31.08.2006., četvrtak
jezici turizma
"Držite se na sigurnoj udaljenosti, izbjegavajte poglede - i bez obzira koliko vam se činila simpatičnom i slatkom - nikad, nikad nemojte grliti švicarsku kravu." - samo su neke od preporuka koje se u zadnje vrijeme daju turistima koji se žele bezbrižno prošetati pitomom švicarskim proplancima.
Povod ovim savjetima je porast broja prijavljenih incidenata koje su šetači imali u bliskim susretima sa raznim Milkama i Rumenkama, sa preživačima kojima je ljubičasta kravica sa simpatičnim zvoncem u nekom vrlo, vrlo dalekom srodstvu. Zelene doline sa Alpskim vrhuncima u pozadini više ne predstavljaju smirujući pejzaž najmiroljubivije zemlje Europe, već ambijent u kojemu su vam šanse da doživite neugodno iskustvo jednake kao na ulicama Mexico Citya ili New Yorka.
Ostavljajte krave da pasu u miru, nikad ne mašite štapovima - a u slučaju da se osjetite ugroženo, dovoljno je isporučiti jedan precizan udarac u njušku bahate krave (nakon čega bi vjerojatno bilo mudro petama dati vjetra i ograničiti se na druženje isključivo sa dvodimenzionalnim kravama sa čokoladne ambalaže).
Uzrok napasničkom ponašanju krava navodno se pripisuje praksi ostavljanja krava da slobodno lutaju pašnjacima, čime se one otuđuju od ljudi i razvijaju asocijalno ponašanje.
Zvuči poznato?
Meni zvuči, jer isto takvo ponašanje gledamo svakodnevno na televiziji u hip-hop spotovima.
Nedavno sam sudjelovao u raspravi o tome može li se opća dominacija hip-hopa na glazbenim ljestvicama promatrati kao simptom otuđenja modernog čovjeka, čovjeka koji nema blage veze kako mu se zovu susjedi, koji provodi godine okružujući se statusnim simbolima i tragajući za identitetom. Izgleda da su prvo MTV i Bravo izmislili pojam tinejdžera (zapitajte se ponekad kako to da naše bake i djedovi nisu nikad bili "tinejdžeri"), da bi zatim u roku nekoliko desetljeća ta plitkost tinejdžerstva počela poplavljivati sve javne prostore, svaki komadić izgovorene i pisane riječi, kompletni sustav vrijednosti i sve moguće oblike zabave.
Jedan drugi vid takve filozofije krave su već apsolvirale, a radi se o kravljem žargonu, kojeg su fonetičari proučavali i došli do zanimljive spoznaje kako se kravice glasaju mukanjem koje sadrži regionalna svojstva. Drugim riječima, krave su razvile svoj slang, svoju spiku kojom pričaju međusobno i u koju ne uključuju autsajdere iz drugih stada. One čajupri iskrivljeno dok pasu vutra po kvartu, a da možemo razumjeti o čemu pričaju vjerojatno bi im razgovori sličili hip-hop tekstovima, sa puno elaboracija o vlastitim postignućima, o muškosti bika koji koji istu može dokazati samo ako fura Nokiju Communicator ili dijamante ugrađene u zub. Njihov 50 Cent je crvene boje i nalazi se na limenkama, njihov Moby je ovca Dolly, njima su murjaci psići koji okolo trčkaraju i laju dok one rokaju po travici, sasvim nesvjesne kako se neka dvonožna mukala bore za legalizaciju iste.
Nategnuto? Rastegnuto? I'm afraid not, my dear Watson.
Kad bi vremenski putnik greškom došao u naše stoljeće, u vodiču za takve turiste jednostavno bi bilo sročiti upute za prilagodbu šizofreniji 21. stoljeća:
1. Otuđiti se od bližnjih i manje bližnjih.
2. Izgraditi opaki stav i brijati na teritorijalnost.
3. Pronaći nekoliko sebi sličnih i izgraditi identitet skupine.
4. Inzistirati da je baš vaša skupina žrtva stoljetne nepravde.
Možda poginete od metka suparničke skupine, ali barem će vam na sprovodu pozirati stotinjak vama sličnih kopija, kopija koje će vječno stajati u društvenom procijepu polusvijeta i uvjeravati sve oko sebe kako su zapravo neshvaćeni.
Zapravo, za slične prostorno-vremenske turiste već postoji nešto slično - grad London uskoro počinje sa organiziranjem brzinskih tečajeva jezika za turiste koji ne razumiju rap žargon današnje londonske mladeži. Tako će posjetioci imati prilike saznati nešto o Teen Slangu, takozvanom Jafaicanu koji miješa engleski sa dijalektima zapadne Afrike, Jamajke i Indije.
Možda ne bi bilo loše da i njihovi roditelji navrate, jer u dobu koje nam polako otimaju neshvaćeni klinci, njihova neshvaćenost nikad nije bila toliko doslovna - kao što ni ljudi odrasli u nekim drugim vremenima nisu nikad više nalikovali vremenskim turistima.
Ili kako bi to elokventnije rekao pokojni Lamont Coleman:
The iron horse is the train and champaign is bubbly
A deuce is a honey that's ugly
If your girl is fine, she's a dime
A suit is a fine, jewelry is shine
If you in love, that mean you blind
Genuine is real, a face card is a hundred dollar bill
A very hard, long stare is a grill
If you sneakin' to go see a girl, that mean you creepin'
Smilin' is cheesin', bleedin' is leakin'
Beggin is bummin, if you nuttin you comin
Takin' orders is sunnin', an ounce of coke is a onion
A hotel's a telly, a cell phone's a celly
Jealous is jelly, your food box is your belly
To guerrilla mean to use physical force
You took a L, you took a loss
To show off mean floss, uh
I know you like the way I'm freakin' it
I talk with slang and I'ma never stop speakin' it
|
- 12:23 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
28.08.2006., ponedjeljak
miles hyman
U potrazi za dobrim ilustracijama nedavno sam naišao na radove Milesa Hymana, svestranog tipa čije ilustracije su u zadnjih tridesetak godina objavljivali Rolling Stone, Herald Tribune, The New Yorker, Le Monde i mnogi drugi. Osim novinskih ilustracija Hyman je odgovoran i za ilustriranje pozamašnog broja knjiga i marketinških kampanja za klijente kao što su Louis Vuitton, McDonald's, IBM ili Givenchy. Samostalno izlaže od 1990., a u biografiji se diči i predavanjem kolegija iz ilustracije na UCLA i Paris Parsons School of Design.
 
 
   
   
 
(Zadnje dvije ilustracije su komemorativne razglednice napravljene za francuski program Canal +, lijeva odaje počast Jeanu Renoiru, a desna Luisu Bunuelu. Prilično cool, n'est-ce pas?
|
- 14:10 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
26.08.2006., subota
proleteri svih zemalja
Danas su me baš nekako raznježile dvije vijesti koje nam dolaze iz zemalja u kojima i danas postoje pioniri, "kontrarevolucionarna djelatnost" i cenzura javnog prostora.
Razlog zašto su mi te vijesti simpatične jest neki nepokolebljivi socijalistički mentalitet koji je praktički prožeo narodni folklor gdje god su ljudi posljednjih desetljeća imali običaj mahati Lenjinovim slikama. Gdje god je niknulo sjeme državnih odbora misteriozne svrhe i dugih akronima i gdje po selima kombajni služe kao totemi općeg blagostanja, uobičajeni scenariji i motivi poput korupcije državnih dužnosnika, povremene čistke nepodobnih ili vlada koja nalikuje kakvom gerijatrijskom odjelu jednostavno mi se doimaju dirljivo crnohumorno.
Tako je u Kini 25-godišnji revizor preminuo od posljedica ića, pića i plaćenih masaža koje normalno idu uz revizorski posao u toj republici koju nazivaju i narodnom. Nesretni mladić iz revizorske službe iznenada je kolabirao netom nakon domjenka kojeg je priredila njihova verzija Elektre u travnju ove godine. Razlog zašto se to tek danas pojavilo u novinama jest taj što je nemio događaj polučio pravu socijalističku reakciju - cijeli revizorski ured kojemu je na čelu bio mladić je zajedno sa dva dužnosnika spomenute Elektre zbrisao na turistički obilazak istočne Kine jer su kolektivno bili "previše uznemireni da bi čamili u uredu".
