Show must go on...:)

Kad "graničar" postane više od igre

srijeda, 03.08.2016.

Imala sam dobru ekipu.

Sad kad razmišljam o prijašnjim ljetnim danima, ne mogu se, između ostalog, ne sjetiti dana koje nisam provela na moru (ili na na mjestima gdje se već očekuje od tebe da provodiš sunčane dane), već u svom kraju. Nikada nije bilo dosadno. Bilo nas 10ak u ekipi, neki put i više i svaku večer smo proveli zajedno u jednom parku. Oko 1 ili 2 u noći kad je bilo vrijeme da lagano krenemo doma, već su padali dogovori za drugi dan. I tako u krug dva i pol mjeseca. To je bila ekipa kojoj ni najmanji problem nije predstavljalo ako bi se slučajno netko oko već spomenutih 1 ili 2 sjetio izjaviti: "Ajmo na bazen!" i to ostvariti. Jedna od najboljih večeri je upravo tako i počela. Doma smo došli s prvim zrakama sunca. Nije bio problem ući neprimjećen u kuću i ukrasti dva ručnika da bi nas se osmero moglo malo osušiti kasnije. Čak ni vožnja po glavnoj cesti, s jednom pivom u guzici i 8 budala u malom autu nije bila problem. Problem je bio krenuti doma.

Osnovna škola... Vrijeme kad imaš premalo godina i previše hormona koji od tebe počnu raditi idiota. Djeca.
Uglavnom, bili smo mi tako B odjeljenje i logično je da nismo podnosili one iz A razreda. C i D su se pak mrzili međusobno, jer eto...djeca. Tjelesni smo imali "u paru", A i B, C i D razredi. Nije bilo dosta što smo se morali gledati na hodnicima. Nego, najdraža razbibriga i aktivnost koju smo obožavale je bilo igranje graničara. Jedino što nismo voljele je činjenica da smo u 98% slučajeva gubile. Nije to uglavnom bila neka velika razlika, možda 1 ili 2 boda, ali svejedno nam se pisao poraz kojeg, naravno, nismo željele prihvatiti. Uvijek smo imale prigovore i nikad (ili bar u 99% slučajeva) nismo željele prihvatiti da činjenicu nismo oštećene za tih par bodova koji su nam mogli donijeti pobjedu. Tako se jaz između "nas" i "njih" dodatno produbljivao i eto... nisi te cure mogao ne-mrziti.

Ekipa iz parka se raspršila na sve strane. Nakon par godina druženja i nekoliko dočekanih Novih Godina, jednostavno smo se razišli. Bili smo, i jesmo, različiti, i svatko je krenuo za svojim interesima. To je valjda normalno. Onda sam bila razočarana i tužna što više "nema nas", ali sad mi je itekako drago; ne zato što smo se raspali, već zato što mi ono vrijeme ne može biti oduzeto. Glupe godine i sto gluposti koje one nose su bile doživljene sa super ljudima na okupu. I nije mi žao nijedne neprospavane noći i nijednog ostanka duže nego što sam smjela!

