spuk_nuti

srijeda, 01.04.2009.

tempus fugit

stvarno, vrijeme leti...godinama, mjesecima nisam pisao. jednostavno, bez inspiracije, prepun obaveza i briga zapostavio sam blog i pisanje.
zadnjih dva dana nekako sam se usmjerio sam na sebe, zatvorio od svih, poslje posla sjedim doma, gledam tv, buljim u kompjutor....jest da me razvaljuje šestica dolje desno, bio sam i kod svog zubara, sutra valjda stavljamo lijek...glup je osjećaj nakrcati se ketonalom da bi zaspao, glup je osjećaj ustajati po noći i ne moći više zaspati od bolova....
a uz sve, treba i raditi, biti koncentriran i uporan završiti planirane obaveze.

sjedeći jučer navečer u ugodnom društvu poveo se razgovor o našim virtualnim životima na facebooku, msg, skype i drugdje, na što ja spomenuh da sam nekad davno pisao blog... j. je poželjela pročitati moje besjeda ali ne želim joj dati tu priliku....bar ne zasada.

možda nakon nekog sljedećeg posta

spuk

- 20:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.04.2007.

račan, ivica račan

tužan sam danas. žalosti me ova novinarska hajka tko će prvi objaviti vijest da je umro... dobro da ne otvore kombinaciju u kladionici...
a zakaj poštujem tog čovjeka? kad sam se počel formirati kao odrasla osoba on je bio na vrhuncu moći...sjećam se jeseni 89. godine, po cijelom zagrebu su bili plakati i kartonske crvene piramide sa najavom održavanja 11. kongresa skh.... u to doba iz dijaspore su već naveliko stizale kazete sa snimljenim domoljubnim pjesmama, većina nas je po prvi puta čula i zapjevala jelačić bana...sve je mirisalo na veliko sranje, na općehrvatski raskol na komuniste i velikohrvate....
ukinuće jednostranačkog sustava, omogućavanje osnivanja stranaka i prvi demokratski izbori njegova su najveća zasluga za hrvatski narod. nikad neću zaboraviti jedinstvo hrvatskog korpusa u najtežim danima, nikad neću zaboraviti kako je prestala podjela na komuniste i partizane, kako smo svi postali kockasti crvenbijeliplavi...
naravno, ne umanjujem zasluge "prvog hrvatskog predsjednika" ali da je mali ivo htio glumiti velikog frajera sve ovo danas bilo bi ostvareno sa puno više muke i jada.
nekako mu zamjeram vođenje prve posthadezeovske vlade a nisam baš najsretniji ni sa odabirom prvih suradnika...
dozvolio je previše bandiću, zakočio je mlade dečke i cure unutar stranke, a bez jakog sdp nema ni jake protuteže hdz-u na dugo vrijeme.... jedno vrijeme sam priželjkivao da sjedne za isti stol sa sanaderom i dogovori brutalnu koaliciju i da zajedno pometu sve ove pikzibnere koji su se proteklih godina nakotili na političkoj sceni...
kad vidim adlešićku, firščića, čehoka, pusićku, đapića i ostale majstore zanata koji da samostalno izađu na izbore jedva prelaze prag zažalim što ivica na vrijeme nije stigao ojačati stranku i pripremiti je za izbore....
no, kaje tu je...
žao mi je kaj na ovakav način završava karijera jednog heroja našeg doba.
e, jebiga

- 18:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.03.2007.

dobro mi je

zapravo, i ne znam kada sam se zadnji put ovak dobro osjećal. nekak mi se poklopilo sve u red, posao, prijatelji, žena, situacija, očekivanja....
prije sam htel sve ubrzavati, htel sam da sve oko mene igra kako ja sviram, da svaki događaj bude predviđen ili predvidiv.
nedavno sam trebal promjeniti adresu stanovanja, useliti se u drugu kuću. datum sam si zacrtal i sve sam vodil k tome da to realiziram....ali počele su neke neprevidive okolnosti i ja nervozan...
nije mi dugo trebalo da shvatim da iuz najbolju volju i trud ne možeš na sve utjecati i prilagoditi sve sebi...počeo sam drugačije razmišljati, neke stvari prepustiti vlastitom toku i sad mi je stvarno dobro...

