Veritatis splendor http://blog.dnevnik.hr/timotej


subota, 31.05.2008.


Savjest i istina


     Svetište čovjeka

     54. Odnos koji postoji između čovjekove slobode i Božjega zakona ima svoje živo središte u »srži« osobe, odnosno u njezinoj moralnoj savjesti: »U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi (usp. Rim 2, 14-16).«
     Stoga se način na koji se poimlje odnos između slobode i zakona duboko povezuje s tumačenjem koje je ostavljeno moralnoj savjesti. U tome smislu spomenute kulturne tendencije, koje suprotstavljaju i odjeljuju slobodu i zakon, te na idolatrijski način uzvisuju slobodu, dovode do »kreativne« interpretacije moralne savjesti, koja se udaljava od tradicije Crkve i njezina učiteljstva.
     55. Prema mišljenju raznih teologa, funkcija savjesti svela bi se, barem u nekoj određenoj prošlosti, na jednostavnu primjenu općih moralnih normi na pojedinačne slučajeve osobnog života. Ali slične norme - kažu - ne mogu biti u stanju da prihvate i poštuju cijelu neponovljivu specifičnost svih pojedinačnih konkretnih čina osoba; mogu čak, na neki način, pomoći ispravnom vrednovanju situacije, ali ne mogu zamijeniti osobe u donošenju osobne odluke o tome kako da se ponaša u određenim pojedinačnim slučajevima. Štoviše, izrečena kritika na račun tradicionalnog tumačenja ljudske naravi i njezine važnosti za moralni život navodi neke autore da ustvrde kako te norme nisu toliko objektivan obvezujući kriterij za prosudbe savjesti, koliko radije opća orijentacija koja u prvom redu pomaže čovjeku da svoj osobni i društveni život dovede u prikladan red. Te norme, osim toga, otkrivaju tipičnu složenost fenomena savjesti: ona se duboko odnosi prema cijeloj psihološkoj i afektivnoj sferi te prema mnogostrukim uplivima društvenog i kulturnog okoliša osobe. S druge strane, maksimalno se uzvisuje vrijednost savjesti, koju je sam Koncil definirao kao »svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini«. Takav glas - kaže se - navodi čovjeka ne toliko na sitničavo pridržavanje općih normi koliko na kreativno i odgovorno preuzimanje osobnih zadaća što mu ih Bog povjerava.
     Želeći istaknuti »kreativan« karakter savjesti, neki autori ne nazivaju više njezine radnje imenom »sudovi« nego imenom »odluke«: samo donoseći »autonomno« te odluke čovjek bi mogao dosegnuti svoju moralnu zrelost. Ne manjka ni onih koji drže da bi taj proces sazrijevanja bio sputavan s odviše kategoričkim držanjem, koje u mnogim moralnim pitanjima zauzima crkveno učiteljstvo, čiji zahvati bi kod vjernika doveli do nepotrebnih konflikata savjesti.
     56. Da bi opravdali slična stajališta, neki su predložili svojevrstan dvostruki status moralne istine. Pored doktrinarne i apstraktne razine, trebalo bi priznati izvornost određenom konkretnijem egzistencijalnom razmatranju. To bi razmatranje, vodeći računa o okolnostima i situaciji, moglo legitimno utemeljiti iznimke od općega pravila i tako dopustiti da se praktično, mirne savjesti, čini ono što je u sebi zlo po moralnom zakonu. Na taj se način u nekim slučajevima uspostavlja podijeljenost, ili čak oporba, između učenja općenito valjanog propisa i norme pojedinačne savjesti koja bi zapravo, kao krajnja instanca, odlučivala o dobru i zlu. Na toj se osnovi polaže pravo da se utemelji legitimnost takozvanih »pastoralnih« rješenja, suprotnih naučavanju Učiteljstva, te da se opravda »stvaralačka« hermeneutika, po kojoj moralna savjest uopće ne bi bila obvezana, u svim slučajevima, posebnim negativnim propisom.
     Nema onoga tko ne razabire kako se tim postavkama dovodi u pitanje sam identitet moralne savjesti spram čovjekove slobode i Božjega zakona. Samo prethodno razjašnjenje odnosa između slobode i zakona utemeljeno na istini omogućuje rasuđivanje o tome »kreativnom« tumačenju savjesti.

