| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Web Counter
"Najsretniji su oni koji najrjeđe zadiru u utrobu svojih sjećanja.
Oni izravno žive autentičnu ničim pomućenu sadašnjost.
A ja, koja ispisujem ove stranice, ne znajući što ćete Vi uopće s njima, ja sam tako željna svoje sadašnjosti, zaborava i snova koji su najjače svjedočanstvo o postajanju nade."
Online Users
"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za pravi ton."
mail:
stajdooharica@gmail.com
'' U djetinjstvu i mladosti puno sanjamo i ti snovi mogu utjecati na naše dnevno raspoloženje.
Sjećaš li se kako si posljednjih mjeseci plakala nakon buđenja? Sjedila si za šalicom kave, a suze su ti tiho curile niz obraze.
''Zašto plačeš? '' pitala sam te, a ti bi mi, očajna i ljutita odgovarala: '' Ne znam. ''
U tvojoj dobi toliko toga u sebi moraš dovesti u red, postoje planovi, a planovi uključuju neizvjesnost. ''
NE MOGU BEZ...
• Ljubavi na sve načine
• svoje Obitelji i doma
• svoje 'Platfusfusice' i prijatelja
• Njega
• smijanja
• poljubaca
• zagrljaja i ostalog maženja i paženja
• čokolade
• kompa i Interneta
• mobitela
• svojih mjesta
• glazbe
• svoje emotivnosti
• djeteta u sebi
• svog tajnovitog svijeta i sanjarenja koja se skrivaju u njemu ponekad
• Trenutaka koje pokušavam zadržati što duže
• svog 'filozofiranja' kako bi mi On to rekao
• svoje nesigurnosti i šutljivosti koja je tu nekada
• svoje tvrdoglavosti
.......
VOLIM... (puno toga... tata me često zeza kako imam srce kao autobus... ali evo ovdje nekoliko izdvojenih stvari koje su mi upravo pale na pamet, a jako ih volim...)
• promjene
• fotografiju
• Sunce, Mjesec, Zvijezde
• kombinaciju slanog i slatkog
• okus dobrog vina
• umiliti se
• uređivati
• koketirati
• spontane ludosti
• stare slike
• proljeće
• balade
• knjige
• život po riječima Carpe diem
• filmove
• orginalnost
• pašticadu i njoke
• kupovanje :)
• putovanja
• duga čavrljanja uz kave
• zezanciju
• partije
• naušnice
• plesanje
• čitanje dragih blogova
• sladoled
• žvake
• parkove
• pogled, snove i olaka prepuštanja i uživanja koja djeca nose
• dječje igre
• Leptiriće
• svoje uspomene
• suncokrete i ostalo cvijeće
• Livade
• more
• posao koji trenutno radim
• sitnice koje mi uljepšavaju sobu
• cipelice
• šetnje
• kazališta
• sunčane naočale
• vlakove
• brodove
• sretne završetke
• poljupce na kiši
• konje
• mačke jer su tako umiljate
• osjećaj slobode i disanja punim plućima
• ananas, jagode, dinje, lubenice, naranče, kiwi... (hmm... voćne salate)
• ljetne salate
• uskakanje u vlak u zadnji tren
• boje
• talijanski jezik
• promatrati ljude
• primjećivati sitnice
• spavati
• međusobno razumijevanje bez riječi
• biti zaljubljena
• glasno slušati muziku
• Malog Princa
• Galeba Johnatana
• bajke
• biti živahna kao dijete (On će znati)
• pogleda kroz svoje 'ružičaste' naočale
................
• uglavnom... volim Život i živjeti bez prethodnih planiranja i ostalih scenarija...
mogla bih Vam nastaviti popis, ali neću... bar zasada, jer predugo bi trajalo...
