sunce na prozoru

RUŽE ZA MOJU MAJKU

Nisam imala namjeru dublje ulaziti u analizu svojih osjećaja, koji su me jučer preplavili.....jer tuge nam je dosta i previše. Ipak, razmišljajući o jučerašnjem danu, nekako sam se iznenadila tom intenzitetu tuge koja me svojom čvrstom rukom obuhvatila, kako nije već dugo, dugo...Sjećam se kako mi je bilo teško prihvatiti činjenicu da moje majke više nema, da neće gledati mog sina kako raste, da su liječnici krivi što je tako rano otišla, uprkos njihovim kategoričkim tvrdnjama da to nije istina. Krivila sam sebe što nisam primjećivala kako kopni iz dana u dan, što se jako lijepo moglo vidjeti kasnije kada smo uspoređivali slike sa posljednjeg Juniorovog rođendana s onima od prije godinu i više dana. Bila je samozatajna, strpljiva i mogla je podnijeti boli bez uzdaha, a kamoli jauka.

Kada je otišla, punih sam se godinu dana doslovno izluđivala svojom boli, nisam se mogla s njom sama nositi....niti sam je mogla objasniti. Odlasci na groblje samo su povećavali onaj osjećaj praznine i dodavali sloj tuge na sloj boli, pa sve tako dovodili do krajnje nepodnošljivosti. Potražila sam psihološku pomoć, jer uz obitelj kojoj je nejvažniji član ujedno i onaj najmanji, posao koji oduzima vrijeme i snagu (kako tjelesnu tako i psihičku), nisam si mogla dopustiti da to uzme većeg maha. Svi su me trebali. Otac koji je uz svoju ožalošćenost još trpio svoje bolesti, suprug koji je upravo zakoračio u jedno osjetljivo i kritično razdoblje svoga života i izgubio svoju majku samo dva i pol mjeseca ranije i sin sa svoje nenavršene tri godine života.....Smatrala sam da nije baš normalno da ne osjećam potrebu otići na groblje, stajati tamo i razgovarati s majkom, moliti se i plakati, plakati, plakati....Kad bi se tamo našla osjećala sam se prazno, bez suza, gotovo emocija, dok bi nasuprot tome u bilo kakvoj svakodnevnoj situaciji koja bi me na nju podsjetila počela nezaustavljivo plakati. Kasnije sam saznala da nisam nenormalna, nego jednostavno taj proces žalovanja kod mene sasvim drugačije teče. Prvi sam puta doživjela takav gubitak i zateklo me potpuno nespremnu. Nisam je bila spremna pustiti da ode i nisam se mogla s time pomiriti.

U našem je vrtu nekada bilo dvjesto grmova ruža. Moj djed ih je posadio kad je otišao u mirovinu, negdje odmah poslije Drugog svjetskog rata. S godinama te su se ruže prorjeđivale, lagano nestajale i umirale, no ipak ih je ostalo dovoljno da možemo uživati u njihovoj ljepoti od proljeća do kasne jeseni. Posljednjih se godina oko njih radilo minimalno, pogotovo što mama zbog svojeg zdravstvenog stanja to nije mogla, a ja nisam imala ni snage ni vremena. Još se i danas sjećam i vjerujem da to nikada neću zaboraviti...sjećam se onog svibnja prije nego je zauvijek otišla. Njene su joj ruže priredile takvu predstavu, predivnu rapsodiju boja i mirisa da je i onako slaba na nogama, morala bar na trenutak stati pored prozora i diviti im se. Sjećam se tog izraza u očima, kao da zahvaljuje na časti koju su joj ukazale. Bože, kao da su znale.....

Godinu dana kasnije, ukazala nam se prilika da odemo u naš Novigrad i prvi puta odvedemo tamo mog oca. Putovali smo na samu godišnjicu njene smrti, pa smo neposredno prije puta otišli na grob. Njene ruže su se i ovaj put iskazale, tako da sam ubrala gotovo stotinu cvjetova. Dio smo stavili u vazu na grobu, a ostatak smo ponijeli sa sobom. Kad smo stigli u Novi, prvo smo otišli do groblja i ja sam onaj veliki buket prepolovila, pa smo jedan dio ostavili tamo.

Moja je majka voljela more, možda je zato i dobila zeta dalmatinca....ali nikada nije bila u njegovom kraju. To je bila još jedna od onih stvari koje su me boljele, nisam je uspjela dovesti tamo. Stoga sam odlučila bar njene ruže položiti moru u zagrljaj, njoj u spomen. Spustili smo se do plaže, dok je otac stajao kod svjetionika moj muž i ja smo pošli na mulo....zamahnula sam ogromnim buketom i bacila ga u more. Ono je bilo neopisivo mirno, površine ravne poput stakla, na njoj se zrcalilo mnoštvo cvjetova....crvenih i žutih, ružičastih i narančastih..... tako da je izgledalo kako ih ima još i više....lagano su plutale u nijemoj tišini odnoseći moju bol koja se slijevala niz moje lice.....Polako smo se udaljili, pa ponovo stali......Jedna je djevojčica stajala na plaži, naslonjena na svoj bicikl i nijemo nas promatrala. U tom je trenutku ispustila bicikl, otrčala do mula i prekrižila se....Tad sam se raspala....zajecala sam nezadrživo i činilo mi se da nikada neću prestati.









Mislim da mi je taj mali ritual pomogao da se oprostim s majkom i da je konačno pustim. Nakon toga počela sam primjećivati da osjećam njenu prisutnost u svemu što radim i da ona i dalje živi u meni, kroz mene, u mom sinu.....Baš kako rekoše moji dragi blogeri u svojim utješnim komentarima, ona i dalje živi. Primjećujem neke sitnice na sebi koje me na nju podsjete, Juniorov osmjeh od bake ukraden, izraz lica.....

Najbolje se osjećam u sobi koja je još ne tako davno pripadala ocu, u njoj je spavao i boravio, teško bolovao, u njoj je i umro. I sad se tu nalazim, dok ovo pišem, a sa komode me gledaju oboje i to tako umirujuće djeluje na mene. A ova jučerašnja eksplozija tuge, pretpostavljam da se može objasniti time što više ni njega nema. Sad su zajedno, to me najviše tješi, kao i činjenica da su oslobođeni svih patnji i boli sa ovoga svijeta. A ja nisam sama, samo me ponekad još malo tuga obuzme....imam svoje dečke, a imam i vas, moji dragi blogoprijatelji, koji ste mi velika utjeha, jer dok čitam sve vaše komentare pune razumijevanja, srce mi se puni prekrasnim osjećajima.
Zato hvala vam svima.