snaga života

23.09.2009., srijeda

Profesor i lađar

Jednoga dana jedan od najvećih sveučilišnih profesora, kandidat za Nobelovu nagradu i poznati svjetski znanstvenik, dođe na obalu nekoga jezera. Zamoli lađara da ga u svojoj lađici provoza po jezeru. Kad su dobrano odmakli od obale, profesor počne ispitivati lađara: Poznaješ li povijest? Ne. Četvrtina tvoga života je izgubljena. Poznaješ li astronomiju? Ne. Izgubljene su dvije četvrtine tvoga života. Poznaješ li filozofiju? Ne. Pa ti si izgubio tri četvrtine života! Odjednom se podiže silna oluja. Lađica se na sredini jezera zanjihala kao orahova ljuska. Vičući iz svega glasa nasuprot zaglušujućem šumu vjetra, lađar se obrati profesoru: Znate li plivati? Ne - odgovori profesor. Onda ste izgubili cijeli život! Ne gubi iz vida ono najbitnije!

- 20:16 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.09.2009., nedjelja

Mojim prijateljima...

Kada bih mogao…, darovao bih ti dvorac i dijelio bih s tobom njegovu ljepotu i veličanstvenost. Kada bih mogao…, darovao bih ti brdo koje bi mogao imati za svoje vlasništvo. Bilo bi to mjesto gdje bi mogao pronaći vedrinu, mjesto gdje bi mogao uživati u miru. Kada bih mogao…, uzeo bih sve tvoje poteškoće i bacio ih u more. No, sve je ovo nemoguće za mene. Ne mogu ti kupiti dvorac ili brdo, ne mogu te osloboditi od tvojih poteškoća. Zbog toga mi dopusti biti ono što mogu: prijatelj, koji je uvijek uz tebe kada si u potrebi.

- 17:26 - Komentari (13) - Isprintaj - #

02.09.2009., srijeda

Kako smo preživjeli...

Ako si bio/la dijete za vrijeme 70, 80-tih ( kao ja…)... Kako si preživio/la ??? !!!!!!!!!!! Djeca su se vozila u autu bez sigurnosnih pojasa i airbag-ova. Putovati na zadnjem sjedalu bila je simpatična šetnja. Prava zabava. Još se sjećam... Naše zipke bile su obojane sjajnim bojama na bazi olova! Nisu postojali sigurnosni čepovi na bočicama lijekova, niti brave na ladicama ili vratima... Kad smo vozili bicikle, nismo imali ni kacigu, niti štitnike za laktove i koljena. Pila se voda iz špine u vrtu ili gdje bi je našli, sve dok više ne bi bili žedni. Nisu postojale boce s vodom za piće. Satima smo izrađivali aute i kariće od kutija, daski i cijevi, a oni sretniji koji su imali prijatelja s biciklom, uhvatili bi se odzada da ih vuče na vrh uzbrdice… , gdje bi se sjetili da nemaju kočnice!!! Nakon nekoliko padova našli bi rješenje problema, ... Zaustavljali bi se udarom u stablo ili zemlju. Eh da! U to vrijeme nije bilo puno prometa Izlazilo se van igrati pod jedinim uvjetom – vratiti se na ručak ili večeru... ili kada padne mrak. Išli smo u školu samo ujutro ili samo popodne, tj. u jednoj smjeni i vraćali se kući na ručak ili večeru usput kušajući svo voće koje bi našli uz put... Nismo imali mobitele... Tako nitko nije mogao znati gdje smo !!! !!! Nezamislivo !!! Padali smo, ranjavali se, lomili kosti, gubili zube, ali nikad nije bilo tužbi za ove incidente. Nitko nije bio kriv... Samo mi. Jelo se sve: kolači, kruh, čokolada, sladoled. Pili smo zašećerene sokove ali nismo imali problema s težinom, jer smo provodili dane trčeći i igrajući se.. Jedna Coca Cola dijelila se na četiri (kad bi je mogli kupiti i to je bila staklena boca od litre)... Pili smo svi iz iste boce i nitko nije zbog toga umro. Nismo imali Play Station-e, MP3-e, Nintendo 64, XBox-ove, video igrice, 99 TV kanala na kablovskoj, kućno kino, “surround” zvuk, prijenosnike, PC , “chat-sobe”, Internet, itd ... Imali smo umjesto toga: Prave PRIJATELJE !!! Izlazili smo ! Na biciklu ili pješke išli smo kod prijatelja, zvonili smo ili... Ulazili bi jednostavno bez zvona i išli bi se igrati... Tamo vani ! U ovom okrutnom svijetu ! Bez čuvara koje plaća tata! Igrali smo se klikera, skrivača, lovice, policajaca i lopova, graničara, nogomet, a ako neko nije bio izabran u tim za igru to nikad nije bila drama. Neki nisu bili dobri u školi, morali su jednostavno ponoviti godinu ako su je pali. Nitko nije išao psihologu niti pedagogu. Ponavljala se godina i svakom se davala druga prilika Imali smo slobodu uspjeha i neuspjeha. Odgovornosti... I naučili smo birati. Jesi li iz te generacije ? Ako jesi, potroši minutu na sjećanje i podsjeti na ovo prijatelje. Možda na tren zaborave užurbani život koji provode i ponovo postanu djeca kao nekad... Neki će sigurno reći : « Kad je to sve bilo ? !!! » Ma... Kad smo bili SRETNI sa tako malo ..... !!!

- 20:36 - Komentari (11) - Isprintaj - #