Koji je najbrži način da vam suze radosnice krenu na oči?
Možda jedan brzinski pogled u prošlost?
Bližu? Dalju?
Ili je dovoljno da prvi puta odete sa svojim djetetom u grad, tramvajem, a bez kolica.
Jer je već velika cura?
Jer može hodati satima?
Jer je bolno uporna i prestrašno nasmijana.
Jer zna preći cestu, zna da mora držati mamu za ruku i zna da mora gledati: 'lijevo, desno, pa opet lijevo'...
I zna da idemo kupiti nove 'najljepše' cipelice u gradu. Zna da će majstor izmjeriti nogicu, zna da smije malo dirati čekić i ljepila u radioni u koju nas puste onak 'malo preko veze'.
Zna da će izabrati boju cipelice da joj paše s jaknom (a i jaknu je, naravno, sama izabrala po kriteriju: 'ova ima zeca, a ne medu, a ja sam mali zeko') a na njih će dodati i dva ekstra cvjetića u žutoj i naranđastoj boji.
I dobiti novi balončić s reklamom za cipelice.
I ponosno odmarširati natrag do tramvaja.
Na Jelačić placu ćemo vidjeti prve ovogodišnje pahulje snijega, i sunce istovremeno.
Izaći iz tramvaja kojeg smo čekale 15 minuta. Stajati zagrljene na tim prvim, jadnim pahuljama snijega i smijati se još 15. Do novog tramvaja.
I još će, za nagradu, na povratku doma (7 stanica) sjediti potpuno 'sama' na stolici u smjeru suprotnom od voznje, doduše čvrsto pridržavana maminom rukom (koja se, usput budi rečeno iskreno grozi javnog prijevoza, ali ići autom u petak prijepodne u strogi centar je baš samoubilačka misija).
I doći do tate na posao s osmjehom oko glave te ponosno uskliknuti: 'tata, naručile smo cipele, nisu jako skupe (o da, imale smo i mali ženski razgovor o cijenama još u tramvaju). I imam ih samo ja! Tata to je KUNITAT!!!