komentari i razgovori na temu milićeve dokumentarne serije još se nisu stišali. krenuo je dobro za početak pa je onda zapizdio visoko gore u hladne krajeve. hladne krajeve hladnih ljudi. svi su fascinirani ljepotama finske, švedskim standardom i ljepoticama, norveškim fjordovima a s druge strane začuđeni njihovim pristupom životu.
čudimo se kak to oni svojoj djeci ne poklanjaju skupe poklone, kak im ne daju aute neg se klinci furaju javnim prijevozom i biciklima, kak ih zapravo školuje država....i ne možemo si pojmiti zašto je to tako. malo sam razmišljajući o tim simpatičnim narodima tražio korjene njihovog socijalnog ponašanja u protestantizmu koji prakticiraju kao dominantnu vjeru i nečem što literatura naziva zapadnom racionalnošću. njihov odgoj već stoljećima naglašava da su pojedinci stup društva a ne obitelji (kao kod katolika i pravoslavnih). naglašena borba pojedinca za što bolji status u društvu neumitno ima za posljedice uništavanje kompromisa. u usmjerenosti prema cilju sredstva se ne biraju ali ih država kao izrazit korektivni faktor snažno ograničava. tipično ponašanje roditelja jest da djecu kad postanu punoljetni prepuštaju na brigu samim sebi i državi.
nije mi bilo jasno da li tu uopće postoji roditeljska ljubav ili oni djecu imaju iz zahvalnosti prema državi koja im je samima omogućila da pristojno rade i zarada, da ista ta djeca "nastave" državu i naciju???!! ne mogu s druge strane dokučiti i stav da djeca koja postanu kasnije odrasli više ne brinu o svojim roditeljima nego sve prepuštaju opet državi. domovi umirovljenika, bolnice, njegovatelji....sve to država omogućava.
nije mi jasna ta bešćutnost, npr. roditelj ti je nemoćan, star ali ti si siguran da je stalno u dobrim rukama i da ima ful brigu i njegu pa ne moraš dolaziti k njemu osim ponekad nedjeljom jednom mjesečno. a starog isto tak boli kurac kaj ti radiš, imaš li za jesti ili ne, jel te jebu ovi na faksu i da li karaš crnkinju ili neku auslenderku? nije mi jasno kak možeš a da ne razmišljaš o brigama i problemima svojih najbližih...
volio bih bar na dan se preseliti u glavu nekog šveda i shvatiti taj način života. pa ja dan danas ne mogu da se ne vidim sa svojima, da ne nazovem svaki drugi dan ili da oni mene ne nazovu, ne mogu da zajedno sa starim nekaj ne napravimo zajedno, pokosimo travu, odemo na tekmu...kak bi živjel da uopće ne razmišljam o njima i oni o meni?
ma nema veze sve to, dinamo bude prvak.
Post je objavljen 26.09.2005. u 13:03 sati.