     Sud savjesti

     57. Isti tekst poslanice Rimljanima, koji nam je pružio bit naravnoga zakona, naznačuje i biblijski smisao savjesti, osobito u njezinoj specifičnoj vezi sa zakonom: »Kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tome svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane.« (Rim 2, 14-15)
     Prema riječima svetoga Pavla, savjest u određenom smislu postavlja čovjeka nasuprot zakonu, postajući ona sama »svjedokom« za čovjeka: svjedokom njegove vjernosti ili nevjernosti glede zakona, odnosno njegove bitne moralne čestitosti ili zloće. Savjest je jedini svjedok: ono što se zbiva u tajnosti osobe skriveno je očima svakoga izvana. Ona svoje svjedočanstvo upućuje tek samoj osobi. I samo osoba, sa svoje strane, poznaje pravi odgovor na glas savjesti.
     58. Nikada se neće dovoljno ocijeniti važnost toga tajnoga razgovora čovjeka sa samim sobom. Ali to je, zapravo razgovor čovjeka s Bogom, autorom zakona, prvim uzorom i posljednjom svrhom čovjeka. »Savjest je - piše sveti Bonaventura - kao glasnik Božji i vjesnik, i ono što ona kaže ne zapovijeda od same sebe, nego zapovijeda kako dolazi od Boga, poput glasnika kad objavljuje kraljev proglas. I odatle potječe činjenica da savjest ima snagu obveze.«
     Može se reći, dakle, da savjest daje svjedočanstvo čestitosti ili zloće samoga čovjeka, ali ujedno, dapače još prije, ona je svjedočanstvo samoga Boga, čiji glas i čiji sud prodiru u tajnost čovjeka sve do korijena njegove duše, pozivajući ga fortiter et suaviter na poslušnost: »Moralna savjest ne zatvara čovjeka unutar neprohodne i neprodirne samoće, nego ga otvara na poziv, na glas Božji. U tome, i ni u čemu drugom, leži sva tajna i dostojanstvo moralne savjesti: naime, da je ona mjesto, sveti prostor u kojemu Bog govori čovjeku.«
     59. Sveti se Pavao ne ograničava na priznanje da savjest »svjedoči«, nego otkriva i način kako ona ispunjava takvu funkciju. Riječ je o »prosuđivanjima« koja optužuju ili brane pogane spram njihova ponašanja (usp. Rim 2, 15). Izraz »prosuđivanja« iznosi na svjetlo pravi karakter savjesti, to jest da je to moralni sud o čovjeku i njegovim činima: to je sud o odrješenju ili o osudi prema tome jesu li ljudski čini sukladni ili nesukladni s Božjim zakonom upisanim u srcu. I upravo o prosudbi čina, te istodobno o njihovu počinitelju i o času njegova konačnog ispunjenja, govori apostol Pavao u istom tekstu: »To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem Evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono stoje skriveno u ljudima.« (Rim 2, 16)
     Sud savjesti je praktičan sud, odnosno sud koji obznanjuje što čovjek treba činiti i ne činiti, ili pak vrednuje djelo koje je čovjek već učinio. To je sud koji na konkretnu situaciju primjenjuje racionalno uvjerenje da se mora ljubiti te činiti dobro i izbjegavati zlo. To prvo načelo praktična razuma pripada naravnome zakonu, dapače tvori sam njegov temelj, budući da izražava ono izvorno svjetlo o dobru i zlu, odraz stvoriteljske mudrosti Božje koja, poput