slovenka

Ne znam u kojem gradu ili selu živite. Ja sam u Splitu, dovoljno blizu centra da mi do njega treba 10 minuta autom, a opet dovoljno daleko da ne idem pješke…A bilo bi idealno, kad bi imala vremena, i kad vrijeme ne bi bilo novac…Uvijek kažem autobusom ću, stanica mi je gotovo ispod prozora i vozi me u najuži centar. Ali uvijek na kraju sebi nađem neko opravdanje zašto idem autom.


Jutros oko 10 sam morala Starijeg voditi ortodontu u centru gradu, u Staro rodilište. Za one koji nisu iz Splita,ta zgrada se nalazi tik uz Stari Hajdukov plac. I upravo na tom mjestu je moja malenkost, kao i mnogi prije, a bome i poslije, ugledali prvo svjetlo dana

Takđer za one koji ne znaju: u Splitu je parking vječiti problem, pogotvo u centru, pogotovo kroz jutro.

I tako kružim prvi, drugi…put ne bi li kojim slučajem našla kakvo slobodno mjesto i to još neplaćeno, pa to bi bio uspjeh! Ma kakvi! Ni parking mjesta na ulici po cijeni od 3 Kn, ni za lijek…Pokušavam ući na parking kod Opskrbnog (cijena 6 Kn sat), ali ne može se ni naprijed ni nazad, totalni krljkljanc.

Odustajem…i ponovo u krug…i gle,taman jedno auto izađe i ja se uguram nekako, jedva jedvice. Dijete svo ponosno (ne sviđa mi se ta prevelika ljubav prema automatima svih vrsta već u ovoj dobi!) izvadi kartu, i ajmo k zubaru.

Nakon pola sata vratimo se gotovo neobavljenog posla, ali jedan se auto parkirao nama iza guze, kao na kratko-i nestao!.

I čekamo i čekamo, ali dotični vozač se ne pojavljuje.

I motam lijevo i motam desno i smotam se sva, ali nekako na kraju uspijem izaći. Dobro kaže moj Zakoniti: e da mi je kamion pa pomesti sve ove što ih ovako po cesti ostavljaju.
Ali žao mi mog autića!

I dok se vozimo prema kući, sjetim se da trebam preuzeti nešto u jednom dućanu tik uz cestu. Ni tamo parkinga ni za lijek. I napravim upravo ono što je prethodnik napravio meni!
Uključim sva četiri i ostavim ga u traci za vožnju.

Istina je da je dijete ostalo unutra dežurati u slučaju da netko od već parkiranih mora vani i istina je da sam se vratila za pet minuta.

Ali istina je isto tako da sama radim ono što najviše mrzim.Nužda zakon mijenja

Na kraju dođemo do kuće (u blizini koje se nalazi jedan veliki poslovni centar), a tamo se u 11 sati ne može ni mrav ugurati. Poslijepodne kad firme ne rade, nije toliki problem.

I ajmo ponovo: prvi krug…drugi krug… i iz teće upali!

Da sam imalo racionalna osoba, izračunala bi da sam puno više vremena i novaca potrošila, nego da sam išla autobusom…Znam mnoge koji su pokušavajući uštedjeti 5 ili 10 kuna za parking, platitli pauka. Meni se to, srećom, nikada nije dogodilo.
Ne reci dvaput

Uvijek se na kraju negdje uguram, bilo plaćeno ili neplaćeno.Reći ćete zašto odmah ne odem na parking??? Sto puta sam ušla i ni naprijed ni nazad, i na kraju s njega izašla, jer mjesta bilo nije.

A da ne govorimo o tome ko će mi nadoknaditi živce koje sam izgubila??

Ne znam zaista što se to događa s parkingom prostorima u Splitu i ne samo u njemu??

Evo primjerice, ogroman parking ispred moje firme ili vrtića Milog djeteta, na kojima sam do prije par mjeseci mogla birati gdje ću se parkirati ujutro kad dođem u 7.45…Sad sam sretna kad se uguram bilo gdje.

Kako riješiti ovaj problem, ljudi moji?? Kakva su vaša iskustva??

Ponovo sam među živima!

Razlog tome su, pretpostavljate, moji nalazi.Stigli su, jučer, tri tjedna nakon operacije i potpuno su uredni.Mogla sam, doduše, povući veze, pa da mi budu i puno ranije, ali jednostavno nisam htjela, jedan dio mene nije to želio znati. Nadala sam se i vjerovala najboljem, ali uvijek me grizao crv sumnje.

Ja, čiji tvrdi san ne mogu poremetiti ni topovi,svaku noć sam se budila i razmišljala o tome šta će sa mnom biti. To je, jednostavno, bilo jače od mene
Svoju dragu ginekologinju sam sanjala svaku noć...umrla je od smija kad sam joj to jučer rekla.

Tako se, nakon četiri mjeseca agonije, od onog prvog telefonskog poziva koji mi je promijenio život,sve opet vraća u normalu. A načekala sam se i pregleda i nalaza, pa opet pregleda, pa opet nalaza, pa operacija, pa opet nalazi...

Sve je dobro što se dobro svrši

Kad sam jučer išla predignuti konačno otpusno pismo i pročitala ga, rasplakala sam se na licu mjesta.
-Šta Vam je, pa sve je u redu-govori mi medicinska sestra u kancelariji.
-Znam-ali su mi živci totalo pukli.

Izašla sam i plakala 15 minuta ko kišna godina, nikako se nisam mogla umiriti. Nakon toga sam poslala SMS svim dragim ljudima koji su se ovih mjeseci brinuli zajedno sa mnom.Svi odahnuli, skupa sa mnom.
Najprije sam, naravno, nazvala Zakonitog.Kad mi je čuo glas, prestravio se.
-Ma sve je u redu-kažem mu.
-Ti nisi normalna-on će-pa ne plači.

Ko da ja ne znam da nisam normalna. Ko da je to nešto novo

I kad sam izašla vani, život je opet bio lijep. Nebo je bilo plavije, sunce je jače sjalo,
prolaznici su bili bolji i ljepši, a meni je pao kamen sa srca od 20 kila. Čulo se jedno veliko:bang

Dragi moji blogeri, hvala i vama na podršci i komentarima koje ste mi slali u svim mojim postovima. Ma, mislila sam i na vas svo ovo vrijeme

Moram vam reći i slijedeće: idite na sistematske preglede, kad osjećate neke poteškoće ne čekajte da vam to kulminira, pa odete k liječniku. Sve boleštine je puno lakše otkloniti dok se nisu razmahale

Ženama svakako savjet : ne propustite papa test ni jednu godinu.

Da sam ja slučajno propustila svoj ovogodišnji (a lanjski je bio idealan), dogodine me sigurno ne bi čitali
A nije ni skupo ni bolno, zato poslušajte barem ovaj put

Ljubim vas, dragi moji.