I tako dok kineski dipl. ekonomisti pomiču granice definicije obzirnog poslodavca, na pamet mi pada jugoslavenska verzija komunizma po mjeri čovjeka - udarnika Alije Sirotanovića, koji je kao lik iz bajke u prilici da traži ispunjenje bilo koje želje skromno zamolio samo nešto veću lopatu za iskapanje bezbrojnih tona ugljena. Dok su dekadentni zapadnjaci svoju djecu odgajali x-menovima, čudesnim ženama, supermenima i betmenima, jugoslavenski mališani su tih godina maštali o herojskom baratanju rudarskom lopatom. Dobro - to je bila druga fantazija po redu, prva je bila sudjelovanje na štafeti mladosti (falusni simbol, objasnili su nam kasnije).
Dječarci poput mene tako su na kioscima od Ohrida do Maribora novčanice sa Alijinim likom razmjenjivali za Mikijev almanah, Politikin zabavnik ili pak njome kupovali ulaznice za kina slikovitih naziva poput Mosora, Like, Partizana ili Balkana. Sa velikih ekrana redovito nas je mamila reklama Amerike - obećane zemlje u kojoj svatko može biti što želi, zemlje u kojoj se svakih 5 minuta pojavljuju likovi koji dođu u New York sa 5 dolara i od toga izgrade imperij, zemlje u kojoj svi imaju frižidere, u kojima prodavačice ne nose borosane i ne njeguju brkove, zemlje u kojoj te nitko ne gleda čudno ako listaš knjige u knjižari.
Nama klincima to je izgledalo tako daleko i tako nevjerojatno jer kad cijeli život provedeš u zemlji u kojoj se u beskonačnost smjenjuju krize, u kojoj se nule na novčanicama množe kao da su na Viagri ili u kojoj nacionalna avioprijevoznička tvrtka otplaćuje kredit za avione u naturi (pošiljkama Gavrilović kobasica) - ideja mogućnosti dohvatanja snova je ravna projektu naseljavanja Merkura.
Međutim, možda smo bili u krivu. Da ipak i komunizam čak i početkom 21. stoljeća može pružiti svakome šansu da bude što želi, dokazuje slučaj vijetnamskog pljačkaša koji je iz zatvora pobjegao prije 20 godina, da bi se potom pod lažnim imenom zaposlio u policiji i napravio briljantnu političku karijeru. 2003. godine čovjek je u potrazi za svojim komadićem vijetnamskog sna postao šefom lokalne policije, da bi godinu dana kasnije bio izabran i za zastupnika pokrajinskog parlamenta.
Paralele sa hrvatskim policijskim inspektorom koji 20 godina vozi službene automobile bez vozačke dozvole nameću se same od sebe, ali sve to se može gledati i pozitivno. Ako želite biti magistar kao Đapić, na putu ostvarenja sna vam uopće ne stoji davež od pisanja dotičnog magisterija, kao što vas ni činjenica da nemate vozačku ne sprečava da napravite karijeru za policijskim automobilom. Ako želite hrvatsku putovnicu, uopće ne morate biti rođeni ovdje, niti morate plaćati porez ili služiti vojni rok - a ako želite sagraditi vikendicu na Viru, nema problema - jer prostorni plan vas neće u tome ograničiti. Ako želite prevoditi knjige, za ostvarenje sna ne stoji vam na putu nedostatak diplome jezičnog smjera, kao što vam ni za karijeru u novinarstvu nije neophodna pismenost.
A što je od tog svemira mogućnosti iskoristio Alija Sirotanović?
Na internetu je teško saznati Alijinu poslijeratnu sudbinu, ali kao nekakav pokazatelj možda može poslužiti unos sa online leksikona yu mitologije korisnika JFK-a iz ožujka ove godine:
"Nedavno štrajkovali rudari u Kaknju. Sišli u jamu i protestvovali zbog niskih plaća i tako to. Među njima je bio i unuk Alije Sirotanovića. Eto, Alija poslužio domovini da propagira bolju budućnost za radničku klasu, a Alijini potomci opet pod zemljom."
  
|
- 12:12 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
25.08.2006., petak
who needs a computer anyway?
O Simpsonima Matta Groeninga danas se ispredaju legende, svaki detalj svake epizode i biografije svakog lika nadugačko i naširoko se raspravlja. Imaju svoju zvijezdu na holivudskom šetalištu slavnih, o njima se drže kolegiji na faksevima (na našima nažalost još ne) - a izrazi poput Homerovog "Doh!" našli su mjesto u rječnicima engleskog jezika. Sljedeće godine Simpsoni slave 20 godina postojanja, 20 godina intertekstualnosti i enciklopedijske zbirke pop-kulturnih referenci jer radi se o nacrtanoj obitelji kroz čije je doživljaje prodefilirala svaka spomena vrijedna kulturna pojava i tema tog razdoblja.
Kao što se Dante predstavlja kao inventar cijelog srednjeg vijeka ili Borges kao leksikon cijelog književnog naslijeđa koje je 20. stoljeće preuzelo i proširilo, Simpsoni su u svojih 400-tinjak epizoda ostvarili preciznu kroniku svih letećih pojava kojima je početak 21. stoljeća poklonio svoju (vječno kratkoročnu) pažnju. Možda bi se moglo reći da je ono što se nekad nazivalo poremećajem koncentracije i zbog čega su tisuće ljudi nekad bili obilježeni kao disfunkcionalni danas postalo normalno stanje, stanje kojemu ne možemo pobjeći jer nam svi izvori informacija stvari prezentiraju mozaično - red glazbe, red slika, red pedofila u Belgiji, red književnih recenzija, red novog filma, red rasprave o proračunu, red dokumentarca o carskim pingvinima.
Objašnjavamo Dickensa preko paralela sa Dylanom, u Kini organiziraju striptize na sprovodima radi svraćanja pažnje na lik i djelo pokojnika, profesori književnosti posvećuju jednaku pažnju Novom Zavjetu kao i stripovima Neila Gaimana, okultizam i crna magija se interpetira u kombinaciji sa Freudom i Jungom, a nogometaši Dinama gledaju Vaginine monologe dok politički dokumentarci mijenjaju ljubavne komedije i akcijske filmove u ulozi ljetnih blockbustera.
Progresija te salate koja čini svijest modernog čovjeka vrlo se lijepo vidi u mijenama kroz koje su baš Simpsoni prolazili kroz godine. Taj kontrast početne pozicije i rezultata kasnije evolucije sjajno se mogao nedavno vidjeti kada je jedna naša televizija prikazivala prve sezone Simpsona (Nova ili RTL, ne znam više) dok su na HTV-u puštali posljednje sezone. Dok su na početku imali duže kadrove, manje ekscentrične zaplete i naglasak na maksimalno univerzalnim temama, recentne epizode su pravi psihodelični kaos, kolaž svega i svačega u kojemu je sasvim normalno da Homer otkrije podzemnu zemlju patuljaka u kojoj oni igraju golf ili gdje recimo glavni motiv čine subliminalne poruke Bartovog boy-banda koji hitom "Yvan eht noij" zaposjeda sve glazbene ljestvice.
Ono što je malo slabije poznato (barem je meni donedavno bilo) jest da je Matt Groening još 1989. sudjelovao u izradi kataloga Macintoshovih proizvoda, zapravo brošure kojom su se Macintoshi reklamirali i kojom je Apple pokušao ostvariti svoju misiju uvjeravanja ljudi kako im kompjuteri doista mogu pomoći u životu. Danas u dobu kada nijedna aktivnost nije lišena primjene kompjutera takve stvari izgledaju gotovo dirljivo, a ne mogu ni zamisliti kako će se histerično tome smijati buduće generacije, generacije koje za Google znaju od rođenja i kojima je svijet kazeta, pisaćih mašina i telefonskih govornica nešto što spada u povijesne slikovnice.
Spomenutim ilustracijama Groening je svojim prepoznatljivim stilom pokušao prikazati šaljivu tipologiju ljudi kojima je kompjuter neophodan u životu, a evo nekoliko mojih favorita. Pretpostavljam kako se svatko može naći u barem jednom od opisa, a definitivno onaj koji mene najbolje opisuje je The Procrastinator. Kompletnu verziju brošure iz 1989. možete pogledati i skinuti ovdje.
