|
"O uzbrujana stenjtrbubo"
Vrijeme nekako postoji, neprimjetno, iako su ga svi svjesni ono kao da tapka svoj ples ne obazirući se unaokolo, bespoštedno prolazi, svima jednako. Jedina i nepobitna činjenica vezana za vrijeme je upravo ta da prolazi, a samim time da će i jednog dana proći. Ne znam kako je situacija s vama, ali ja se osjećam kao da se nisam niti malo promijenila od vremena kada sam o mnogim stvarima počela razmišljati, kada sam postala pravim sudionikom svog života.
I sada sam se odjednom našla pred tim apsurdnim zidom čuđenja pred kojim se pitam kako je moguće da je u mom životu prošlo toliko vremena, a da se ja nisam ni malo promijenila, odnosno da nisam ostarila?
Od kada sam si prvi put postavila to pitanje počela sam polako, ali upečatljivo primjećivati sigurne znakove starenja, za koje sam sklona vjerovati da su univerzalni i da mogu vrijediti za gotovo svaku individuu na ovom svijetu.
1. Izlasci i druženje s prijateljima, gotovo uvijek se svedu na klopu.
Prije bismo se subotom svi našli i onda bismo prije izlaska zasjeli kod nekoga u stan, donijeli hrpu cuge, odvalili glasnu muziku i cugali. U stanu smo ostajali najčešće do dvanaest pola jedan, a do te točke izlaska već bismo se svi dobro ponapijali te smo najčešće zagrljeni pjevali stare hitove ili bismo svi plesali oko stola. Kada bismo došli van, plesali bismo do fajronta, drugim riječima dok nas izbacivač ne izbaci. Muzika na koju smo plesali i koju sviraju dj-i u našem omiljenom klubu, bila je sva odreda vrlo visokog bpm-a ( break beat, drum and base i tome slično). Kada bi nas izbacivač sve čoporativno konačno uspio izbaciti, nismo išli kući, a ne nikako. Onda bismo svi otišli kod prijatelja u stan i nastavili uživati do jutra.
Nemojte me shvatiti pogrešno, još uvijek mi to tako radimo, ali sve se više pojavljuju izlasci s ekipom koji se svedu na roštiljanje ogromne količine mesa te jedenje iste, do te granice da ama baš ništa ne ostane, nakon čega slijedi ispijanje par čašica piva i onda šta drugo na pun želudac, već u krpe. Ili se pokupimo na vikendicu na kojoj muškarci vrte prase na ražnju, a žene donose razne salate francuske, šopske, zelene, kupus salate i onda se skupe u kuhinji da narežu kruh pripreme tanjure i neizostavnu jabuku za prasetova usta. Kada se prase konačno skine s ražnja onda muškarci stanu oko praseta i slijedi neprestano bljeskanje bliceva fotoaparata, nakon čega se svi najedu prasetine. Budući da uz prasetinu jako dobro ide, a što drugo nego pivo, kada se malo nazujimo slijede neizostavne igre s papcima, repićem, ušima, a sve je to popraćeno bljeskanjem fotoaparata.
2. Kupovanje piđama u Penić tekstilu
Piđame ljudi moji. Tko još nosi piđame zasigurno ne netko tko je vitalan, mald i zdrav i sigurno ne netko kome nije problem spavati u majici Žuja je zakon okrenutoj naopako. Piđame kupuju žene koje noću žele biti sigurno zaštićene od svih vremenskih nepogoda i koje su čak i pri odlasku u krevet u razmišljanju kako iskombinirati majicu i još nešto na noge. E, pa onda lijepo da se riješe tog problema takve osobe kupuju piđame. Jedna je stvar kupiti piđamu, ta je stvar sama po sebi već simptomom starenje, ali kada osoba ode u Penić tekstil i izabere si prekrasnu kariranu piđamicu, posljednji ljetni krik, i kad još za tu piđamicu da sto kuna, e onda je to dragi moji i više no zabrinjavajuće. Ljetna piđama? Paradoks, ljeti u piđamama spavaju samo babe.
3. Izgovaranje rečenica tipa: To je bilo prije ohoho godina.
Kada se nađeš u situaciji da izgovoriš rečenicu:" Tu sam tetovažu napravila prije osam godina." Ili :"Prvi sam se put poljubila prije dvanaest godina." Ne možeš, a da si ne kažeš, Jebote jesam matora, jednostavno ne možeš jer se taj komentar nameće sam po sebi. Zar ne?