- 11:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 26.01.2007.

prijatelji

ovih dana sam ponovo shvatil da imam prave prijatelje i da ekipa u kojoj sam zadnjih 15 godina funkcionira bolje od bilo kakve obitelji...
znal sam to i ranije ali sad sam se fakat uvjeril da nam ni najgore situacije u životu nisu nepremostive i da se znamo prilagoditi i najvećim emotivnim šokovima koji su nas počeli pogađati.
nemam snage ni volje dalje pisati, mislim da sam u dvije rečenice rekel sve

- 17:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.11.2006.

pušiona

ekipa iz firme igra neku malonogomenu ligu. jučer je bilo 2. kolo...opet smo izgubili. ali, tu nije problem, dapače.
ne imajući pojma o karakteru lige ubacio sam se u ekipu i jučer prijavio u sastav. prateći utakmicu prije nas skužil sam da je u pitanju poluprofesionaln pristup, ekipe dovode neke dečke iz jakih liga, igra se na nož, ima prljavih startova, lete laktovi...
pogođen situacijom i činjenicom da sam tijekom zagrijavanja malo ozljedil (napucaval na gol iz sve snage) gležanj odlučil sam prosjediti na klupi. nije bilo tak ni loše, malo sam koordiniral dečke, malo naslikaval okolo a poslje sam celi dan svima sral kak sam bil na nogometu.
pošto smo to izgubili drugu za redom dali smo si cilj osvajanja 15 mjesta od ukupno 16. za prvi puta i za ovaj nivo pripremljenosti zadovoljavajući cilj.
a ak izgubimo i sljedeću onda ću počet sumnjat u situaciju

- 12:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 19.08.2006.

autoput

život mi ovisi o poslu, posao o putovanju, putovanje o autu i cestama i kad sve posložim u razuman niz shvatim da sam ovisan o autoputevima i ostalim cestama manje ili veće važnosti .
ima ih svakakvih, od lijepih, širokih i praznih do uskih, zakrčenih prometom i ružnih i dosadnih...
brojim ih svakodnevno i godišnje izbrojim otprilike 70.000 km...
putovanja su najčešće rutinska, rijetko kada se pripremam detaljinije za neki put proučavajući karte i tražeći dodatne informacije. ali pratim utjecaje turističke sezone, vremenskih prilika, stanje na cestama...slušam na hr2 izvještaje iz haka i brojim, procjenjujem...
drugi mi se čude i misle da nisam točan ali uvijek im ispričam kak smo nekad davno zdravko g. i ja putovali u umag preko slovenije i došavši na breganu ko zadnji kreteni upali u kolonu i čekali 4 sata a samo zato kaj zdravkec voli slušati narodni radio, jebo ga narodni radio....da smo slušali hr2 čuli bi za sranje na bregani i preko rijeke došli u istru...
no, u zadnje vrijeme uočavam jednu stvar, možda malo i pretjerujem, netočni su, neinformativni, neprecizni...nije bitno, znam alternative, skrenem na vrijeme, ne čekam zadnji trenutak da se napuni lučko ili stvori kolona pred sv. rokom....
na dan kad je bila nesreća u tunelu ledenik, u kojoj je nažalost bilo četvero poginulih, vraćao sam se iz splita. akceptirao sam situaciju i namjeravao izaći na benkovac i po d1 se uputiti doma...prije izlaza benkovac prometna nesreća, auto mađarskih tablica okrenut na krovu ležao je naslonjen na zaštitnu ogradu s desne strane...izgledalo je jako grozno, hitna je bila već tamo, policija također. izašao sam sa a1 i pažljivo slušao izvješća haka...ni u jednom ni riječi o nesreći, nikakvo upozorenje da se uspori na tom djelu autoputa...bio sam ljut, jako ljut....što da je netko u punoj brzini naletio na auto i hitnu...ne želim ni pretpostavljati...
zato stalno kad vozim i kad mimoilazim sporija vozila razmišljam o vozačima u njima i pokušavam pretpostaviti kako će reagirati. razmišljam da li uopće gledaju u retrovizor i prate li što se događa iza njih, razmišljam da li će trznuti ako prođem preblizu ili ako potrubim....razmišljam u koliko sati su se ustali ti vozači u nekom tamo slovačkom zvolenu ili poljskom krakowu? da li ću razjebati slovenca zato što sam mu poblicao kad je zatvorio preticajnu traku...o svemu tome razmišljam i potiho želim da sezona prođe i da se ceste malo rasterete....i da ne čujem više onakve ružne vijesti i da ne gledam crnom vrećom pokrivena tijela na vrućem asfaltu. bitte nicht rasen!

