Marketing
kada me uhvati...
I jučer sam zastala nad papirom…
Kao da nije bilo inspiracije…
Riječi koje bih mogla napisati, a želja za ispuhivanjem emocija je bila luđačka…
Događaju li se i Vama ponekada takve stvari?...
Da bi toliko toga rekli, napravili?…
A opet ništa…
Jer tijelo reagira samo nekakvim slow motionom…
Možda zato jer zna koliko su neke riječi bile neuspješne…
Koliko su je neke stvari previše izmorile i više nema vjere za to…
A On još uvijek tako često govori isto…
I ponekada me ulovi ta neka potreba da istresem nešto iz sebe...
Istina je kako se to najčešće događa kada nisam u nekom preveselom raspoloženju, jer u tim trenutcima uživam u nekim drugim stvarima koje me ispunjavaju... (a u zadnje vrijeme sam se čak poprilično razuvjerila u ovo jer bilo je sretnih i šarenih postova koji mi inače ne bi ležali na papiru…)
A kada pišem...
Događa se da nisam uvijek ni sigurna što je to što me to grči iznutra…
Možda su to oni nakupljeni uzdisaji koje sam Vam također spomenula par puta...
Što god to bilo, pomaže mi pisanje, pa čak i ne o tome što osjećam.
Valjda je dovoljno da usmjerim misli na prazan papir, krenu riječi, koje ponekad znaju biti i bez imalo smisla i nakon par trenutaka osjetim mir...
Mogla bih slobodno reći kako sam se nekad liječila pisanjem, nekad, u trenutcima kada je zaista bilo teško i izgledalo bezizlazno, prazan je papir upijao sasvim konkretne rečenice i misli, kao najbolji prijatelj, ne osuđujući, ne komentirajući, ne važući što je moglo bolje, samo trpeći ono što imam reći...
Ma često su mi u podsvijesti neke riječi, kao špranca na koju moram odgovoriti. Sasvim obične i ne velike riječi, ali vrte se u glavi i ponekad moram poći za njima.
****************
A danas…
Danas samo pišem bez smisla i redoslijeda…
Vučem se po kući s jednog kraja na drugi…
I za promjenu, odgovora mi…
Pogled vani na kišu…
Par misli kroz glavu dok tako stojim na prozoru…
I osjećaj kao da se slijeva niz moje tijelo…
Kao onaj dan…
Kada me je ljubio na kiši, a ja sam toliko uživala u tom dodiru…
Mislim da nijednom još dotada nisam toliko osjetila tu jačinu privlačnosti i želje za poljupcima, dodirima i Njime…
Mislim da sam tada zaista shvatila koliko volim kada mi se tako približi…
Pogleda me kao da me želi u sekundi, a opet za cijeli život…
Kada u poljupcima osjećam jačinu strasti… tjelesne privlačnosti… luđačke želje da se još više približimo jedan drugome i ostanemo tako dugo…
Da me još satima drži tako u naručju i ljubi, jer koliko god bila djevojka koja se voli zabavljati s društvom, ponekada koketira i ostavlja dojam prevelike samouvjerenosti, ali je djevojčica koja se voli maziti i paziti… biti nečijom princezom i napisati s Njim svoju pravu i veliku ljubavnu priču…
Kažu da zaljubljeni u sreći nemaju granice…
I nekako sam uvijek kod takvih ljubavi vjerovala da možeš biti zaljubljen stalno…
Dugo, dugo osjećati taj nemir, energiju i pozitivu od koje bi mogao poletjeti…
Baš kao i oni Leptirići u tebi… :)
i nekako mi je upravo takva energija nedostajala taj dan...
upravo takvi dodiri...
i riječi koje se ne ponavljaju...
i ne prolaze lako...
*********
... pročitala sam Notebook... i pogledala film... :)
hmm... kako mi je dobro došla ta priča taj dan kada sam bila sva cimzdrava od pms-a i ostalih nekih bubica...
hmmm… kako je srce zaigralo… prisjetih se ponovno izrasle djevojke u sebi koje vjeruje u To...
da ti Takva ljubav može biti ono što ti je dovoljno i potrebno da ti Život bude potpun...
a iskre u očima su se upalile... a i osmijeh se poslije vratio u dobrom društvu prijateteljice i vina... :)
Platfusfusice, znaš i sama koliko si mi draga... :)
Post je objavljen 07.05.2007. u 21:22 sati.