turska kava http://blog.dnevnik.hr/turskakava

petak, 06.06.2008.

Neodoljiva uniforma

Nije bio lutak iz izloga (da, da, znam da i lutke imaju mane), ali to nije umanjivalo njegovu privlačnost. Diskretan zaobljeni ožiljak ispod lijevog oka govorio mi je da mu borbe nisu bile strane. Ili je možda samo nespretno pao na radijator? Ne, nisam htjela vjerovati da se radi o šeprtlji. Duboki plavi podočnjaci sasvim su dobro pristajali uz ona dva beskrajna jezera što su mu krasila lice. A osmjeh? Taman toliko nesavršen da bude neodoljiv. Promatrala sam ga dugo, svih dvanaest sati vožnje. Straga. Znala sam već napamet svaku krivo podšišanu vlas i svaku nabubrenu žilicu na desnoj ruci kojom si je povremeno raspetljavao svojeglavu kosu.
Živjela sam za pauze. Za onih desetak minuta kada su svi napadali wc školjke na osamljenim benzinskim pumpama uz nedovršenu autocestu. Tada smo šutke, na pristojnoj udaljenosti od dva metra, uvačili svatko svoju nikotinsku dozu.
Znala sam da nema tog podatka kojeg bih mogla izvući iz najobičnijeg vozača autobusa, a koji bi mojim šefovima mogao biti relevantan. No program je, kao i obično, bio jači od mene.
Nepristojno sam prešla granicu i ušla u njegov privatni prostor, toliko blizu da me tamnoplava krvata što mu je opasavala vrat dodirivala po ramenu svaki put kad bi se proljetni povjetarac na trenutak pretvorio u vjetar. Divota jedna.
- Jesi li umoran? – ispalila sam, nogom gaseći cigaretu i promatrajući taj nered u koji su sati i sati vožnje pretvorili njegovo lice.
Zamislila sam se. Žene su definitivno slabe na muškarce za koje misle da trebaju pomoć. Osobito ako misle da one mogu biti rješenje svih njihovih problema. A najčešće misle.
- Nisam – zavukao je ruke u džepove tamnoplavih hlača i zakoračio natrag u
autobus.
Pogled na uniformu straga izbezumio me na trenutak. Omamljeno sam krenula za njim, nadajući se da se upravo probuđena zvijer u meni ne manifestira izvana. Njegova me nezainteresiranost lagano bockala, ali program nije znao za odustajanje.
- Čudno je to – forsirala sam razgovor. – Provesti tolike sate u vožnji zaista nije humano. A ti uopće nisi umoran. Zanimljivo! – sekundu sam ga gledala pravo u jezera, sekundu odmjeravala uniformu.
Prošla je cijela vječnost prije nego je odgovorio.
- Zapravo sam programiran samo za vožnju. Ne mogu se koncentrirati ni na što drugo. Mogu danima voziti bez da osjetim trunku umora, a čak i kad ne vozim, vožnja je jedino o čemu mogu razmišljati – govorio je suhoparno, utipkavajući sljedeću destinaciju u GPS.
U tome se, dakle, sakriva njegova nezainteresiranost. U programu. Odahnula sam na trenutak, iako sam ga već u sljedećem poželjela deprogramirati. No, to su mogli učiniti samo njegovi nadređeni.
Steglo me u grlu (ili možda u programu, nisam više bila sigurna gdje završavam ja, a počinje program) kad sam shvatila da nikada neće biti moj jer je, eto, programiran za neke druge stvari.
- I ja sam programirana – poželjela sam se osvetiti.
Žene definitivno postaju otrovne kad shvate da neće dobiti ono što žele. Da, čak i one programirane.
- Ozbiljno? Za što? – moje su ga riječi zaintrigirale dovoljno da na sekundu makne pogled s ceste.
- Radim kao špijunka za istarsko podzemlje. Programirana sam za to da se palim na uniformirane muškarce. Nakon što se spetljamo, izvlačim iz njih podatke za moje nadređene. Istina, to mi više koristi kod policajaca i vojnika, osobito kod onih na višim položajima. Ne znam baš kakve bih podatke mogla izvući iz jednog vozača autobusa.
- Akhm, da… - spustio je kutove usana prema tlu.
- Ali uniforma je uniforma. Ne mogu si pomoći – zamahnula sam oštrim crnim
pramenovima i nastavila ga proždrljivo promatrati.