neuništive iskre (scintilla animae), blista u srcu svakoga čovjeka. Ali dok naravni zakon iznosi na svjetlo objektivne i univerzalne zahtjeve moralnoga dobra, savjest je primjena zakona na pojedinačan slučaj, te tako za čovjeka postaje nutarnjim nalogom, pozivom da se u konkretnoj situaciji izvrši dobro. Tako savjest oblikuje moralnu obvezu u svjetlu naravnoga zakona: obvezatno je činiti ono što čovjek, putem čina svoje savjesti, spoznaje kao dobro koje mu je podijeljeno ovdje i sada. Univerzalni karakter zakona i obveze nije poništen, nego radije priznat, kad mu razum određuje primjene u konkretnoj stvarnosti. Sud savjesti »konačno« potvrđuje sukladnost određenog konkretnog ponašanja sa zakonom; on oblikuje najbližu normu moralnosti nekog voljnog čina, ostvarujući »primjenu objektivnog zakona na pojedinačan slučaj.«
     60. Poput samog naravnoga zakona i svake praktične spoznaje, sud savjesti također ima zapovijedan karakter: čovjek mora postupati u skladu s njim. Ako čovjek postupa protivno takvu sudu, ili pak, u pomanjkanju sigurnosti o tome je li određeni čin čestit i dobar, a čovjek izvrši taj čin, njega osuđuje sama njegova savjest, najbliža norma osobne moralnosti. Dostojanstvo te racionalne instancije i ovlast njezina glasa i njezinih sudova potječu od istine o moralnom dobru i zlu, koju je ona pozvana slušati i izražavati. Tu istinu naznačuje »božanski zakon«, univerzalno i objektivno načelo moralnosti. Sud savjesti ne ustanovljuje zakon, nego potvrđuje ovlast naravnoga zakona i praktična razuma u odnosu prema vrhovnomu dobru, koje ljudsku osobu obdaruje naklonošću i čije zapovijedi prihvaća: »Savjest prema tomu nije samostojan i isključivi izvor odlučivanja što je dobro, a što je zlo. U njoj je naprotiv duboko upisano počelo posluha objektivnoj normi koja utemeljuje i obvezuje na podudarnost njezinih odluka sa zapovijedima i zabranama koje su temelj ljudskog ponašanja«.
     61. Istinu o moralnome dobru, koja se iskazuje u zakonu razuma, djelatno i konkretno prepoznaje sud savjesti, koji navodi da se preuzme odgovornost za obavljeno dobro i za počinjeno zlo: počini li čovjek zlo, pravedni sud njegove savjesti u njemu ostaje svjedokom o sveopćoj istini dobra, kao i o zloći njegova pojedinačnog izbora. Ali pravorijek savjesti u njemu traje i kao zalog ufanja i milosrđa: dok svjedoči o počinjenome zlu, podsjeća i na oprost što ga valja iskati, na dobro što ga valja provoditi i na krepost koju s milošću Božjom valja vazda gajiti.
     Tako se u praktičnom sudu savjesti, koji osobi nameće obvezu da obavi određen čin, objavljuje spona slobode s istinom. Upravo stoga se savjest izražava »prosudbenim« činima koji odražavaju istinu o dobru, i to ne kao samovoljne »odluke«. Zrelost i odgovornost tih sudova - i, u krajnjemu, čovjeka koji je njihovim subjektom - ne mogu se usporediti s oslobađanjem savjesti od objektivne istine, u korist tobožnje samostalnosti čovjekovih odluka, nego naprotiv s neodgodivom potragom za istinom i s prepuštanjem da nas ona vodi u djelovanju.

