trudnica na kvadrat

Njih dvoje spavaju.
Ko topovi (primirje je)
Sitno brojimo do Bozica

A ja sve nesto rekapituliram.
Pa natezem.
Uvjeravam se da je bilanca pozitivna.
Da je moglo puno gore.
Da nije moglo puno bolje.

Ako nista drugo – svi smo se trudili maksimalno.
To je pravi blagdanski duh.

Uglavnom,. Igru po igru, partiju po partiju, pivo po pivo (ne, zaprvo nitko nije pio, samo je tamo atmosfera uvijek prilično birtijaška) i lopte su počele frcati na sve strane. Te centaršut lijevi (ravno do Kranjčara koji loptu dodaje Du-du uu, a ovaj fula zicer) te desni korner preko unutarnjeg ruba vratnice (o Milojko Pantiću kako mi fališ ovih sumornih, nazovizimskih večeri).

I nismo još ni treću partiju dovršile a jedna je osoba, negdje daleko u tom trenutku, vjerojatno počela štucati (za slučaj da vjerujete u ovu vrstu predskazanja) ili se ugrizla za jezik, kao sasvim pouzdani i provjereni signal da je netko masno olajava. Iskreno, voljea bih da se češće ugrize za jezik...

I tak.
Jedna je šutnula loptu.
Pogodila prozor.
Prozor se razbio.
A klinci ko klinci, prvo krepali od smijeha. Potom malko zastali da provjere da li je tko vidio svinjariju. Uvjereni da nitko od njih desetak nije druker (jer svi su igrali taj nogomet na nedozvoljenom teritoriju gdje je vjerojatnost razbijanja tudjih prozora prilicna) jedan po jedan poceli su bacati sitne kamencice u pravcu tog razbijenog prozora.
Mozda, u toj svojoj prilicno naivnoj predodzbi igre, su bacali kamenčiče skupljajući alibi. Možda će netko pomisliti da je prozor razbijen slučajno, običnim malenim kamenčićima. (Nema veze što je lopta ostala duboko u stanu oštećenog susjeda).

Kad su vidjeli kako im dobro i precizno ide, nakon nekog vremena su počeli bacati i ostale predmete: smrdljive tenisice, prazne konzerve lososa (fuj kako smrde), čokoladom umrljane maramice, a našao se tu i pokoji potrošeni uložak.

Naravno, onome koji je šutnuo loptu, kao i onome tko mu je tu loptu tako dobro namjestio na zicer, nije padalo na pamet ubacivati išta više kroz tu bužu koja je na prozoru nastala. Vjerovali ili ne, oni su već osjećali svoj dio odgovornosti. I prvi se pokupili sa igrališta, svjesni da su se dobro zabavili i da bi cijelu stvar rado ponovili kada bi im netko zagarantirao da će proći nekažnjeno. Ali pih, ako susjed i sazna da su bas njih dvoje bili ti koji su ispucali loptu - tko mari, taj prozor, nikada temeljto opran od mušica koje na njega slijecu, su ionako dugo htjeli razbiti... Uostalom, taj isti čangrizavi susjed je njima već više puta izbušio gume na biciklima, i to sa smješkom na usnama kasnije ih uvjeravajući da su si sami krivi.

I tak, partija je završila.
Vrijeme je prolazilo.
Glavni akteri su polako i zaboravljali na nezgodu (ma i dalje im je bilo baš drago da je taj prozor razbijen i svojim ponašanjem zapravo uopće pred 'gazdom' nisu krili da su oni glavni 'krivci')

Zapravo ih je samo zanimalo tko ce iz ekipe prvi lanuti.
To još uvijek ne znaju.
Samo slute.

I pitaju se da li je susjed prljavih prozora makar na trenutak promislio, zastao, udahnuo i zapitao se tko su ustvari klicni koji su mu onog kišnog ljetnog popodneva dojurili javiti (na njegovu vikendicu gdje ljetuje) da su mu dva poznata kvartovska huncuta razbila prozor.
Vjerojatno jest pomislio, barem na sekundu, jer koliko god ga ne volim, ne mislim da je glup, da su ti mali špijuni koji mu donose neljepe vijesti ustvari i sami morali biti na igralištu. I najvažnije, sudjelovati u igri.

I možda mu je negdje prolepršala misao da su ova dva mangupa ubacila loptu kroz prozor, ali da su uloške, konzerve lososa i male sitne kamenčiće koji žuljaju u cipelama ubacili baš ti klinci koji toliko nemaju muda, da se ne usude šutnuti loptu, čak i kada im je dodana na zicer.