4. Kad ti dijete na ulici kaže :"Teta jel imate možda sat?"
Teta, ma kakva prokleta teta. Osjećaš se kao da ti je petnaest, maksimalno šesnaest i onda ti dijete od nekih sedam godina na ulici iz čistog mira kaže teta, oslovljavajući te još pritom sa vi, kako i doliči kada se obraćaš starijim tetama.
5. Kada uhvatiš sam sebe da u svakodnevnu komunikaciju ubacuješ mudre izreke.
Razgovaraš s nekim, sasvim normalo, o svakodnevnim temama i odjednom ti iz usta krene neka stara mudra izreka za koju misliš da jednostavno u tom trenu savršeno potkrepljuje neku tvoju priču. Pa odjednom čuješ sam sebe kako govoriš: " Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada." ili nešto kao "Teško ti žabu u vodu natjerati." ," Kud svi Turci tu i mali Mujo.", " Tko tebe kamenom,a ti njega kruhom." Čuješ sam sebe i ne vjeruješ da zvučiš vrlo nalik svojoj baki s kojom si često razgovarala dok su starci bili pretrpani poslom.
6. Koristiš se izrazima i taktikama svoje mame, koje su te dok si bio dijete izluđivale.
Ako me je nešto nerviralo dok sam bila dijete bio je to odgovor moje mame na pitanje gdje mi je nešto (torba, majica, lutka...), a to nešto nikako u neredu svoje sobe nisam mogla pronaći. Ne znam pogađate li, ali taj je odgovor glasio: " Tamo ti je gdje si ostavila." Kvragu, da znam gdje sam to nešto ostavila sigurno te ne bih ni pitala. Taj toliko točni, a ujedno i toliko iritirajući odgovor uvijek mi doslovno izleti iz usta kada Dragi nešto traži po kući. Mislim, gdje mi je, gdje mi je! Pa tamo gdje si ostavio.
Isto me je tako izluđivalo kada bi mi mama rekla da obrišem ili operem suđe, a ja sam tada baš radila nešto drugo i bila bih ga oprala za pet ili deset minuta, ali ne, mama je na tome inzistirala baš tad, iako se ništa loše ne bi dogodilo ni u protivnom. To nemoguće zahtijevanje da se nešto napravi odmah i sad, odnosno tad kad meni padne na pamet, Dragog dovodi do ludila. Još jedan mamin komentar koristim, a kao maloj od njega mi se doslovno dizala kosa na glavi, a taj se odnosio na situaciju kada nešto nisam mogla dohvatiti,a bila sam prelijena da se popnem na stolicu, a budući da sam bila izrazito naporno dijete ispitivala bih, a kako ću, a kako ću, na što je slijedio mamin odgovor:" I majmun zna da se mora popeti kad nešto ne može dokučiti."
7. Razmijena recepata.
Kada se u petak navečer nađeš s prijateljicom uz čašu vina i kada spontano počnete razmijenjivati recepte pri čemu još i objašnjavate svoje male tajne kuhanja, to je zasigurno znak da polako, ali sigurno starite.
8. "To u naše vrijeme nije bilo tako!"
Na posljednjem mjestu, najveći dokaz toga da si zaista nepovratno ostario je dan kada izgovoriš onu teatralnu i uzvišenu rečenicu: " To u naše vrijeme nije bilo tako." Znate li što je u svemu najveća ironija vremena ili sudbine? Što upravo tada u tom trenu dok izgovaraš tu okamenjenu rečenicu nemaš nigdje pa ni u krajičku svoga mozga sjećanje na sve one trenutke kada su stari izgovarali tu prokletu rečenicu, a kada si se ti duboko u sebi sam sebi zakleo, da nikada i ni pod koju cijenu nećeš izreći taj spoj riječi.
Kad ono vidi, vidi, samo nekih petnaestak godina poslije promatraš hrpu klinaca nekih, otprilike dvanaestak godina mlade, kako puše, prostače i pljuju po pločniku i ne možeš, a da ne izustiš, onako sebi u brk: " To u naše vrijeme nije bilo tako."
Pa logično je da nije, to je naše vrijeme prošlo i došla su neka nova vremena, neki novi klinci, izbacili su te iz igre, više ne da nisi klinka, već si teta koja s vrećicama obilazi grupu spomenutih klinaca i onako oštro sebi u brk govori ništa drugo nego nepobitne činjenice.
Ne želim da na kraju netko pomisli kako se bojim starenja, jer to zaista nije tako, ali fascinantno je to kako sam odjednom shvatila koliko sam se promijenila, a sve sam to vrijeme mislila da sam potpuno ista. Vrijeme je beščutno, prolazi i mijenja te, htio ti to ili ne!
I za kraj citat s magneta za frižider " Siguran znak starenja je kad ti omiljena zabava postane drijemanje"
|