06.06.2008. u 12:25 • 25 KomentaraPrint#^

četvrtak, 15.05.2008.

Boškarin (što sve čovjek vidi dok bezbrižno pije kavu)

Muškarci. Upakirani u siva, pažljivo ispeglana, odijela. Umjesto mašne, na vrhu paketa vijore se košuljice pastelnih boja, s nekoliko raskopčanih gumbova. Na dnu, pak, svježe očišćene crne cipele. Sa špicastim završetkom.
Iz desnih im ruku vise aktovke, lijeve produžuju cigarama. Sjatili se oko okruglog, kožom presvučenog, šanka poput jata sektaša spremnog za vrbovanje novih članova. Dobro, možda je sekta ipak prejaka riječ za pripadnike Amwaya. A možda i ne.
Uspravnim držanjem i pretjeranim pokazivanjem svježe opranih žutih zubiju, kao da se trude postati centrom svijeta u očima malodobne konobarice.
Predvodnik krda napinje pločice ispod nježno ljubičaste košulje. Odlaže aktovku na prašnjavi pod, laktovima se podbočujući o šank.
“Popij nešto na moj račun”, izgovara dovoljno glasno da ga mogu čuti svi koji žele, kao i oni koji ne žele.
Konobarica ga pogledava tobože iznenađeno, koketno zabacujući kosu kao da joj se upravo ostvario životni san. Iz pogleda samoprozvanog zavodnika, upućenog prisutnima, isijava jasna poruka – plijen je pao.
“Ah!”, uzdiše maloljetnica. “Kad bih nešto popila svaki put kad se netko ponudi platiti, raspukla bih se od viška tekućine.”
Zrakom se razlijeva muk, potom nešto hihotanja i na kraju gromoglasan smijeh.
Napirlitani zavodnik zgažen je zajedno s ključevima najnovijeg modela BMW-a koje je odložio ispred sebe, zajedno s kupljenom diplomom pravnog fakulteta što mu čami u aktovci i zajedno sa svojim metroseksualnim držanjem.
Ranjeni se boškarin pretvara da ne vidi šiktanje krvi što mu se iz, upravo odrezanog, komada ega razlijeva po vrhovima cipela, već uvlači novu dozu nikotina, okrećući očne duplje prema novom potencijalnom plijenu koji se, sa školskom torbom na leđima, upravo domogao šanka.

15.05.2008. u 12:01 • 3 KomentaraPrint#^

utorak, 06.05.2008.

Četiri nemoćne šape

ili zahvala za 13 predivnih godina


Četiri šape šuljaju se kroz travu.
Jedna crna njuška krade orahe i jaja.
Među dlanove guraš mi dlakavu glavu.
Iz užitka trgaš ručnike, zubima – do kraja.


Oko trešnje naganjaš nevidljive siluete.
Praviš mi društvo dok pušim poskrivećki.
Motori su za tebe samo lake mete (jadan poštar).
Spuštenim ušima uspijevaš kaznu izbjeći.


Tri noći urlaš i zavijaš od boli.
Smeđim špekulama za pomoć moliš.
Nepokretno na lijevom boku ležiš.
I još uvijek voliš, samo bezuvjetno voliš.

06.05.2008. u 11:22 • 6 KomentaraPrint#^

srijeda, 23.04.2008.

