Kad je vesela ekipa Monty Pythona 1983. napravila film The Meaning of Life vjerojatno ni autori ni publika nisu naslućivali koliko će aktualno 17-minutni skeč o agentima osiguravajućeg društva izgledati 23 godine kasnije. U jednoj od najranijih kritika globalizma (Conradov roman Lord Jim je proročanski izdan početkom stoljeća, no tko danas čita knjige?) Pajtonovci su nam slikovito pokazali kako ekipa koju jednu nogu ima u predpenzionerskom životarenju na nesigurnom moru globalizacijskih težnji drugu nogu čvrsto drži drži na terenu infantilnih preokupacija piratima i gusarima (razlika navodno postoji) te buntovničkim svjetonazorom koji iz toga proizlazi.
Grog, osebujni vokabular, nasilje, papagaji i zanimljive higijenske navike tako su bile inspiracija za okidač nostalgičnog orgijanja i slike svijeta u kojemu su pojedinci potpuno slobodni, u kojemu se prkosno pokazuje srednji prst penzijama, osiguranjima, kreditima i političkoj korektnosti, svijeta u kojemu je i doslovno i metaforički svatko kapetan svojeg broda.
Buntovništvo naravno uopće nije novina kao takvo, no reinterpretacija istog u piratskom stilu predstavlja dovoljno masovnu pojavu da se o tome raspiše Reutersov novinar koji porast popularnosti opsesije piratstvom odbija pripisati prolaznom trendu pokrenutom ljetnim filmskim hitom.
Sudeći po članku, piratska scena (da, i to postoji) svoj uzlet doživljava u drugoj polovici 90-ih, a danas uključuje cijelo mnoštvo festivala, okupljališta, časopisa, bendova i predstava. Jedan od takvih scenskih performansa je i Jolly Ship the Whiz-Bang, mješavina rock benda i lutkarske predstave na Broadwayu koju svaki tjedan pogleda 200-tinjak ljudi. Druga piratska uspješnica uključuje show u Las Vegasu nazvan Sirens of TI u kojemu oskudno odjevene žene dovode u iskušenja grupu scenskih pirata. Postoje i skupine lažnih pirata koje možete unajmiti, poput Free Men of the Sea, ekipe kojoj se jahtaški klubovi obraćaju kad za partye potrebuju rumom natankane infantilne psovače.
Dok tako Ameri izmišljaju nove supkulturne pojave kreiranjem života po filmovima, nekoliko Google Earth klikova ulijevo građani peruanskog mjesta Iquitos šokirano gledaju kako im svakodnevica počinje nalikovati na Hitchockov scenarij. Smješteni na obalama amazonske pripizdine, grad sa 400 tisuća stanovnika našao se odječen od svijeta zbog lešinara koji opsjedaju lokalni aerodrom. Radi se o jednom od najvećih gradova na svijetu do kojega se uopće ne može doći cestom, pa za njih opsada aerodroma ima katastrofalne posljedice. Problem je nastao kada se lokalno odlagalište otpada uslijed porasta doseljenika počelo povećavati toliko da se proširilo do aerodroma.
Peruanski ministar turizma situaciju je opisao kao "nadrealnu", a vjerojatno bi rekao isto i da je imao priliku vidjeti Magellijeve Ptice gdje Aristofanov Kukumaglajgrad neodoljivo nalikuje na Iquitos, i gdje glumice obučene u kričavo perje donose pred publiku razmatranja o pitanjima na koja su gusari osiguravajućeg društva s početka posta osebujno odgovarali:
– Moj san je moj život. A ovaj grad ni na nebu ni na zemlji odlazi u prošlost, govori jedna.
– Hoću svijet mašte bez granica, izjavljuje druga.
– Želim pjevati poput ptica, ne mareći tko će me čuti i što će o tome misliti, viče treća
– Treba živjeti. Pa vidjeti, dodaje četvrta.
– Put u prazno ohrabruje. Idemo pravo do ničega, samosvjesno će peta.
– Granica je postavljena. Sama sam sebi granica, zaključuju sve.
Na kraju ih proguta mrak, a jedino što od svega ostane jest zvuk radišnih cvrčaka, pravih proletera hranidbenog lanca.
|