Od osnovne smo postali prilično zreliji. Došla je srednja u kojoj su se cure iz A i mi cure iz B razreda nastavile družiti u uglavnom istim ekipama, sa možda još par novih ljudi. I znam da su i one odraslije nego što su bile i iako se međusobno ni dan-danas ne družimo, znam da se nijedna neće ovoj drugoj zaderati "KURVO!" iz čista mira nasred ulice, em zato što smo očito naučile značenje te riječi, em zato što su hormoni valjda prestali pucati. Umjesto toga, u slučaju potrebe ćemo popričati kao ljudi, pa makar razmijenile samo par riječi i makar se potajno još uvijek ne podnosile. Jer eto, nismo više djeca.
Ono što je došlo poslije srednje je inspiriralo moje prste da se pokrenu i napišu nešto u ovom zapuštenom svijetu blogova.
Nije bilo očekivano ni planirano, ali sad ni moje ekipe koja se držala kroz osnovnu i cijelu srednju više gotovo pa i nema. Kažu da su prijateljstva sklopljena u srednjoj i na faksu ona koja ostaju. Valjda ne spadam u te sretnike. Jer eto, htjela sam ovo vrijeme na faksu dijeliti i proživjeti s novim ljudima, ali nikako bez onih koji su mi činili svakodnevicu prije. Htjela sam iskoristiti studentske dane najbolje što mogu i povezati stari i novi svijet. A što uglavnom radim? Čujem se s ljudima iz srednje preko fejsa i drugih internet čuda, izlazim tu i tamo s ljudima koji su mi totalno neplanirano ušli u život, sad preko ljeta chillam sama i čitam knjige (što nije loše, ali nisam samački tip i nakon nekog vremena više ne mogu)... S druge pak strane, gledam one cure iz A razreda i ne mogu im ne zavidjeti. Zašto? Jer nisu samo ostale na okupu, već su se počele družiti s nekom novom ekipom i sad su sve međusobno jedna super velika ekipa. Provode skupa ljeto, ispijaju koktele na plaži i izlaze, slušaju skupa dobru muziku i uživaju dok mogu.
Ne kažem da meni moji ljudi nisu super, ali... oni s kojima sam provodila najbolje vrijeme jednostavno nisu tu. Nemam kome reći u 12: "Idemo van!" i nadati se samo jednostavnom odgovoru: "Spremna sam za 10min." Sve treba biti dogovoreno par dana unaprijed, a nerijetko i to propadne.
Fali mi spontanosti i ljudi s kojima to mogu dijeliti. One s kojima mogu su udaljene od mene najmanje 200km i očito moram čekati neka bolja vremena da ponovo izađemo i da se razbacamo na neku glazbu kao da smo same. Ljeto za koje sam planirala da ću se dobro provesti.......dobro ću provesti uz knjige i muziku preko slušalica. Eto, nikada više neću ništa planirati, možda onda bolje ispadne. :)

I iako mi je to sad nakon dosta godina i dalje teško priznati, ovo jednostavno moram reći curama iz onog razreda: pobijedile ste. I ne mislim samo na graničara.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