uvijek rado čitam...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
27.06.2007., srijeda
Nakon dugo vremena…
|
Ili se samo meni čini kao da je prošlo toliko vremena, A tek je nekoliko mjeseci u pitanju?… Ne znam, otkako sam donijela odluku prestala sam brojati dane, Jer nema smisla zatvoriti jedan dio svoje knjige i brojati… I čekati da vidiš kako će srce sa vremenom reagirati… Hoće li i ono brzo zaboraviti neke trzaje?... Ne, nisam takva osoba… preveliki sam sanjar i uvijek nastojim vidjeti ono dobro… Šarene boje Života…  A i previše sam ponosna u nekim stvarima… Neki kažu da ću nastradati zbog toga, ali… Isto koliko ću lako nekome do koga mi je stalo dati sve… dati sebe u potpunosti… Toliko tražim i od njih… i od Njega… I ne pokazujem svoje slabosti pred ljudima koji me povrijede na ovaj ili onaj način… A, ne…. Samo se nasmijem… Pogledam ih… I uspravnim korakom odem… A zatim skrenem u sljedeću ulicu… Pokrijem lice rukama… I zaplačem ako to želim… I još uvijek nekada kao naivna djevojčica vjerujem kako me čeka još pregršt divnih nijansi… znam to… :) kako moje ružičaste naočale nisu na meni bez razloga, jer volim ovaj Život… Ljude… Ovaj grad… i ulice koje me ponekada vrate u neke dimenzije koja sam prošla… O da, volim puno toga… i zato si nekada zabranim brojati vrijeme koje je prošlo od nekog trenutka… Jer čeka me još toliko toga… ********************** Ali teško se suzdržati kada ti se netko pojavi nenadano pred nosom... A tebi se u sekundi odigraju sve slike pred očima…  I imaš osjećaj kao da nije prošao ni dan od onog trenutka kada ste zadnji put stajali jedno preko puta drugoga… Kao da je sve isto, a opet ništa nije ni blizu toga?... Događaju li se i Vama ovakve stvari?... Da se nešto preokrene u Vama kada se netko Vaš pojavi odjednom tu?... U Vašem Životu?… ********** „Shvatio sam da je sumrak samo iluzija jer je sunce ili iznad obzora ili ispod njega. A to znači da su dan i noć vezani kao malo što na svijetu; ne mogu jedno bez drugog, a ne mogu ipak opstojati u isti mah. Sjećam se da sam se upitao kako bi to bilo – biti uvijek zajedno a zauvijek razdvojeni? Osvrćući se unatrag, mislim da ima neke ironije u tome što je ona odlučila pročitati ovo pismo baš u času kad je meni to pitanje palo na pamet. Dakako da ima ironije zato što sad znam odgovor na to pitanje. Sad znam kako je to – biti kao dan i noć; uvijek zajedno a zauvijek razdvojeni.“ (Nickolas Sparks – Zima za dvoje) Ne znam zašto mi je upravo on pao na pamet kada sam prvi put pročitala ove rečenice… jer iako je već duže vrijeme prisutan na ovaj ili onaj način u mom životu zapravo ga toliko malo poznajem, a opet dijelila sam sa njim neke stvari na način na koji to ne mogu s nikim… Jer kao da me on s tolikom lakoćom shvaćao u tome… nisam mu trebala previše pričati… Jednostavno, pročitao bi me… I ostala bih zapanjena njegovim riječima… Načinu na koji se izražava i kako razmišlja… Njegovim pitanjima… Jer zanimalo ga je puno stvari o meni… Ali ne tipične stvari tipa toga što slušam i gdje izlazim… Ne… Zanimalo ga je čega se bojim… Na što zadrhtim… Zbog čega se smijem… I iako smo družeći se u potpunosti kao prijatelji proveli jako malo vremena zajedno nešto se zauvijek promijenilo u nama… Zvuči glupo?... Možda… ali… Znam samo da taj tren kada se slučajno pojavio ispred mene sve se zaustavilo… I osmijeh je zablistao čim sam ga vidjela baš kao što je pao i međusobni zagrljaj i poljubac u obraz… I uobičajena pitanja koja postavljamo čim nekoga vidimo… Da, dobro mu ide u životu… izgleda sretan… čini se kako su se i njemu neke stvari napokon posložile u životu… - prolazilo mi je kroz glavu dok je pričao o svojoj novoj djevojci sa kojom je nekoliko mjeseci - Drago mi je da si sretan… iako si bio previše oprezan i nepovjerljiv ipak je naišla osoba… - sa osmijehom sam mu govorila dok me nije prekinuo - Da, naišla je osoba koja mi je ukrala srce… zbog koje sam promijenio neke stvari u životu… - polako je govorio - i koja mi je olakšala odluku da odem iz grada, grada koji mi nikada baš nije pristajao srcu… - - Da, selim se… zbog posla i zbog nje… - nastavio je pričati dok sam ga ja u čudu gledala Još uvijek nisam bila svjesna da stoji ispred mene… I toga kako neke osobe na sasvim neuobičajen način promjene neke stvari… - Ali i dalje te povremeno sanjam ili pomislim na tebe… - odjednom je rekao primivši me za ruku – nekada se sam toliko začudim želji da te dodirnem… želji koja je toliko jaka da te poslije sanjam… **************** …I jednom sam pisala post o ljudima koji se shvate već nakon jednog zajedničkog dana… Nakon kratkog razgovora uz nekoliko popušenih cigareta i