22
utorak
svibanj
2007
Bonjour!
Priča prva: 2B....
(da mi moja luda kokica Bleki ne bi više plakao evo…Bleki ovi nastavci su samo za tebe;)
Jedno jutro prije kojih par tjedana našla sam se na aerodromu sa ogromnom torbom, ruksakom i kartom u ruci...karta koja je vodila u Pariz.
6,25 počinje boarding, predajem svoju kartu, dobivam slip karte, ukrcavam se u bus, tužno uzdahnem jer ostavljam sve što volim na kratko (ajd prošla me je nostalgija;) i nabacujem smajl vozeći se onih moćnih 5 metara prema avionu.
Avionu? Pa ako onog malo večeg goluba nazivate avionom onda da.
Naime nakon povratka iz prethodnog puta gdje sam se vozila airbusom avion sa sveukupno 57 sjedala je i više nego smiješan!
Avion polijeće na vrijeme, bacam zadnji pogled na rodni mi grad I upućujem se u avanturu.
Teta priča na mikrofon”Bonjour…blablablablabla Air France..blablabalablbalbalbla….Pier (ili kako god se kapetan zvao) blablablablabla”…ne slušam ju već zadivljeno promatram Medvednicu (evo dokumentiram sutra slikicom;)
i kasnije Alpe (ili što god da je to bilo)
Let je prošao sasvim OK.
Klopu u avionu ne znam da li da uopće komentiram ili ne.
Nakon gotovo dva sata leta teta se opet javlja sa ”Air France blablablablabla, Paris blablablabla,2B blablablablabal...”
Buljim kroz prozor pomalo zbunjena jer tražim pogledom Eiffelov (koja naivka!) ili bilo što drugo što će mi odati da sam ja stvarno iznad Parisa! Ništa!
Avio slijeće i tu počinju moje prve muke....
Kad putujete u golub-avionu onda nemojte očekivati da će vam avion pristat na jedan od onih priključaka na sam aerodrom već da ćete se opet morat vozit busom par metara.
No to nije problem.
Ono što je problem je to da golub-avioni slijeću na terminal 2B na CDG-u (ili vam Charles de Gaulle) i da čim izađete iz aviona pomješate se sa hrpetinom ljudi koji šeću po aerodromu čekajući svoj let. Nije to kao kod nas ili kao u Njemačkoj (gdje najviše putujem) da nakon izlaska ideš nekim posebnim putevima do terminala gdje ćeš uzeti svoje stvari i zaputit se van.
Ne tu jednostavno moraš se probijet između mora ljudi koji (besciljno) lutaju po aerodromu.
Gledam kartu i prisjećam se kako je AirFrace teta rekla da je terminal 2B za prtljagu pa po ”putokazima” pokušavam nać svoj put.
Aha! 2B je na desno...sigurnim korakom krećem prema terminalu i dolazim do prepreke-carina ili board patrol. Prolazim čekpojnt i ulazim u 2B.
Torbe još nisu počele dolaziti. Gledam kroz staklo van i pogledom tražim frendicu kod koje sam došla. Nema je.OK, rekla je da će možda malo kasniti.
Tražim torbu. Nema je.OK i ona očigledno kasni. Šećem 2 minute po terminalu.Počele su izlazit torbe-iz Kijeva!!!
Gledam ekran i ide obavijest da torbe iz Kijeva i Manchestera upravo dolaze.
Ček malo...???...kakav Kijev? Manchester? A Zgb?
Gledam na kojem sam terminalu...2B..piše velikim slovom i brojkom!
Kijev i Manchester...prolazi 5 minuta...još nema obavijesti o torbama iz ZGB-a....
Hmmmmmmmm...
Čujem da se neka žemska nešto raspituje na francuskom i spominje Zagreb. Zaustavim ju i pitam po naški (nemam pojma od kud mi to da bi žena mogla pričati naški) da li zna išta o dolasku torba iz Zagreba?
Odgovara mi da su na drugom terminalu. Kako drugom? Pa lijepo piše 2B i upozoreni smo da idemo na 2B!
Ko je sad tu lud???
Kaže žemska da ima još jedan 2B terminal malo dalje.
OK sad mi nije ništ jasno.