  
  
|
- 01:05 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
23.08.2006., srijeda
papagaji i lešinari
Kad je vesela ekipa Monty Pythona 1983. napravila film The Meaning of Life vjerojatno ni autori ni publika nisu naslućivali koliko će aktualno 17-minutni skeč o agentima osiguravajućeg društva izgledati 23 godine kasnije. U jednoj od najranijih kritika globalizma (Conradov roman Lord Jim je proročanski izdan početkom stoljeća, no tko danas čita knjige?) Pajtonovci su nam slikovito pokazali kako ekipa koju jednu nogu ima u predpenzionerskom životarenju na nesigurnom moru globalizacijskih težnji drugu nogu čvrsto drži drži na terenu infantilnih preokupacija piratima i gusarima (razlika navodno postoji) te buntovničkim svjetonazorom koji iz toga proizlazi.
Grog, osebujni vokabular, nasilje, papagaji i zanimljive higijenske navike tako su bile inspiracija za okidač nostalgičnog orgijanja i slike svijeta u kojemu su pojedinci potpuno slobodni, u kojemu se prkosno pokazuje srednji prst penzijama, osiguranjima, kreditima i političkoj korektnosti, svijeta u kojemu je i doslovno i metaforički svatko kapetan svojeg broda.
Buntovništvo naravno uopće nije novina kao takvo, no reinterpretacija istog u piratskom stilu predstavlja dovoljno masovnu pojavu da se o tome raspiše Reutersov novinar koji porast popularnosti opsesije piratstvom odbija pripisati prolaznom trendu pokrenutom ljetnim filmskim hitom.
Sudeći po članku, piratska scena (da, i to postoji) svoj uzlet doživljava u drugoj polovici 90-ih, a danas uključuje cijelo mnoštvo festivala, okupljališta, časopisa, bendova i predstava. Jedan od takvih scenskih performansa je i Jolly Ship the Whiz-Bang, mješavina rock benda i lutkarske predstave na Broadwayu koju svaki tjedan pogleda 200-tinjak ljudi. Druga piratska uspješnica uključuje show u Las Vegasu nazvan Sirens of TI u kojemu oskudno odjevene žene dovode u iskušenja grupu scenskih pirata. Postoje i skupine lažnih pirata koje možete unajmiti, poput Free Men of the Sea, ekipe kojoj se jahtaški klubovi obraćaju kad za partye potrebuju rumom natankane infantilne psovače.
Dok tako Ameri izmišljaju nove supkulturne pojave kreiranjem života po filmovima, nekoliko Google Earth klikova ulijevo građani peruanskog mjesta Iquitos šokirano gledaju kako im svakodnevica počinje nalikovati na Hitchockov scenarij. Smješteni na obalama amazonske pripizdine, grad sa 400 tisuća stanovnika našao se odječen od svijeta zbog lešinara koji opsjedaju lokalni aerodrom. Radi se o jednom od najvećih gradova na svijetu do kojega se uopće ne može doći cestom, pa za njih opsada aerodroma ima katastrofalne posljedice. Problem je nastao kada se lokalno odlagalište otpada uslijed porasta doseljenika počelo povećavati toliko da se proširilo do aerodroma.
Peruanski ministar turizma situaciju je opisao kao "nadrealnu", a vjerojatno bi rekao isto i da je imao priliku vidjeti Magellijeve Ptice gdje Aristofanov Kukumaglajgrad neodoljivo nalikuje na Iquitos, i gdje glumice obučene u kričavo perje donose pred publiku razmatranja o pitanjima na koja su gusari osiguravajućeg društva s početka posta osebujno odgovarali:
– Moj san je moj život. A ovaj grad ni na nebu ni na zemlji odlazi u prošlost, govori jedna.
– Hoću svijet mašte bez granica, izjavljuje druga.
– Želim pjevati poput ptica, ne mareći tko će me čuti i što će o tome misliti, viče treća
– Treba živjeti. Pa vidjeti, dodaje četvrta.
– Put u prazno ohrabruje. Idemo pravo do ničega, samosvjesno će peta.
– Granica je postavljena. Sama sam sebi granica, zaključuju sve.
Na kraju ih proguta mrak, a jedino što od svega ostane jest zvuk radišnih cvrčaka, pravih proletera hranidbenog lanca.
|
- 00:27 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
18.08.2006., petak
nobel
Danas su određeni termini za objavu dobitnika Nobelovih nagrada,valjda najprestižnije nagrade koja postoji i koja se dodjeljuje svake godine u prosincu - i to u 6 kategorija - za fiziku, kemiju, medicinu (ili fiziologiju), književnost, mir i ekonomiju.
Nakon složene procedure koja traje cijelu godinu imena dobitnika se objavljuju u listopadu, dok se svečana dodjela održava u prosincu svake godine (sve nagrade se dodjeljuju u Stockholmu - osim nagrade za mir o kojoj odlučuje norveški odbor i koja se dobitniku prezentira u Oslu).
Dobitnici dobivaju diplomu, medalju sa Nobelovim likom i novčani iznos koji je tijekom godina dosta oscilirao (najmanji iznos dodijeljen je dobitnicima 1923.) ali je danas fiksiran i iznosi 10 milijuna švedskih kruna tj. nešto više od milijun eura.
Spomenute diplome se ručno oslikavaju, čime postaju unikatna umjetnička djela, a za izradu ilustracija i kaligrafija tradicionalno se angažiraju skandinavski umjetnici. Na švedskim diplomama se uz ime dobitnika kaligrafijom ispisuje i kratko obrazloženje nagrade, dok na norveškim diplomama takvog teksta nema. U stotinjak godina povijesti Nobelovih nagrada motivi oslikani na diplomama za fiziku, kemiju i medicinu su obično prikazivali sezonske motive, bez neke osobite povezanosti ilustracije i laureata, a od 1964. diploma za medicinu je redizajnirana tako da samo uključuje tekst i prizor medalje. Diplome se razlikuju i po bojama korica, pa tako nagrade za fiziku krasi plava boja, za kemiju i medicinu crvena, dok se nagrade za ekonomiju uvezuju u smeđu boju.
Nagrada za književnost je posebna priča jer svaki dobitnik ima pravo izabrati koju boju korica želi, a umjetnici koji ilustriraju takve diplome uvijek nastoje prizore na tim diplomama dovesti u vezu sa atmosferom ili osobnošću lika i djela konkretnog dobitnika. Nažalost, na službenim stranicama postoji oskudna kolekcija fotografija dodijeljenih diploma u kojoj su osim onih podijeljenih u zadnjih desetak godina vrlo rijetki prikazi starijih izdanja. Ovdje možete vidjeti sve diplome podijeljene prilikom zadnjeg svečanog banketa u prosincu 2005.
Što se starijih nagrada tiče, na službenom sajtu ne postoji neka jedinstvena galerija pa je jedini način da se do slike istih dođe klikanje na svakog dobitnika pojedinačno, što je prilično zamorno. Zato prilažem selekciju meni najuspješnijih diploma, tako da na trenutak dobijete uvid kakve stvari uljepšavaju zidove nekih od prošlih dobitnika Nobelove nagrade za književnost:
 
 
 
 
|
- 20:35 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
17.08.2006., četvrtak
pitanja, pitanja
Početkom tekućeg mjeseca ljudi iz America Online (internet provider na kojeg je pretplaćeno oko 19 milijuna Američana) odlučiše objaviti komprimirani zapis oko 20 milijuna pretraga na njihovom search engineu. U izvještaju je navedena opširna lista pojmova koje je tijekom tromjesečnog razdoblja u pretražnike upisalo oko 650 tisuća AOL-ovih korisnika. Navodno je razlog za takav potez bila želja da pomognu istraživačima društvenih obrazaca i internetskih pojava da steknu uvid u pojmove koji se motaju po glavama kad se ljudi nađu suočeni sa AOL-ovom tražilicom.
Iako su u spomenutim podacima korisnička imena zamijenjena brojkama (jedinstvena brojka za svakog korisnika), objava podataka je u roku odmah naišla na opću kritiku zbog navike jednog broja ljudi da u tražilice upisuju vlastite podatke. New York Times je pretraživanjem objavljenih rezultata uspio identificirati nekoliko korisnika, nakon čega su filantropi iz AOL-a priznali kako su napravili pogrešku i potom povukli sa interneta sporne zapise. Kao što Severina dobro zna, povlačenje sadržaja sa interneta je poput povlačenja ispuštenog urina iz mora. Brzinom prema kojoj i vatrogasac Sam djeluje poput hendikepirane kornjače kopije izvještaja su se našle posvuda, pružajući izvor razonode uvijek gladnim brigadama zajebanata i znatiželjnika.