     Tražiti istinu i dobro

     62. Savjest, kao sud o činu, nije zaštićena od mogućnosti pogreške. »Ipak se nerijetko događa - piše Koncil - da je savjest uslijed nesavladiva neznanja u zabludi a da time ipak ne gubi svoga dostojanstva. Ali to se ne može reći kada se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kad savjest zbog grešne navike pomalo postaje gotovo slijepa.« Tim kratkim riječima Koncil nudi sintezu nauka o pogrešnoj savjesti što ga je Crkva kroz stoljeća razradila.
     Jamačno, da bi imao »dobru savjest« (7 Tim 1, 5), čovjek mora tražiti istinu i mora suditi prema toj istoj istini. Kao što kaže apostol Pavao, savjest mora prosvijetliti Duh Sveti (usp. Rim 9, 1), mora biti »čista« (2 Tim 1, 3), ne smije lukavošću iskriviti Božju Riječ, nego jasno očitovati istinu (usp. 2 Kor 4, 2). S druge pak strane, sam Apostol opominje kršćane govoreći: »Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.« (Rim 12, 2)
     Pavlova opomena potiče nas na budnost, jer nas upozorava da se u sudovima naše savjesti uvijek gnijezdi mogućnost pogreške. Ona nije nepogrešiv sudac: može pogriješiti. Pa ipak, pogreška savjesti može biti plodom nesavladiva neznanja, to jest neznanja kojega subjekt nije svjestan i iz kojega ne može sam izaći.
     U slučaju da je to nesavladivo neznanje bez krivnje, napominje nam Koncil, savjest ne gubi svoje dostojanstvo, jer, iako nas zapravo usmjeruje na način koji odudara od objektivnoga moralnog reda, ne prestaje govoriti u ime one istine o dobru što ju je subjekt pozvan iskreno tražiti.
     63. U svakom slučaju, dostojanstvo savjesti uvijek proizlazi iz istine: u slučaju ispravne savjesti posrijedi je objektivna istina koju čovjek prima; u slučaju pogrešne savjesti, posrijedi je ono što čovjek, griješeći, subjektivno smatra istinitim. Nikada nije prihvatljivo miješati »subjektivnu« pogrešku o moralnome dobru s »objektivnom« istinom, koja se pred čovjeka racionalno postavlja na temelju njegove svrhe, niti izjednačavati moralnu vrijednost čina izvršenog sa istinitom i ispravnom savješću s onim činom koji je čovjek izveo slijedeći sud pogrešne savjesti. Zlo počinjeno zbog nesavladiva neznanja, ili zbog pogrešnog suda bez krivnje, može biti takvo da zbog njega ne treba kriviti osobu koja ga počini; ali ni u tome slučaju ono ne prestaje biti zlom, neredom u odnosu na istinu o dobru. Osim toga, dobro koje nije prepoznato ne pridonosi moralnome rastu osobe koja ga čini: ono je ne usavršava i ne pomaže joj da se pripremi za vrhovno dobro. Tako bismo, prije nego li se osjetimo lako opravdanima u ime svoje savjesti, morali promišljati o riječi Psalma: »Ali, tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me!« (Ps 19, 13). Postoje krivnje koje ne uspijevamo vidjeti, a koje svejedno ostaju krivnjama, jer smo odbili poći prema svjetlu (usp. Iv 9, 39-41).
     Savjest, kao krajnji konkretni sud, ugrožava svoje dostojanstvo kad je s krivnjom pogrešna, ili »kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kada savjest zbog grešne navike pomalo postaje slijepa.« Na opasnosti izobličenja savjesti cilja Isus kad opominje: »Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi - tamna, kolika će istom tama biti?« (Mt 6, 22-23)
     64. U Isusovim riječima što smo ih gore naveli nalazimo i poziv na oblikovanje savjesti, da se ona učini predmetom stalnog obraćenja na istinu i na dobro. Sukladno je Apostolovo poticanje da se ne suobličujemo ovomu svijetu, nego da se preobrazujemo obnavljanjem svoje pameti (usp. Rim 12, 2). Izvor istinitih sudova savjesti uistinu je »srce« obraćeno za Gospodina i za ljubav prema dobru. Naime, »da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno« (Rim 12, 2), potrebno je, doduše, poznavati Božji zakon uopće, ali to nije dovoljno: nužna je svojevrsna »naravna srodnost« između čovjeka i istinskog dobra. Takva se naravna srodnost začinje i razvija u kreposnim stavovima samoga čovjeka, a to su mudrost i ostale temeljne vrline, a još više teološke vrline vjere, ufanja i ljubavi. U tome je smislu Isus rekao: »Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti« (Iv 3, 21).
     Veliku pomoć pri oblikovanju savjesti kršćani dobivaju u Crkvi i u njezinu Učenju, kako navodi Koncil: »Kršćani u oblikovanju svoje savjesti treba da brižno paze na svetu i sigurnu nauku Crkve. Po Kristovoj je naime volji Katolička Crkva učiteljica istine, i njezina je zadaća da Istinu, koja je Krist, navješćuje i autentično uči, a ujedno da i načela moralnoga reda, što proistječu iz same ljudske naravi, svojim ugledom objavljuje i potvrđuje.« Stoga autoritet Crkve, koja se izjašnjava o moralnim pitanjima, ni na koji način ne zadire u slobodu savjesti kršćana, ne samo zato što sloboda savjesti nikada nije sloboda »od« istine, nego uvijek i samo »u« istini; nego i zbog toga što Učiteljstvo kršćanskoj savjesti ne donosi njoj strane istine, nego očituje istine koje bi morala već posjedovati i razvijati počevši od samog izvornoga čina vjere. Crkva se jedino i uvijek stavlja u službu savjesti te pomaže da je ne goni svaki vjetar nauka u kockanju ljudskom (usp. Ef 4, 14), da ne skrene s puta istine o dobru čovjeka, nego da se, poglavito u najtežim pitanjima, sa sigurnošću vine do istine i u njoj ostane.

Ivan Pavao II, enciklika "Veritatis splendor"

31.05.2008. u 10:00 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).

(Ivan Pavao ll)


< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)


Komentari da/ne?

Linkovi


CERC

Catholic Answers

Simple Catholicism

Tebe Tražim

KNI

Psalmi


103 Bog je ljubav

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!

*

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)

*

Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.

Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)

*

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)

*

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)

*

Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)

*

Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)

*

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)

*

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)

*

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)

*

Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)

*

Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)

*

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)

*

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)

*

Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)


Pregled po autorima


Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)

Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se