- 16:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.07.2006.

besni pes

...ne još gore od toga...takav sam svaki put kad počnu godišnji odmori a ja ostajem raditi. ne volim neisplanirane godišnje. volim kad znam dan i datum odlaska i povratka. skoro da je tako bilo i sada. planirao sam 1.8. - 15.8. ali zbog nekih okolnosti i nekih osoba moram to prolongirat.
kad čovjek godinu dana živi za tih dva tjedna onda mu takva na provi pogled sitnica jako zasmeta. toliko da sve ostale stvari postaju nebitne, a sve ostale pizdarije dodatno opterećujuće.
hoću more, hoću mir, tišinu, hlad, knjigu, novine, šum valova, lijepo vrijeme....
samo to
samo to

- 11:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2006.

emotivno-interesno kladioničarstvo

ne volim se kladiti. zapravo, zamrzio sam kladionicu i klađenje zbog uzastopnih sitnih neuspjeha...
a počelo je tako bajno i divno sa velikim oduševljenjem. kao klinac sam znao u novinama pročitati kako je neki englez dobio tisuću hiljada funti kladeći se na tronogog konja, kako je australac na utrki pasa pobrao lovu...i priželjikivao sam dan kad će na našim prostorima biti moguće takvo, rekli bi normalno, klađenje...
jer, do pojave prvih pravih kladionica postojala je samo sportska prognoza i bila je totalno bezvezna, mogao si imati 13.sticu ali ako je i ostalih 50.000 igrača pogodilo sve parove dobio si siću za uplatu sljedećeg kola...
i tada odjednom evo ih....psk, favorit, sporttip, stanleybet....i krenuo ja tu i tamo u sporttip i piknuo po 10, 20kn na neke "realne" kombinacije...no, ništa, nula, zero, pad....
razočarao se i tri godine nisam se ni jednom okladio...da bi muka bila veća svi oko mene su se kladili i sporadično dobivali...rekoh, jebe mi se, boli me racku, ja više neću...
ali, ne lezi vraže (ne znam zakaj se tak veli ali se veli), počelo je ovo svjetsko prvenstvo...
pripreme za moj odlazak u njemačku trajale su cjele kvalifikacije i bil sam sto posto ziher da ću godišnji provesti u dojčland. no tada se situacija komplicira, nemreš kupiti kartu na normalno, moraš ići u bubanj pa te izvlače, pa ovo pa ono, pa sponzori, pa traži veze...lud ponekad jesam ali glup nisam i odlučih - sve ili ništa....zovem malog susjeda u berlin, veli ne može kupiti kartu, probat će ponovo...probao i ništa...tada pada odluka...
računao sam i skupljao lovu za odlazak gore i cifra na koju sam računao bila je cca 300 eur po tekmi....dao bih sve za pobjedu naše repke i tak sam odlučil svaku njenu pobjedu proslaviti sa guštom...a gušt znači navijati cjelu tekmu, dobro se zajebavat sa ekipom, piti, plaćati runde, ići nekaj klopati prije poslje i za vrijeme tekme...i to ti dođe nekih 100-150 eur po tekmi....
ali, to počinje raditi prljava logika...što ako izgubimo, kakva je onda satisfakcija...što ako se u grupi ne plasiramo u osminu finala....i tada odlučim...
kladit ću se kontra domovine i to svaki put po stotku pa ako već i nedajbože izgubimo da bar nekaj love ostane...to će mi ublažiti tugu, za razliku ću si kupiti nekaj bezveznog kaj me veseli (pračku, nove gume za bicikl, novi gibbonijev cd, 512 Mb rama...)
sa stajališta pravog navijača to je totalno kretenski potez i njime gubim svaki emotivni kontakt sa stvarnošću navijanja...ali jebemumišamaloga bar s druge strane ostat će mi neko drugo zadovoljstvo......
gibam uplatit...

