sunce na prozoru

Koračamo li kroz život širom otvorenih očiju ili škiljimo držeći figu u džepu ?

U posljednje sam vrijeme postala manje kritična, popustljiva i nekako apolitična. Kad prođeš kroz razdoblje pročišćavanja koje ti omogući život uz teško bolesnu, blisku osobu, pogled na svijet se mijenja i kut gledanja sasvim je drugačiji. Poslije toga politička prepucavanja iz Sabora i prebacivanja krivnje od stranke do stranke potpuno su banalna i bizarna.


Demokracija... ??!!! Da je demokracija valjala, ne bi je se odrekli stari grci, govorio je moj pokojni otac. Narod? Što je to? Jesu li to političari i stranke? Ili su to možda tvorničari i tajkuni ili akademici i stručnjaci. Možda su to obični, mali građani koji nekom čarolijom krpaju kraj s krajem ili oni bez posla, plaće, stana i budućnosti? A možda smo narod ipak JA, TI, ON, ONA i ONI? Svi mi zajedno i svatko od nas, ponaosob.
To se lijepo može vidjeti ovih dana, dok obilazimo posljednja počivališta naših najmilijih. Kad jednom odemo, u " život vječni " kako nam kazuje Crkva ili postanemo tek sjećanje, nije važno je li nad nama običan humak, pokriven travom ili grobnica, a katkad i mauzolej, vredniji od doma prosječnog živog čovjeka. Važan je jedino trag koji smo ostavili iza sebe, trag u životima ljudi s kojima smo živjeli. Jer svatko živi onoliko koliko živi sjećanje na njega.
Što ćemo to ostaviti iza sebe ovisi samo o nama. Možemo se žaliti koliko nam volja na sve to nas okružuje. Možemo kukati nad svojom sudbinom i kriviti bilo koga zbog toga što je takva kakva jest Ipak,... nitko umjesto nas neće potražiti posao ili angažirati se oko odgoja naše djece. Nitko umjesto nas neće pomesti ispred naših vrata ili pokositi našu travu. Nitko umjesto nas neće usavršiti naše znanje kako bi napredovali, hobi pretvoriti u unosan posao. Lakše je njurgati u toplini svoga doma i sigurnosti uskog kruga ljudi u kojem se krećemo ili izražavati negodovanja i kritike na stranicama blogova i sličnih medija.
Možemo li decidirano tvrditi da MI sami, svoj život živimo po ljudskim, crkvenim i državnim pravilima i regulama? Jesmo li uistinu baš toliko " čisti " da nam ostaje samo uprijeti prstom u druge i njihove pogreške? Nismo li i mi nekad prešli preko crvenog ( bilo na semaforu ili na računu )? Progurali se preko reda ili žmirečki prošli pored obogaljenog prosjaka. Obavili ili nabavili neku sitnicu preko "veze" ili slagali da si olakšamo život. Koji to, na podužoj listi ljudskih grijeha možemo pripisati sebi, pa ga onda s figom u džepu odmah otpisati i sami sebi oprostiti? Zar baš nikad nismo bili neumjereni u jelu i piću? Jesmo li nekad trošili preko mjere, novac, energiju, vodu... Bacili koru kruha ili komad mesa? Odvajamo li otpad kako bi poštedjeli ovu našu majčicu Zemlju i sačuvali je za neke buduće generacije. Dakle, tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.
Naš nam je narod ostavio pregršt izreka i poslovica, koje kad se citiraju u Saboru, mogu iritantno djelovati na suprotstavljene strane, a još iritantnije na puk koji očekuje djela, a ne riječi. Sami se ipak možemo ponekad osvrnuti unatrag i tu mudru baštinu primijeniti u svome životu. Tako mi neizostavno, u ovom trenutku pada na pamet ona stara: PAMETAN ČOVJEK UČI NA TUĐIM POGREŠKAMA, A BUDALA NA SVOJIM. U koju grupaciju po tome spada pučanstvo Lijepe nam naše?




Koliko žmirečki prolazimo kroz život, otkrijemo tek kad se nađemo u situaciji koja nas navede na razmišljanja o manjkavosti naše okoline. Na primjer, nije da nikad nisam čula za palijativnu skrb ili hospicije, no tek nedavno sam shvatila koji je njihov značaj i koliko bi oni mnogim ljudima olakšali, nekima život, a nekima umiranje. Tek nedavno sam saznala da u našoj zemlji oni ne postoje, ali da postoje ljudi koji se zalažu i bore za njihovo osnivanje. Saznala sam i da smo jedina država iz bivše Jugoslavije u kojoj takva skrb ne postoji. Što bi ona značila, osjetila sam na vlastitoj koži, boreći se da umirućem ocu olakšam posljednje dane života, gledajući njegovo propadanje i agoniju, slušajući bolne jauke i zazivanja majke i oca. Još je teže kada ste svjesni da sve to skupa, sa vama i vašim suprugom, prolazi i malodobno dijete.
Najstrašnije je što se osjećate nemoćno, a zajedno s njime i izopćeno, jer na sam spomen dijagnoze i stadija u kojoj je sama bolest, nijedna bolnica, pa čak i liječnici hitne pomoći ne žele preuzeti na sebe više odgovornosti i brige od pukog savjeta ili tek injekcije protiv bolova. Sve je prepušteno vama, od davanja lijekova, doziranja, procjene smijete li mu i što dati. Uvjeti u domu, znanje koje je ograničeno, i štošta drugo onemogućuje vas da se o njemu skrbite na način koji bi bio najprikladniji. Osjećate da ga država, u kojoj je cijeloga života skromno živio i pošteno radio, ostavila na cjedilu. Lišila ga prava na dostojanstvenu smrt.
Ipak, bez obzira na tako mučan kraj očevog životnog puta, tješi me činjenica da je umro okružen svojom obitelji, a ne lišen pažnje i ljubavi.

Nitko od nas ne zna kakav mu je kraj suđen i nitko sa sigurnošću ne može znati da mu jednoga dana neće trebati skrb takve vrste. Sa svoje strane, potrudit ću se da o tome saznam što je više moguće, a ako mogu i sama doprinijeti, pa makar i ovakvim tekstovima u kojima se o tome govori, sigurno ću prionuti na posao.