toplu kavu… Uz osmijeh… I nekako mi se u našim trenucima upoznavanja činilo kako sam jedan drugi dio sebe našla u njegovim očima… Ali zbog posla i nekih ostalih obaveza život nas je odveo u sasvim suprotne smjerove… Predaleko… Ali iako se ne vidimo više već se ponekada čujemo preko telefona, maila ili msn-a još uvijek je tu neka posebna međusobna povezanost… Razumijevanje nekih osjećaja i potreba bez previše riječi… Komunikacija na sasvim nekoj drugoj razini… Drugačijem svijetu… Možda to sada blesavo zvuči ali sigurna sam kako svi imamo neke osobe u svom životu s kojima dijelimo neke „druge svjetove“… Bilo to da se radi o najboljim prijateljima, Momcima ili djevojkama Ili nekome trećem… Znam da je divno s takvim ljudima dijeliti trenutke… I taj tren dok je stajao ispred mene samo sam ga gledala i široko se osmjehivala… Bila sretna… Jer neopisiv je osjećaj s takvim osobama gledati prema Suncu…  ………… |
16.06.2007., subota
Eto ti pjesma, Ludo moja…
|
I dok sam tako večer prije odlaska natrag u Zagreb sjedila pored njega na udaljenoj plaži od grada zagledah se u Zvijezde… One udaljene… i one koje su sjale tako jako da je čovjek imao osjećaj da bi ih rukom mogao dohvatiti… Ali ne može… Takve Ljepote su samo za gledanje i uživanje… Uživanje u njihovom sjaju… i osjećaju koji te prati iznutra dok tako ležiš ispod njih… …jer ima nešto mistično i fascinantno, dočekati zoru pod Zvijezdama… Osjećate li se i Vi posebno pod Zvijezdama?... ******** I spustim pogled na njegovo umorno lice i pomislim koliko se promijenio u ovih nekoliko godina… Ostario?... Ne, već sazrio… Kao muškarac i kao osoba… a opet tako volim njegove dječačke crte lica koje bih mogla i u mraku prepoznati samo kao Njegove… Volim i taj njegovi ponekada blesavi i nezreli smisao za humor… Zamislite li se i Vi ponekada, koliko je zapravo lako voljeti tako posebne osobe u našim životima?... Voljeti ih iskreno i jako unatoč svim njihovim manama i nedostacima?... Jer čini se kako u Dvoje funkcionirate „savršeno“ i nadomještate zajednički sve te sitne rupe…  Njegov me pogled i žmirkanje prisjeti na to da uskoro ponovno odlazim… I nekako se zbog toga opet osjetih djelomično prazna. Jer željela bih da ova večer nikada ne prestane… I zato nastavih uživati u pogledu na Njega i ugođaj oko sebe… A poviše mora opet su letjeli galebovi, I njihova me slika podsjeti na Johnatana… I slobodu tijela i uma koju sam ja osjećala u tom trenutku… Osjećate li se i Vi nekada toliko sretno, prepušteno i slobodno kao da bi mogli poletjeti?... Kao da Vam ali baš ništa ne može pokvariti trenutak i tu Ljepotu?...  ******** sanjari moji, evo vratih se u metropolu nakon odmora... i sada sam ponovno napunila baterije za posao, žurbe i nervoze... za nove pobjede i ideale koji me čekaju.... :)) hmm, ali prije ostvarivanja toga moram riješiti ispite koje već neko vrijeme odlažem... i čitam Vas sve naravno opet... :))  |
05.06.2007., utorak
...
 Hmm, taj Petak... Uvijek je za mene značio nešto posebno... On je dolazio sa Juga, a ja bih ga nestrpljivo dočekivala na kolodvorima... On bi me lagano poljubio i čvrsto zagrlio... A svijet bi u tom trenutku postao samo Moj i Njegov... Jer tko bi nam išta mogao?... I petak je uvijek nosio taj poseban dašak... Kao da bih već od jutra mogla osjetiti njegov miris u vjetru... Ali evo, iako danas nije petak isto se osjećam... Jer za koji sat sjedam na bus... :) I krećem prema Jugu... ******* Najdraži moji blogeri... Odoh s Njim uživati tjedan-dva... i bit ću kao u drugom Svijetu... Daleko od Interneta i ostale tehnologije... :) ...pozdravljam Vas sve puno i čitam Vas opet brzo......  |
03.06.2007., nedjelja
hmmm....
|
Večeras je jedna od onih noći kada bih kradomice promatrala ljude i zamišljala njihove sudbine… Zamišljala bih njihove priče i sve bi bile sretne i lijepe, jer u zadnje vrijeme drugačije ni ne ide… Večeras bih šetala nepoznatim ulicama grada, jer upravo je to sve što mi ponekada treba… Kako bi se misli smirile.. Užurbani svijet usporio… Noć, tišina... tek nekoliko zvukova sa strane… Pogled u daljinu… Ulična lampa i pokoja klupa na koju mogu sjesti kako bih udahnula dim cigarete… Tek toliko je potrebno u onim trenucima kada se neobjašnjivi svjetovi opet isprepletu u mojoj „stvarnosti“...  Večeras ne bih puno pričala… Ni pisala... Jer lagana muzika u pozadini sasvim je dovoljna za ugodnu, mirnu noć… Jer večeras je jedna od onih večeri kada izgledam tužna, izgubljena u svojim mislima... Svom skrivenom svijetu... ali zapravo uopće nije tako... Jer samo je potrebno malo mira... Opuštanja... I pokoja trunka Ljubavi... ******** Jer večeras bih dala sve da je ovdje... |