Zmajevi u Pazinu

Jučer, 22. travnja 2008., je u velikoj dvorani pazinskog Spomen doma održana prezentacija crtanog filma “Zmajevska obitelj”. Crtić je, tijekom zimskih praznika, izradila skupina djece iz trećih i četvrtih razreda, a sve pod vodstvom učiteljice Mirele Radoš. Sami su oblikovali likove, radnju i odabrali glazbu.
Trominutni crtić prikazuje rođenje i život jednog zmaja, koji “brzo raste”, a na kraju i sam osnuje obitelj. Izvorni scenarij potječe od dječaka Rina, koji je kraj zamislio tako da zmaju netko baci kamen u glavu i on umre, no ipak su se odlučili za sretan završetak s osnovnom misli vodiljom - neka bar u filmu kraj bude sretan, kad već u životu tako često nije.
Ovo prekrasno ostvarenje privuklo je u Spomen dom brojnu djecu, razdragane roditelje, djedove i bake, koji su glasnim pljeskom nagradili sedmero malih genijalaca – Rina, Nikšu, Rožu, Denise, Saru, Ninu i Nikolinu.
Radionicu je organizirala Udruga “PUT – društvo za komuniciranje ambijenta” iz Labina, a donatori su Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Grad Pazin, Usluga d.o.o. Pazin i Upravni odjel za zdravstvo Županije Istarske.
Za koordinaciju je bila zadužena neumorna entuzijastica Tina Šuran, koja je i mene pozvala da čitanjem jedne svoje priče doprinesem programu. Kako nisam imala pri ruci ni jednu priču za djecu, odlučila sam napisati je posebno za ovu priliku. Tako sam, iako potpuno savladana tremom (ali borim se, borim), ipak uspijela pročitati priču naslovljenu “Zmajevska posla”, u kojoj sam glavne likove (male zmajeve) nazvala po djeci koja su napravila crtani film.
Ovih dana shvatila sam jednu stvar – nije nimalo jednostavno pisati za djecu. No ipak, reakcija publike na kraju je ipak nadmašila sva moja očekivanja.
Veliki vam sretanostavljam.

23.04.2008. u 14:49 • 11 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 31.03.2008.

Moj prvi pravi Istrakon

Deveta konvencija znanstvene fantastike (Pazin, 28.-30.03.), poznata pod nazivom Istrakon, završila je, dakle, jučer. Glavna tema ove je godine bio “Mistični Egipat”, što je kod mnogih izazvalo negodovanje, ali je meni osobno odgovaralo. Da, Indiana Jones je kriv za sve.
Počasni gost konvencije bio je pisac i nezavisni egiptolog John Anthony West, koji je održao tri predavanja: Magical Egypt, Mystery of the Sphinx, te Atlantis here, Atlantis there, Atlantis damn near everywhere i Consider the Kali Yuga objedinjeno u jedno.
Od ostalih izdvajam predavanje Korada Korlevića o Arheoastronomiji, te Dragu Plečka koji nam je otkrivao Tajnu Svetog Grala, no pred kraj se sve svelo na njegovo prepucavanje s dvoje ljudi iz publike, što mi je znatno umanjilo zadovoljstvo. Ali sve u svemu, bila je to predstava vrijedna posjeta.
Prethodnih sam godina na ovakvim stvarima bila tek promatrač, ali ove godine u istrakonsku zbirku “Dobar ulov” (urednik: Davor Šišović, toplo preporučujem svima) uvrštene su dvije moje priče, što me čini izuzetno sretnom i zbog čega sam čak dobila (besplatnu) akreditaciju na kojoj je pisalo “gost” (zbog čega su, pak, svi iz organizacije prema meni bili jaaako ljubazni). Ah!
Izuzetna mi je čast biti ukoričena zajedno s imenima kao što su: Danijel Bogdanović, Danilo Brozović, Veselin Gatalo, Zoran Krušvar, Dario Rukavina itd.
Ovogodišnja istrakonska pobjednica je Ivana Delač Horvatinčić s pričom “Reminiscencije oženjenog vilenjaka” (very zasluženo), osoba koju cijenim i smatram je vrlo perspektivnom autoricom. U svakom slučaju, zapamtite ovo ime jer još će se mnogo čuti o njoj.
Drugu je nagradu pokupio Ed Barol (“Dan za danom”), treću Tereza Rukober (“Moć jednog trenutka”), a pravi istarski pršut za najbolje obrađenu istarsku temu dobila je Vedrana Trlek (“Djedovina”).
Ako izuzmemo nekoliko packi (naprosto se ne smije dogoditi da J.A. Westa ostaviš samog u predavaonici nek’ se snalazi kako zna i umije s čudima moderne tehnologije, pa jadan mora pitati publiku da mu pomogne oko pomicanja slajdova), bio je ovo vikend vrijedan pamćenja.
Dobila sam tako na poklon tri dana ispunjena igrama, predavanjima, radionicama, iluzionističkim showom, stand up showom, karaoke showom, okruglim stolom o hrvatskom SF-u, književnim događanjima, rock koncertom fenomenalne grupe “Blue jeans” i još kojekakvim stvarima koje nažalost nisam stigla popratiti. Kad svemu tome dodamo dobro društvo i trošenje (teško zarađene) love na pivo u Epolonu, nema nam druge nego se predbilježiti i za sljedeću godinu. zujo

