio 10.....
Na te se riječi Dino ustane i ode plačeći, i okrečući se nenametljivo kako to Daniel ne bi primjetio.
Bol koja je u tim trenutcima u trncima prolazila kroz Danielovo tijelo jednostavno je neopisiva, jer je upravo vidio na licu svoga , inače tako hladnokrvnog brata, očaj, frustriranost, nemoćnost da se brani sam od sebe ,mržnju, no ipak neopisivo veliku ljubav prema svojim bližnjima.
On ostaje sjediti na tim hladnim pločicama u jednom ogromnom emocijalnom kaosu, svjestan toga da on stvarno ništa ne može učiniti za svog brata.
Napokon , 2 sata poslije, on skuplja snagu kako bi se mogao ustati i doteturati do svog kreveta.
Interesantno kako se takva mala relacija u takvim uvjetima može činiti iscrpljujućom i neizmjerno dugačkom, a obična noć koja potom slijedi beskonačnom.
Miješajući se njegovi osjećaji krivnje i bezvrijednosti, jer je nemoćan u slučaju njegovog brata, sa osjećajima nade i optimizma koju mu je donio onaj pogled u oči one djevojke , daju jednu sasvim zbunjujuću smjesu u Danijelovoj glavi.
04:06 pokazuje posrebrnjena Schwarz-ova budilica dok Daniel s nepovjerenjem gleda u nju jer ove noći zasigurno nije niti oka sklopio. Ma ustvari nije uopće bilo važno to što ujutro ide u školu , te da će sasvim sigurno biti neispavan , već to što je on u svojoj glavi čitavo vrijeme sastavljao razne akcije kojima bi mogao svome bratu uliti smisao u život, a to je jedino moglo ići tako da ovaj dobije povjerenje u ostatak živih bića na ovoj planeti koji se neadekvatno glasaju, imaju nepopravljive nagone, i koliko god vam bili bliski, riskirate da će podivljati i da će vas iznevjeriti (pritom misleći na homo sapiense).
Sada kad je neko duba , duboko u noći, jedino doba u kojem se umjesto auta, laži ljudi, vike pokoje majke koja nije zadovoljna sa ocjenama svoga djeteta ,čuje glasanje cvrčka te se u zraku očituje jedna mirnoća koja u normali nije prisutna u ovakvom svijetu koji je neprekidno u nekakvoj utrci s vremenom, Danielu dolazi na pamet ideja da bi možda mogao ranije krenuti u školu kako bi vidio onu curu koja je izlazila iz starog golfa izblijedjele žute boje, te na neki način njemu promijenila život.
Želi ju barem još jednom pogledati u te tužne oči u kojima se na nikakav vidljiv način očituje pohlepnost, koja se kod ostatka ljudi vjerojatno smatra vrlinom jer inače ni bi bilo toliko takvih ljudi , te ti ljudi ne bi odgajali djecu onako kako to sada rade.
U tim se očima nije nikako moglo prepoznati da joj je životni moto «vrijeme je novac» ili pak «get rich or die» ,nego je više nalikovalo da je ta cura izgubila životni moto negdje u prošlosti, te da ga traži negdje u budućnosti.
- SLIKA SA spark.blog.hr
dio 9...
Ne može se reći da je to sad bilo neko veliko iznenađenje, ali se svakako može brojati kao duboko razočaranje. Nije toliko ogorčen zbog brata, jer on nije kriv, nego zbog sebe jer jednostavno nije ništa poduzimao svih tih godina.
Dini od sve te silne boli klecaju koljena. Emocije znače bol, i sada se on prisjeća zašto cijelo vrijeme pokušava ne osjećati išta. Njegov mlađi brat sjeda do njega da bi mu bio sve bliže, ne obazirući se na hladne pločice u hodniku.
Kada bi ih netko tko ih poznaje vidio tako kako sjede u hodniku, nabubrjelih crvenih očiju pomislili bi da to nisu jedni te isti momci, kojima se inače sve tako činilo svejedno, i koji su uvijek imali jednu veliku prazninu u pogledu, i općenito čiji se pristup životu činio kao da im jednostavno zbog ničega nije stalo, te koji žive samo zato što su prevelike kukavice da se ubiju. Bar zasad.
Daniel , kojemu polako postaje svjesno koliko je taj zeleni pod ustvari hladan, pokušava shvatiti zašto je uopće osjetio potrebu da popriča sa bratom koju je čak i realizirao, iako to do sada nikada nije mogao.
Pogledom one djevojke, u kojemu se očitavala tuga i očaj, ustvari je shvatio da takav izraz u očima on viđa svaki dan u očima svojih ukućana, samo što je on taj pogled ustvari stalno pokušavao izbjeći.