Krećem za žemskom i vidim da moram izač sa terminala van, kao ono van-van.
Vraćam se do info pulta, pitam stričeka ”Could you please tell me where is the luggage from Zagreb?”
Striček me pogleda i kaže na terminalu 2B.
Blijedo ga gledam i kažem pa ovo je terminal 2B.
On se nasmije i kaže na drugom terminalu 2B! Ma koji idioti!
Ko je vidio imati 2 terminala 2B!??!
Izlazim iz terminala odlazim do drugog terminala ali ne mogu ući unutra naravno. Dobivam propusnicu na info pultu i ulazim na drugi 2B. Pogledam prema staklu i vidim frendicu kak se smiješka i maše mi taman u trenutku kad moja torba i ruksak prolaze.
Uzimam torbe i letečim korakom bježim van sa moćnog terminala 2B.
U prolazu bacam pogled na sve one crmce i crmkinje koje carina pretresa. Sve smrdi. Iz kofera vade neke smrdljive pakete-e ako ono nije bila trava neke vrste ne znam šta je bilo.
Mislim si kak smo mi iz Zgb-a uletili na terminala sa prtljagom iz Ugande, Konga ili šta ja znam od kuda.
Frendica je vani, zagrlim ju, nismo se vidjele 8 mjeseci...uh što ćemo se napričat...
Sjedamo u auto ZG registracija i idemo prema stanu na potpuno drugom kraju Pariza...tek tada postajem svijesna da Pariz nije ono što sam očekivala...on je još veći.. ;))))
komentiraj (13) * ispiši * #
20
nedjelja
svibanj
2007
............ (bez naslova-definitivno)
Kod mene se nikad ne zna šta ću raditi i gdje ću biti.
Tako ako ja kažem da ću nešt napraviti taj dan postoji bar 70% šansa da to ipak ne napravim.
Naravno da je tako bilo i ovaj vikend.
Kao što rekoh akvarij ili vam nacionalna sramota u mojoj sobi je trebala ovaj vikend biti uljepšana u ono barem malu oazicu ljepote ako ne i u neki hajtek akvari...(bulšit)...
Šta da kažem-mučiteljica sam jadnih malih slatkih ribaca!
Umjesto da u petak čistim akvarij ja sam otišla van. I bilo mi je čist ok. U biti bilo mi je jako dobro.
Nakon dugo vremena sam se smijala, smiješkala i imala osmijeh na licu (ok znam daje sve to jedno te isto ali oni koji me poznaju sad će biti ili bi bili jako sretni nakon ovog opisa mog stanja;).
Večer je bila tako opuštajuća, ja bila napokon u gradu, šetala, bila na cugi, jelu, desertu ali ne tim redosljedom...
Misli su mi bile totalno na paši (ili bi mi trebao to mozgojedac biti-ma sve je to kod mene isto) i nisam se nimalo živcirala, žderala ili opterečivala problemima. A ne...odlučila sam se dobro provest i to je to.
U subotu sam bila u šopingu i kupila si par tako zgodnih krpica-obnavljam garderobu za job-i peglala karticu nemali broj puta ;)))))
Večer provela sa Glavnom, Velikim, Zmajicom i Čupavcem na kavi i jedva se dočepala doma i kreveta svoga..zaspala gledajući Total recall..možda i bolje jer me taj film podsjeća na jednu novogodišnju večer/noć kad sam visila na mobu valjda čitav film i uživala u razgovoru...no da bilo je tako nekada...
Ali danas....danas sam bila na ručku na imanju Obitelji Kezele u Šumećanima.
Evo dajem im lijepu reklamicu (kao što sam i obećala) jer su definitivno zaslužili.
Šta da vam kažem?
Hrana je fenomenalna(a ja ne hvalim tek tako hranu), interijer je definitivno onaj pravi seoski, domaćini ljubazni do bola a okolica...ma nemam riječi!
Jednostavno se to mora ići vidjeti.
Na imanju imaju zečeke, kokice i patkice, male jariće i ofčice,konje i Maxa-njemačkog ovčara kojemu je valjda životni zadatak drmat lopte klincima i igranje psećeg nogometa.
Imaju etno zbirku i domaća vina i likere koje em što možete probati možete i kupiti.
