Patologija

Uvijek sam razmišljala o sebi kao o jednoj zreloj ok osobi, svjesnoj svojih mana i vrlina, razumnoj, ali i emotivnoj.

Sve u svemu uvijek sam mislila da sam ja jedan ok lik.

I nisam ja loša. Nisam zla, nisam manipulativna, kako me je okarakterizirao T1. Imam odličnu sposobnost saslušavanja čovjeka, dobro znam razložiti problem neki i ljudi se generalno osjećaju bolje nakon razgovora samnom.

No, istina je da ja imam 32 godine i da su mi veze prilično turbulentne, barem su do sada bile. Nisam očito u stanju realizirati kvalitetan i postojan odnos.

Danas sam zahvaljujući dugogodišnjem bliskom prijatelju uspjela nakon uvidjeti koji je jedan od mojih većih problema. Godinama se on već provlačio kroz moj život i vrlo jasno me gledao u oči, no ja sam ga vrlo uspješno izbjegavala vidjeti. Razni su mehanizmi izbjegavanja nečega što ne želite vidjeti. Najjači mehanizam je prebacivanje krivnje i odgovornosti na druge.

Moj možda i najveći saboter svih odnosa je opsesivno patološka potreba za pažnjom. Dugo se nisam mogla suočiti s tim problemom, no onda mi je prije možda 2 mjeseca dečko s kojim sam bila u stravično turbulentnom odnosu i s kojim sam na njegovo i svoje čuđenje, kao i na čuđenje cjelokupne naše okoline ostala stvarno dobar prijatelj rekao: "Ja konstantno osjećam pritisak od tebe. Ti ništa ne radiš, niti išta tražiš od mene.. al to je prisutno. ja osjećam taj pritisak kako me guši, kao da nešto od mene želiš, a to je meni sve previše i ja nemam onda zraka"

Tada sam ga donekle čula.. al nije mi to očito bilo dovoljno.. trebalo mi se to još jednom desiti u manjoj mjeri.. al ipak, ne bih li u potpunosti pogledala tom svom demonu u oči.

Danas sam razgovarala sa Z-om, koji mi je rekao istu stvar samo drugim riječima:"Istina je da ponekad nemam sluha za tebe, al to je vjerojatno neki moj obrambeni mehanizam, ne znam točno protiv čega, alosjećam neki pritisak..."

Tada sam se prisjetila i prijateljeve izjave... Zaista imam patološku potrebu za pažnjom. Jasno mi je da svi imamo potrebu za pažnjom, al sumnjam da svi guše svoje partnere uslijed te potrebe.. Da li bi nam partner uopće trebao zadovoljiti tu potrebu, nekako mislim da je to besmisleno....Što uopće napraviti kada uvidimo da imamo tu potrebu....što napraviti uopće sada kada vidim gdje je problem...? Iskreno nemam pojma.

Čitala sam nedavno Echart Tolle "Moć sadašnjeg trenutka"

Kaže slijedeće:"Kada ste nezadovoljni svojom životnom situacijom, postoje tri stvari koje možete napraviti: 1. Promijenite situaciju, 2. Maknite se iz situacije, 3. Ako se nikako ne možte maknuti iz situacije, niti ju promijenite, onda ju prihvatite u potpunosti"

Prihvatiti sebe kao biće koje postjeduje patološki opsesivnu potrebu za pažnjom.... Hm.. a što drugo.. prihvatiti.... prihvatiti sebe u potpunosti onakvu kakva jesam sa svim svojim manama? Hm... bit će teško.. ovoje prvi korak.