31.03.2008. u 11:23 • 6 KomentaraPrint#^

subota, 15.03.2008.

Hipokriti

Ovo nije pokušaj umjetničkog izražavanja, već samo mali izljev emocija, do kojeg je došlo nakon jedne morbidne i uznemirujuće kafanke. party

Isijava iz njih neka bolesna zloba,
prepuna plijesni i mirisa trulog.
Ne boje se ni Iblisa ni Boga,
licemjerstvo brine tek za vlastiti ulog.

Isijava iz njih neka rugoba hladna,
prepuna žuči i negativne struje.
Pamet im je tuđih kompleksa gladna,
licemjerstvo slavi svačije oluje.

Isijava iz njih neka usiljena ljubav,
prepuna šećera i holograma brige.
Na srčanosti bi im pozavidio i lav,
licemjerstvo je hladnije od sige.

15.03.2008. u 13:00 • 7 KomentaraPrint#^

petak, 07.03.2008.

Mortimer

Na tavanu, u podstanarskom stanu, za kojeg ni sam Bog ne zna kako ga je plaćao, živio je Mortimer. Jedino društvu bile su mu njegove lutke. Njegove samoće. I jedan pas. Mješanac, kojeg mu je poklonio prosjak iz Vukovarske – za napola pojeden sendvič, spravljen od tjedan dana starog kruha.
Davno je to bilo. U doba kada se Mortimer još nije bojao velikog sivog svijeta i svih onih kreatura što njime šeću. Od tog dana, obasutog žutim lišćem, rijetko je izlazio na ulicu. Tek onoliko koliko mu je bilo potrebno da se dokopa ostataka hrane iz kontejnera ispred zgrade.
Brojne su mu se fobije uvukle u srce. Bojao se ljudi. Žena. Rata. A ponajviše smrti. Zato je živio zatvoren na tavanu, gdje se osjećao sigurnim od svake opasnosti.
Doživljavao je sebe kao neku Božju šalu, što je slučajno ispala među ljude. Pa kad je već bilo tako, Bog reče: - Nek' živi, neka bude!
Stavio ga je tako na svijet da ga gleda blijedog, uplašenog i jadnog. Kako svakodnevno na koljena pada.
Mortimer je danonoćno stajao na tankoj liniji između života i smrti. I odavno bi već bio otišao, ali se bojao da bi ga Bog prepoznao, slatko se nasmijao, s njime se poigrao i... vratio ga natrag među ljude. Tako je izbjegavao smrt, svoju jedinu istinsku želju, opijen strahom od povratka. Od neuspjeha.
Lutke na tavanu već su odavno prestale sanjati. A i pas mješanac jedino je zadovoljstvo nalazio u pijančevanju. Bocama ih je opskrbljivala dobra teta iz susjedstvu. No, niti nju nisu puštali među svoju samoću. Da ne bi slučajno postavila bombu.
Promatrali su tako, on, lutke i pas, poredane kuće u predgrađu. I drvored. Povremeno su se i zabavljali vragolijama pijanog psa.
Jednog se jutra, vlažnog i trulog, Mortimer probudio s čudnom idejom. Poriv da svoj bijedni život stavi na papir bio je jači od njega. No, nigdje komada papira. Ni za lijek. Otrčao je do kontejnera. I pijani pas za njim. Smrdljiva je kutija zjapila prazna. Posegnuo je u džep. Zazvonilo je nekoliko zahrđalih kovanica. Pitao se vrijede li još uvijek. Bojažljivim je koracima krenuo prema knjižari, oprezno promatrajući prijeteće poglede kreatura koji su sebe nazivali ljudima.
Od silne fobije koja ga je zagrilila, nije ni primijetio da se nalazi ispod građevinske skele. Jedna mu je cigla (potpuno nova) pala na glavu i skončala mu muke. U centru grada, na očigled sviju.
Pijani ga je pas pomirisao, popišao se na njega i odšetao dalje.

