Sve što mladi vole

utorak, 15.05.2007.

L A V E Ž

Prestali su znojni prsti prebirati po mislima, tražeći mrvu istinite, stvarne i realne sreće. Na grad je pao jedan mrak. Isti onaj koji je došao i jučer na prozore nemirnih stanara, ali i onih kojima san nije nepoznanica. Zvijezde, te nevidljive mušice, što se bezobrazno smješkaju novim jutrima i novim nadama sutrašnjice, tiho zjape u tami i šapuću s mjesecom. Mirna je noć, kao miran dan u kome nema strahova, a samo se lavež nerveznog pseta dokazuje negdje u blizini. Ili je blizina ona daljina koju predobro čujem. Zvonjave su utihnule, kao oblaci koji utihnu pred nevrijeme, vješto spremajući osvetu. Preslatko se smješkaju dva oka, bez obzira na sve boli i misli koje ih more. Oči prepoznaju druge oči, i na kilometre mogu prepoznati svaki onaj usklik kojeg se ove druge boje uskliknuti. Oči ne mogu varati, jer tako nisu odgojene. Odgajane su, no nikada nisu uspjele biti dresirane. Dresura je prejaka riječ, pa sam svojim očima isplanirao takve treninge, da se danas one, prije nego reagiraju, dobro posavjetuju sa mozgom. A mozak radi. Često radi, iako ponekad ne želi biti svjestan, pa samo onako, sam sa sobom, poput zarobljenog ubojice, proučava planove bijega iz tog prokletog zatvora, što ga pametni običavaju nazivati - znanjem.

Osim susjedova pseta, čuju se neki televizori u blizini, i drugi lavež u daljini. Ovaj drugi se čini mnogo bolnijim i nesretnijim od prvoga. Kao da se zauvijek rastaju, oni izmjenjuju suze. Dva laveža, a ja ih samo pratim i pokušavam disati što tiše, kako ne bi remetio te visoke frekvencije, ali i one niske, koje krajem uha hvatam. Ispričavaju se jedno drugome zbog svega što nisu uspjeli "skinuti s neba", a znam da jedno od njih laže. Oči možda mogu prepoznati druge oči, no samo uho može čuti laž. Uho ne vidi, ali čuje lavež, čuje laž. Utihnuli su na tren, možda da obrišu suze ili da smisle novu neisitnu. Tišina ne traje dugo, jer za riječi ne postoji granica. One se trgaju s lanca, one bježe preko nebeskih svodova, i one...
One nemaju obraza. Riječima ne treba dokaza, ne treba im prostora ni vremena, jer uvijek mogu biti glasne. I kada su tihe, one postoje. I kada su nečujne, one sjaje u mračnom kutu tamnice. Sa svojim mozgom. Varaju se, naizmjenice.

Pokušavam pronaći put do kreveta, da se izgubim, da padnem u nebeske snove, da se usanjam u kremaste vagone radosti, no ne ide. Krevet je prevruć, a prsti nanovo otvaraju škrinjice misli, da pronađu te moždane laži. Prekrasne su, one su istinite. Oči su zaklopljene, ne dam im da gledaju te ožiljke, te poslovice starih dana. Osmjeh me odaje, a one ga prate. Izdajice se nikada ne rastaju poljupcem, to je samo metafora za plesku. Šamar, pleske i masnice. Nema degeneka, jer su tupi predmeti daleko. Čekaju tupe dane, poput onih blagdanskih, kada samo postoji meso, samo postoji nemir, nervoza, meso, kolač, Svemir i bezdan. Tupilo. Mesnato tupilo degeneričnih pobornika obiteljske idile. Tada su oči razbacane po zidovima, tako bijelim' i nevinim, a tako sivim' i prokletim. Sa zidova gledaju, zabadaju poglede u tanjure i vilice, ne bi li pronašli kakav iskren "komad oka", da ih ponese u nove snove. Krevet gori, a nebo šuti i polako odlazi u dan.

