Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
četvrtak, 18.12.2008.

Golf

Kažeš, nemaš novaca, ne znaš kako spojiti kraj s krajem. Ne, ne, ne, neću to slušati. Neću i gotovo. A zašto smo onda išli na izbore? Zašto smo izabrali HDZ i premijera Sanadera ako ti sada tu cendraš kako nemaš od čega živjeti. Vidi, vlade za to i postoje da rješavaju probleme građana. Tako će i tebi ova Vlada i njezin premijer, gospodin Sanader pružiti ruku spasa, omogućiti ti da se na brzinu i bez imalo truda, tako reći preko noći, enormno obogatiš.

Kažeš da pričam bajke. Da gdje toga ima? I kako je to moguće da se pošten čovjek preko noći obogati? Kao prvo, nemoj mi dodavati riječi koje nisam izrekao. Ja nigdje nisam rekao da moraš biti pošten. Upravo suprotno, poštenje će ti u ovom jedinstvenom poduhvatu zapravo biti samo smetnja. Od tebe se traži nešto drugo. Čekaj, čekaj, polako, poslije ćemo doći do toga koliko se traži, sad najprije razgovaramo o tome što se traži. Dakle, u prvom redu, moraš pokazati domoljublje. Poželjno bi bilo da ono bude na razini jednog Branimira Glavaša koji je to domoljublje pokazao ne samo u najtežim trenucima za ovu zemlju, nego i sada kada je hrabro, upravo nepokolebljivo došao u Sabor da pomogne izglasati jedinstveni i vidjet ćeš, neobično korisni zakon koji će omogućiti da se ti preko noći obogatiš i riješiš sve svoje probleme. Dobro, u redu, ako baš nemaš toliko patriotskog zanosa u sebi kao Glavaš, onda neka to tvoje domoljublje bude barem na razini jednog prosječnog HDZ-ovca. To ćeš inače najjednostavnije dokazati potpisivanjem pristupnice u ovu stranku. Kako gdje? Pa, pristupnicu možeš podići u svakoj mjesnoj organizaciji HDZ-a ili u bilo kojem uredu državne uprave.

Kratka reklama: Ne zaboravi! Sjeti se!

Drugo što se od tebe traži jest povjerenje u HDZ kao onu stranku koja je uvijek znala pronaći najbolja rješenja za sve ljudske probleme. Zar je moguće da si već zaboravio kako je upravo HDZ devedesetih godina osmislio i proveo privatizaciju. Temeljena na jednostavnoj i baš zato genijalnoj zamisli pokojnog predsjednika Tuđmana o sto bogatih obitelji, ta je privatizacija omogućila bogaćenje mnogima. Pogledajte samo što sve danas imaju ti vrijedni muževi koji su u onim teškim ratnim vremenima poslušali zov svoga predsjednika i hrabro slijedili njegov primjer. Bili su do tada puka sirotinja, radili kao skladištari, šoferi, harmonikaši, a danas? E, danas! Divota ih je pogledati. Obučeni u Bossova odijela ili u generalske uniforme, najbolji auti, vile, jahte, što im srce poželi. A zar su ukrali? Zar su nekoga opljačkali? Ne! Ni govora. Kako ti je tako nešto uopće palo na pamet. Oni su sve to što imaju stekli na zakonit i, kako se to danas voli reći, potpuno transparentan način. A tko je zaslužan za to njihovo zakonito bogaćenje? Tko im je to omogućio? Ne vjerujem da ne znaš, da si zaboravio. HDZ i samo HDZ. HDZ je bio toliko dalekovidan da pripremi i donese privatizacijske zakone, dovoljno odlučan da ne sluša glas tadašnje saborske opozicije koja je zanovijetala oko toga i tvrdila da se tu radi o pljački. A kakva pljačka, molim ja tebe lijepo, kakva pljačka, kad je sve po zakonu.