- 09:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.05.2006.

ne dobro

sve što poželim, u merkuru ja ostvarim....
sve što sam si želio bilo je zabezveze. toliko sam nezadovoljan rezultatima svog mini godišnjeg odmora da od razočaranja samo cvilim i plačem.... nisam se odmoril dobro, zapravo nikak... svako jutro ustajal sam u 6 kad je ona išla na posao, otpratio sam ju pa po zadacima koji su većinom bili vezani uz izgradnju kuće i uređenje okoliša.
glupi poslovi koje ne možeš sam odraditi i zbog kojih trebaš čekati pogodne atmosferske prilike. da bi posadil travu nesme biti suho, mora bar pol dana napadati kiše...a onda kad je počela padala je četiri dana uzastopce....zakurac sam potrošil ta 4 dana jer nit mi se kamo išlo a niti sam spontano otišao...
i kak da se riješim tog nezadovoljstva??? da odem šetat, pit, zajebavat se...nemam volje ni vremena...gledam ovih dana komplet speciala only fools and horses i to me malo navečer oraspoloži...hvata me onaj ljenčarski umor....umoriš se od neaktivnosti...
navečer kad zatvorim vrata stana ko kreten legnem pred telku.....onda si još idiotski na teletekstu izaberem kaj ću gledati pa to pazim da ne propustim....
nabavil sam kućnog ljubimca, nekog šarenog papagaja....mlad je i lud, ne da se u ruke...puštam ga povremeno da proleti po stanu i onda se nagledam čudesa...ne zna baš najbolje koordinirati pokrete krila pa se zabija u zidove...ali obožava zavjese....zabije se u zavjesu i onda visi naglavačke....ali najači je kad se spizdi u zid pa odmah poslje toga poleti...ne zna gdje je i sav sjeban traži ravnu površinu sa prizemljenje...
ajd, da njega nemam i malo brige bil bi ama baš skroz ukrcu.
za 7 dana idem doma...jedva čekam vidjet dragu...
pere me nostalgija
to je ne dobro

- 10:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.04.2006.

odmor iliti regeneracija organizma


planiram sljedeći tjedan uzeti pet dana godišnjeg i to malo povezati sa prvim svibnjem. ono kaj me muči je da se ne znam odmarati i već unaprijed znam da ću sjebati te dane nekim isprekidanim obavezama.
stalno ću biti u pokretu, u autu, juriti simo-tamo i na kraju kad se vratim raditi bit ću opet nadrkan, živčan i sav nikakav bezvezan.
a htel bi sve, par dana iti v gorice, prepelati se do varaždina i mađarije, kupiti badastoće razne, htel bi piti kavu s frendicama i pivu i gemište s pajdašima, htel bi da je sve napravljeno i da ne moram ništ jako fizički se naprezati, htel bi malo mira za sebe, htel bi da ne idem v firmu glet kaj ovi delaju kaj nisu na godišnjem, htel bi da me ne zovu na mobitel za sakojačku bedastoču, htel bi da bum zdrav i da je slinim ak se malo denem v kratke rukave (to mi se navek dogodi), htel bi iti glet baku i pomoć joj nekaj, htel bi se prešpancirati po šumi ak se je zazelenela, htel bi se s igrati s pesom po dvoru, htel bi da me policija ne zaustavlja, htel bi se sprepelati na apencu, htel bi...
e, kad bi bar pol toga napravil bil bi kaj novi....