Bojim se dana, pa sav sretan ustajem i hladim se kapljicama vode. Lavež čini vodu nestrpljivom, pa ona bježi iz ruke prema sigurnoj luci, u sigurnu rupu na dnu sudopera. Kako su simpatične te laži i kako drske, da čak i vodi oduzimaju smisao. Kako su prekrasne ove moje oči što vide, a ne čuju, i ove moje uši što čuju, a ne vide. A riječi su postale gorke, ali pikantne, pa su ukusne. Gutam ih svjesno, poput ljubavi, koja bezobzirno guta razbacane duše po kutevima te monstruozne sobe, tog Svemira. Ali su misli opasne!
Opasnije od tisuća metaka, stotina bombi, desetaka dodira i jednog poljupca. Opasnije su od protuavionskih raketa i nemirnih susjeda, prkosnije od osvetnika i bolnije od svih laveža ove ulice. Laveži mogu lagati, ali misli mogu samo pucati i slagati se u beskrajno duboku i hladnu rijeku sreće... ili nesreće. Kako samo lažu ti ljudi, koliko se trude biti svjesnima, neznajući da se predaju, da se nude svojoj laži u zagrljaj, u kraj! Našli su oni svoje neistine, pa su sretni jer imaju tu božansku moć. Moć shvaćanja i prihvaćanja granica. Ja sjedim, pa se ustajem, a nema nikoga da mu kažem koliko sam sretan što imam svoju moć. ja čujem laveže i čitam ih. A koliko sam samo puta naivan govorio istinu i jeo ona govna, što su bila razbacana pod mojim koljenima dok sam trčao šumom prepunom hladovine.

Laveži mi ipak ne dozvoljavaju da ubijem. Ili možda jesu, a ja ne želim spoznati takvu istinu, da su i oni prokleti. Možda ova moć u mojim rukama ne može biti vječna, no ipak može postati nadmoćna nad onim što se deklarira kao veličanstveno. Koliko još kretenizirane dionice prejednostavnih složevina ljudske gluposti će moja krila skraćivati za sve ono opipljivo, ali i san. A ti osmjesi, niske razine svjesti koje gutaju samo svoje jadne laži i poplašene ovisnosti u jame strašnih nepodobnosti što nam govore o nekoj drugoj dimenziji. Kako su laveži prekrasni, a kako bi volio ugristi taj jad za jaja i ne dopustiti mu da i dalje žvače.

Puštam laveže sa lanca,
nek lažu i kradu, umjesto mene!

četvrtak, 03.05.2007.