07.03.2008. u 11:43 • 6 KomentaraPrint#^

9. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENI SKUP «FORUM TOMIZZA»

objavljuje

MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI NATJEČAJ „FULVIO TOMIZZA“
LAPIS HISTRIAE 2008
za kraće prozne oblike
na temu:

OFF-LIMITS
Amerikanizam off-limits (termin se koristi od II. svjetskog rata) ima značenje zabrane pristupa u neki prostor (npr. u prostor zemalja Europske Unije!) za određene socijalne skupine. Drugim riječima, interesiraju nas tekstovi o privilegiranima i zakinutima.

Pozivamo autore da pošalju svoje nove priče, oglede, putopise…

KRITERIJI NATJEČAJA:

1. tekst mora biti izvoran i neobjavljen
2. ne smije biti dulji od 15 kartica (21.750 znakova)
3. u obzir dolaze svi jezici naše regije
4. autori se natječu isključivo s jednim radom
5. najbolji rad bit će nagrađen simboličnim artefaktom LAPIS HISTRIAE, te novčanom nagradom u iznosu od 500,00 eura
6. stručni ocjenjivački odbor broji tri člana
7. ocjenjivački odbor zadržava pravo ne dodijeliti nagradu
8. rok predaje tekstova je: 21. 04. 2008.
9. tekstu treba priložiti osobne podatke (adresu, broj telefona, e-mail, kratku biografiju s godinom rođenja)
10. radovi se šalju poštom na adresu: Gradska knjižnica Umag, Trgovačka 6, 52470 Umag, Hrvatska, s naznakom za LAPIS HISTRIAE, otisnuti u 4 primjerka i na CD ROM-u
11. autori ustupaju pravo na objavljivanje njihovog teksta Gradskoj knjižnici Umag; dvanaest radova koje žiri odabere bit će objavljeni u Zborniku Lapis Histriae 2008. krajem godine
12. nagrađeni autor bit će počasni gost 9. književno-znanstvenog skupa „Forum Tomizza“ (Trst, Kopar, Umag, 21.-24. 05. 2008.), gdje će mu nagrada biti svečano dodijeljena.

Dodatne informacije: Gradska knjižnica Umag (knjiznica@gku-bcu.hr,
www.gku-bcu.hr; 00385/52/721-561)

07.03.2008. u 08:39 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 05.03.2008.

