snaga života

12.12.2009., subota

PRAVO BOGATSTVO

Neki siromašni seljak trčeći dođe svetom čovjeku koji se odmarao pod drvetom. - Kamen! Kamen! Daj mi dragi kamen! - Kakav kamen? - upita sveti čovjek. - Noćas sam sanjao da ću pronaći čovjeka koji će mi dati dragi kamen koji će me učiniti bogatim zauvijek - odgovori seljak. Sveti čovjek posegne za svojom torbom, poče kopati po njoj te nakon nekog vremena izvadi kamen. - Misliš ovaj - reče on i dade ga seljaku. - Pronašao sam ga na putu prije par godina. Naravno da ću ti ga dati. Seljak pogleda kamen u čudu. Bio je to dijamant, vjerojatno najveći na cijelom svijetu, uze ga i ode. Tu ju noć seljak probdjeo u krevetu ne mogavši zaspati. Sljedećeg dana oko podneva otiđe on ponovno svetom čovjeku. - Daj mi to što ti je omogućilo da se odrekneš dijamanta tako lako! - uzviknu seljak. priča s istoka

- 20:23 - Komentari (27) - Isprintaj - #

08.12.2009., utorak

Sve znam iz vrtića...

Sve što treba da znam o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta. A evo što sam tamo naučio: Sve podijeli s drugima. Igraj pošteno. Ne tuci ljude. Svaku stvar vrati gdje si je našao. Počisti za sobom. Ne uzimaj što nije tvoje. Kad nekog povrijediš, ispričaj se. Peri ruke prije jela. Pusti vodu u zahod. Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi. Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo. Svakog poslijepodneva odspavaj. Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svog druga. Ne zaboravi da čudo postoji. Sjeti se one sjemenke u plastičnoj čašici: korijen je krenuo u dubinu, stapka u visinu, nitko ne zna zašto i kako, ali tako je sa svima nama. Sve što treba da znate sadržano je negdje u ovom popisu. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život. Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teške i odrasle i zvučne riječi, primijenite na život svoje obitelji, posao, državnu politiku, svijet u kojem živimo - i vidjet ćete da će pravilo ostati jasno, točno i čvrsto. Pomislite, koliko bi bolji bio naš svijet kad bismo svi - sav svijet - oko tri popodne pojeli malo keksa i napili se mlijeka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve države pridržavale pravila da svaku stvar vrate onamo gdje su je našle i da počiste nered za sobom. (Robert Fulgum: Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću)

- 17:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.12.2009., petak

...sat sreće...

Jednom sam duže vrijeme živjela u Kini. U proljeće sam došla u Shanghai, gdje je vrućina bila ubitačna. Kanali su udarali do neba, a u zraku se osjećao ustajali miris sojinog ulja. Nisam se mogla priviknuti na takve uvjete života. Pored nebodera ležale su kolibe od blata pred kojima su se u prljavštini igrala djeca. Noću su cvrčci cvrčali i nisu mi dali spavati U jesen je došao tajfun i kiša je lijevala tako da je izgjedalo kao da je pred prozorom stakleni zid. Osjećala sam nostalgiju za Europom. Ovdje nije bilo nikoga s kime bih mogla biti bliska i tko bi se brinuo o meni. Osjećala sam se sasvim izgubljeno u moru stranih, žutih lica. Došao je Božić. Stanovala sam kod Europljana koji su imali kinesku poslugu. Najvažniji među njima bio je glavni kuhar Ta Tse Fu. On je govorio njemački i bio mi je prevoditelj kod poslužitelja koji se brinuo za sobe, za kuhinju, kod posluge za rublje i sve ostale posluge u kući. Na Badnje veče sjedila sam uplakana u sobi. Došao je Ta Tse Fu i predao mi poklon. Bio je to bakreni kineski novčić s rupico u sredini kroz koju su bile provučene spletene vunene niti. «To je vrlo stari novčić», rekao je kuhar svečano, a vunene niti pripadaju također tebi. Ove niti su poklon od mene i moje supruge, od poslužitelja u sobama i njegove sestre, od roditelja i od braće poslužitelja u kuhinji i svih ostalih.» Zahvalila sam se. Bio je to neobičan poklon, neobičniji nego što sam u prvi mah mislila. Pokazala sam poklon svom poznaniku koji je godinama živio u Kini. On mi je objasnio značenje tog neobičnog poklona. SVAKA VUNENA NIT PREDSTAVLJALA JE JEDAN SAT SREĆE. Kuhar je otišao svojim prijateljima i upitao ih: »Želiš li od svoje sreće koja ti je u životu određena, pokloniti jedan sat sreće?». Svi poslužitelji i njihovi rođaci namijenili su ga meni, nepoznatoj Europljanki, svaki po jednu vunenu nit, jedan sat svoje vlastite sreće. Za njih je to bila velika žrtva. Iako su bili spremni pokloniti sat svoje sreće nije bilo u njihovoj moći da odrede koji će to sat iz njihovog života biti. Sudbina će odrediti jesu li podarili sat sreće u kojem bi im bogati rođak ostavio veliko bogatstvo ili će to biti jedan od mnogih satova u kojima bi sretni sjedili uz čašicu rakije od riže, ili možda poklanjaju sat sreće u kojem bi ih pregazio automobil da vozač nije na vrijeme uspio zakočiti i stati ili pak sat u koje bi se mlada djevojka trebala udati. Naslijepo, ali ipak otvorenih očiju poklonili su meni, strankinji, dio svog života. Nikada više nisam dobila božićni poklon koji bi se mogao usporediti s ovim. Od toga dana osjećala sam se u Kini kao kod kuće. Novčić sa šarenom vunenom pletenicom pratio me godinama. Sada ga više nemam.... Davno u Shanghaiju upoznala sam nekoga kome je bilo teže nego meni. Tada sam uzela jednu nit, povezala s drugim nitima i novčić dalje predala............ meni nepoznata autorica

- 20:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #