| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Web Counter
"Najsretniji su oni koji najrjeđe zadiru u utrobu svojih sjećanja.
Oni izravno žive autentičnu ničim pomućenu sadašnjost.
A ja, koja ispisujem ove stranice, ne znajući što ćete Vi uopće s njima, ja sam tako željna svoje sadašnjosti, zaborava i snova koji su najjače svjedočanstvo o postajanju nade."
Online Users
"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za pravi ton."
mail:
stajdooharica@gmail.com
'' U djetinjstvu i mladosti puno sanjamo i ti snovi mogu utjecati na naše dnevno raspoloženje.
Sjećaš li se kako si posljednjih mjeseci plakala nakon buđenja? Sjedila si za šalicom kave, a suze su ti tiho curile niz obraze.
''Zašto plačeš? '' pitala sam te, a ti bi mi, očajna i ljutita odgovarala: '' Ne znam. ''
U tvojoj dobi toliko toga u sebi moraš dovesti u red, postoje planovi, a planovi uključuju neizvjesnost. ''
NE MOGU BEZ...
• Ljubavi na sve načine
• svoje Obitelji i doma
• svoje 'Platfusfusice' i prijatelja
• Njega
• smijanja
• poljubaca
• zagrljaja i ostalog maženja i paženja
• čokolade
• kompa i Interneta
• mobitela
• svojih mjesta
• glazbe
• svoje emotivnosti
• djeteta u sebi
• svog tajnovitog svijeta i sanjarenja koja se skrivaju u njemu ponekad
• Trenutaka koje pokušavam zadržati što duže
• svog 'filozofiranja' kako bi mi On to rekao
• svoje nesigurnosti i šutljivosti koja je tu nekada
• svoje tvrdoglavosti
.......
VOLIM... (puno toga... tata me često zeza kako imam srce kao autobus... ali evo ovdje nekoliko izdvojenih stvari koje su mi upravo pale na pamet, a jako ih volim...)
• promjene
• fotografiju
• Sunce, Mjesec, Zvijezde
• kombinaciju slanog i slatkog
• okus dobrog vina
• umiliti se
• uređivati
• koketirati
• spontane ludosti
• stare slike
• proljeće
• balade
• knjige
• život po riječima Carpe diem
• filmove
• orginalnost
• pašticadu i njoke
• kupovanje :)
• putovanja
• duga čavrljanja uz kave
• zezanciju
• partije
• naušnice
• plesanje
• čitanje dragih blogova
• sladoled
• žvake
• parkove
• pogled, snove i olaka prepuštanja i uživanja koja djeca nose
• dječje igre
• Leptiriće
• svoje uspomene
• suncokrete i ostalo cvijeće
• Livade
• more
• posao koji trenutno radim
• sitnice koje mi uljepšavaju sobu
• cipelice
• šetnje
• kazališta
• sunčane naočale
• vlakove
• brodove
• sretne završetke
• poljupce na kiši
• konje
• mačke jer su tako umiljate
• osjećaj slobode i disanja punim plućima
• ananas, jagode, dinje, lubenice, naranče, kiwi... (hmm... voćne salate)
• ljetne salate
• uskakanje u vlak u zadnji tren
• boje
• talijanski jezik
• promatrati ljude
• primjećivati sitnice
• spavati
• međusobno razumijevanje bez riječi
• biti zaljubljena
• glasno slušati muziku
• Malog Princa
• Galeba Johnatana
• bajke
• biti živahna kao dijete (On će znati)
• pogleda kroz svoje 'ružičaste' naočale
................