Jedna takva kolekcija nalazi se ovdje i pruža zanimljiv uvid u mentalitet korisnika tražilica. Tako se našlo pregršt logova u kojima netonauti upisuju svoja razmišljanja, traže mišljenje Biblije o ženama predsjednicama, fotografije seksa sa životinjama, pitaju se imaju li crnci rentgenski vid ili jednostavno vrlo uporno i ljutito pokušavaju saznati koja im je e-mail adresa.
Posebno je zanimljivo što se čini kako za neke osobe tražilice predstavljaju poseban entitet, entitet sa kojim vode jednostrani razgovor sa nekakvim nevidljivim božanstvom, a interesantni su i logovi koji kroz search history opisuju razvoj obiteljskih drama možda bolje i modernije nego što bi to uspjelo u opisu iz pera Dostojevskog ili Tolstoja:
711391 can not sleep with snoring husband
711391 online friendships can be very special
711391 online friendships
711391 how many online romances lead to sex
711391 how many online romances lead to sex in person
711391 how do i get to the omni hotel in san antonio off i 10 coming from houston
711391 omni hotel san antonio tx
711391 how to make a good first impression
711391 how to make a good first impression on a man
711391 how to drive a man crazy with desire for you
711391 nervous about meeting an online friend
711391 god does not want you to worry cause he will help you
711391 don't cut your hair before a big event
711391 how can a woman charm a man and make him laugh
711391 keeping busy can help your nerves
711391 how can i learn how to relax
711391 staying calm while meeting an online friend
711391 how to have a good experience meeting an online friend
711391 should you plan sex before meeting a cyber lover
711391 hotels in san antonio tx near the omni
711391 husband does not think it is good idea for me to meet my online friends
711391 my family does not want me to meet my online friends in person
711391 how can i tell if my spouse put spyware on my computer
711391 i gave my heart to another man
711391 married but in love with another
711391 i met my cyber lover and the sex was not good
711391 why would a guy act weird towards a woman after they had sex
711391 guy online used me for sex
711391 how can you tell if he used you for sex
711391 did not like cyber friend when we met in person
711391 online friend horrible in person
711391 can someone get hepatitis from sexual contact
711391 sexually transmitted diseases
711391 how can you get aids
711391 how can you contract aids
711391 symptoms of herpes of the mouth
711391 can herpes of the mouth be transmitted to the genitals
711391 had an affair with a man and he thinks i need him now
711391 how do you break off an affair
711391 the guy i had an affair with won't leave me alone
711391 post traumatic stress disorder
711391 i thought i could handle an affair but i couldn't
711391 affairs cause so much trouble
711391 you will get nothing out of having an affair
711391 how do you get a mentally ill parent to get medical help
711391 how do you get a mentally ill parent to get medical help
711391 how to get your parent help for depression
711391 how to get your parent help for depression
Čini se da internetske tražilice preuzimaju ulogu koju su nekad imale ispovijedaonice i kauči psihoanalitičara, te da čovječanstvo masovno eksploatira mogućnosti 21. stoljeća kad se radi o pitanjima na koja od pamtivijeka pokušava odgovoriti. U slučaju da vam tražilica nije pri ruci, uvijek vam mogu dobro doći žabe. Nekad su žabe ljubile princeze u potrazi za princom, no današnje ljubitelje istih srpski tjednik opisuje kao "intelektualce", jer "osim vizualnih i zvučnih halucinacija uživatelja obdari pitanjima: tko sam, što sam, koji je moj put i slično".
U svakom slučaju, pitanja koja postavljate žabama ili vlastitim halucinacijama sigurno nikada neće procuriti u javnost kada se neki kreativni Amer poželi igrati sociologa.
|
- 19:37 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
16.08.2006., srijeda
art deco ilustracije georgea barbiera
Rođen u Nantesu 1882, Barbier je sa 29 godina postavio prvu izložbu 1911, nakon čega je brzo stekao veliku popularnost pa su mu počele pljuštati ponude za poslove dizajna kazališnih plakata i baletnih kostima, ilustriranja knjiga i modnih časopisa. Sljedećih 20 godina barbier je bio predvodnik grupe umjetnika nazivane "Vitezovi Narukvice", u počast njihovim trendy šarolikom manirizmu.
Tijekom karijere Barbier se okušao i u dizajnu nakita, stakla i tapeta, te je pisao eseje i članke za prestižni Gazette du Bon Ton. Sredinom 1920-ih surađivao je na dizajnu scenografije i kostima za poznati varijete Folies Bergere, u kojemu je tih godina svjetsku slavu sticala Josephine Baker.
Barbier je umro 1932., na samom vrhuncu slave.
 
 
 
(Sve ove slike u daleko boljoj kvaliteti mogu se vidjeti na stranici sa opsežnom Barbierovoj galerijom na artophile.com.)
UPDATE
Iako danas postoje velike kolekcije Barbierovih ilustracija, kostima i crteža o njemu se malo zna, navodno zato što je Barbierov lik prilično nezanimljiv u usporedbi sa njegovim egzotičnim suvremenicima. Nešto detaljniju biografiju i još radova možete naći ovdje, a bibliografiju knjiga (uglavnom o kostimografiji) koje je izdao ovdje.
|
- 19:20 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
13.08.2006., nedjelja
proud to be croat
Baš je zanimljivo kako svako doba generacijama koje slijede obavezno nudi monumentalne dokaze vlastite narcisoidnosti.
Prvih petnaestak godina hrvatske neovisnosti zasigurno će ponuditi našim unucima nepregledan katalog domoljubnog kiča, uvijek popularnih komparacija Hrvatske sa zemljama u kojima prosječni stanovnik misli kako je kroejša vrsta tjestenine, autorima i političarima koji svoj opus grade prvenstveno na patetizaciji vlastite biografije - te interesantnim projektima koji nenadjebivo pokazuju talent hrvatskog čovjeka da svoje komplekse nacionalne inferiornosti liječi grandioznim projektima kakvih se ne bi postidjeli ni Staljin ili Hitler u najboljim danima mahnitog haluciniranja i utapanja u iluzijama.
Da smo najbolji, najsportskiji, najpametniji, najljepši i uglavnom najgenijalniji narod na svijetu zamo oduvijek, gotovo od stoljeća sedmog, no hrvatski narod će konačno dobiti ono što svakom Hrvatu i Hrvatici (sa "H" velikim poput nebodera) treba kao što žednima treba velebitsko pivo ili bosima Borovo cipele. Nikad više neće hrvatska noga koračati hrvatskom zemljom nesvjesna veličine svojeg hrvatstva i šahovnice koja prekriva sve ljudske spoznaje od Iloka do Prevlake, od Livna do Stuttgarta, od aurore borealis do alphe centauri.
Konačno imamo ono za što smo se borili jer stiže nam Croland, "golemo zabavište" u kojemu će buduća mladež prije otiskivanja na nesigurne oceane trudbeničkih napora, plaćanje poreza i vraćanja vanjskog duga moći saznati sve i svašta o svim Hrvatima i Hrvaticama koji su svojim umotvorinama zadužili galaksiju. Dio određen za prikaz kulturnih i duhovnih nadljudi nazvan je Pantheon, sportaši bi bili smješteni u Areni, a autori projekta najavljuju i humanitarnu dimenziju cijele priče, jer "jedan dan u godini cjelokupni prihod bi bio namijenjen djeci sa teškoćama u razvoju". Tvrde kako bi to bio "presedan u svijetu" jer "o takvom humanitarnom djelovanju se razmišlja uvijek samo radi promidžbe".
Svaka sličnost sa nacističkom arhitekturom opsjednutom rimskim građevinama, palim herojima i nadljudskim sportašima je naravno slučajna, a komentari čitatelja se uglavnom svode na isplativost gradnje tematskog parka za 25 milijuna eura, kad se zna da je većina europskih zabavnih parkova ili već propala ili je na rubu propasti.