Iza kuće imaju dječje igralište gdje i veliki imaju mogućnost baciti šicu ili odbojku ili ići na jahanje.
Sve u svemu definitivno ću se vratiti tam na još koji ručak i definitivno preporučam svima koji žele se odmoriti od posla i gradskog asfalta da posjete to lijepo mjestašce.
Evo nedjelja je navečer i umjesto da ležim u krevetu i pokušavam zaspat ja sjedim na podu na sredini sobe i sređujem papirologiju za job...BORING!!!!!!!!!!
No ajd neko i to mora napraviti.
I usput jednim okom gledam film „Vjeruj u ljubav“....yeah right.....
Evo novi „izazov“-nabrojte (bar) 2 razloga zašt da neko vjeruje u ljubav!
Nagrada-nema je jer ovo nije nagradna igra.
Ovo je samo za utažavanje znatiželje zašto ljudi vjeruju u ljubav......
komentiraj (7) * ispiši * #
18
petak
svibanj
2007
Vjetar puše...
a meni se taaaak spava...
Sigurno se pitate kakve to ima veze jedno s drugim!? Ama baš nikakve!!!!
OK, još jedan vikend je tu i moram priznat da će biti "gadan" ko najgadnija vještica za halov-vin!
Imam tolko posla ovaj vikend da bi mi nakon vikenda trebao godišnji!
Danas bih dmah trebala započet sa čišćenjem Nacionalne sramote kako ga je nazvala Glavna ili vam ga akvarija.
Koma izgleda a ja kao veeeeeeeliki ljubitelj životinja ipak nemogu dopustiti da moji ljubimci žive u nacionalnoj sramoti!
Poznavajući sebe i svoj ogromni akvarij(ogromni moš si mislit) izgubit ću najmanje 4-6 sati da ga očistim kak treba.
Ajooooj...ali nema veze! Sutra će zablistati skoro tak lijep ko moji zubići koje sam jučer eto počastila odlaskom zubaru.
No to je neka sasvim druga tema...
Sutra se nadam da će past neki šoping jer JA-O! pa ja nemam više nekih "pristojnih" majica za posao! Sve su već iznošene, izbljedjele ili poflekavile od ovih jako zdravih dezića no i to je neka sasvim druga priča...mislim na deziće ne na moj šoping;)
Navečer sjutra se nadam i nekom izlasku...možda...u nadi je spas a nada je...da, da i to je druga priča a i ne smijem vrijeđati..tak su mi bar rekli;)
Daklem ja bih van. Nekam. Bilo kam. U provod. Brbljanje.
Nadam se.
Nedjelja je ostavljena za obiteljsko druženje na jednom seoskom imanju ili vam u seoskom turizmu gdje vodim obitelj si na ručak.Glavna, Veliki, Čupavac i ja.
Rekoh da Glavna ne kuha ajmo negdje van.
Ak će biti dobro javim vam gdje smo bili ak ne opet vam javim kak ne biste išli tam ;)
I sad se pitate gdje je sav taj rad na koji se žalim?
E pa on će biti zguran između svih ovih "aktivnosti".
Danas nosim lepi-top doma, prije toga ga filam svim mogućim podacima koji su mi potrebni za nesmetani rad, pakiram dva registratora i...otpast će mi ruke dok ću to nosit do i od Zvijerke.
No svejedno moram i to napraviti. Želim se napokon riješit tog nagomilanog posla i brige...
A drugi tjedan napokon slijede i neki "zanimljiviji" textići ovdje..o daaaaaaaaaa..... ;)
Pa-pa....
I jedan kratki za kraj;)
Bakica histerično pita mladića koji joj blokira prolaz na vratima tramvaja:
- Dečko, ides van?
- Idem, nazovi me oko osam!
komentiraj (6) * ispiši * #
14
ponedjeljak
svibanj
2007
Zato...jednostavno neću...
Danas sam izjavila da se nikad neću udavati. Zašto? Zato. Jednostavno neću.
Imali smo malu proslavu vjenčanja jedne kolegice sa posla i naravno da se odmah postavljalo pitanje kad ćemo se nas par neudanih napokon udati.
Došlo mi je da ih pitam da li ih svrbe novci u novčaniku jer moja svadba bi ih jako puno koštala.
