Kako učiniti bijelo šarenim, a staro novim...
Oduvijek me je pomalo smetalo to što se kod nas podrazumijeva pod apartmanom. Ono što svakako prevladava, jesu prostorije bijelih zidova i sklepanog namještaja. Namještaja po mogućnosti kupljenog najjeftinijeg i samim time najneuglednijeg, ili jednostavno odbačenog u onom trenutku kad se kupovao sebi namještaj neki novi. Rezultat takvog uređenja prostora obično bude nešto socrealističnom hotelu nalik, a ponekad, da stvar bude gora, u pokušajima da se svemu tome, ipak, doda neki "domaćinski štih", prostor se "ukrašava" printanim slikarijama u plastičnim okvirima, heklanim stoljnjacima i tabletićima raznih boja i veličina i svemu tome pripadajućim ukrasnim drvenim tanjurićima za skupljanje prašine.
Pronaći neku pravu mjeru između ekonomske računice ulaganja u nešto, za što možete biti gotovo sigurni da će biti uništeno, i ljupkog i privlačnog izgleda tog nečega, nije uopće laka stvar. Zdrav razum govori: oni su tu samo sedam dana, nije ih briga kako to izgleda, bitno da je čisto, ionako su samo na moru, ionako ih boli briga za namještaj, a što ako budu neke budale koje će samo pit i povraćat, a možda i razbit bocu crnjaka, pa ću usred sezone morati farbati i kupovati nove madrace... zdrav razum govori da je uređenje apartmana nešto što ne zaslužuje previše pažnje.
Asketsko slaganje odbačenog namještaja sasvim je dovoljno samo po sebi, e da bi zadovoljilo sedmodnevne redaljke nepoznatih ljudi.
A i zid mora biti bijel. Lakše ga je ofarbati, a bijelo se tako dobro slaže sa svim tim neuskladivim namještajem, s bijelim nema greške.
Ali, ipak...
Bijeli zid i namještaj "za hitit ga ča", učinili su mi se kao pravi su mali izazov. Neodoljivi. Pa sam odlučila tako dati svoj obol otklanjanu uobičajenih, bolesno tužnjikavih sobičaka za goste.
Dakle, kako to izgleda na početku?
Na početku bijaše sobica, naravno, bijele boje, jedan krevet i stari sivo bijeli ormar od iverice i nekoć stolica koja sad igra ulogu noćnog ormarića.
Baš nekako nevesel prizor, zar ne?
U namjeri da razbijem anemično minimalistički ugođaj i pretvorim ga u vatromet boja i oblika, i pod utjecajem neke trenutne "inspiracije", izabrala sam sljedeći lajtmotiv:
I, nema druge, junački prionula...
No, prije junačkog mahanja kistom i bojom, važno je dobro pripremiti podlogu, u ovom slučaju, izmjeriti i označiti plohe koje će biti obojane u različite nijanse, što je sasvim lako i jednostavno učiniti olovkom, metrom i običnom krep trakom (naravno, pod jako važnim uvjetom da je podloga bijela i čvrsta, i da smo sigurni da se neće skidati zajedno s trakom).
Nepravilne oblike izrezala sam od ostataka samoljepive folije na ploteru, u firmi u kojoj sam u to vrijeme radila, (zato su oni malo sivi, malo ljubičasti), ta folija inače nije zamišljena da bi se lako skidala sa zidova, ali ukoliko je zid zdrav, sasvim solidno mogu odraditi ulogu profi folije namijenjene upravo iscrtavanju šablona. No, ukoliko je zid imalo natruo, ili, pak, više puta farban, velika je vjerojatnost da će folija skidati staru boju, i u tom slučaju... pametnome dosta.
S obzirom da je sobica malena i da u nju jedva stane francuski ležaj (ona čuvena mjera za jednu osobu cijelu, a drugu prepolovljenu) odlučila sam je, ipak, ne cijelu ubojiti, nego ostaviti jednu trećinu bijelu, a prijelaz učiniti valovitim. (Tako da i turistima bude uzbudljivije kad se pripiti vrate iz noćnog života.)