U svakom slučaju, ako idejni tvorci projekta nazvanog po drevnom hrvatskom kralju Crolandu uspiju u naumu, više vam za obilazak svih hrvatskih znamenitosti neće prepreka biti nepreglednost svih 5 milijuna kvadratnih kilometara lijepe naše. Možda i ne bi bilo loše da hrvatski turisti umjesto da gledaju originale odlaze na lokaciju "negdje u Šibensko-kininskoj županiji" i time oslobode preopterećene kapacitete uvijek devizno-gladnih turističkih destinacija. Ionako nam ministri i hotelijeri gotovo onanistički pripovijedaju sage o "elitnom turizmu", što u prijevodu znači da će prosječnom Hrvatu u narednim godinama isplativije biti ljetovanje u Tunisu ili Grčkoj nego odlazak u recimo Dubrovnik (gdje se jedan dan mjerodavni žale kako gube milijune eura zbog manjeg odaziva gostiju, dok nas drugi dan HTV prepada snimkama sardinolikih turista stiješnjenih na Stradunu).
Iako gore opisani park doživljavam jednako ozbiljnim kao i hrvatski svemirski program ili onu ideju o preporodu nacije uvozom ovaca sa Novog Zelanda, ipak želim dati svoj prilog grandioznom uređenju istog fotografijama nerealiziranih projekata Staljinove Moskve. Ono što je bilo too much čak i za Josifa, možda je sasvim taman za imaginarij hrvatskog domoljublja, pa bi tako na ovakvoj zgradi savršeno odgovarao gigantski kip Starčevića ili Jelačića, a ovako bi mogao izgledati dom u kojemu bi se svijetu prezentirali naši tehnički genijalci poput Penkale, Tesle ili Jure Radića.
|
- 20:14 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
11.08.2006., petak
dnevnik jedne studentice
Nekad su se turisti pridošli na najljepšu obalu najljepšeg mora na najljepšem svijetu često žalili kako ljepota prirode nije adekvatno popraćena značajnijim sadržajima na koje bi razni Helmuti i Jirzyi trošili svoje dragocjeno vrijeme. Uz dnevne rubrike ispunjene simpatičnim incidentima, tučnjavama na Hvaru, tinejdžerskim verzijama hedonističkih orgija na Zrću ili inflacijom brojnih festivala lako je pomisliti kako su takva zanovijetanja postala prošlost, te kako se moderni putnik namjernik nakon smještanja u svoj preplaćeni apartman može počastiti panoramom koja osim kristalnog mora, navodno ljubaznih lokalaca i uređenih plaža nudi i mnoštvo kulturno-povijesno-umjetničkih programa.
Čini se da je hit kulturne ponude u Hrvata osnivanje novih filmskih festivala, jer već gotovo svaka općina koja drži do sebe obavezno mora imati barem jedan. Tako smo u zadnjih nekoliko godina filmsko-festivalsku ponudu proširili festivalima dokumentarnog filma, kratkometražnog filma, amaterskog filma, trash filma, filmova snimljenima u jednom kadru, danima hrvatskog filma, motovunskim, dubrovačkim, splitskim i zagrebačkim filmskim festivalima, festivalom jednominutnog filma i festivalom filma o ljudskim pravima - uz već tradicionalni festival animiranog filma (o kojemu sve najbolje) i još tradicionalniji davež od pulskog filmskog festivala (o kojemu sve najgore).
Zanimljivo je kako se taj boom festivalskih događanja rodio upravo u zemlji koja ima 2 (dva) poduzeća za proizvodnju filmova i koja je u cijeloj 2003., 2004. i 2005. godini uspjela dati ukupno 6 (šest) dugometražnih filmova (podaci uzeti iz publikacije državnog zavoda za statistiku). Isti izvor tvrdi da smo u 2004. bili počašćeni čak jednim jedinim domaćim dugometražnim proizvodom, što svakako čini zanimljivim svako retrospektivno gledanje tv priloga o lokalnim filmskim nagradama te živahne godine.
Konkurencija mora da je zapanjujuća, a neću ni zamišljati kakav adrenalinski pritisak osjeća neka zvijezda hrvatskog filmskog glumišta (valjda imamo koju, ali trenutno mi ne pada nijedna na pamet) koja nakon šire selekcije uđe u užu, iz uže u najužu - te onda pred golemim auditorijem pulske arene sazna da je većina preživjelog i ovlaštenog gledateljstva njenog filma zaključila kako baš ona zaslužuje nagradu.
Sličnom preznojavanju nada se i valjda najtalentiraniji filmaš današnjice, čovjek koji jednostavno ne može pogriješiti dok izdaje hit za hitom pred ozarenom i uvijek oduševljenom lokalnom publikom. Osim što snima filmove, on u slobodno vrijeme i vodi vlastitu državu, ispaljuje rakete preko Japana u nadi da će jednom uspjeti pogoditi Aljasku, te vikendima zajebava UN-ovo Vijeće sigurnosti. Naravno - riječ je o Kim Jong-ilu, slavnom sinu slavnijeg tate, predsjedniku svega živoga i neživoga, nenadjebivom heroju radničkog pokreta, sekretaru jedine partije koja u Sjevernoj Koreji postoji i vlasniku još barem desetak laskavih titula i atributa.
Dok zapadnjačka dekadentna buržoazija ovog ljeta uživa uz Supermena ili karipske pirate, narod Sjeverne Koreje masovno hrli na projekcije najnovijeg remek-djela Kimovih ruku - ljetni blockbuster interesantnog naziva "Dnevnik studentice".
Iako nisam zapadnjački dekadentan (barem ne koliko bih htio biti), čini mi se kako naslov uratka daje naslutiti kako bi se isti prije našao na repertoaru Kustošije nego Motovuna. Da sam u (naravno) u krivu, ispravlja me korejska državna informativna agencija KCNA: "U filmu se radi o sjevernokorejskoj studentici koja se uz svoju sestru bavi znanstvenim pothvatima. Kroz njihovu avanturu potrage za znanstvenom spoznajom djevojke prolaze razne teškoće putem kojih dolaze do boljeg razumijevanja sa roditeljima i učvršćivanja ponosa kojeg ionako osjećaju kad su njihova domovina i militarizacija iste u pitanju."
Ministar kulture Kang Nung-su pohvalio je film izjavom kako se radi o "plodu rođenom pod mudrim vodstvom Kim Jong-ila, umjetničkog majstora". Što Kim misli o svojem remek-djelu ne znamo jer se čovjek skriva od javnosti još od zadnjih natezanja oko testiranja nuklearnog oružja, no znamo kako se radi o rafiniranom filmofilu. Genijalan um koji stoji iza "Dnevnika studentice" naime posjeduje kolekciju od oko 20 tisuća zapadnih filmova (navodno posebno voli serijale "Petak trinaesti" i "Rambo"), a i sumniči ga se za otmicu južnokorejskog redatelja i njegove žene, glumice - sa ciljem poboljšanja kvalitete sjevernokorejske filmske produkcije. Pravi renesansni mecena, reklo bi se.
Malo zapadnije od Pyongyanga (i puno bliže nama i našim festivalskim težnjama) London Film Festival će se u listopadu umjesto filmovima koje rade diktatori baviti filmovima koji diktatore tematiziraju.
Tako je ovih dana najavljeno otvaranje festivala filmom Last King of Scotland, toplom ljudskom pričom o nešto manje toplom i ljudskom Idi Aminu, nekadašnjem diktatoru Ugande o kojemu već dvadesetak godina kruže zanimljive pričice.
Osim što je na temelju proročanskog snova odlučio iz vlastite zemlje protjerati stanovništvo azijskog podrijetla, Idi Amin je navodno bio i kanibal, ljubitelj boksa i Disneyevih crtića. Jedna od opsesija mu je bila i skupljanje medalje i ordenja koje je dodjeljivao sam sebi, a gajio je i posebnu fascinaciju Škotskom. Osim što mu je liječnik bio Škot i što se volio u javnim prigodama pojavljivati u škotskom kiltu, sebe je proglasio i osvajačem britanskog carstva i kraljem Škotske.
Kako je Forestu Whitakeru uspjelo utjeloviti osebujnog ugandskog generala, Londončani će saznati za par mjeseci, a publika Cinestara vjerojatno koji mjesec kasnije. Kako izgledaju sjevernokorejske znanstvene novakinje vjerojatno nećemo saznati nikad.
Osim, naravno - ako ne pokrenemo neki novi festival...
|
- 22:18 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
09.08.2006., srijeda
super size me
Japanac Takeru Kobayashi jučer je napravio ono što najbolje čini - pobijedio je na novom natjecanju u jedenju (zapravo žderanju) kobasa. Oborio je dotadašnji rekord utrpavanjem u sebe 58 kobasica na godišnjem mitingu simpatičnog naziva Bratwurst Eating Championship - i time osvojio oko 4000 funti za prvo mjesto.