The ferris wheel
The ferris wheel, the wheel of fate caught her eye. And it became the dream of her whole life. Beautiful illusions Opis Online diary since 13/12/2008 Sreća? :) Sloboda Knjige Muzika Obitelj Prijatelji Putovanja Ples Sport Priroda Sunce Ljeto Plaža Where to? Jobs fill your pocket. Adventures fill your soul. Fouras, Francuska Lyon, Francuska Torino, Italija Milan, Italija Verona, Italija (2) Široki Brijeg, BiH Međugorje, BiH Ohrid, Makedonija (2) Csepreg, Mađarska Kőszeg, Mađarska Klagenfurt, Austrija Zürich, Švicarska (2) Luzern, Švicarska Prag, Češka Češky Krumlov, Češka Dresden, Njemačka Berlin, Njemačka Nürnberg, Njemačka Beograd, Srbija Târgoviște, Rumunjska Bukurešt, Rumunjska Constanta, Rumunjska Sofija, Bugarska Çorlu, Turska Istanbul, Turska Edirne, Turska Herceg Novi, Crna Gora Beauvais, Francuska Saint Aubin en Bray, Francuska Balagny sur Terrain, Francuska Sokobanja, Srbija Cork, Irska Bled, Slovenija Bohinj, Slovenija Cannes, Francuska Agen, Francuska Ljubljana, Slovenija Budimpešta, Mađarska Live each moment like your last!..^^ "I never think of the future. It comes soon enough." *"Life has no limitations, except the ones you make."* "Anyone who has never made a mistake has never tried anything new." *"Gravitation is not responsible for people falling in love."* "Peace cannot be kept by force. It can only be achieved by understanding." "We can't solve problems by using the same kind of thinking we used when we created them." Nobody can go back and start a new beginning, but anyone can start today and make a new ending. Life is an opportunity, benefit from it. Life is beauty, admire it. Life is bliss, taste it. Life is a dream, realize it. Life is a challenge, meet it. Life is a duty, complete it. Life is a game, play it. Life is a promise, fulfill it. Life is sorrow, overcome it. Life is a song, sing it. Life is a struggle, accept it. Life is a tragedy, confront it. Life is an adventure, dare it. Life is luck, make it. Life is too precious, do not destroy it. Life is life, fight for it. People are usually afraid to say what's on their mind. BELIVE IN YOURSELF! Never take life too seriously. Nobody gets out alive anyway. Don't be afraid to see what you see. Budi u mom naručju sve do svitanja, a onda ostani još malo. You never really stop lovin someone, you just learn to try to live without them. Voli me kada to ne zaslužujem, jer tada mi je ljubav najpotrebnija. "Since I was a kid, I've been a dancer, and, of course, I'll always be a dancer till the day I die." The right thing to guide us is right here inside us. There are so many people out there who will tell you that you can't do it... What you got to do is turn around and say: WATCH ME! *Ako pogriješiš put, možeš se vratiti; ako pogriješiš riječima, ne možeš.* Blato može uprljati biser, ali ga ne može pretvoriti u blato. Bolje je jednom vidjeti nego stoput čuti. Ako se suzdržiš u trenutku srdžbe, izbjeći ćeš stotinu dana žalosti. Junaci pobjeđuju suze. Govorili su kako imaš prekrasne oči, zavodljive usne, a tek stas.. Sve sam to, eto, imala, a u sjećanju mi ostala samo tvoja leđa. Na njih me nitko nije upozorio, a najbolje ih pamtim. I nisu najteže prve riječi, već posljednje. credits Design: balloons Adjustment: murderscene	Kad "graničar" postane više od igre srijeda, 03.08.2016. Imala sam dobru ekipu. Sad kad razmišljam o prijašnjim ljetnim danima, ne mogu se, između ostalog, ne sjetiti dana koje nisam provela na moru (ili na na mjestima gdje se već očekuje od tebe da provodiš sunčane dane), već u svom kraju. Nikada nije bilo dosadno. Bilo nas 10ak u ekipi, neki put i više i svaku večer smo proveli zajedno u jednom parku. Oko 1 ili 2 u noći kad je bilo vrijeme da lagano krenemo doma, već su padali dogovori za drugi dan. I tako u krug dva i pol mjeseca. To je bila ekipa kojoj ni najmanji problem nije predstavljalo ako bi se slučajno netko oko već spomenutih 1 ili 2 sjetio izjaviti: "Ajmo na bazen!" i to ostvariti. Jedna od najboljih večeri je upravo tako i počela. Doma smo došli s prvim zrakama sunca. Nije bio problem ući neprimjećen u kuću i ukrasti dva ručnika da bi nas se osmero moglo malo osušiti kasnije. Čak ni vožnja po glavnoj cesti, s jednom pivom u guzici i 8 budala u malom autu nije bila problem. Problem