PLATI MASNO

Dok se ovi naši "zaštitnici" pipkaju s malim dječačićima, dok se kurve švercaju u tramvaju, a dok biciklisti završavaju zadnju etapu trgovine utrkama, neki ljudi rade i nešto pametno. Možda ih nije previše, ali oni gledaju kroz prozor i vide sve naše visibabe kako trunu, kako venu. Toliko smo sreće odaslali Svemiru, da danas ne možemo u miru spavati, a da ne razmišljamo o onom hirovitom području naše prljave mašte, koja je izrodila toliku rupu. Rupa je u sistemima, programima. Rupa je u zakonima, pravilnicima, slovima. Rupa je na mjestima gdje nešto ne postoji, a isto je tako i tamo gdje je nešto važno moglo ili trebalo biti. A oni nas gledaju, onim dobrim i poštenim očima kako kopamo po kantama prijezira i mrženje, tražeći svoj odraz u ogledalu laži i emotivne manipulacije. Bazene smo iskopali točno tamo gdje su nam rekli i sada šutimo i čekamo vodu, jer oni prokletnici iz vodoopskrbnog sistema navodnjavanja nešto pizde. Neradnici. A mi, sve imamo i sve možemo imati, ako to već otprije nemamo ili nismo primjetili da imamo, no kakogod, nek oni bijednici više donesu te vražije cipele da ih probam. A i ja o pizdarijama razmišljam. Pun mi je kufer svih ovih pederčića tamo šta kopaju vrtove. Ko ih jebe!
Idem si ja fino lagano zovnuti dostavu, pa da "mrknem" i onu bocu vina što me čeka od prošle svadbe. A i te svadbe su mi postale dosadne. Nitko ništa ne konta. Da se ne moram treći put ženiti, ne bih. Al' eto kakav ti je život. Možda i ja znam da je ona mene papka uvatila samo da se dokopa mojih "atributa" iz garaže i ovih knjižica, za koje ni sam ne znam čemu služe. Znam samo da, otkad ih je tata nakon rata donio, da svi imamo puno nula na tim nekim redovima. Sve to postaje dosadno, ali što se mora - nije teško. Evo i cipele. Dobro ste se sjetili da vam ne'ko plaća te splačine šta jedete iz kanti. A šta će i oni, kao da je njima lako.
Opet sam se poremetio s ovim vezanjem. Daj nek' dodje neko da mi zaveže ove vezice, mater im nesposobnu. I oni naprave neke vragove od tih vezica, da čovjek ispali. Stvarno mi nisu ti popovi jasni, zašto je njima toliki užitak bit krelac, zašto im je toliki užitak malu dijecu pipkati, ma.. dobro je dok mi drže kredit. Nek' se poslije snalaze, kada nestanem. Nešto me ruke bole, ne znam od čega to može biti, no sigurno znam da se ovako čudno s rukama nikad nisam vidio. Majku mu čoravu, onaj urar mi je uvalio ove neke baterije za koje sam bog može znati čemu služe, ali satu sigurno nisu. Opet ne radi taj sat. A već sam morao biti tamo u kancelariji i potpisat prodaju onih đavlijih dionica. Nek' ih vrag odnese.
A opet, s druge strane, oni su samo ljudi koji žele živjeti na neki bolji način, koji žele zaraditi i othraniti obitelji. Nisu oni đavliji, nego smo mi dok gledamo i šutimo, a oni nam kupe živote ispred nosa. Dosta mi je sebe. Bar danas, više nemam volje. A baš sam bio nekako pjesnički raspoložen na početku, al kad mi je onaj magarac upao u sobu sa onim cipelama, htio sam ga ubiti. Romantici je bio kraj upravo tu.
Da me ovaj bankrot nije toliko privezao za ovu manijakalnu kučku, davno bi se ja bio izgubio i dao vjetra petama negdje preko grane. Da je barem otac tu, pa da izvadi ono svoje ratno znamenje, koje je kupio u lunaparku i nas djecu uvjeravao da je spasio 50% naših "sigurnih mrtvaca". I on je izgorio kad su ga te pare proklele. Dok sam bio malen, sijećam se da nismo ništa imali. Ili ja nisam vidio ništa, ne znam više ni sam.
Idem ja tamo na onaj sastanak, pa da mi još jednom kažu da sam sjeban i da moram nešto poduzet. Kako je sklizav ovaj hodnik, sigurno ga one drage žene što prve dolaze i zadnje odlaze, nisu dobro osušile. Krave neodgojene, a pogotovo ona mala šta misli da mi s pičkom može oko vrata lamatat za sto eura. A i može, al' eto. Bolje je i tako nego da sad tu nekoga besplatno krivim za nesreću u banci. I njoj to treba. I pare i ovo drugo. Joj, oni ćelavci su već ušli unutra. Popizdit' ću, sad opet ulazim zadnji i slušam kako miriše moje "prljavo rublje". Al ajde, danas ću biti pošten i nikome neću dati otkaz zbog toga što se ne smije na moje viceve. Al dobri su stvarno. Pogotovo onaj o malom Ivici i mesaru. Heheheeee, stvarno sam vic.majstor. Najbolje bi bilo da ih odma s vrata počastim jednom svježom pošalicom. idem, hehee.. Onda će im biti lakše radit, tim dobrim ljudima poštenog srca, koji se trude izvuć me iz govana. Al' pizda im materina, dobro oni to i naplate. Ništa od šale, ili pošalice. Namrgodit' ću se i popravit ove.. Jebate! Odvezane su mi cipele. Šta ću sad? Ajmo ponovno razmisliti. Pa kretenu jedan glupi, ni cipelu ne znaš zavezati, a ti bi diktirao tamo na sjednici. Jebe'ti i ovaj čvor... Vraga.
Al dobro je, sad mogu dalje. One idiote da gledam pola sata, pa da malu puknem u uredu, pa žena doma da skuha nešto hranidbeno od one zadnje dvi koze koje smo zaklali, ako ona kuja to nije odnijela svojim starcima. Ajd' da čujem i taj sastanak, odavno nisam bio u ovom okružju, sad moram potpisivat. Nisam zaboravio svoje ime, samo mi se gadi taj šugavi papir koji mi nudiš u zamjenu za neke tone kuna i eura. Nisam ti ja kurva, imbecilu jedan! Al' ajde, evo ti autogram sinčiću, pa se veseli s prijateljima oko ove krađe. Nek' ti doma crknu od gladi, kad vas kupim. Sve. Ajde, evo vam, veselite se. Ajme da mi je popit' cedevitu sada, spasio bi se. Suha su mi ova usta od "poslovnog kreveljenja". Profesionalna deformacija. A da mi je znat' šta je ona skuvala doma. Sastanak gotov. Neka, aj'te svi lijepo u tri...
.. pa se vratite u pet, kao i svakog dana. Pederi gladni. Eto vam, jedite. Idem odma kući, ne da mi se danas onoj maloj sa stoeuricom.štoje.nekihsedamsto.kuna.ijošnešto.... brisat sline iz nosa. Idem doma. Kuća prazna i smrdi na nered. Nikoga nema, osim mene i mog HDTV.a kojeg sam prošli mjesec doveo iz Japana. Što se dogodilo, to nemam pojma, ali znam da je daljinski upravljać večeras moj najbolji prijatelj. Kovanice su mi se prosule po tepihu. A gdje je sad ona... nema je. Biće je opet pobjegla starcima. Jebiga, samo da nije odnijela kozletinu.

Ali kako...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv