nepodnošljiva lakoća blogiranja

Kada sam bila mala moja je susjeda, a ujedno i mamina najbolja prijateljica imala mačku. Micka, zvala se Micka! Bila je to domaća mačka šarena, obična, ali opasna kao sam vrag. Toliko je siktala kad bi netko pokušao proći dvorištem, da je taj posao čuvanja kuće obavljala bolje od bilo kojeg psa. Ja sam se užasno bojala Micke i taj je moj strah prešao i na druge mačke, bojala sam ih se i nisu mi bile pretjerano drage.
Cijelo sam svoje djetinjstvo imala psa. Jazavčar Lunjo, bio je s nama od prvog razreda moje osnovne škole pa sve do moje apsolventske godine. Umro je od starosti i kada je ostario izgubio je i zube, narasli su mi mladeži (poput onih koje stari ljudi znaju imati na nosu), imao je mrenu i još pokoju staračku bolest, ali bio je baš prekrasni stari dedica, moj Lunči. E, to je bio pas kakvog samo možete poželjeti, Kada sam bila mala onda bismo se djevojčice iz ulice i ja igrali gospođa, a naravno da je svaka gospođa morala imati svoje dijete. I dok su ostale djevojčice za djecu imale svoje lukke, Lunjo je bio moj sin. Lijepo bih ga obukla u malu dječju odjeću, onda bi on sjeo u bebi kolica i bio moj poslušni sinčić, znali smo se satima tako igrati i njemu to nikako ne bi dosadilo. Lunjo je bio otporan pas, preživio je dvije mačije kuge,iako je bio cijepljen, preživio je i rat, u podrumu u rerni. Od rata su mu ostale posljedice pa nikada nije mogao podnijeti zvuk petardi, a da se instinktivno ne zavuče negdje nalik na rernu. Kada je Lunjo uginio nisam bila kod kuće, studirala sam u drugom gradu, ali to me užasno potreslo jer teško je izgubiti prijatelja koji je bio tu gotovo cijeli tvoj život i koji je milijun puta slušao tvoja pubertetska kukanja s poptpunim razumijevanjem. Još uvijek imam Lunjinu sliku na polici i uvijek ću je imati.



I tako sam otišla u Osijek, željela sam kućnog ljubimca i to psa, jer sam se nekako bojala mačaka, naravno da je tome bila kriva Micka zbog svog opasnog siktanja, iako ju je njena gazdarica više no obožavala i uvijek mi je govorila kako je Micka i draga i pametna, ali da te osobine pokazuje i čuva za trenutke kada su njih dvije same.
Dragi i ja smo već počeli čitati oglase u potrazi za savršenim psom kada je on na ulici pronašao malu crnu mačku, koja je tada bila još tako mala da mi se činilo da još nije bila spremna za odvajanje od sise. Mačka je došla u stan, toliko mala i sitna i ja sam se, sram me priznati, u prvi mah bojala ostati sama s njom, ali nisam imala snage to malo krhko stvorenje ostaviti na ulici. Dobila je ime Čiki i malu ogrlicu sa zvonom da ju netko ne bi nagazio.
Promatrajući to malo stvorenje shvatila sam koliko su mačke zapravo pametne inteligentne. Čiki se nikada nije popiškila nigdje osim u svoj wc, naučila je sama piti vodu iz pipe, popela se gdje god je poželjela, a imala je i svoje tehnike kad bi zamotanu hranu stručno odmotala i malo grickala meso. Dok je bila mala najviše se voljela igrati s prožvakanim žvakama koje koje vadila iz pepaljare ili iz smeća i onda ih je nabacivala po čitavom stanu dok se konačno ne bi negdje zalijepile ili dok ih ja ne bih pronašla pod stolom, krevetom... Pravila je i još uvijek pravi svoja gnijezda i to od razno raznih odbačenih papirića, folija od pljuge, a posebno voli onu glupost koja skuplja vlagu, a nalazi se u tek kupljenim torbama ili patikama, onda naskuplja tih pizdarija i sve to odnese pod krevet,iza ormara...Kad se zavuče u ormar ili u ormarić za cipele, uvijek se preplašim gdje je, onda ju zovem i zovem, a ona me onako blesavo gleda i ne želi se javiti. Mrzi se kupati, ali ove godine kada su bile nesnosne vrućine sama me je odvela do lavaboa, stala ispod pipe i tuširala se. Kad je hrana u pitanju spremna ju je žicati na sve moguće načine, od molećivog pogleda pa sve do dosadnog mijaukanja. Mrzi pvc vrećice i malu djecu, mislim da se radi o traumi, tj. o nečemu što joj se dogodilo prije nego što smo ju našli. Voli čijati stvari u stanu, a to je vjerojatno zato što se zove Čiki.
Obožavam to malo stvorenje, njenu osobnost i fore, poput one kada me žica hranu kad se vratim subotom iz vana, kao da zna da sam pomalo pijana i da ne razmišljam glavom pa si sigurno misli da će dobiti što želi, ponekad i dobije. Po cijeli dan sjedi na prozoru i gleda šta se vani događa, evo i sada radi upravo to. Ne voli se baš pretjerano maziti, a kad ju poljubim obriše se šapom, baš kao što sam ja radila kada bi me netko poljubio dok sam bila mala, ali i danas nisam baš od ljubljenja.
Čiki je s nama već pet godina i ne mogu zamisliti svoj život bez nje, ona mi je poput djeteta, koje me i razveseli i razočara i zabrine i rastuži. Kad napravi sranje točno zna šta je napravila i onda se sakriva i bježi ne bih li ju pronašla i izgrdila.


Nije mi jasno kako sam ikada mogla mrziti mačke, one su toliko predivne, gotovo su kao ljudi. Svaka ima svoj karakter i svaka je posebna na svoj način. Danas ih toliko volim da ragovaram sam svakom na ulici.

Recite mi vi što mislite o mačkama!