Kratka reklama: Kupujmo hrvatsko!

Dobro, što sad opet hoćeš i zašto stalno prigovaraš? Kažeš, nema se više što privatizirati pa da se i ti obogatiš kao oni. Eto vidiš, eto vidiš kako si malodušan i kako u biti ne vjeruješ u genijalnost HDZ-ova vodstva. A htio bi se obogatiti. E, pa ne ide to tako. Zar si stvarno pomislio da će tebe tvoj ljubljeni premijer ostaviti na cjedilu samo zato što nisi upao u onih prvih stotinu koje je vizionarski okupio predsjednik Tuđman? Zar si stvarno posumnjao da je premijer Sanader imalo drugačiji? Vidi, kao prvo, nije istina da se nema što privatizirati, a kao drugo, ti izgleda ne cijeniš dovoljno ljepotu ove zemlje. Pa, ja jednostavno ne mogu vjerovati da si ti, koji za sebe tvrdiš da voliš ovu zemlju, smetnuo s uma sve one prekrasne terene uz more. Oni predstavljaju bogatstvo, jedino još neprivatizirano bogatstvo koje sada može postati tvoje. I molim te, ne vjeruj onima koji šire paniku, koji govore kako hrvatski građani svakog dana mogu kupiti sve manje, a kako uskoro, kad se samo iz brodogradilišta otpusti 20 tisuća radnika, neće moći kupovati više ništa. Ne razmišljaj o tome čime ćeš sutra kupiti kilu kruha. Ne zamaraj se nepotrebno time od čega ćeš platiti participaciju za liječnika, račun za struju ili plin. Ne muči se mislima o tome kako vratiti rate kredita i ne boj se starosti u bijedi. Vjeruj, premijer Sanader za tebe je pronašao spasonosno rješenje.

Kratka reklama: Uđi u klub 60! Postani bogat!

Premijer je odlučio da izgradnja golf terena bude od prvorazrednog nacionalnog interesa i da u Hrvatskoj tih golf terena bude 60. Eto, zašto na primjer jedno od njih ne bi bilo tvoje? Kažeš, nemaš zemlju za golf igralište, tu treba imati 85 hektara zemlje. Samo to? Ne budi smiješan. Pa kad bi to bio problem, onda premijer Sanader ne bi bio genijalan. A on je genijalan, nemoj to nikada zaboraviti. Slušaj, zemlja nije problem. HDZ je upravo donio zakon po kojem država, županije, gradovi i općine moraju, slušaš li me dobro, dakle MORAJU, silom toga zakona, tebi prodati zemlju u svom vlasništvu kad god ti to zatražiš. Ma kakav natječaj! Jesi li normalan! Još bi samo to trebalo? Da se raspisuje natječaj pa da se onda javi tko hoće, a ne onaj kojega premijer Sanader odabere. Glupost. Jesam li ti već rekao da je genijalan. Vjeruj mi konačno. Dakle, nema nikakvog javnog natječaja. Sad još pitaš i za cijenu. Ne gnjavi. Cijena - prava sitnica. Nije vrijedno spomena. Kako odredi sudski vještak. A to je ipak samo poljoprivredno zemljište. U svakom slučaju, svega nekoliko eura ili možda čak i nekoliko kuna po metru četvornom.

Kratka reklama: Ali, ni to nije sve!