• uglavnom... volim Život i živjeti bez prethodnih planiranja i ostalih scenarija...
mogla bih Vam nastaviti popis, ali neću... bar zasada, jer predugo bi trajalo...
uvijek rado čitam...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
24.05.2007., četvrtak
„Prva je Ljubav…
|
došla tiho nezvana, sama… Za sva vremena, skrila se tu, negdje - duboko u nama…“ **************** Događa li se i Vama da zastanete u trenutku?... Recimo kada zasvira neka poznata melodija a Vi je vežete uz neku Vašu priču?... Ili kada Vam u minutama /najčešće najveće žurbe, jer trebate u sekundi izaći iz stana/ iz neke bilježnice koja se slučajno našla na stolu ispadne stara izblijedjela slika?... Uspomena na papiru?... Jedan prizor, a tisuću riječi i misli u Vašoj glavi?... Zastanete li tada koji trenutak ili ne osjetite ništa?... Vrate li Vam se u trenu neke možda nenamjerno zaboravljene slike?... Hmmm…  Ja zasigurno nekako uvijek zastanem u tim sekundama; i vjerojatno izgledam poprilično blesavo dok tako gledam u prazno, ali ne mogu ne reagirati nimalo na osjećaj koji tada prostruji kroz mene… bilo da sam na poslu kada je ta reakcija puno blaža, jer nažalost neka mjesta nam ne ostavljaju predaha za privatne misli… Ali uvijek zastanem… možda i okrenem glavu ili spustim pogled… možda se lagano nasmijem ili iskra u očima zasjaji… možda zašutim na koju minutu i uopće ne čujem… ništa… a možda taj trenutak uopće ni traje toliko… ni nije usporen… ali meni se tako čini… jer uspomena se odigrala u mislima… Nešto drago i posebno… Nešto Moje… nešto što me čini ovakvom… i šta me nekim dijelom dovelo ovdje… ********************** I neki dan dok sam na brzinu pokušavala očistiti radni stol od silnih papira (jer zapisujem sto stvari na sto različitih mjesta) naletjela sam na i na par starih fotografija iz osnovne škole... I na jednoj smo bili on i ja... Moja Prva Ljubav...  Nekako uvijek svi idealiziramo tu Prvu Ljubav.... Vjerojatno zato jer tada prolazimo prvi puta kroz neke osjećaje koju su nam do tada bili sasvim nepoznati... Ti prvi trzaji... Crvenilo obraza kada ga ugledamo... Zamuckivanje... I ostale slične dječje nevine stvari koje ostaju često u nama zauvijek... Jer osjećaj zaljubljenosti je uvijek nekako čist... i obojan svim divnim šarenim bojama... I sjećam se kako sam tražila savjet od svih prijateljica kako mu priči i reći da mi se sviđa… sada mi se to čini poprilično smiješno, ali tada zastao bi mi dah pred njim i uvijek bi mi iz usta izletjela neka glupost… /...ah.../ I sjećam se kako me razumio bolje od ikoga… Jer njemu sam mogla pričati o nekim svojim snovima… mislima… Mogla sam mu otvoreno govoriti o onim stvarima koje su ostalima bile smiješne i neshvatljive… On je razumio… "Tad sam iznenada sreo najtoplijeg leta deo. To su njene oči bile.. Imala je kose plave i u njima na vrh glave - belu mašnicu od svile... ******* …i neću nikada zaboraviti trenutak kada sam skupila dovoljan komadić hrabrosti u srcu… - Hej, znaš… - zamuckivala sam kao i obično pred Njim kada sam htjela reći nešto bitno – ona knjiga koju si čitao neki dan… - - Koja? … - zbunjeno me upitao - Pa onnna… „Zaljubljen do ušiju“ od Gavrana… - - Da, šta s njom?... - - Pa… - knedla mi je zastala u grlu – ja se osjećam tako… slično... - - Da?... a pa prema kome?... - Nije mu trebalo dugo da shvati vidjevši moj pogled… jer i ono malo hrabrosti što sam uspjela skupiti nekako je nestalo u tom trenu pa sam sramežljivo samo očima pokazala na njega… A on me bez riječi primio za ruku i otpratio doma… Sljedeći mi je dan u školi ostavio poruku ispod klupe kako se i ja njemu sviđam…  ********* Nenamjerno sam s vremenom zaboravila sam na ove trenutke koje sam prošla sa njim... Nekako se sa odrastanjem i ostalim obvezama koje dobivamo s godinama prestajemo prisjećati onih nevinih dodira i poljubaca u obraz... onih sjedanja na starim klupama u parkovima... i čekanja da se svjetlo u ulici upali kako bi znali da moramo ići doma te da nas čeka večera, crtić prije dnevnika i lagano spavanje... one želje da odrastemo kako bi mogli raditi i one stvari koje samo odrasli mogu... I nekako je moja priča završila slično kao i Balaševa... Djeca su previše htjela odrasti i svatko je krenuo u svom smjeru... "Kad je prošlo đačko vreme, padeži i teoreme i stripovi ispod klupe nije više bila klinka, počela je da se šminka i da želi stvari skupe. Tako mi je svakog dana bivala sve više strana, slutio sam šta nas čeka pa sam prestao da brinem kako da joj zvezde skinem, postala mi je daleka..." ******* Hmm... da... uvijek zastanem na neku poznatu stvar... i uvijek mi je drago nanovno otvoriti moju kutiju dragih uspomena... i prisjetiti se nečega što je bilo zaista posebno... |
15.05.2007., utorak
Moja Putovanja…
|
…Odlazak na kolodvor i nestrpljenje koje osjećam u tijelu tokom cijelog puta… Minute koje traju predugo, a u glavi već po stoti put silazim s busa… …I cipelice napokon odskakuču do Njega… Jer jednako ga je divno vidjeti svaki put… I svaki put val koji preplavi moje tijelo je drugačiji… I uvijek ubrzo pomislim na isto… Kako ću teško ući u bus na povratku…  …Odlazak kući nakon vikenda Ljubavi… Nakon budnih noći, dugih razgovora i šetnji… Nakon poljubaca onda kada ga želiš… bilo koji tren… :) Nakon dobrog plesa… bosih nogu koje su ponovno prošetale poznatom plažom… Nakon sunčanja i ronjenja što je njemu posebno zanimljivo jer mi se uvijek može nasmijati dok skačem kao dijete u moru… Nakon dobrog vina, noći i zagrljaja za koje sam htjela da potraju još… i još… …i još jedno prečitavanje Notebooka u autobusu… Preslušavanje nekih Balaševićevih pjesama… Oči pune suza… I neopisiva želja da se dignem… odem do vozača, zamolim ga da zaustavi autobus… Kako bih mogla natrag… K Njemu… **************** …A onda…. Roditeljski zagrljaj na kolodvoru… Također jedan od najljepših osjećaja koje znam… jer Oni su veliki dio mene… I uvijek rado govorim koliko ih volim… Zbog stvari koje smo zajedno prošli i prolazimo ponosna sam na sve nas…  Kao da su mi u trenu obrisali velik dio crvenila iz očiju… I na sreću koju je ostavio on dodali šlag… Svoje posebne vedre i tople nijanse… Nijanse Obitelji… ********* I na kraju večeri neočekivani poziv od prijateljice… Poziv na kavu, sok, šetnju… Svejedno je kada su ovakva prijateljstva u pitanju… I ljudi koji ostavljaju osmijeh… I ponovno još jedan zagrljaj… Prijateljičin… I još jedan od najljepših osjećaja koje znam… :) Pitanja „kako je bilo ovaj put?“ te ostatak ženskih dugih, nevinih i veselih tričarija… I iskre u očima… one koje se pojave s ljudima koje voliš, A previše ljudi ih ne primjećuje…  I suze su nestale… Kao i crvenilo u tužnim očima nakon rastanka s Njim… Jer ponovno shvatih koliko su takvi trenuci koje dijelom sa svojima Zvijezdama divni… Te kako samo oni mogu pomoći da se osjećamo još bolje… Izvući one pozitivne boje… I ispisati srce šarenim linijama… ****** Evo, uslijedio je još jedan sastanak i rastanak na jugu… Još jednom ispisani su poznati osjećaji… Ali zaboravih dodati u divne stvari i ovaj blog… jer ovdje zaista ima ljudi koji nose velike iskre u očima… Hmmm, sanjari moji… :) predivan Vam tjedan želim… :) |
07.05.2007., ponedjeljak
kada me uhvati...
|
I jučer sam zastala nad papirom… Kao da nije bilo inspiracije… Riječi koje bih mogla napisati, a želja za ispuhivanjem emocija je bila luđačka… Događaju li se i Vama ponekada takve stvari?... Da bi toliko toga rekli, napravili?… A opet ništa… Jer tijelo reagira samo nekakvim slow motionom… Možda zato jer zna koliko su neke riječi bile neuspješne… Koliko su je neke stvari previše izmorile i više nema vjere za to… A On još uvijek tako često govori isto…  I ponekada me ulovi ta neka potreba da istresem nešto iz sebe... Istina je kako se to najčešće događa kada nisam u nekom preveselom raspoloženju, jer u tim trenutcima uživam u nekim drugim stvarima koje me ispunjavaju... (a u zadnje vrijeme sam se čak poprilično razuvjerila u ovo jer bilo je sretnih i šarenih postova koji mi inače ne bi ležali na papiru…) A kada pišem... Događa se da nisam uvijek ni sigurna što je to što me to grči iznutra… Možda su to oni nakupljeni uzdisaji koje sam Vam također spomenula par puta... Što god to bilo, pomaže mi pisanje, pa čak i ne o tome što osjećam. Valjda je dovoljno da usmjerim misli na prazan papir, krenu riječi, koje ponekad znaju biti i bez imalo smisla i nakon par trenutaka osjetim mir... Mogla bih slobodno reći kako sam se nekad liječila pisanjem, nekad, u trenutcima kada je zaista bilo teško i izgledalo bezizlazno, prazan je papir upijao sasvim konkretne rečenice i misli, kao najbolji prijatelj, ne osuđujući, ne komentirajući, ne važući što je moglo bolje, samo trpeći ono što imam reći... Ma često su mi u podsvijesti neke riječi, kao špranca na koju moram odgovoriti. Sasvim obične i ne velike riječi, ali vrte se u glavi i ponekad moram poći za njima. **************** A danas… Danas samo pišem bez smisla i redoslijeda… Vučem se po kući s jednog kraja na drugi… I za promjenu, odgovora mi… Pogled vani na kišu… Par misli kroz glavu dok tako stojim na prozoru… I osjećaj kao da se slijeva niz moje tijelo… Kao onaj dan…  Kada me je ljubio na kiši, a ja sam toliko uživala u tom dodiru… Mislim da nijednom još dotada nisam toliko osjetila tu jačinu privlačnosti i želje za poljupcima, dodirima i Njime… Mislim da sam tada zaista shvatila koliko volim kada mi se tako približi… Pogleda me kao da me želi u sekundi, a opet za cijeli život… Kada u poljupcima osjećam jačinu strasti… tjelesne privlačnosti… luđačke želje da se još više približimo jedan drugome i ostanemo tako dugo…  Da me još satima drži tako u naručju i ljubi, jer koliko god bila djevojka koja se voli zabavljati s društvom, ponekada koketira i ostavlja dojam prevelike samouvjerenosti, ali je djevojčica koja se voli maziti i paziti… biti nečijom princezom i napisati s Njim svoju pravu i veliku ljubavnu priču… Kažu da zaljubljeni u sreći nemaju granice… I nekako sam uvijek kod takvih ljubavi vjerovala da možeš biti zaljubljen stalno… Dugo, dugo osjećati taj nemir, energiju i pozitivu od koje bi mogao poletjeti… Baš kao i oni Leptirići u tebi… :) i nekako mi je upravo takva energija nedostajala taj dan... upravo takvi dodiri... i riječi koje se ne ponavljaju... i ne prolaze lako... ********* ... pročitala sam Notebook... i pogledala film... :)  hmm... kako mi je dobro došla ta priča taj dan kada sam bila sva cimzdrava od pms-a i ostalih nekih bubica... hmmm… kako je srce zaigralo… prisjetih se ponovno izrasle djevojke u sebi koje vjeruje u To... da ti Takva ljubav može biti ono što ti je dovoljno i potrebno da ti Život bude potpun... a iskre u očima su se upalile... a i osmijeh se poslije vratio u dobrom društvu prijateteljice i vina... :) Platfusfusice, znaš i sama koliko si mi draga... :) |