- 09:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.03.2006.

fakultet, krv, tuga



gledam ja jučer najslabiju kariku. skupila se šarena ekipa kao i svaki dan. carinik, učitelj, učiteljica, dvije studentice, student....

i veli joža, student iz zagreba, nakon kaj ga je voditeljica ispreskakivala sa podpitanjima, da ima 150 kn džeparca tjedno. davno sam studiral, prošlo je godina ali sam se s velikom tugom sjetil jedne priče, na koju me podsjetilo pitanje s odgovorom „krvna plazma“.

ta dragocjena ljudska tekučina je ponekad nekim mojim poznanicima i poznanicama predstavljala izvor prihoda u teškim studentskim danima. dečki su obično zapili svoju tjednu lovu već u utorak, ko je do petka izdržal kn bil je maher. nasreću, mojoj ekipi starci su mogli omogućiti relativno pristojan studij, nismo morali raditi preko student servisa, ali nam i nisu davali lovu s kojom bi se mogli kurčiti i preseravati. davali su ono, taman.

i tak, jedan četvrtak, napili se kod mene, počeli se zajebavat sa svim i svačim, seremo trekeljamo i počne tračanje...
dva frenda, cimeri, započnu storiju o njihovoj cimerici (imala je svoju sobu, svoj mali svijet i mrzila je njihovu neurednost) koja nam je većini bila draga i simpatična a (u to vrijeme) i slobodna. neki od nas već su ranije bacili oko na nju ali bila je kulerica, nije padala na svoju generaciju nepredvidive budućnosti.
nakon spike o njenoj ljepoti, gracioznosti, finoći kaže h. kako ona daje krv za lovu. ma, reko, nemoj srat, kakvu krv. i uključe se dvojica u pojašnjavanje situacije. ne daje se krv kao kod dobrovoljnog davanja (tri deci, poslje dobiš kobasice i crnjak) nego te priljuče na neki aparat koji izdvaja krvnu plazmu a ostatak vraća u organizam. to traje nekih pola sata i plaćalo se (ak se dobro sjećam) 100kn. navodno, to se moglo raditi svaka tri tjedna, i ta je cura redovito posječivala ustanovu u kojoj su to izvodili.

danas kad razmišljam o tome baš se usrano osjećam. u biti, tužan sam kaj sam se toga i sjetil ali tko može kontrolirati tok svojih misli...
da li je tih 100 kn mogla nadoknaditi na neki drugi način? da li joj je taj novac bo toliko nužan? nikad nije bila prezahtjevna, nije se drogirala niti izlazila previše, oblačila se normalno i jednostavno....da li je imala stvarno male prihode? nisu joj dali stipendiju? nije mogla dobiti dom? ne znam.
kaže se da prostitutke prodaju svoje tijelo. nikad mi se ta konstatacija nije sviđala, više sam bio mišljenja da prodaju svoje vrijeme....
ona je prodavala svoje tijelo.

- 08:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2006.

novo, novo, novo vrijeme...