Uz ovako povoljno kupljeno zemljište, dobivaš i mogućnost dodatne kupnje tuđih privatnih parcela. Kako to misliš, neće ti vlasnici htjeti prodati ili će tražiti preveliku cijenu? Ne boj se, zato je tu HDZ i premijer Sanader. Oni te štite od tih nerazumnih glupana koji bi na svojim parcelama htjeli uzgajati masline ili vinovu lozu. Pa, nećemo valjda u Europu s vinovom lozom, kao prave pravcate balkanske seljačine kad možemo i trebamo s golf terenima. Dakle, ako se slučajno u svom golferskom poduzetništvu susretneš s takvim sebičnim tipovima koji bi htjeli svoju zemlju zadržati za sebe, tu je taj novi zakon o golfu. U njemu je spasonosno rješenje. On ti, po genijalnoj zamisli HDZ-a pruža jednostavnu mogućnost da te kočničare modernog poduzetništva jednostavno izvlastiš. Njihovo postaje tvoje. Hokus-pokus! Do sad je bilo njihovo, a sad je, gle čuda, tvoje. Zar nije genijalno? Pa, rekao sam ti, zašto mi ne vjeruješ?

Kratka reklama: Mala zemlja za veliki odmor!

Pitaš se, odakle toliki broj golfera da bi ti se to ulaganje isplatilo? Stvarno si smiješan. Ne, ne, nisi ti smiješan, nego izgleda da si postao malo priglup. Koliko dugo si u HDZ-u? Kao da je tu bitan golf i kao da je premijeru Sanaderu i njegovoj Vladi stvarno stalo do golfa. Zar nisi pogledao proračun. U ovoj godini su u PROGRAM GOLFA KAO ELEMENTA RAZVOJNE STRATEGIJE HRVATSKOG TURIZMA uložili 1.400.000 kuna, a za 2009. su predvidjeli samo sto tisuća. Prema tome, pusti golf! Golf tu uopće nije važan. Pa nisi se valjda mislio obogatiti na golfu? E, svašta. Slušaj me dobro. Ti ćeš na četvrtini tog zemljišta koje si budzašto kupio od države bez javnog natječaja i do kojega si došao izvlaštenjem drugih, lijepo sagraditi apartmane. Kako nemaš novaca? Pa što će ti novci? Znaš li ti koliko ti toga možeš izgraditi? 21 hektar apartmana. S jedne strane gledaju na more, a s druge na golf teren. Vrijedit će milijarde eura i sigurno ćeš lako naći građevinsku firmu koja će ti to napraviti, a ti ćeš joj platiti u dijelu apartmana. Uostalom, ako si stvarno baš tako nesposoban da nađeš takvu građevinsku firmu, gradit će IGH. Kažem ti, milijarde eura vrijednosti. Kako to misliš da apartmani s golf terenom čine jedinstvenu cjelinu? Glupost. Gdje to piše? U ovom zakonu ne. Ma, premijer je mislio o svemu, budi bez brige. Sve ćeš ti to moći lijepo etažirati i prodavati kome i pošto hoćeš. Najbolje strancima. To su ti ljudi koji imaju novaca i kojima je stalo da steknu nešto svoje uz more. Nema takvih mjesta puno kakav je naš Jadran. Zna se to vani cijeniti, itekako.

Kratka reklama: Zna se!

I da čujem, što tu još nije jasno, što se tu još ne zna? A to? Kako da baš ti uđeš u tih 60 koji su odabrani da se obogate? Glupo pitanje, moram priznati, glupo pitanje. Pa zar ti stvarno misliš da bi premijer i njegov HDZ donosio ovakav zakon potpuno bez veze? Pa znaš li ti uopće koliko koštaju svi oni vijećnici koje je HDZ morao kupovati da bi stekao vlast i u gradovima u kojima je izgubio izbore? A gdje je još predsjednička kampanja? Pa kampanja za parlamentarne izbore, pa za lokalne izbore? Drugi redovni i izvanredni troškovi? Zar je moguće da ti stvarno misliš da bi HDZ to mogao platiti od one crkavice koju dobije iz proračuna. Pa dobro, čovječe, gdje ti živiš? Dakle, ovako, vidim da ti moram sve nacrtati. Minimalno, dakle minimalno, tri milijunčića donacije HDZ-u preko računa, ono što se smije i može znati, ali, naravno, to je samo za kavicu, za dva tri gemišta, kao što bi rekao maestro, a o ostalom ćemo se dogovoriti da nas baš svi ne čuju. Zna se.

