trudnica na kvadrat

03.11.2006., petak

KUNITAT



Koji je najbrži način da vam suze radosnice krenu na oči?
Možda jedan brzinski pogled u prošlost?
Bližu? Dalju?

Ili je dovoljno da prvi puta odete sa svojim djetetom u grad, tramvajem, a bez kolica.
Jer je već velika cura?
Jer može hodati satima?
Jer je bolno uporna i prestrašno nasmijana.
Jer zna preći cestu, zna da mora držati mamu za ruku i zna da mora gledati: 'lijevo, desno, pa opet lijevo'...

I zna da idemo kupiti nove 'najljepše' cipelice u gradu. Zna da će majstor izmjeriti nogicu, zna da smije malo dirati čekić i ljepila u radioni u koju nas puste onak 'malo preko veze'.
Zna da će izabrati boju cipelice da joj paše s jaknom (a i jaknu je, naravno, sama izabrala po kriteriju: 'ova ima zeca, a ne medu, a ja sam mali zeko') a na njih će dodati i dva ekstra cvjetića u žutoj i naranđastoj boji.
I dobiti novi balončić s reklamom za cipelice.

I ponosno odmarširati natrag do tramvaja.
Na Jelačić placu ćemo vidjeti prve ovogodišnje pahulje snijega, i sunce istovremeno.
Izaći iz tramvaja kojeg smo čekale 15 minuta. Stajati zagrljene na tim prvim, jadnim pahuljama snijega i smijati se još 15. Do novog tramvaja.

I još će, za nagradu, na povratku doma (7 stanica) sjediti potpuno 'sama' na stolici u smjeru suprotnom od voznje, doduše čvrsto pridržavana maminom rukom (koja se, usput budi rečeno iskreno grozi javnog prijevoza, ali ići autom u petak prijepodne u strogi centar je baš samoubilačka misija).

I doći do tate na posao s osmjehom oko glave te ponosno uskliknuti: 'tata, naručile smo cipele, nisu jako skupe (o da, imale smo i mali ženski razgovor o cijenama još u tramvaju). I imam ih samo ja! Tata to je KUNITAT!!!

Sjećam se mnogih svojih cipelica iz djetinjstva, ali posebno se nekako sjećam onih jesensko-zimskih. Mama i ja bismo se zabundale ko medvjedi i otpješacile do grada, (malo tramvaj, malo nogice lake). I obično bismo završile u jednom 'Posredniku' u Vlaškoj. Sječate ga se? Mama nije željela da nosim cipelice kakve svi imaju, a ako ne bismo taj mjesec smjele ići u Graz ili Trst (o da, i toga se neki od vas sjećaju, nisi mogao preko 'grane' kad se sprdneš) onda bismo tamo kupili 'posebne' cipelice. I nisam više uopće sigurna da li su cipelice bile toliko posebne jer ih nitko drugi osim mene nije imao, ili su bile posebne zbog tog našeg poludnevnog izleta koji je završavao kupnjom kestena ispred Petrove crkve i dugom šetnjom, okolo, preko Maksimira – doma.


Kestene smo kupile tek na našoj tramvajskoj, taman dovoljno energije da izdržimo do tatinog lokala. Tamo je smazala tanjur pravog pravcatog graha i jedva se od umora popela na 'naš peti kat'.

Bira cipelice. Uživa čistiti kestenje (ne jede ga baš), smaže tanjur bažuleka. A prošao je tek 21 ˝ mjesec.

Sutra je vjerojatno udajem.

p.s. Zeko baš uvijek zezne medu, znali ste to, zar ne?





<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se