...drugo poluvrijeme, nosi sa sobom nove radne zadatke - povukao je na kraju svog izlaganja. (buldožer, novo vrijeme, prije pojave turbofolka)

novi radni zadaci u novoj radnoj sredini u novoj zemlji u novom gradu u kojem živim u novom iznajmljenom stanu. upoznajem nove ljude, vozim se nekim novim putevima u novom službenom automobilu kojeg muče novi tehnički problemi. nova poznanstva i nova prijateljstva garancija su da će mi narednih nekoliko (nadam se 3 - 4) godina proteći u dobrom raspoloženju i uspješnom poslu.
privatni život opet je nažalost pomaknut u plan b. nastojim ga što bolje povezati sa poslovnim i zasada mi to uspjeva. ona se konstantno žali ali ne očajava i ne histerizira kao ranije. shvaća ogromnu obavezu koju smo si stavili na vrat izgradnjom vlastitog doma za našu buduću obitelj. želim da ove godine i postanemo obitelj nakon toliko godina zajedničkog druženja i života.
teško mi je jer neću moći biti šablonski otac i suprug ali to je faking oportunitetni trošak biznis karijere.

sve najbolje u novoj želim samome sebi pa onda i svima drugima.

- 08:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.11.2005.

idem na jug

nakon skoro tri godine (fali mjesec dana) rada u ovom prljavom gradu lepih žena i jebenog tempa odlazim na jug. do sada sam imao 400 km do doma, od utorka povećavam tu udaljenost za duplo i još 20% gore. terminski ono kaj mi je do sada bilo u 4 sata postaje 11 kaj znači da ću duplo manje dolazit doma.
nekakav sam sjeban zadnjih par dana ali to ne pokazujem. nek si misle da ih sve ignoriram, nek me ne vole više ali ja neću pokazati da mi je žao kaj odlazim.
večeras za sve priređujem večericu u jednom restoranu melankoličnog ozračja i htel bi da im i ta večera i ja ostanemo u dugom sjećanju. znam da skupljaju lovu da mi se oduže za sve i da mi poklon bude sjećanje na dobru radnu ekipu i drage prijatelje. sve bi ih otišel pitati po koliko skupljaju pa da se pridružim. to bi shvatili kao zajebanciju ali bi ih možda malo i šokiral.
baš me zanima kak bu to sve prešlo.
nestajem

- 13:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.09.2005.

idemo na sjever

komentari i razgovori na temu milićeve dokumentarne serije još se nisu stišali. krenuo je dobro za početak pa je onda zapizdio visoko gore u hladne krajeve. hladne krajeve hladnih ljudi. svi su fascinirani ljepotama finske, švedskim standardom i ljepoticama, norveškim fjordovima a s druge strane začuđeni njihovim pristupom životu.
čudimo se kak to oni svojoj djeci ne poklanjaju skupe poklone, kak im ne daju aute neg se klinci furaju javnim prijevozom i biciklima, kak ih zapravo školuje država....i ne možemo si pojmiti zašto je to tako. malo sam razmišljajući o tim simpatičnim narodima tražio korjene njihovog socijalnog ponašanja u protestantizmu koji prakticiraju kao dominantnu vjeru i nečem što literatura naziva zapadnom racionalnošću. njihov odgoj već stoljećima naglašava da su pojedinci stup društva a ne obitelji (kao kod katolika i pravoslavnih). naglašena borba pojedinca za što bolji status u društvu neumitno ima za posljedice uništavanje kompromisa. u usmjerenosti prema cilju sredstva se ne biraju ali ih država kao izrazit korektivni faktor snažno ograničava. tipično ponašanje roditelja jest da djecu kad postanu punoljetni prepuštaju na brigu samim sebi i državi.
nije mi bilo jasno da li tu uopće postoji roditeljska ljubav ili oni djecu imaju iz zahvalnosti prema državi koja im je samima omogućila da pristojno rade i zarada, da ista ta djeca "nastave" državu i naciju???!! ne mogu s druge strane dokučiti i stav da djeca koja postanu kasnije odrasli više ne brinu o svojim roditeljima nego sve prepuštaju opet državi. domovi umirovljenika, bolnice, njegovatelji....sve to država omogućava.
nije mi jasna ta bešćutnost, npr. roditelj ti je nemoćan, star ali ti si siguran da je stalno u dobrim rukama i da ima ful brigu i njegu pa ne moraš dolaziti k njemu osim ponekad nedjeljom jednom mjesečno. a starog isto tak boli kurac kaj ti radiš, imaš li za jesti ili ne, jel te jebu ovi na faksu i da li karaš crnkinju ili neku auslenderku? nije mi jasno kak možeš a da ne razmišljaš o brigama i problemima svojih najbližih...
volio bih bar na dan se preseliti u glavu nekog šveda i shvatiti taj način života. pa ja dan danas ne mogu da se ne vidim sa svojima, da ne nazovem svaki drugi dan ili da oni mene ne nazovu, ne mogu da zajedno sa starim nekaj ne napravimo zajedno, pokosimo travu, odemo na tekmu...kak bi živjel da uopće ne razmišljam o njima i oni o meni?
ma nema veze sve to, dinamo bude prvak.