Dachau

- Dva eura, molim! Ako želite vidjeti gdje smo poklali i kremirali na tisuće ljudi,
naravno – ljubazno nam je izrecitirao kasse boy na ulazu u koncentracijski logor.
- Ajd' dobro, kad smo se već dovukli ovamo platit ćemo im dva pišljiva eura –
dogovorilo se nas nekoliko svatova, željnih senzacije.
Vjetar, kakav nikada ranije nismo iskusili šibao nam je lica.
- Jebem ti ja švapsko vrijeme – netko je prokomentirao isprekidanim dahom.
U zraku se gotovo moglo vidjeti bezbroj duša kako cirkuliraju između nemirnog
drvoreda. Vjetar je, zavijajući, smrknuta lica pretvarao u još smrknutija.
- Što je ovo? – uzbudio se član logorske družine i upro prstom u pocrnjelu
građevinu. Oči su zaigrale. Čitao se natpis.
- Ništa, samo glupa crkva pomirenja – razočarani uzdasi za nijansu su „poboljšali“ atmosferu.
- Koji shit! A ja mislio da je krematorij! – prosiktao je drugi logoraš.
Dok su nam se sivi oblaci obrušavali na glave, tamo gdje su nekad stajale barake, od kojih su ostali tek brojevi uklesani na kamene ploče, mi smo željeli nešto konkretno. Nešto što će nas prestraviti. Dočarati nam pravo stanje stvari. Tek površan pogled na zloglasni krematorij nije nas zadovoljavao. Njuškali smo dalje, poput dobro izvježbanih pasa tragača.
Oprezno smo se ušuljali u jednu od dvije zloglasne barake, koliko ih je ostalo netaknuto. Promatrali smo drvene krevete, nekada ispunjene anoreksičnim ljudima, danas posute bijelim karanfilima. Preneraženih smo lica fotkali svaki detalj. Ali naše bolesne potrebe još uvijek nisu bile zadovoljene.
- Koji je ovo vrag? – zastao je treći logoraš, negdje na sredini muzeja u kojem su, sada već crknuti, oficiri grijali guzice dok se nepodobna čeljad vani smrzavala, čekajući streljanje. Raširenih smo čeljusti promatrali izlizani drveni bič omotan žicom.
Pred zjenicama su nam vrištale slike. Isprebijano dijete. Izgladnjeli mladići. Nekadašnji ljepotan uništen medicinskim eksperimentima. Imena. Lica. Osobe.
- E, vidi! U 15.30 prikazuju dokumentarac. Idemo zauzeti mjesta – nekima još
uvijek nije bilo dosta naslađivanja.
- Nema šanse, vidjeli smo dovoljno – iskrali smo se slijedeći strelice za exit.
- Al' moraš priznati da im je dobra fora. Pokolješ na tisuće ljudi i onda zarađuješ na krvožednim budalama kao što smo mi – netko mi je objašnjavao.
- Jeste, dobra fora! – nevoljko sam odgovorila, potežući željeznu kvaku na
izlazu, iznad koje je pisalo: „Arbeit macht frei“.

P.S. Nemojte zamjeriti, samo izbacujem negativnu energiju nakupljenu tijekom nedavnog posjeta Njemačkoj.

05.03.2008. u 13:00 • 5 KomentaraPrint#^

subota, 17.11.2007.

Zakon ravnoteže

Došao je Bog u ponedjeljak na posao, u svoj ured, tamo negdje na Iu. Na stolu ga je dočekala vruća kava, iz koje su izvirali mirisni pramenovi kofeina, i statistički izvještaj sa Zemlje.
- Tajnica je bila vrijedna. Razmislit ću o povišici –nasmiješio se Bog, zavalio u kožnu fotelju i prionuo na proučavanje.
Uvidio je Bog da se čeljad zemaljska namnožila, možda i obilnije no što je nekad davno imao na umu. Devet milijardi ljudi. Nazvao je Geu i pitao kako se drži.
- Stanje je alarmantno – požalila se – previše me cijede, ne znam dokle ću imati snage okretati se.
- Smatraj to riješenim – utješio ju je Bog i poslao na Zemlju jedan veliki tsunami, dva do tri tornada, jednu malo veću poplavu i nekoliko minornih erupcija vulkana. Tako je odmah na početku tjedna osiromašio čeljad za milijardicu članova.
Pogleda Bog svoje djelo još jednom i vidje da je dobro, te zadovoljan napusti ured.
***
U utorak, nakon što je ispio sok od borovnice, uočio je Bog u izvještaju da na Zemlji obitava više žena nego muškaraca. Čak pola milijarde više. Zabrinuo se Bog zbog neravnoteže i iste sekunde poslao na Zemlju enormne količine rakova da srede stvar. Rakovi su se, zbog sporoće, neko vrijeme zadržali, te je Bog morao raditi prekovremeno. No rakovi su, uporni kakvi jesu, ipak uspijeli obaviti zadatak i prije zalaska sunca pola milijardice žena preselilo se na drugi svijet.
Pogleda Bog svoje djelo još jednom i vidje da je dobro, te zadovoljan napusti ured.
***
Srijedu je započeo čašom bijelog vina. Opsjeo ga je mamurluk, privučen jučerašnjim pretjeranim radom, te je odlučio klin izbiti klinom. Muka ga je hvatala već pri pogledu na snop statističkih podataka, no posao je posao. Uvidio je Bog da na Zemlji ima više gladnih nego sitih. Gladnima su, naravno, bili pribrojeni i anoreksičari. Zabrinuo se Bog i poslao na Zemlju tuču gigantskih razmjera da uništi usjeve, a na humanitarna skladišta s hranom otpremio požare. Tako je do kraja radnog dana živote izgubio onaj višak gladnih ljudi.
Pogleda Bog svoje djelo još jednom i vidje da je dobro, te zadovoljan napusti ured.
***
Četvrtog dana probudio se Bog oslobođen od mamurluka, pa je zadovoljan dohopsao na Io.
- Naruči mi porciju ćevapa – doviknuo je tajnici preko stola iz svoje kožne fotelje.
Statistički se izvještaj još uvijek lijeno izležavao na stolu.
- Odmah, šefe! – rekla je okrećući brojčanik na unikatnom telefonu.
Prstima masnim od ćevapa i očiju suznih od luka proučavao je današnji zadatak. Uvidio je tako Bog da na Zemlji ima više starih nego mladih od čega se prenerazio. Duboko se zamislio na izvjesno vrijeme, a zatim na Zemlju poslao lopove. Naredio im je da iz svih laboratorija ukradu formule za lijekove kojima se tretiraju staračke bolesti, a potom neka ukradu i sve postojeće zalihe tih istih lijekova. Lopovi, profesionalci kakvi jesu, su uspiješno obavili zadatak već do pola radnog vremena. No, Bog je čamio u uredu sve dok i posljednji višak staraca nije ispustio dušu.
Pogleda, zatim, Bog svoje djelo još jednom i vidje da je dobro, te zadovoljan napusti ured.
***
U petak su Boga, odmah po dolasku na posao, napale probavne smetnje, te se zaželio šalice čaja za čišćenje organizma. Čišćenje je potrajalo neko vrijeme, a zatim je prionuo na statistiku. Uvidio je Bog da na Zemlji obitava više siromašnih no bogatih, što ga je duboko zabrinulo. Mozgao je i mozgao. Vidjevši da siromašni grcaju u kreditima, poslao im je na Zemlju gigantsko povećanje kamata. Do kraja radnog vremena višak zaduženih siromaha počinio je samoubojstvo na najrazličitije načine. Pogleda Bog svoje djelo još jednom i vidje da je dobro, te zadovoljan napusti ured.
***
U subotu je broj stranica statističkog izvještaja već dobrano smršavio, što je odobrovoljilo Boga. Odlučio je tako najprije pojesti kremšnitu. Nakon kalorijske bombe uvidio je Bog da na Zemlji ima mnogo više savijesnih vozača od nesavijesnih, i nikako mu se nije sviđala takva neravnoteža. Poslao je na cestu sve nesavijesne vozače i potaknuo njihove šašave mozgove da budu još luđi i brži. Rado su ga poslušali. Do kraja dana dogodilo se više prometnih nesreća nego ikada u povijesti, a živote su izgubili svi oni savijesni vozači koji su, prema statističkom izvještaju, bili tehnološki višak.
Pogleda Bog svoje djelo još jednom i vidje da je dobro, te zadovoljan napusti ured.
- Zaista ste sjajan menadžer – rekla mu je tajnica na odlasku.
***
Sedmog dana, u nedjelju, nitko nije izgubio živu glavu, jer je Bog, zadovoljan novostvorenom ravnotežom počivao i, duboko u sebi, kovao nove poslovne planove.

Slika by Aleksandra

17.11.2007. u 12:17 • 9 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2008  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (5)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Liječenje osobnih frustracija i trošenje slobodnog vremena (negdje ga moraš spiskati).

Only one thing makes a dream impossible - the fear of failure.

Choosing one path means abandoning others - if you try to follow every possible path you will end up following none.

Linkovi

Ravencrow88 Ementaler19
Bookaleta
Niniane
Arachidus
Lucia
Chablis

Čovjek se rodio da bi izdao svoju sudbinu. Bog uvijek usadi u srca neostvarive ciljeve.
Paulo Coelho

Čovjek je hitac prirode uperen protiv samoga sebe.
Herman Hesse

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se