Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
četvrtak, 20.11.2008.

Pitanje

Jučer je u Saboru održano aktualno prijepodne. Svoje sam pitanje postavio ministru vanjskih poslova g. Jandrokoviću, ali to pitanje nije bilo o vanjskoj politici, nego o korupciji u Ministarstvu vanjskih poslova.

Naime, sva naša veleposlanstva imaju trošak za promidžbu i informiranje. Obično se tu radi o neznatnoj svoti utrošenoj za kupnju novina i tome slično. Međutim, u dvije naše ambasade iznosi na toj stavci su milijunski. Radi se o veleposlanstvu u Washingtonu i veleposlanstvu u Londonu. Ono u Washingtonu je u razdoblju od 2000. do šestog mjeseca ove godine, za kada imama podatke, za promidžbu i informiranje potrošilo 7.129.965 kuna, ali čak 83% toga iznosa ili, točno rečeno, 5.925.605 kuna čine troškovi za lobiranje.
Veleposlanstvo u Londonu je u istom razdoblju za promidžbu i informiranje potrošilo 4.431.340 kuna, a 90% tog iznosa ili 3.999.300 kuna čine lobistički troškovi.

U razdoblju od 2000. do 2004. ni jedno veleposlanstvo, pa tako ni ova dva, nemaju u svojim knjigovodstvenim karticama evidentirane troškove za lobiranje, nego do te zanimljive pojave dolazi tek ponovnim dolaskom HDZ-a na vlast.

Prema onome što sam čuo, za lobističke tvrtke kojima je isplaćen ovaj silni novac rade kćeri jednog uglednog i visokopozicioniranog HDZ-ovca, bivšeg Jandrokovićevog kolege.
Pitao sam ministra vanjskih poslova kako se zove ugledni HDZ-ovac koji je uspio izlobirati da na ovaj način nestane 10 milijuna kuna državnog proračuna?

Ministar mi, dakako, nije odgovorio na postavljeno pitanje, nego se obrušio na mene tvrdeći da u vrijeme od 2000. do 2004. nije potrošena ni kuna za lobiranje, ali da je i rezultat naše vanjske politike u to vrijeme bio ravan nuli. Tvrdnja, zapravo, nevjerojatno bezobrazna. Pa svi mi znamo da je do 2000. godine Hrvatska bila u svijetu prezrena zemlja, potpuno izolirana, gotovo pod sankcijama zbog HDZ-a i Tuđmanove politike, da mu ni na sprovod nitko nije htio doći osim, koliko se sjećam, turskog predsjednika i da se tek 2000. godine Hrvatska vratila na međunarodnu političku scenu. Vratila se djelovanjem tadašnje vlade i predsjednika Mesića koji je tada osvojio svoj prvi mandat. Neću sada ovdje nabrajati sve vanjskopolitičke uspjehe, ali reći ću samo to da je Hrvatska tada ušla u Pakt o stabilnosti i pridruživanju te da je upravo u to vrijeme započela približavanje Europskoj uniji, a da u te četiri godine nije ni kunu potrošeno ni na kakvo sumnjivo i po svemu dvojbeno lobiranje.

Ma, kakvo lobiranje? Pa, svima je kristalno jasno da se međunarodni ugled ne stječe tako da se kod nekoga lobira, nego tako da vlada neke zemlje vodi konzistentnu i kvalitetnu unutarnju i vanjsku politiku, a da su ovi tobožnji lobistički troškovi od deset milijuna kuna zapravo najobičnije pljačkanje državnog proračuna i prelijevanja tog novca u privatne džepove.

Premijer bi uvodio štednju, pa ukida božićne domjenke i darove, ali deset milijuna kuna koji odlaze kćerima visoko pozicioniranog HDZ-ovca njemu ne znače ništa. Pa naravno da mu ne znače ništa kad je to oblik njihova normalnog ponašanja, kad oni misle da se zato na vlast i dolazi da se državnim novcem služe kao da je njihov osobni, kad ih ne zanima opće dobro, nego njihova osobna korist.

Premijer je najavio bespoštednu borbu protiv korupcije. Baš me zanima hoće li zatražiti da se rasvijetli ova nova HDZ-ovska korupcijska afera.

20.11.2008. u 13:24 • 17 KomentaraPrint#
petak, 07.11.2008.

Zabrana pušenja

Danas je na snagu stupio zakon kojim se zabranjuje pušenje u svim javnim zatvorenim prostorima i drastično povećavaju kazne za nepoštivanje novog zakona. U restoranima i kafićima zabrana će stupiti na snagu za šest mjeseci.

Što je pušenje? Tek ružna navika, kao na primjer psovanje ili je pušenje bolest? Svjetska zdravstvena organizacija pušenje smatra bolešću, pa, ako je tome tako, ako pušenje uistinu jest bolest, onda je Vlada izumila uistinu vrlo originalan način liječenja neke bolesti - zabranom da se bude bolestan. Ili, još gore, bolestan ne smiješ biti u zatvorenom prostoru, ali u otvorenom možeš bolovati koliko hoćeš. Ako je pušenje uistinu bolest, onda se protiv bolesti treba boriti na poznate načine, osmišljavanjem i primjenom nekih terapijskih postupaka, kao što se primjerice liječe alkoholizam ili ovisnost o drogama. Toga, međutim, u nas nema. U SAD-u je navodno proizveden lijek koji djeluje na centar u mozgu i tako blokira lučenje dopamina, hormona koji kod ovisnika izaziva osjećaj ugode nakon uzimanja sredstva o kojemu je ovisan. To znači da pušač prestane osjećati bilo kakvo zadovoljstvo nakon zapaljene cigarete, pa mu s vremenom pušenje prestaje biti potreba. Zanima me zašto se taj lijek ne registrira i u nas, stavi na listu HZZO-a i zašto se na taj način ne pokuša pomoći pušačima da se oslobode svoje ovisnosti. To bi bila razumna metoda borbe protiv raširene pojave pušenja.

Osobito zabrinjava podatak da se u Hrvatskoj povećava broj pušača u adolescentskoj dobi i to kod djevojčica za četiri, a kod dječaka za pet posto. Istodobno, u škole nije uveden zdravstveni odgoj koji bi sustavno ukazivao na štetne posljedice uživanja alkohola, nikotina i droga. O svim se tim ovisnostima uči tek jedan školski sat u petom ili šestom razredu, a cijela je materija obrađena na jednoj stranici udžbenika. Zdravstveni odgoj nije pak uveden zato što se ministar Primorac ne može odlučiti između dva prijedloga programa spolnog odgoja, kao dijela ukupnog programa zdravstvenog odgoja. Ne želi prihvatiti spolni odgoj koji zagovara Crkva jer taj program ne valja, a ne želi prihvatiti ni onaj koji nudi struka, jer se njemu protivi Crkva. I tako ministar već godinama ne donosi nikakvu odluku, a djeca ostaju bez zdravstvenog odgoja koji bi im mogao pomoći u tome da u najkritičnijim godinama ne eksperimentiraju s alkoholom, nikotinom i drogama i da u zrelije godine uđu kao osobe koje nisu stvorile nikakvu ovisnost. Zdravstveni bi odgoj trebao biti obavezan predmet u svih osam razreda osnovne škole jer je dobra edukacija ujedno i najkvalitetnija prevencija.

Slažem se s time da nepušače treba zaštiti od pušačkog dima, jer nitko nema pravo ugrožavati tuđe zdravlje ako već ugrožava svoje, ali ta bi se svrha mogla postići i tako da se ugostiteljima dade na volju hoće li voditi restorane i kafiće za pušače ili za nepušače. Naravno da bi bilo nedopustivo da se u nepušačkim restoranima zapali cigareta, ali bi pušači imali svoje zadimljene oaze u kojima ne bi ugrožavali ničije zdravlje.

Ova Vlada voli licemjerje. Javno se zalaže za borbu protiv korupcije, ali istodobno gleda kroz prste svojim ministrima upletenim u teške korupcijske afere, kao što je ona u Brodosplitu ili pak u Hrvatskom fondu za privatizaciju. Tako je i s duhanom. Vlada daje državne poticaje za uzgoj duhana, ubire ogroman porez od prodaje duhanskih proizvoda, ali onda propisuje da na kutijama cigareta piše: pušenje ubija. Ako pušenje ubija, kako je moguće da se za proizvodnju ubojitog sredstva isplaćuju poticaji i kako je moguće da se ubojito sredstvo legalno prerađuje i slobodno stavlja u promet. Možemo li očekivati da će Vlada uskoro uvesti državne poticaje za proizvodnju maka, da će osnovati trgovačko društvo u državnom vlasništvu za preradu tog maka i proizvodnju heroina, da će legalizirati njegovu prodaju, a da će, kao i do sada, kažnjavati konzumente.

Vlada pušače dodatno kažnjava i tako što će od iduće godine uvesti i posebni porez za njih pa će se svaka kutija cigareta opteretiti novim porezom od pet kuna. Ako je logika uvođenja toga poreza ta da se oporezuje nečije rizično ponašanje koje za posljedicu ima povećane troškove u zdravstvenom sustavu kad rizično ponašanje dovede do bolesti, onda možemo očekivati da će ova Vlada vrlo brzo uvesti i porez na debljinu. Poznato je naime da prekomjerna tjelesna težina izaziva čitav niz različitih oboljenja, posebno onih krvožilnog sustava, pa, ako se već porezno kažnjava jedno rizično ponašanje, kao što je pušenje, zašto se ne bi porezno kaznilo drugo rizično ponašanje, kao što je gomilanje prekomjernih kilograma. Očekujem dakle da Vlada, namjerava li biti logična i dosljedna, uskoro predloži i takav zakon po kojem će odrediti koja je to idealna tjelesna težina u odnosu na nečiju visinu, a da onda za svaki kilogram viška uvede obavezu plaćanja pet kuna poreza. Pred ispostave poreznih uprava stavili bi vage pa bi se godišnja prijava poreza mogla predati jedino nakon preciznog mjerenja tjelesne težine i unošenja toga podatka u poreznu prijavu.

Možda ipak do toga neće doći jer bi ministar Šuker u tom slučaju pola svoje plaće morao davati samo za taj porez.

07.11.2008. u 18:12 • 53 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.