Ovakve vijesti obično prođu poluzapaženo, urednici tiskovina ih stavljaju na zadnju stranicu zajedno sa utrkama žohara i olimpijadama u pljuckanju trešnjinih koštica, voditelji radijskih emisija o njima smišljaju pošalice a puk ih smatra zanimljivim dokazom ekscentričnosti svijeta kojemu se želimo priključiti. Nakon 20 sekundi razmišljanja o tome koncentracija nam se usmjerava na daleko važnije stvari poput gurača lopti, ispravljača replika replikinih replika ili osuđivače osuđenih osuda. Vjerojatno bi jednaku sudbinu doživjela i ova vjestica da nisam prije neki dan naišao na zanimljivu recenziju knjige Insatiable autora Jasona Fagonea.
Na početku iste recenzent se pita zašto bi se itko probijao kroz 300 stranica teksta o "natjecateljskom jedenju" (kako se to službeno zove) međutim napominje kako je autor (iznenađujuće) sjajno obradio temu stavljanjem takvog oblika prežderavanja u širi kontekst. Fagone interpretira natjecateljsko jedenje kao "proizvod američkog ida" jer "ima smisla kao što i tumori imaju smisla".
Fagone kaže kako kratki izvještaji kakve sam spomenuo na početku ne uspijevaju prenijeti adrenalin mnoštva koje navija, vrišti i pada u trans na događanjima gdje se nešto iskonsko u publici oslobađa dok gleda kako njihovi heroji trpaju u sebe nevjerojatne količine hrane.
Stvar postaje daleko zanimljivija kad Fagone krene u istraživanje "natjecatelja", njihovih svakodnevnih života i motiva. Galerija likova uključuje propale genijalce, umjetnike koji ne uspijevaju zapanjiti svijet svojom umjetnošću - sve vrste prosječnih ljudi koji svoju prosječnost nastoje izbrisati na najdostupniji mogući način. Uglavnom se radi o muškarcima prekomjerne težine, mnogi imaju srčanih problema ili pak pate od dijabetesa i potajno su depresivni. Za stol sa planinama hot-dogova i pizza tjera ih potreba za skretanjem pažnje na sebe i samodokazivanjem.
Fagone nalazi likove slikovitih nadimaka poput Eda "Cookieja" Jarvisa, Davida "Coondoga" O'Karme ili Billa "El Wingadora" Simmonsa - i pita ih čemu opasno i zdravstveno štetno naguravanje u sebe 11000 kalorija pred publikom širom svijeta.
"Nisam spreman za nevidljivost. Kao Coondog sam netko i nešto, kao slikar nisam ništa." - kaže Coondog O'Karma, slikar i dekorater u sredovječnoj krizi koji natjecateljsko žderanje vidi kao zadnju šansu za slavu.
Neki natjecatelji pate od zdravstvenih problema, a neki i umiru od komplikacija povezanih sa želučanim tegobama. Iako svjetska federacija natjecateljskog jedenja (da, i to postoji) ne odobrava treniranje, mnogi natjecatelji se bave tjelovježbom da bi poboljšali metabolizam ili konzumiraju ogromne količine vode da bi povećali elastičnost želuca. Debljina inače nije nužna za uspjeh u ovom "sportu" - navodno je daleko bitnija elastičnost želuca i njegova sposobnost da se širi pod pritiskom hrane. Tako je spomenuti Kobayashi sasvim vitak momak - no istovremeno i momak kojemu je anatomija takva da mu je želudac smješten niže od većine ljudi, uslijed čega može širiti trbuh bez da ga rebra ograničavaju.
Fagone zaključuje svoje djelo zaključkom kako su događaji koji uključuju žderanje na štopericu popularni zato jer je u tom sportu svatko autsajder. Svi su ovdje luzeri, obični ljudi koji se sa promjenljivim uspjehom bore za svoj izlaz iz anonimnosti. Ili kako El Wingador to elokventnije kaže: "Čak i kada pobjeđujem, osjećam se kao govno."
U slučaju da mislite kako imate šanse svojim žderačkim sposobnostima zadiviti svijet, evo selekcije nekoliko vrhunskih rezultata, preuzetih sa stranice International Federation of Competitive Eating:
šparoge
2,8 kg za 10 minuta, Joey Chestnut
maslac
0,78 kg za 5 minuta, Don Lerman
krafne
49 komada sa preljevom za 8 minuta, Eric Booker
jaja
65 tvrdo kuhanih jaja za 6 minuta i 40 sekundi, Sonya Thomas
hot dog
53 i pol za 12 minuta, Takeru Kobayashi
oštrige
46 tuceta za 10 minuta, Sonya Thomas
grašak
4,3 kg za 12 minuta, Eric Booker
|
- 13:06 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
08.08.2006., utorak
humuch shep corl ya?
Kad vas sljedeći put pritisnu brige i u vama se probudi želja za netaknutom prirodom i izolacijom od okrutnog svijeta današnjice, izvještaja o poginulima u Libanonu ili zaradi od turističke sezone, dobro mjesto za relaksaciju predstavlja uvjerljivo najveća vukojebina svijeta, otočje Pitcairn.
Otočje na kojemu se ekipa pobunjenika sa slavnog broda Bounty smjestila sa svojim polinezijskim djevojkama, na kojemu ima tek pedesetak stanovnika (zapravo, ima ih toliko malo da na netu možete naći popis kompletnog stanovištva) i koji je godinama stajao pogrešno ucrtan na zemljopisnim kartama najveće pomorske nacije tog vremena nudi osebujan spoj povijesti, kokosovih oraha i (realnog) osjećaja da ste tisućama kilometara od najbliže civilizacije.
Uz sve osebujnosti minijaturne zajednice navedene u ovom postu, lingvistički inkliniranima i onima koji su čuli za sociolingvistiku bit će zanimljiv podatak kako se na otoku govori Pitkern, kreolski jezik nastao miješanjem 18-stoljetnih dijalekata engleskog i tahićanskih narječja. Pitanje iz naslova posta je vjerojatno prvo koje će vam pasti na pamet ako se tamo ikad zateknete i u prijevodu znači "Koliko često ovdje dolaze brodovi?"
400 kilometara od najbližeg naseljenog atola, debelo izvan prekooceanskih brodskih linija (brod sa namirnicama pristaje 3 puta godišnje), sa stjenovitom obalom neprikladnom za pristajanje i brdovitom topografijom koja eliminira svaku mogućnost poljoprivrede, svakodnevica lokalaca se jako razlikuje od romantike kakvu obično povezujemo sa prikazima Bountya i njegove sudbine. Iako pripadaju Britaniji, nitko tamo ne razmišlja o neovisnosti jer cijene energenata i preživljavanja su previsoke da bi otočani ikako mogli preživjeti vlastitim sredstvima.
S druge strane, pripadanje Britaniji također znači i da im Britanija mora pružiti sve socijalne i zdravstvene povlastice kao što pruža i drugim svojim građanima, što znači da otoku treba osigurati školskog učitelja, carinike, ambulantu, itd.
Ono što stvar čini zanimljivom jest povijest kreativnih pokušaja (i njihovih propasti) da se otočanima osigura kakva-takva egzistencija.
Prvi takav plan pojavio se prije desetak godina, kada je stanoviti dobro potkoženi Amer Smiley Ratliffe predložio 99-godišnji najam obližnjeg otoka Hendersona na kojemu je planirao izgraditi malu zajednicu sebi sličnih puritanskih sunarodnjaka. U plan je bila uključena i izgradnja malog uzletišta i redovne trajektne linije, čime bi stanovnici Pitcairna prvi put u povijesti bili koliko-toliko povezani sa svijetom.
I svi bijaše sretni.
Zatim se odnekud pojavio World Wildlife Fund i prigovorio kako se bi takav zahvat naškodio populaciji endemske vrste puža koja je na otoku našla svoj dom. Britanska vlada se složila i plan je bio odbijen.
Druga ideja je uključivala prodaju sušenih ananasa, čiji adut bi bila tvrdnja kako se radi o ananasima uzgajanim na "najčišćem zraku na planetu". Proizvodnja je navodno počela, no onda su Francuzi na atolu Mururoa, udaljenom nekih 800 kilometara zapadno, opet počeli sa testiranjima nuklearnog oružja. Publicitet je za otočane bio poguban jer su se u roku odmah počele širiti glasine o zagađenju koje će naštetiti proizvodnji ananasa. Ananase nitko nije htio kupiti, proizvodnja je crkla i otočani su još jednom ostali prepušteni sami sebi. Cijela stvar zvuči kao skeč iz Montya Pythona.
Dodajmo tome još i suđenje iz 2004. na kojemu su bili optuženi gotovo svi odrasli muški stanovnici za nedjela višestrukog silovanja (navodno je još od osnivanja naselja na otoku postojao običaj da se seks konzumira na principu samoposluge, tko želi kad god želi) i pedofilije (artikl u toj tropskoj samoposluzi postala bi svaka djevojka nakon navršenih 14 godina). Otok je u doba suđenja udvostručio stanovništvo zbog dolazaka sudaca i novinara a žene su se podijelile na one koje su bile uvjerene u opću zavjeru protiv otočke zajednice i one koje su smatrale kako krivce treba primjereno kazniti. Neki su otišli u zatvor, neki su oslobođeni u nedostatku dokaza, a socijalni radnici koji su došli na otok su valjda imali najteži zadatak na svijetu - raditi u najizoliranijoj zajednici na svijetu koja je uz to zasnovana na opće raširenom seksualnom zlostavljanju.
Danas otočani pokušavaju preživjeti pčelarstvom i prodajom suvenira i poštanskih maraka. Svaki put kad se otoku približi brod oglašava se zvono koje poziva sve lokalce da se sjure na obalu u pokušaju da trampom dođu do potrebnih namirnica. Struje ima samo između 6 navečer i 11 ujutro. Unatoč svim problemima, postoje stotine ljudi koji izražavaju želju da se ugnijezde na otoku barem nekoliko mjeseci (u razdoblju između dva dolaska broda) za što je potrebna posebna dozvola otočkih vlasti. Sličnan pothvat uspio je spisateljici Dei Birkett koja je nakon višemjesečnog boravka na otoku napisala knjigu Serpent in Paradise u kojemu je prikazala primitivu života u svjetskoj pripizdini broj 1. Nepotrebno je reći kako otad otočani i nisu baš najpovjerljiviji ljudi kad se radi o strancima i posjetiteljima.
"Čemu ovaj post?" - pitat će blogonauti.
Mislim da je sudbina izolirane zajednice poput Pitcairna jedan od rijetkih primjera pravih socijalnih eksperimenata na kojima možemo mnogo naučiti. Radilo se na početku o ljudima koji su okusili raj (na Tahitiju su za seks plaćali jednim čavlom, a tijekom višemjesečnog stajanja na Tahitiju mornari su toliko čavala povadili iz brodske oplate da je plovnost broda došla u pitanje) i poželjeli taj raj rekreirati za sebe i svoje kolege. Pitam se kakav je mentalni sklop ljudi koji cijeli život provedu u takvom okružju i ima li uopće za takvu zajednicu ikakve šanse da opstane. Odgovor na ta pitanja Pitcairn je dao puno prije Garlandove knjige The Beach ili istoimenog filma Dannya Boylea.
Sa otokom se zapravo dogodilo isto što se događalo sa svim revolucijama u ljudskoj povijesti - osjećaj potlačenosti onih koji su je pokrenuli je sasvim zamaglilo dalekovidnost koja je nužna kada se nakon "oslobađanja" treba posvetiti izgradnji novog društva i nove, funkcionalne, zajednice. Ista stvar se događa sa ljudima koji dobiju na lutriji pa propadnu u roku nekoliko mjeseci, narodima koji baš i nisu pokazali veliku odlučnost u izgradnji bolje države nakon što su se vrlo odlučno borili protiv kolonizatora, ili pak oboljelima od anoreksije kojima mršavljenje od sredstva za postizanje boljeg izgleda prijeđe u cilj za kojeg se živi.
|
- 13:38 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
05.08.2006., subota
real shit
Ova subota nije ni blizu obične za jedno selo u Kambodži. Dok ovo čitate, održava se festivalsko slavlje, lokalni velikodostojnici se obraćaju pučanstvu, a ne izostaje ni nastup kambodžanskog Željka Pervana. Cijelo selo priprema veliku gozbu, najavljuje se mnogo pjevanja, a ceremonija puštanja balona će upotpuniti event dok skupina lokalnih glumaca bude izvodila predstavu u čast velikog dana za malo selo.
Povod? Simpatično jednostavan.
U državi u kojoj rijetki imaju pristup sanitarnom čvoru (njih 16% po UNICEF-u) sela gdje svaka obitelj ima wc se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Tom biranom društvu (sada takvih sela ima ukupno 5) pridružuju se i oni sa svoja 94 toaleta i isto toliko obitelji. Veselite se narodi.
Nekoliko tisuća kilometara zapadnije i par sanitarnih stoljeća kasnije, mještane irskog gradića Lahincha muče neka sasvim drugačija pitanja. To pitoreskno mjestašce smješteno uz ogoljenu obalu hladnog Atlantika ponosi se svojom surferskom plažom, a čak i više kućicom javnog zahoda koja tu plažu nadgleda. Kažu da je to wc sa prekrasnim pogledom na plažu i more, zapravo toliko prekrasnim da se kućica prodaje za 300 tisuća eura. Podatak da se nakon piškenja možete sjuriti u more u roku 40 sekundi svakako vrijedi barem stotinjak od spomenutih 300 tisućica eura, a i marketinški potencijal je jedinstven.
Radi se o vijesti koja će zasigurno unijeti pomutnju u trgovinsko-marketinško-hotelijerske krugove i kvadrate istočnog dijela srednje Europe, sjeveroistočnog Mediterana, sjeveroistočne obale Jadrana i svih ostalih krajeva onih geografskih regija u kojima se volimo nalaziti (ako je ikome na pamet pao Balkan prilikom čitanja ovog posta, sad je dobar trenutak da otrči u kupaonu i i ispere nedomoljubni jezik kupujmo-hrvatsko sapunom).
Pitanje je vremena kad će i ova strana vijest (poput gomile drugih) biti reinterpretirana u domaćem kontekstu, pa tako jedva čekam trenutak kada će nam neki ministar turizma ili kakav pomoćnik potpredsjednika upravnog odbora hrvatske turističke zajednice iz predstavništva u recimo Frankfurtu najozbiljnog lica priopćiti kako se trebamo ugledati na Irsku i irski gospodarsko-turistički boom, te kako je prvi (i možda najvažniji) korak "kapitalni zahvat na rekonstrukciji, revitalizaciji i restauraciji našeg narodnog blaga, autohtonih nužnika".
U nastavku emisije (by Branka Šeparović, ne sumnjam) bit će spomenuto kako je nećak susjeda tipa koji je izmislio zahodsku školjku bio Hrvat u trećem koljenu, te kako je katastrofalan propust što nismo patentirali školjku kao nacionalni brand. Zatim slijedi lagani fade-in i prizor nekog od dežurnih jezikoslovaca koji će nam objasniti kako engleska riječ toilet dolazi od zapadnogalske riječi za stanovnika panonske nizine između Iloka i Vinkovaca. To će biti krunski dokaz pred kojim će čak i premijer ostat zarumenjen dok bude objavljivao odluku vlade da se nužnici od Prevlake do Dunava proglase objektima od posebne državne skrbi.
Zatim slijedi lanac dućana Toilette Croate (sa impresivnim asortimanom i jednako tako impresivnim cijenama), te kruna cijelog projekta - serija HTV emisija, nazvana recimo "1700 godina nužde u Hrvata i Hrvata u nuždi". Duško Čurlić će se kikotati ko školarka u sexy shopu na uprizorenju srednjovjekovnih dubrovačkih običaja bacanja izmeta na ulicu pred licima oduševljenih japanaca. Barbara Kolar će obilaziti najbolje uvale za piškenje na Jadranu, a upad u javne zahode će biti skuplji od ulaznica za koncerte Franza Ferdinanda i Rolling Stonesa zajedno.
A ja ću i dalje besplatno hodat po vrućem zagrebačkom asfaltu.
Barem dok ne ugazim u govno kakvog Fifija ili Flokija.
|
- 08:09 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
03.08.2006., četvrtak
seksualna veksilologija
Gay pokret (i svi pokreti njemu srodni) su na zapadu djeluju već duže vrijeme - zapravo dovoljno dugo da si može priuštiti i raslojavanje unutar samog sebe. Tako danas Ameri imaju medvjede (podskupina homoseksualaca koji njeguju imidž dlakavih macho drvosječa), transseksualce, transspolce, kožnjake, sado-mazo i ine fetišiste te pregršt drugih koji marširaju na svojim paradama u borbi za bolje sutra.
Folklor skupina za prava svega i svačega nije nikad bio toliko raznolik, pa je normalno da se uspavani Ljubo Ćesić u vama često puta osjeća vrlo dezorijentirano i zbunjeno pred navalom uvoznih životnih stilova. U želji da vam pomogne u lakšoj identifikaciji protivnika (ili izboru skupine po vašoj mjeri) ovaj blog će vam pružiti samo malen uvid u ogromnu kreativnost koja obilježava seksualne supkulturne skupine. Preciznije, kreativnost izraženu zastavicama kojima se maše na svakoj paradi near you koja drži do sebe.
Gay pride flag
Uobičajena i često viđena gay zastava duginih boja, obavezni modni asortiman svakog liberalnijeg okupljališta aktivista svih boja, oblika i motiva. Nastala krajem 70-ih u San Franciscu, broj boja se vremenom smanjivao od inicijalnih 8 do današnjih 6.
Boje se tumače kako slijedi: crvena predstavlja život, narančasta iscjeljenje (healing), žuta sunce, zelena prirodu, plava spokoj i ljubičasta duh. 2003. godine gay zastava je proslavila 25 godina postojanja, prilikom čega je dizajner iste Gilbert Baker promovirao povratak na originalnu verziju sa osam linija (uz postojeće, na njoj bi se našle i ružičasta kao simbol seksualnosti i tirkizna za magiju).
Bisexual pride flag
Zastava nastala 1998. od ruke stanovitog Michaela Pagea, donesena na svijet kako bi biseksualna zajednica odskočila iz cijelog LGBT supkulturnog konglomerata. Ružičasta nijansa predstavlja homoseksualnost, plava heteroseksualnost. Miješanjem te dvije dobija se ljubičasta nijansa koja je smještena u sredini. So there you go...
Transgender pride flag
Umotvorina Monice Helms, prvi put vijorena na paradi u Phoenixu 2000. Nježno plave linije predstavljaju tradicionalnu boju za dječake, ružičasta za curice. Oni koji se osjećaju kao nešto treće predstavljeni su bijelom bojom u sredini. Simetrija je tu objašnjena potrebom da zastava predstavlja "ispravnost" kako god ju okrenete. It's all good.
Leather pride flag
Meni najbolje oblikovana zastavica, simbol BDSM škvadre, prvi put predstavljena u Chicagu 1989. Iako se njome maše na gay okupljanjima, ideja iza nje jest takva da predstavlja i šire skupine ljubitelja kože, lanaca, bičeva i sličnog. Začudo, dizajner Tony DeBlase je odlučio ne upuštati se u obrazlaganje njene simbolike, pa je njeno značenje ostavljeno vama da ga odgonetnete.
Queer Pagan flag
Zastava nastala 1997., prvi put razmahana 2006. u Sidneyu. Kombinacija pentagrama i duginih boja predstavlja kombinaciju queer i neopaganskih zajednica.
The International Bear Community flag
Možda najegzotičnija od svih prikazanih ovdje, zastava podskupine homoseksualaca koji sebe nazivaju medvjedićima i koji se osjećaju rastrgano između vlastitih homoseksualnih sklonosti i feminizarnosti uobičajenih gay skupina. Radi se o likovima koji preferiraju dlakave tjelesine, pivske škembe i karirane košulje i misle kako su to sklonosti koje mainstream gay pokret ignorira. Često viđena u Americi i svuda gdje medvjedi imaju svoje klubove.
Transsexual flag
Zastava transseksualaca, varijacija na temu transgender zastave, no dok je ona izmišljena za predstavljanje onih koji odbacuju svoje rodne uloge, transseksualna predstavlja pojedince i pojedinke koji su operativnim zahvatima krenuli u promjenu spola.
Heterosexual flag
Zastava koja je tek u fazi prijedloga, ne znam je li igdje bila prikazana. Očita varijacija na temu duginih boja gay pride zastave, ali linije su crne i bijele. Pretpostavka je da one simboliziraju dva spola orijentirana jedan drugome.
Lambda flag
Zapravo povijesna gay zastava, nije više u upotrebi ali je bila u igri početkom 70-ih u Los Angelesu prije nego što je popularnost duginih boja postala općeprepoznati simbol. Navodno je i međunarodni kongres za gay prava u Edinburghu 1974. prihvatio lambdu kao simbol gay pokreta.
O simbolici lambde postoji milijun objašnjenja, ali najviše dominira ono po kojemu lambda potječe iz Sparte (Spartanska milicija je navodno promovirala homoseksualnost svog članstva). Druga objašnjenja imaju veze sa lambdom kao simbolom jedinstva, znanja i sličnog. Navodno stvar nikad nije zaživjela jer je lambda shvaćana kao militantan, isključivo muški simbol.
Osim navedenih, u upotrebi je još milijun varijanti zastava sa ružičastim trokutom. Povijest tog simbola je puno jasnija - naime, nacisti su homoseksualce u koncentracijskim logorima označavali takvim trokutima na rukavima. Nakon drugog svjetskog rata znak je oživio u gay zajednicama, a danas ga neki tumače i kao simbol radikalnijeg pokreta "gay oslobođenja" kao kontrast dugi i ideji "gay ponosa".
Postoji i lezbijska varijanta sa crnim trokutom. U viktorijanskoj Engleskoj i antičkom Rimu boja homoseksualaca je bila zelena, pa su engleski homići iz vremena Oscara Wildea ponekad stavljali zelene karanfile u revere da bi indicirali svoje preferencije.
Ostaje nepoznato jesu li i oni imali kakvu zastavu, ali čini se da naše doba daleko prednjači u osvještavanju raznoraznih skupina i njihovih obilježja. Živimo u doba općeg razmahivanja zastavama, a valjda je samo pitanje vremena kada će i blogeri dobiti svoju :-)
|
- 00:13 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
02.08.2006., srijeda
irokez kvaliteta
Ne tako davno Denis Latin je radio emisiju o metroseksualcima.
Jedini školski primjer kojeg je uspio naći u okvirima vlastite nam države odazivao se na ime Neven - iako ga upućeniji znaju i po nadimku Candy Man.
Tako nam je Candy Man pričao o svojim estetsko-kirurškim putešestvijama, o odlascima na kvarcanje, o kozmetičkim tretmanima i drugim potezima kojima muškarac koji drži do sebe njeguje svoje napaćeno tjelešce.
Dok su balkanske žene izražavala zgražanje takvim tipom muškarca, on je sebe doživljavao kao prethodnika kozmopolitskog svijeta, supkulture kakvu viđamo u američkim filmovima i engleskim tabloidima. Pogledajmo riječi kojima Candy Man oblikuje svoj mission statement...
Kad ulicom, ja s pudlicom
šaren prolazim, svi znaju: dolazim!!
jer ja sam hit, sve je drugo šit!!
stil bon-ton, New York, Paris, London...
Ono što Neven (i kritičari mu brojni) nije znao jest da je metroseksualna inklinacija pojava ne samo globalna, već i stara otprilike koliko i svaka druga.
Tako su u Irskoj pronađeni ostaci prethistorijskih metroseksualaca, likova koji su gelom učvršćivali svoju irokezu i lakirali pažljivo manikirane nokte nekih 2500 godina prije Davida Beckhama.
Da stvar bude zanimljivija, gel kojim je nekadašnji predak Željka Mavrovića koristio satojao se od biljnog ulja i borove smole uvezenih sa područja današnje Francuske ili Španjolske, što pokazuje da je već tada postojala trgovinska razmjena kozmetičkih preparata i da se kakav pretpovijesni Max Factor ili Christian Dior brinuo za potrebe Lijepih i Slavnih.
U međuvremenu (i u istom pretposvijesnom tonu) njemačka obitelj Borngraeber se umjesto na hrvatski Jadran seli u prapovijest na desetak dana, koliko će u njihovom mjestašcu trajati izložba o životu praljudi. Četveročlana obitelj se za projekt priprema oko dvije godine, ali ostaje nejasno hoće li im feeling biti potpun bez kremica, manikure, gela i ostalih potrepština.
U svakom slučaju, za prizor njemačke obitelji koja se ponaša poput skupine neandertalaca ove godine osim na Jadran možete otići i u slikoviti Goeppingen.
|
- 14:58 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|