Na jednoj trećini koja je ostala bijelom, nalazio se i izraubani sivi ormar kojem se smiješilo smetlište, pa sam njega hrabro oživila svjetlozelenom bojom (akrilnom za metal, ovo je bio samo eksperiment u kojeg sam vjerovala i eto, upalio je), a na stranice s vratima nalijepila isprintani lajtmotiv, kojeg sam kasnije lakirala.
U istu svjetlozelenu boju ofarbala sam i sivi okvir za plafonjeru iznad kreveta, kao i tamno smeđe štokove vrata i time zatvorila krug lajtmotiva. Vrata sam ofarbala, ipak u bijelo, jer je njihova tamnosmeđa bila preteška, a zelene je već bilo preveć naokolo. Eh, da, bila je tu i nekoć stolica, a sad noćni ormarić, koja je isto dobila svoju svjetlozelenu boju po nožicama, a na "glavi" još jedan isprintani primjerak. Tako da se zna gdje pripada!
Na kraju, ne može se nikako reći da nisam uspjela istjerati anemiju. :)
Manjkavost ovakvog uređivanja stambenog prostora može biti prenapadnost i velika vjerojatnost da stanarima ubrzo dosadi gledati u iste, napadne šare, no, s obzirom da je namijenjena boravcima maksimalne dužine tri tjedna, takva vrst prezasićenja u ovom slučaju ne postoji.
Prednost je što se uz malo truda i stari namještaj može osvježiti i međusobno uskladiti i uštediti na kupovini novog.
Što se tiče tehničke strane, sve korištene boje su visokokvalitetne perive, tj. otporne na vodu, jedini incident koji se u zadnje tri godine zbio, bila je nasilna smrt komarca desno od plafonijere na zelenoj plohi. Komarca i ostatke turističke krvi smo bez problema oprali s mokrom spužvicom, bez ikakvih posljedica po boju.
U zadnje tri godine nije se pojavila nikakva potreba za prefarbavanjem i popravljanjem zidova.
Turisti su, uglavnom, zadovoljni, iako, najčešće borave na terasi... :)
No, iako im ne možemo priuštiti pogled na more, barem ih ujutro umjesto krmeljavog pogleda na veliku bijelu plohu, dočekuje nešto veselo i razigrano... pa, eto, barem nešto. :)
______________________________________________________________________________
Jednom, kada je jedna soba gotova, nije više teško primijeniti "pravila igre" i u drugoj sobi.
Naravno da se nisam htjela baš doslovno ponavljati, do promjene, makar boje, moralo je doći. Odlučih se za žutu iz jednostavnog razloga što je druga soba, iako veća od prve, poprilično mračnija i neke tamne boje baš nisu dolazile u obzir kao rješenje.
Još jedan problem u drugoj sobi bila je i tamna boja stropa, koja, osim što je "pritiskala" cijelu prostoriju, ispostavila se kao boja koju je izuzetno teško prefarbati, a još teže nakon toga bilo je izvoditi marifetluke sa samoljepivom trakom, koja se tako jako voli zauvijek zalijepiti za slojeve boje ispod sebe. Jedno rješenje bilo je skinuti svu boju sa stropa, pa krenuti s bijelom ispočetka, a drugo nabaviti posebno senzibilnu traku koja ne skida boju, čak ni u ovako teškim situacijama. Tih traka kod nas, inače, nema za kupiti, ponekad ju uspijem nabaviti preko "posebnih kanala" izvana (e, ideš u London? super!), ovaj puta sam imala sreće i to me je nagnalo u jednu sasvim finu, pipkavu, i punu psovki zanimaciju.
Ali, ipak, uspjelo se.
I još samo detalj, ovaj puta žutoga, lajtmotiva na sklepanom noćnom ormariću...
... i razigrane sobe apartmana bi time bile završene. Za sada, naravno ;)
