Prestali su znojni prsti prebirati po mislima, tražeći mrvu istinite, stvarne i realne sreće. Na grad je pao jedan mrak. Isti onaj koji je došao i jučer na prozore nemirnih stanara, ali i onih kojima san nije nepoznanica. Zvijezde, te nevidljive mušice, što se bezobrazno smješkaju novim jutrima i novim nadama sutrašnjice, tiho zjape u tami i šapuću s mjesecom. Mirna je noć, kao miran dan u kome nema strahova, a samo se lavež nerveznog pseta dokazuje negdje u blizini. Ili je blizina ona daljina koju predobro čujem. Zvonjave su utihnule, kao oblaci koji utihnu pred nevrijeme, vješto spremajući osvetu. Preslatko se smješkaju dva oka, bez obzira na sve boli i misli koje ih more. Oči prepoznaju druge oči, i na kilometre mogu prepoznati svaki onaj usklik kojeg se ove druge boje uskliknuti. Oči ne mogu varati, jer tako nisu odgojene. Odgajane su, no nikada nisu uspjele biti dresirane. Dresura je prejaka riječ, pa sam svojim očima isplanirao takve treninge, da se danas one, prije nego reagiraju, dobro posavjetuju sa mozgom. A mozak radi. Često radi, iako ponekad ne želi biti svjestan, pa samo onako, sam sa sobom, poput zarobljenog ubojice, proučava planove bijega iz tog prokletog zatvora, što ga pametni običavaju nazivati - znanjem.
Osim susjedova pseta, čuju se neki televizori u blizini, i drugi lavež u daljini. Ovaj drugi se čini mnogo bolnijim i nesretnijim od prvoga. Kao da se zauvijek rastaju, oni izmjenjuju suze. Dva laveža, a ja ih samo pratim i pokušavam disati što tiše, kako ne bi remetio te visoke frekvencije, ali i one niske, koje krajem uha hvatam. Ispričavaju se jedno drugome zbog svega što nisu uspjeli "skinuti s neba", a znam da jedno od njih laže. Oči možda mogu prepoznati druge oči, no samo uho može čuti laž. Uho ne vidi, ali čuje lavež, čuje laž. Utihnuli su na tren, možda da obrišu suze ili da smisle novu neisitnu. Tišina ne traje dugo, jer za riječi ne postoji granica. One se trgaju s lanca, one bježe preko nebeskih svodova, i one...
One nemaju obraza. Riječima ne treba dokaza, ne treba im prostora ni vremena, jer uvijek mogu biti glasne. I kada su tihe, one postoje. I kada su nečujne, one sjaje u mračnom kutu tamnice. Sa svojim mozgom. Varaju se, naizmjenice.
Pokušavam pronaći put do kreveta, da se izgubim, da padnem u nebeske snove, da se usanjam u kremaste vagone radosti, no ne ide. Krevet je prevruć, a prsti nanovo otvaraju škrinjice misli, da pronađu te moždane laži. Prekrasne su, one su istinite. Oči su zaklopljene, ne dam im da gledaju te ožiljke, te poslovice starih dana. Osmjeh me odaje, a one ga prate. Izdajice se nikada ne rastaju poljupcem, to je samo metafora za plesku. Šamar, pleske i masnice. Nema degeneka, jer su tupi predmeti daleko. Čekaju tupe dane, poput onih blagdanskih, kada samo postoji meso, samo postoji nemir, nervoza, meso, kolač, Svemir i bezdan. Tupilo. Mesnato tupilo degeneričnih pobornika obiteljske idile. Tada su oči razbacane po zidovima, tako bijelim' i nevinim, a tako sivim' i prokletim. Sa zidova gledaju, zabadaju poglede u tanjure i vilice, ne bi li pronašli kakav iskren "komad oka", da ih ponese u nove snove. Krevet gori, a nebo šuti i polako odlazi u dan.
Bojim se dana, pa sav sretan ustajem i hladim se kapljicama vode. Lavež čini vodu nestrpljivom, pa ona bježi iz ruke prema sigurnoj luci, u sigurnu rupu na dnu sudopera. Kako su simpatične te laži i kako drske, da čak i vodi oduzimaju smisao. Kako su prekrasne ove moje oči što vide, a ne čuju, i ove moje uši što čuju, a ne vide. A riječi su postale gorke, ali pikantne, pa su ukusne. Gutam ih svjesno, poput ljubavi, koja bezobzirno guta razbacane duše po kutevima te monstruozne sobe, tog Svemira. Ali su misli opasne!
Opasnije od tisuća metaka, stotina bombi, desetaka dodira i jednog poljupca. Opasnije su od protuavionskih raketa i nemirnih susjeda, prkosnije od osvetnika i bolnije od svih laveža ove ulice. Laveži mogu lagati, ali misli mogu samo pucati i slagati se u beskrajno duboku i hladnu rijeku sreće... ili nesreće. Kako samo lažu ti ljudi, koliko se trude biti svjesnima, neznajući da se predaju, da se nude svojoj laži u zagrljaj, u kraj! Našli su oni svoje neistine, pa su sretni jer imaju tu božansku moć. Moć shvaćanja i prihvaćanja granica. Ja sjedim, pa se ustajem, a nema nikoga da mu kažem koliko sam sretan što imam svoju moć. ja čujem laveže i čitam ih. A koliko sam samo puta naivan govorio istinu i jeo ona govna, što su bila razbacana pod mojim koljenima dok sam trčao šumom prepunom hladovine.
Laveži mi ipak ne dozvoljavaju da ubijem. Ili možda jesu, a ja ne želim spoznati takvu istinu, da su i oni prokleti. Možda ova moć u mojim rukama ne može biti vječna, no ipak može postati nadmoćna nad onim što se deklarira kao veličanstveno. Koliko još kretenizirane dionice prejednostavnih složevina ljudske gluposti će moja krila skraćivati za sve ono opipljivo, ali i san. A ti osmjesi, niske razine svjesti koje gutaju samo svoje jadne laži i poplašene ovisnosti u jame strašnih nepodobnosti što nam govore o nekoj drugoj dimenziji. Kako su laveži prekrasni, a kako bi volio ugristi taj jad za jaja i ne dopustiti mu da i dalje žvače.
Puštam laveže sa lanca,
nek lažu i kradu, umjesto mene!
Post je objavljen 15.05.2007. u 00:48 sati.