.....................
Smokvin list...
Jutros sam se probudila ispod grana smokve. Smokvinih listova. Majmunska posla. Spavala bih još ali zvižduk susjeda Antiše rođe iz Čavoglava, osloboditelja svih prava Srbina Pere na kuću i okućnicu, bio je znak za Ustanak. Ustala sam jer kasno ustajanje nekad te može doći glave. Đaba uvjeravanja kako je to nemoguće. Eto u Americi dvojicu dječaka udav iz susjedstva je ugušio na spavanju. Kod nas ni dan nije neka garancija da se slično neće dogoditi. Davio me otac partizanskim sjećanjima, danas neki novi partizani.
Sve je čisto. Kuća, okućnica jedan kroz jedan. Samo je drugi vlasnik.
.
Pođeš u poštu u Komiži; subota ne radi, u nedjelju također, u ponedjeljak, normalno isto, blagdan. Ako me netko pita treba li nam ovakva pošta odgovor bi bio jasan;- Treba je ukinuti. One što će otpustiti, a riječ je o 1.100 je malo koliko njih nikomu ne trebaju.
Treba ih sve otpustiti. Računi se ionako plaćaju u komunalcu,u HEP-u, u TZ-u, Todoriću u marketima, Internetom...Koji će nam qua.
Kako je teško u ovoj zemlji sresti nekoga normalnog. Kad pomisliš kako je Split nakon dugo vremena dobio po prvi put normalnog poteštata, On prozvižduče. Granica između normalnog i redikuloznog počinje kod bivšeg „Doma JNA“ i ex hotela „Ambasador“ i proteže se na Zapad do ACI-a.
Onog časa kada splitski šetač u vidokrugu izgubi Istočnu obalu zbog vezanog broda, postaje Baldasar, poteštat. Imati obalu tešku 80 milijuna kuna za šetnju, a ne za uprihodovanje zbog zabrane vezivanja brodova se graniči sa redikulizmom.
Ali u zemlji „majmuna“, majmunska posla, gdje stopostotni invalidi
( Skradin) sa skrbnikom na vratu obnašaju vlast, jer tako glasači žele, u zemlji gdje vlada pravilo;- neka susjedu crkne krava, ništa nije nemoguće, pa tako ni da normalni postanu nenormalni, nenormalni normalni u ova ne/normalna vremena...U godini majmuna.
...
Vrijeme, vreme, vrime je majmuna. Pardon, bikova. Eno u Drašnicama je pobjedio bik Musolini.
Konobar : - Daj mi dva musolinija sa dva SS.
I Thompsona da se upucam...
|