- 13:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.06.2005.

bio, vidio, razočarao se.....


..na koncertu bijelog dugmeta. jako sam se razočarao, skoro do bola. nisam mogao na zagrebački dio turneje ali zato sam nabavio kartu za beogradski. razlika u cijeni karte nije bila presudna već sticaj okolnosti. visoka razina očekivanja lagano je splasnula već 2 sata prije koncerta. pri dolasku na meeting point vidio sam kolone i kolone kako gmižu uz autoput u pravcu hipodroma. potom smo čekali kolegu iz novog sada koji je usput poveo i svoju frendicu koja nije imala kartu i tu je bio već vrhunac sreće...
kalkuliranje, da li bolje odmah krenuti pješke ili taxijem - odlučili se za taxi jer je ona trebala kod nekog četvrtog lika uzeti kartu. prvo taksist neće voziti na banovo brdo jer nema šeme da se probije do tamo pa ga nagovaramo za varijantu kroz grad. pristaje, vozimo se relativno dobro, dolazimo na dedinje i odande se spuštamo pješke na hipodrom. lagana šetnjica nizbrdo, jedno usputno pišanje u parku (skoro svaki grm je bio zauzet) i dolazak na mjest gdje nas je čekal taj njezin lik sa kartom. odmah za dobrodošlicu je opsoval dve tri sočne i trekeljal nekaj o čekanju a mene je bolel racku jer ga ne poznam a i me boli ko je i kaj je.
ulazak na hipodrom, masa ljudi, nismo se mogli odlučiti gdje da se pozicioniramo sve dok nismo shvatili da ništ i ama baš ništ ne čujemo. krenemo prema napred, ova i njeh nekaj seru, ma ko vas i mi polako kroz rulju prema bini. sve dok jednog trenutka više nije bilo napred. tu se ukopali, slušaom onog jadnog tifu, nemre pjevat, izgubil je glas...pričamo ko da sjedimo za stolom, uopće ne treba dovikivati se. ali pizdarija nastaje kad počnje alen, rulja skače, diže se prašina (pijesak hipodroma) i uz vjetar koji puše u pravcu bine ne samo da slabo čujemo nego se i nagutavamo prašine.
nemamo kaj za pit, nismo hteli unositi jer je bilo zabranjeno (kao) i tu nastaje panika. da li ići po cugu ili ne, da li trpit....
frend vidi lika sa dve curke ispred nas i skuži kak imaju dve pive a uopće ne cugaju. lagano ih zamoli a ova mu još lakše da flašicu. bratski podjelimo, malo speremo grla trpimo dalje šumove sa pozornice...familija s dvoje klinaca pored nas pjeva tak da nam nije bed kaj ne čujemo bebeka...
lik ispred nas odlazi, cure se krenu upoznavat (mi papci boli nas kurac), njih dvije iz sarajeva, mi hrvati, pa malo ovo malo ono, jedna zubarka jedna trgovac...i eto ti kraj koncerta.
izlaz je bio gdje i ulaz, masa od 200.000 ljudi nahrupila, koma. peške do auta i doma....
jebo bregu, jebo dugme. jedino kaj valja bila je ta zubarka....

- 13:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se