Kao što sam u prethodnom postu najavio, tokom summita izveli smo pokus vezan uz dobru kulturu pijenja.
Pokušali smo znanstveno dokazati dali se dobra kultura pijenja dobiva genetskim kodom iako postoje neke naznake pogotovo u zagorsko – prigorskim krajevima ili je to samo plod minulog rada tokom niza godina.
Potrebito je bilo naći kvalitetnog pokusnog kunića koji će moći zadovoljiti oba kriterija. Na našu veliku sreću on je sam nama došao poslan samom božjom providnošću. Kriterij A: nastanjen u pirotesknom turopoljskom kraju koji nije imun na dobru kulturu pijenja. Kriterij B: on MISLI da ima dobru kulturu pijenja.
Da bi pokusni kunić mogao stoički izdržati niz eksperimenata smišljenih u tajnim laboratorijima velikih enologa, morali smo mu spremiti kvalitetan roštilj kao dobar kamen temeljac. Nema nikakvog smisla kad bi nam kunić pokleknuo na samom početku našeg velebnog eksperimenta.
(Za kvalitetno praćenje eksperimenta, vratiti se na part I u utvrditi gradivo tj. ponoviti definiciju dobre kulture pijenja.)
Za početak pivo.....kunić je dobio par Zlatoroga za žeđ........izdržljivost zadovoljavajuća iako su bili vidljivi blagi simptomi.
Nakon toga vino......kako je ipak pokusni kunić nismo ga mogli opteretiti domestikus vulgaris zagorskim tudumom iz Štefovog podruma jer bi brzo pokus izgubio svaki smisao padom kunića u nesvjest nego smo krenuli sa finom biranom kapljicom koju smo kvalitetno i filigranski dozirali i proporcionalno povećavali.......rezultat porazan za kunića: sveopća mutavost, naznake retardacije, blagi pokazatelji agresije isl simptomi, ali još se nije predao i pokazivao je želju za nastavkom eksperimneta.
Vijeće se skupilo na radni dogovor i odlučilo ispitati krajnje granice mogućnosti kunića.
Tekila.......šutnuli smo ga sa dvije mjerice i eksperiment je bio gotov........svi simptomi retardiranog čudovišta su bili prisutni i pokusni kunić je poslan na rehabilitaciju kod dr. Sakomana.
Zaključili smo da naš pokusni kunić nema dobru kulturu pijenja jer se osokoljen iskustvom tj, neiskustvom našao sa rogatima bosti i nije znao pravovremeno stati na loptu i izvesti strateški manevar izbjegavanja pokoje runde kad voda dođe do grla i dobiveni rezultat je bio neminovan i očekivan.
Ovim pokusom smo dokazali da se dobra kultura pijenja dobiva kvalitetnim radom kroz dugi niz godina, ali ne u smislu alkoholizma nego u smislu kontrole vlastitih mogućnosti koja se u iznimnim prilikama može malo izmaći kontroli, a ne genetskim kodom ili kako bi naši stari zagorci rekli, po japi koji vjerojatno ima jako dobru kulturu pijenja.
Ovakve pokuse i opite ne pokušavajte kod kuće i bez stručnog nadzora jer posljedice mogu biti tragične.

Živjeli

Robi

Da, da... Još jedan vikend je prošao pun događanja...
Bajke i basne g. H.C. Andersena ni približno ne opisuju čuda kao ono što se događalo u predivnom nam zagorskom selu Tuhovcu. Iako sam nadobudno pošao sa ciljem: Ne pijem!, moš' si mislit kako sam izdržao. Jedna piva za žeđ prilikom dolaska bila je dovoljna da se otvori fergazer u tijelu koje je očito krojeno svima u ekipi na isti način;

- želudac V8;
- prostata ili ispušni sustav sa 4 auspuha,
- usisni sustav (usta, grlo, jednjak) isti kao na ZET-ovom busu,
- rezervuar od 400 litara, potrošnja 5 litara biranog alkohola/sat,
- Motor 3.0i, 5-6 konja (ovisno koliko nas pije).