Ali nisam ih pitala.
Samo sam izjavila da će se načekati.
Kad su me po drugi put pitali jednostavno sam izjavila da se ja neću udavat.
Zašto? Zato. Jednostavno neću. Zašto? Zato. Preduga je to priča.
A i za koga?
Dosta mi je muških i njihovih sranja, dosta mi je obećavanja i flegmatičnosti, dosta mi je života u laži pa ćemu se onda udavati??
Da mi jednog dana i zakonski bude loše?
Ne hvala.
Ne kažem da nisam zamišljala taj savršeni dan kad ću sjat više od najsjajnijeg dijamanta, kad ću se smiješkati i primat čestitke na udaji, kad ću sa dragim započet zajednički život, samo ja i on, gdin i gđa WhateverOurNamesShouldBe.
Ne kažem da ostvarivanjem tog mog dana nije trebala biti samo proba za ono što več godinama želim, dokaz sebi da ako svoje vjenčanje dovedem do savršenstva, svako ću moći.
Ne kažem da sam to sad, ovog trenutka željela jer nisam ali jednog dana....nadala sam se.
A sad? Ne želim. Ne želim to već duže vrijeme. Jednosatvno sve je izguibilo sjaj i smisao.
Sad želim biti samo ja. Tibica.
Osjetila sam da suza dolazi u oko nakon izjave - ja se neću udavati.
Ipak u svakoj od nas čuči ona mala klinka koja je očarana bijelom vjenčanicom, buketom prljavo-rozih ruža, bijelom limuzinom i rečenicom dok nas smrt ne rastavi....
Ma je** mi se...ko da je to najvažnije na svijetu.
komentiraj (9) * ispiši * #
09
srijeda
svibanj
2007
Ne zvala se ja Tibica!
Žemska bića su vrlo čudna….žive u nekom svojem svijetu u kojem vlada ili savršenstvo ili totalni kaos.
Nema pinki ili žuto ili plavog ili zelenog, samo crno i bijelo i tu i tamo koja nijansa sivog.
Žele biti samo voljene i mažene i pažene i za to bi dale puno toga. A kad to ne dobiju traže promijene.
Ja sam žemsko biće.
Vidim sve crno i tu i tam bijelo...mada je bijelo rijetko...sivo ponekad zaluta..ne prečesto...
I često tražim promjene..često jer nisam zadovoljna.
Tražim više. Želim više. Zaslužujem više.
Kad sam nezadovoljna prvo šta mi pada da promjenim je nešt na sebi.
Prvo što želim promjeniti je kosa. Dužinu, boju…ma nije važno samo da se mijenja….
I odem i sjednem i kažem radi šta god hoćeš samo da budem lijepa...jer lijepa znači sretna....
Ne nije to ono fizička lijepota neg ono zadovoljstvo kad ugledaš u ogledalu sebe a opet to nisi ti.
To si ti - promijenjena.
No bila sam prije mjesec dana kod frizera i nemam šta sad mjenjati. Em bi to bio prerani udar na moj novčanik (a šta ćete-nikak da nađem jeftinog frizera ;)))) em mi se trenutno još sviđa moja kosa pa ajd ne treba to mijenjati.
A šta onda?
Odlučila sam mijenjati sebe.Sebe kompletnu.
Ne želim više biti ovakva. Ne želim biti nezadovoljna.
Planovi za budućnost se gomilaju, ideje same frcaju...iskoristit ću sve to...sada iil nikada..ja to mogu..
Ja to hoću...ja to budem….
Ili ne zvala se ja Tibica !
komentiraj (6) * ispiši * #
07
ponedjeljak
svibanj
2007
O-la-la!
Nekak u zadnje vrijeme se je poklopila hrpetina faktora koji su me odvojili od hobbyja zvanog bloganje.
Em zbog ne bivanja u blizini kompjutora ( pa ipak sam trebala pol Europe proputovati!), em zbog nedostatka volje (da, da ima tog jako puno kod mene), em zbog nedostatka vremena (to već postaje kronično)....
No kak se kaže I'm back i uskoro ću se ponovno malo posvetiti bloganju i to sa najnovijim pričicama iz...ma vidjet ćete ;)
Pa-pa.....
komentiraj (2) * ispiši * #