02.05.2007., srijeda
„OPET DUGINE BOJE…
|
Kad kapnu mi na dlan… Ima li Svijet za dvoje?... Ljubav, Ti i Ja?...“  ********************* I šetala sam onu večer dugo po gradu vrteći u sebi stare filmove, proživljavajući poznate osjećaje u sebi i samo je lagana muzika mogla pomoći… pomoći da se ne osjećam lošije… i riječi „mržnje“ koje sam pola po zadatku , a pola po svojoj volji napisala u prošlom postu nisu više ovdje… jer i tada to nije bilo ni blizu mržnje već su to bile bolne crne mrlje koje često zabole… nekada malo više zbog naše daljine, a nekada jer svatko drži svoju muku u svom gradu ne želeći jedno drugo opterećivati te vikende koje provodimo zajedno… ********************** I sinoć gledala sam ga kako spava pokraj mene… Mirno… kao da se lagano smiješi… I sanja predivan san… /voljela bih saznati jesam li i ja tu/ :) A ja mu uputim poljubac… I još jedan… Jer teško je iskazati tu sreću koju osjećaš dok griješ stopala Njemu… I ne pada ti na pamet nijedna stvar koju bih radije radila u tom trenu… I sjetih se ulomka s početka knjige koju sam nakratko započela čitati taj dan… jer kao da je objašnjavalo sve… „A moj život? Teško bi ga bilo ispričati. Nije bio onako spektakularan kao što sam se nadao da će biti, ali nisam ni rovao po zemlji kao krtica. Mislim da bi se najbolje mogao usporediti s nekom solidnom dionicom; prilično stabilnom, kojoj vrijednost više raste nego pada, s tendencijom da se penje unedogled. Dobra investicija, sretna investicija, a to je zacijelo nešto što ne može svak reći o svom životu. Ali nemojte me krivo shvatiti. Nisam ja ništa posebno; to pouzdano znam. Ja sam običan čovjek, s običnim mislima, čovjek koji je proživio običan život. Nisu mi podigli spomenik i ime će mi uskoro biti zaboravljeno, ali sam volio nekog svim svojim srcem i dušom, a to je meni oduvijek bilo dovoljno. Romantici bi ovo nazvali ljubavnom pričom, a cinici tragedijom. Ja pak mislim da je pomalo i jedno i drugo, pa kako god na kraju gledali na tu stvar, ništa ne može promijeniti činjenicu da je riječ o velikom dijelu mog života i o putu koji sam sam izabrao. Ne mogu se potužiti na taj put ni na mjesta do kojih me doveo; drugih pritužbi imam napretek, možda i previše, ali put koji sam izabrao bio je uvijek onaj pravi, i ne bih ga ni za što mijenjao.“ Nicholas Sparks – Zima za dvoje  Zastala sam čitati odmah nakon toga ulomka, jer kao da mi je upravo toliko trebalo da zastanem nad sobom, svojim mislima… i vidim njega pred očima… i samo se lagano nasmijem… A on me u čudu pogleda i klimne glavom tražeći od mene objašnjenje sretnog uzdaha i dugog poljupca koji je uslijedio… „Ma ništa, samo opet ugledah boje duge u tvojim očima.“ *************** |