Ni gospoda iz BMW-a nisu još pronikla u kvalitetu naših motora.
PA TI PIJ S NAMA!
Ja sam, naime, stigao u predvečernjim satima, kada su si dečki i cure već počeli biti lagano taman, što je navodilo na zlo koje bi moglo zavladati Tuhovcom te večeri. Naravno, čim su si babe u 18.00 taman, jasno je da mi (muški) nećemo ni doći do izražaja jer je jasno što alkohol čini od svih tih žena ('ko je to vidio, zna o čemu pričam). Nadobudan odlazak gledanja utakmice u lokalnu birtiju Gavran (uz koju nas vežu svakojaka lijepa sjećanja) na nagovor moga kuma, pretvorilo se u zlo i naopako, jedno neviđeno čudo koje su predvodile vražice iz Zagreba. Hvala Bogu pa još nisam dobio slike koje bi mogao postaviti na Blog jer ko' zna kako bi mogle utjecati na sve ljude koji bi to vidjeli
I sami zagorci, za koje znamo da su veći dio života pod Špricerom (birano vino vrhunske kvalitete) nisu se mogli načuditi onome što se događalo u njihovom malom selu. Babe su preuzele kontrolu nad stolovima, birtijom, ljudima, okružnim poljima, tačkama... Zagorcima nije preostalo ništa nego im prepustiti vlast. Prvo čudo zavladalo je kada je nekolicina žena ušla u birtiju (u kojoj smo mi pratili utakmicu uz pokoju litricu na stolu) predvođena curicom visine 2,03.
Nisu joj se čudili, majke mi!
Onda su te iste cure naručile nekolicinu alkoholni pića...Naravno da im nije bilo fora sjediti i piti, već su morale malo po okolici lutati, provozat se u tačkama, pokositi travu...Ostalo ne želim ni znati!! Kada su se vratile, uvele su malo reda u Gavranu; bacanje trave, deranje i divljanje, plesanje po separeima, pa plesanje po stolovima, bacanje po separeima, tlačenje ljudi, pijenje po šanku i slične ugodne stvarčice.
Nakon alkoholiziranja i divljanja do cca 2 sata (jer su nas poterali iz birtije) imali smo i lagani show-time u vikendici.
Degustiranje tuna-salate; odvratno jedenje i trpanje salate iz jedne zdjele.
Naravno, u isto vrijeme roštilj se lagano krckao (u 3 ujutro).

Jooooj, što još reći. Tko nije proveo barem jedan putopisni izlet s nama, ne zna što je propustio!
Iako sve to prolazim s njima već godinama, svaki put se priredi neko novo iznenađenje. Ili bolje rečeno šok! Strašno!


Do sljedećih putopisnih podopština....