«Jesi ikada pokušao naći tatu?», prekine Daniela pomalo jecajući glas njegovog starijeg brata.
«dolazio sam u napast , ali…jednostavno mi se u glavi vrtjelo jedno pitanje : Što ako ga nađem?-bojim se da bih, kada bih vidio njegovu facu, počeo plakati. Zato sam se bojao i ovoga.»
«Razgovora sa mnom?» , upita, iako je i sam znao odgovor
«Na neki način, pomisao da pričam s tobom o –njemu- bila je uvijek pomalo zastrašujuća.»
«Ti znaš da me više nitko ne može spasiti iz ovoga, ili?», kaže Dino, koji je još uvijek onaj promukli glas, što je i razumljivo, budući da toliko dugo ni riječi nije progovorio.
Sa nekim očajem u glasu Daniel brzo uzvrati:»Ali…postoje mnogi ljudi koji te mogu usmjeriti na pravi put…»
«Možda sam se mogao izvući prije nekih pola godine, ali sada je jednostavno prekasno. Samo ti želim nešto reći-pazi na Marinu. Reci joj sve što si rekao i meni, i to što prije jer je svaka naizgled beznadna u ovakvim životima značajna, čak i više nego što bi uopće trebala biti.»
dio 8....
Iz njegovih ga razmišljanja trza zvuk skupe kvake koju je dizajnirao neki poznati lik, te na vratima ugleda Dinu koji je oči imao pune suza. Daniel ulazi teškog srca u kupaonicu jer mu ne može pomoći, iako bi to sada najradije napravio. Najradije bi ga zagrlio i rekao nešto nalik «Niti jedna osoba nije vrijedna naših suza, a onaj koji ih je vrijedan neće nas rasplakati. Tata nije svega toga vrijedan.», ali problem je u tome što je i sam svim tim zahvaćen, i što ni on ne može u potpunosti povjerovati tome.
Zatvara masivna vrata za sobom i odmah kreće prema umivaoniku , kako bi zapljusnio hladnu vodu u svoje nježno lice i došao k sebi. Pogleda se u ogledalo i zastane na trenutak promatrajući svoj odraz u zrcalu.
«Kakva sam ja kukavica.», pomisli. «Kako se samo mogu gledati u to usrano staklo?! Osobe koje su mi nekad bile važne ostavio sam na cjedilu, i mirno sam gledao kako su padali u ponor, gdje sada leže na dnu polako okončavajući svoje jadno postojanje.»
Bijesan na sebe, on izađe iz kupatila i dostigne brata koji je polagano i nekakvim mrtvačkim pokretima hodao dugačkim , mramorom obloženim hodnikom. Dotakne Dinino rame i osjeti trzaj cijelog njegovog tijela.
Gledaju se. Niti jednom od njih nije jasno čemu ovo vodi.
«Još nismo gotovi, možemo izaći iz ove proklete rupe gdje smo zaglavili. Još nismo pokopani.», tek polusvjesno govori Daniel, očaran trenutkom, koji bi mogao značiti novi početak za njih. Taj bi trenutak mogao značiti da se sve mijenja i da mogu početi iz početka. Očekujući da će nakon godinu dana prvi puta čuti glas svojega brata. Svaki od njih je pokušavao sam svoj život dovesti u red. Sada kada je Daniel shvatio da to ne mogu, očekuje da to shvati i Dino.
U tom emocionalnom trenutku Dino pokušava nešto reći , ali glas mu je tako promukao. Pročisti grlo, i slabašnim glasom kaže:
«Ti nisi gotov, ali je jesam. Moj život više nema smisla…»i u tom mu trenu glas pukne i on počne plakati. Danielu, isto tako suze počnu curiti, ali kroz sve to on pokušava promijeniti situaciju. Smogao je hrabrosti da se obrati starijem bratu, te prvi put u zadnjih šest godina bude iskren. Iskrenost zvuči kao neka prosta riječ iz usta čovjeka koji je godinama glumio u predstavi koja se zove «Danielov život». Bio je cijelo to vrijeme glavni i jedini glumac, režiser, scenarist, a kostimograf mu je bila majka. Gluma je ipak umjetnost za sebe, mislio je on uvijek, a umjetnost mu je u krvi s majčine strane, koliko god ona to pokušavala poreći od one subote.
I Marina i Dino imali su svoje predstave čije su uloge bile jednako tako raspoređene, samo su se odvijale paralelno na istom mjestu, no ipak ne obazirući se jedna na dugu.
Ne može se reći da u tim predstavama nije bilo gledatelja, ta poznaju oni podosta ljudi, ali njih troje nisu primali kolege u svoje predstave. Nije bilo mjesta za više uloga.
Sada u pokušaju da ujedini te dvije predstave, osjeća da zakazuje, a to mu je jako bolno.