je bio krenuti doma. Osnovna škola... Vrijeme kad imaš premalo godina i previše hormona koji od tebe počnu raditi idiota. Djeca. Uglavnom, bili smo mi tako B odjeljenje i logično je da nismo podnosili one iz A razreda. C i D su se pak mrzili međusobno, jer eto...djeca. Tjelesni smo imali "u paru", A i B, C i D razredi. Nije bilo dosta što smo se morali gledati na hodnicima. Nego, najdraža razbibriga i aktivnost koju smo obožavale je bilo igranje graničara. Jedino što nismo voljele je činjenica da smo u 98% slučajeva gubile. Nije to uglavnom bila neka velika razlika, možda 1 ili 2 boda, ali svejedno nam se pisao poraz kojeg, naravno, nismo željele prihvatiti. Uvijek smo imale prigovore i nikad (ili bar u 99% slučajeva) nismo željele prihvatiti da činjenicu nismo oštećene za tih par bodova koji su nam mogli donijeti pobjedu. Tako se jaz između "nas" i "njih" dodatno produbljivao i eto... nisi te cure mogao ne-mrziti. Ekipa iz parka se raspršila na sve strane. Nakon par godina druženja i nekoliko dočekanih Novih Godina, jednostavno smo se razišli. Bili smo, i jesmo, različiti, i svatko je krenuo za svojim interesima. To je valjda normalno. Onda sam bila razočarana i tužna što više "nema nas", ali sad mi je itekako drago; ne zato što smo se raspali, već zato što mi ono vrijeme ne može biti oduzeto. Glupe godine i sto gluposti koje one nose su bile doživljene sa super ljudima na okupu. I nije mi žao nijedne neprospavane noći i nijednog ostanka duže nego što sam smjela! Od osnovne smo postali prilično zreliji. Došla je srednja u kojoj su se cure iz A i mi cure iz B razreda nastavile družiti u uglavnom istim ekipama, sa možda još par novih ljudi. I znam da su i one odraslije nego što su bile i iako se međusobno ni dan-danas ne družimo, znam da se nijedna neće ovoj drugoj zaderati "KURVO!" iz čista mira nasred ulice, em zato što smo očito naučile značenje te riječi, em zato što su hormoni valjda prestali pucati. Umjesto toga, u slučaju potrebe ćemo popričati kao ljudi, pa makar razmijenile samo par riječi i makar se potajno još uvijek ne podnosile. Jer eto, nismo više djeca. Ono što je došlo poslije srednje je inspiriralo moje prste da se pokrenu i napišu nešto u ovom zapuštenom svijetu blogova. Nije bilo očekivano ni planirano, ali sad ni moje ekipe koja se držala kroz osnovnu i cijelu srednju više gotovo pa i nema. Kažu da su prijateljstva sklopljena u srednjoj i na faksu ona koja ostaju. Valjda ne spadam u te sretnike. Jer eto, htjela sam ovo vrijeme na faksu dijeliti i proživjeti s novim ljudima, ali nikako bez onih koji su mi činili svakodnevicu prije. Htjela sam iskoristiti studentske dane najbolje što mogu i povezati stari i novi svijet. A što uglavnom radim? Čujem se s ljudima iz srednje preko fejsa i drugih internet čuda, izlazim tu i tamo s ljudima koji su mi totalno neplanirano ušli u život, sad preko ljeta chillam sama i čitam knjige (što nije loše, ali nisam samački tip i nakon nekog vremena više ne mogu)... S druge pak strane, gledam one cure iz A razreda i ne mogu im ne zavidjeti. Zašto? Jer nisu samo ostale na okupu, već su se počele družiti s nekom novom ekipom i sad su sve međusobno jedna super velika ekipa. Provode skupa ljeto, ispijaju koktele na plaži i izlaze, slušaju skupa dobru muziku i uživaju dok mogu. Ne kažem da meni moji ljudi nisu super, ali... oni s kojima sam provodila najbolje vrijeme jednostavno nisu tu. Nemam kome reći u 12: "Idemo van!" i nadati se samo jednostavnom odgovoru: "Spremna sam za 10min." Sve treba biti dogovoreno par dana unaprijed, a nerijetko i to propadne. Fali mi spontanosti i ljudi s kojima to mogu dijeliti. One s kojima mogu su udaljene od mene najmanje 200km i očito moram čekati neka bolja vremena da ponovo izađemo i da se razbacamo na neku glazbu kao da smo same. Ljeto za koje sam planirala da ću se dobro provesti.......dobro ću provesti uz knjige i muziku preko slušalica. Eto, nikada više neću ništa planirati, možda onda bolje ispadne. :) I iako mi je to sad nakon dosta godina i dalje teško priznati, ovo jednostavno moram reći curama iz onog razreda: pobijedile ste. I ne mislim samo na graničara. \| 01:13 \| Komentari (3) \| On/Off \| Print \| # \| << Prethodni mjesec \| Sljedeći mjesec >> Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.