Za sve blogovce, vaš Mirko Fodor

Vjerojatno se svi ponekad znamo zapitati koji je uopće smisao spravljanja i prežderavanja u svakojakim jelima sa roštilja kad je u bezbroj navrata znanstveno dokazano kao kancerogen način spravljanja klope.
Ovo je bila misao vodilja za sazivanje petodnevnog summita svjetski poznatih enologa i žderologa, Novalja 2007 na kojem se vijećalo, mogu slobodno reći, jako se vijećalo o svim tajnama roštilja i pokušalo se naći smisao i definicija istog.
Nakon dugog, teškog i napornog vijećanja uz blage simptome nadutosti i gastritisa uspjeli smo definirati dva krucijalna pojma: roštilj i dobru kulturu pijenja.Roštilj, tj. jela sa roštilja smo definirali kao lakospravljivi kamen temeljac na želucu razno raznih varijacija i kombinacija za ljude dobre kulture pijenja.
Da bi prosječnom laiku približili ovu definiciju morali smo definirati pojam dobre kulture pijenja. Dobra kultura pijenja je cijelodnevno, a bogami i noćno uživanje u dobroj i kvalitetnoj kapljici, a da se pritom ne pretvorite u gnjusno i odvartno čudovište u smislu da vam se oči raziđu, da imate glasovnu promjenu k, g, h u klj, gnj, plj nazvanu crnogorizacija po našem starom prijatelju crnogorcu Ljubi, da vam iskoči vratni pršljan i služite prijateljima kao vješalica za kapute, da istegnete križne ligamente i dobijete gemišt u koljenu te napose da imate izljeve svega i svačega kroz sve tjelesne otvore. U skladu s time izveli smo jedan znanstveni eksperiment o kojem više u nekom narednom postu.
Svu težinu napornog vijećanja, eksperimentiranja i dunstanja pokušat ću prikazat kroz jedan naš naporan dan. Osnovna pretpostavka dobrog roštilja je da imate kaj baciti na njega osim žene, punice, bliže ili daljnje rodbine. Znači, krmići, vratina, ražnjići, pljeske, čevapi, piletina, riba, školjke, punjene gljive, povrće isl. U našem slučaju izabrana je piletina sa pojačanjem od nekoliko krmića. ALI dobri poznavatelji kvalitetnog roštilja znaju da je najveća tajna u dobrom pacu. Dugogodišnjim istraživanjem nismo uspjeli standardizirati neki recept već trpamo sve kaj nam doleti pod ruku. Sol, ulje, paprika, vegeta, razno razne mirodije, ružmarin iz susjedova dvorišta isl. Poželjno je pac napraviti dan ranije da mesina dobro upije sve to i da bude za prste polizati. Kako smo se skroz posvetili spremanju paca potpuno smo zaboravili da bi nam trebala i drva za potpaliti roštilj. Budući da bi mi se kum malo naljutio ako bi mu vužgali vitrinu ili noćni ormarić morali smo pribjeći strateškom manevru posuđivanja pokoje daskice od nekih baušetalca u blizini. S balticom u ruci krenusmo u akciju. Kad čovjek krene u tako „nevinu“ akciju, matematički je dokazano da je velika vjerojatnost da će naletiti na nekog penzića koji tamo ničim izazvan bogu dane krade i kojem smo mi momentalno postali glavna preokupacija. Uvidjevši da penzić tamo planira dočekati vječna lovišta morali smo u sekundi donijeti krucijalnu odluku. Odokativno smo procijenili naše brente i starost penzića i ustanovili smo da će biti na knap, ali da ćemo uspjeti na brzaka „posuditi“ daskice sa gradilišta i kidnuti u prvu ulicu.
Vatrica je zapaljena i u međutku je preporučljivo osvježenje sa pokojim zdenim gemištom. Imati kvalitetnog gemištonošu jedna je od ključnih stvari jer pekač sav u dimu i znoju ako ostane bez pogonskog goriva brzo postane nervozan i onda ode sve k vragu. Ovom prilikom bi odao počast mome kumu kao jednom od najboljih svjetskih gemištonoša koji svojim preciznim okom utren procijeni kad je pekač nervozan i žejen.
Jedna od vječnih dvojbi je kada baciti ugljen. Još dok vatra gori ili kad ostane samo žar. Više preferiram ovaj drugi malo dugotrajniji proces dok moj kumić, master od roštilja, više voli flambiranje koje uz njega odobrava samo žena mu koja mora po defaultu makar joj zubi otpali od hruskanja.
Kad se mesina frkne na roštilj, poželjno je istovremeno krenuti sa pripremom salate i ostalih priloga. Za to će vam biti dovoljan jedan hramljavi i ubogi drug koji ne smije dignuti ništa teže od vlastitog p...... jer pretpostavka je da je ipak salata i krumpirić lakše od toga.
Redovitim okretanjem mesine i dizanje s poda i žara dolazimo do kraja ovog procesa nakon kojeg smo se mogli svim silama baciti na tamanjenje iste koja će nam biti dobar kamen temeljac za daljni eksperiment vezan uz dobru kulturu pijenja.
Razmatranjem svih prednosti i mana jela sa roštilja zaključak smo sveli kroz krilaticu: Bolje čir na dvanaestercu nego soja na tanjuru.

Bon apetit

Mugabe