Imala sam dobru ekipu.
Sad kad razmišljam o prijašnjim ljetnim danima, ne mogu se, između ostalog, ne sjetiti dana koje nisam provela na moru (ili na na mjestima gdje se već očekuje od tebe da provodiš sunčane dane), već u svom kraju. Nikada nije bilo dosadno. Bilo nas 10ak u ekipi, neki put i više i svaku večer smo proveli zajedno u jednom parku. Oko 1 ili 2 u noći kad je bilo vrijeme da lagano krenemo doma, već su padali dogovori za drugi dan. I tako u krug dva i pol mjeseca. To je bila ekipa kojoj ni najmanji problem nije predstavljalo ako bi se slučajno netko oko već spomenutih 1 ili 2 sjetio izjaviti: "Ajmo na bazen!" i to ostvariti. Jedna od najboljih večeri je upravo tako i počela. Doma smo došli s prvim zrakama sunca. Nije bio problem ući neprimjećen u kuću i ukrasti dva ručnika da bi nas se osmero moglo malo osušiti kasnije. Čak ni vožnja po glavnoj cesti, s jednom pivom u guzici i 8 budala u malom autu nije bila problem. Problem je bio krenuti doma.
Osnovna škola... Vrijeme kad imaš premalo godina i previše hormona koji od tebe počnu raditi idiota. Djeca.
Uglavnom, bili smo mi tako B odjeljenje i logično je da nismo podnosili one iz A razreda. C i D su se pak mrzili međusobno, jer eto...djeca. Tjelesni smo imali "u paru", A i B, C i D razredi. Nije bilo dosta što smo se morali gledati na hodnicima. Nego, najdraža razbibriga i aktivnost koju smo obožavale je bilo igranje graničara. Jedino što nismo voljele je činjenica da smo u 98% slučajeva gubile. Nije to uglavnom bila neka velika razlika, možda 1 ili 2 boda, ali svejedno nam se pisao poraz kojeg, naravno, nismo željele prihvatiti. Uvijek smo imale prigovore i nikad (ili bar u 99% slučajeva) nismo željele prihvatiti da činjenicu nismo oštećene za tih par bodova koji su nam mogli donijeti pobjedu. Tako se jaz između "nas" i "njih" dodatno produbljivao i eto... nisi te cure mogao ne-mrziti.
Ekipa iz parka se raspršila na sve strane. Nakon par godina druženja i nekoliko dočekanih Novih Godina, jednostavno smo se razišli. Bili smo, i jesmo, različiti, i svatko je krenuo za svojim interesima. To je valjda normalno. Onda sam bila razočarana i tužna što više "nema nas", ali sad mi je itekako drago; ne zato što smo se raspali, već zato što mi ono vrijeme ne može biti oduzeto. Glupe godine i sto gluposti koje one nose su bile doživljene sa super ljudima na okupu. I nije mi žao nijedne neprospavane noći i nijednog ostanka duže nego što sam smjela!
Od osnovne smo postali prilično zreliji. Došla je srednja u kojoj su se cure iz A i mi cure iz B razreda nastavile družiti u uglavnom istim ekipama, sa možda još par novih ljudi. I znam da su i one odraslije nego što su bile i iako se međusobno ni dan-danas ne družimo, znam da se nijedna neće ovoj drugoj zaderati "KURVO!" iz čista mira nasred ulice, em zato što smo očito naučile značenje te riječi, em zato što su hormoni valjda prestali pucati. Umjesto toga, u slučaju potrebe ćemo popričati kao ljudi, pa makar razmijenile samo par riječi i makar se potajno još uvijek ne podnosile. Jer eto, nismo više djeca.
Ono što je došlo poslije srednje je inspiriralo moje prste da se pokrenu i napišu nešto u ovom zapuštenom svijetu blogova.
Nije bilo očekivano ni planirano, ali sad ni moje ekipe koja se držala kroz osnovnu i cijelu srednju više gotovo pa i nema. Kažu da su prijateljstva sklopljena u srednjoj i na faksu ona koja ostaju. Valjda ne spadam u te sretnike. Jer eto, htjela sam ovo vrijeme na faksu dijeliti i proživjeti s novim ljudima, ali nikako bez onih koji su mi činili svakodnevicu prije. Htjela sam iskoristiti studentske dane najbolje što mogu i povezati stari i novi svijet. A što uglavnom radim? Čujem se s ljudima iz srednje preko fejsa i drugih internet čuda, izlazim tu i tamo s ljudima koji su mi totalno neplanirano ušli u život, sad preko ljeta chillam sama i čitam knjige (što nije loše, ali nisam samački tip i nakon nekog vremena više ne mogu)... S druge pak strane, gledam one cure iz A razreda i ne mogu im ne zavidjeti. Zašto? Jer nisu samo ostale na okupu, već su se počele družiti s nekom novom ekipom i sad su sve međusobno jedna super velika ekipa. Provode skupa ljeto, ispijaju koktele na plaži i izlaze, slušaju skupa dobru muziku i uživaju dok mogu.
Ne kažem da meni moji ljudi nisu super, ali... oni s kojima sam provodila najbolje vrijeme jednostavno nisu tu. Nemam kome reći u 12: "Idemo van!" i nadati se samo jednostavnom odgovoru: "Spremna sam za 10min." Sve treba biti dogovoreno par dana unaprijed, a nerijetko i to propadne.
Fali mi spontanosti i ljudi s kojima to mogu dijeliti. One s kojima mogu su udaljene od mene najmanje 200km i očito moram čekati neka bolja vremena da ponovo izađemo i da se razbacamo na neku glazbu kao da smo same. Ljeto za koje sam planirala da ću se dobro provesti.......dobro ću provesti uz knjige i muziku preko slušalica. Eto, nikada više neću ništa planirati, možda onda bolje ispadne. :)
I iako mi je to sad nakon dosta godina i dalje teško priznati, ovo jednostavno moram reći curama iz onog razreda: pobijedile ste. I ne mislim samo na graničara.
Post je objavljen 03.08.2016. u 01:13 sati.