jesmoinismo

srijeda, 15.07.2009.

glasovi

kao podvojena ličnost, imam dva glasa u sebi, oba su jednako glasna i bore se za svoju poziciju.

onaj razumni je pametan, mudar i pun iskustva i on mi govori: to je dobro, tako je najbolje, dobro je završilo,
moglo je završiti raspadom cijelog sistema, samo je on mogao to privesti kraju jer tvoje odluke je potpuno
ignorirao, nije se saznalo, imaš sreću i još mnogo sličnih rečenica izgovara taj svjesni i realni dio moga bića.
onaj drugi glas, to i nije glas već šapat, koji ne govori puno, on izaziva, ah što da kažem.

kad bih mogla prespavati slijedeći period, period odvikavanja od misli, osjećaja, želja, riječi, glasa i poruka.
kad bih mogla ne misliti, ne čekati, ne nadati se.
kad bih mogla izbrisati i otjerati tu misao koja se stalno javlja koja onda dalje vodi u još više misli.

jer svjesna sam da je ovo najbolje vrijeme, i najbolja situacija da se sve to završi. evo ga opet glas razuma se javlja.

i tako se borimo ja i moji glasovi u meni. malo jedan, malo drugi izbori pobjedu da vodi glavnu riječ u mojim
razgovorima sa sobom.
a onda skačem i trzam se na zvuk tog vražjeg aparata i svaki put pomislim isto: možda on...
i sve pada u vodu, glasovi utihnu i ja sam samo beskrajno tužna.

Photobucket
klimt


- 18:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>