18.12.2008. u 01:44 • 23 KomentaraPrint#
ponedjeljak, 01.12.2008.

Izumitelj

U svojoj biografiji, s desne strane ovoga posta, napisao sam kako se nadam da moje druženje s kazalištem neće definitivno prestati. I nije. Prošle zime napisao sam tekst o malom policijskom službeniku kojega su devedesetih, s dolaskom demokracije u Hrvatsku, umirovili zbog toga što je bio izdanak prošlog vremena i uz to još i loših krvnih zrnaca? Odjednom, preko noći, bez neke svoje osobne krivnje, postao je on višak u svačijem računu, državnom, gdje je tek beznačajan, na pogrešnu mjestu uveden broj i obiteljskom, gdje nenadano postaje dosadna smetnja?



Tražeći bilo kakav izlaz iz ponižavajuće nepotrebnosti i egzistencijalne beznačajnosti, jedini se lik ove komedije odlučuje da amaterskim izumiteljstvom povrati poljuljano dostojanstvo, a možda, ako se posreći, i zaradi koju kunu pa da njome nekako pokrpa onu bijednu crkavicu od prijevremene mirovine u koju su ga prisilno poslali.
Neuk i bez bilo kakvog tehničkog dara, on neumorno smišlja izume koji ne samo da su potpuno beskorisni, upravo kao i njihov tvorac, nego su, poput njega, još i groteskno smiješni. Smiješni su upravo zbog toga što bi trebali nečemu služiti, a ne služe ničemu, što bi trebali popraviti život svih umirovljenika, a ne popravljaju ništa, jer je taj život kojega bi oni trebali popraviti, beznadno nepopravljiv. Svi ti suvišni izumi tako postaju simboli jedne očajne, uzaludne borbe za boljim i sretnijim životom, borbe koja je izgubljena unaprijed.
Smišlja Lazo te svoje gluposti za vrijeme besciljnih tumaranja gradom, koje on opet, tješeći se, naziva za zdravlje korisnim šetnjama, ali čak ni njih, te svoje šetnje on ne može učiniti barem malo ugodnijima. Ne može ih prekinuti pa da bar na trenutak sjedne, da se odmori, da odahne, da u vrelom ljetnom danu na nekoj od kavanskih terasa popije hladno pivo, jer za to pivo on jednostavno nema novaca.
Spasonosno zapažanje da se samo i jedino u politici može brzo i jednostavno, bez bilo kakvog znanja o bilo čemu, bez talenta, bez truda, bez pameti, doći i do ugledna položaja i do novca, otvara nesretnom Lazi novu perspektivu i on jednostavnom računicom otkriva potencijalnu snagu osiromašene i deklasirane mase umirovljenika koja bi njega, čelnu osobu revolucionarnog umirovljeničkog pokreta, dovela daleko, daleko, sve do položaja predsjednika Republike. Treba li spominjati da i ta zamisao junaka ove smiješne i tužne priče završava jednako kao i njegovi izumi.
Ima li spasa, ima li nade, vapaj je kojemu jedino jeka daje odgovor.

Tekst sam od samog početka pisao za Kenu, koji je već igrao u mojim predstavama i kojemu se istinski divim kao jednom od najtalentiranijih naših glumaca. Keno i ja stvari i pojave oko sebe doživljavamo na sličan način i ne treba nam puno riječi da se potpuno razumijemo. Zato je naša suradnja do sada uvijek bila ne samo uspješna, nego i izrazito ugodna za obojicu.

U petak, 5. prosinca u kazalištu Kerempuh bit će praizvedba, prva iduća izvedba je u subotu u istom prostoru, a dalje će predstava igrati u Vidri.

Trema pred publikom i kritikom jedno je od najuzbudljivijih životnih iskustava.

01.12.2008. u 22:34 • 13 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se