slovenka

Danas sam, nakon dvotjednog izbivanja, bila prvi dan na poslu. Reći ćete mi da sam luda, pa tek što sam operirana!E, ali ne znate vi mene, a ni firmu u kojoj radim. Dakle, prvo i prvo dosadilo mi je ležati sedam dana u bolnici, iako sam se stvarno pridržavala svih uputa o mirovanju, a tako je bilo i odkad sam došla doma prošli ponedjeljak.Stalno sam bila u pidžami, na krevetu i oko njega, nešto malo oko lonaca i to je to.

Odgledala sam sve reprizne serije (Svi vole Raymonda-moja omiljena; Alo,alo, Seinfield..), pročitala "Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince" mladog bosanskog pisaca Emira Imamovića Pirke. Toplo je preporučam svima, ma pravi bosanski humor, iako sadržaj nije humorističan, provlači se od prve do zadnje stranice. Primjerice Selma (jedan od bitnih likova) kaže mužu:
-Ali, Zlatane, bona, pa dijete nam leži, nije mu dobro.
-Znam da nije. Njemu je odlično.
-Ali bolestan je, Zlatane…
-Jes, vala, boli ka kurac po vas dan….
I sve u tom stilu.Treba li reći da sam je pročitala u rekordnom roku???.

Nego, di sam ono stala???A, da. Pa nisam ja od tipova da mogu ležati i ne raditi ništa. Tri dana donekle,a nakon toga, ajme majko. Tako sam se ja već u subotu sredila ko žena i otišla na Rivu popiti kavu..A lipote….Nakon toga vani na ručak s familijom…E to je pravo mirovanje!

Tako sam odlučila ići na posao, niko me iz firme nije zvao, daleko od toga, stvarno su maksimalno fer i korektni, mogu biti na bolovanju koliko hoću. Ali, mi smo mala firma od 5-6 ljudi, atmosfera je stvarno dobra, a posla ima na pretek, i nije nimalo fizički, tako da straha nema.

Pa sam zaključila da se, odlazeći na posao, najprije ujutro uredim (doma samo zube operem i to je to!), s njima popijem prvu jutarnju kavicu, malo protresemo svjetske, domaće i lokalne novosti…što mi sasvim paše.

Radit ću ispočetka po nekoliko sati dnevno, koliko mi se bude dalo i dok mi ne dosadi.

Prva stvar jutros je bilo skidanje maila: ni manje ni više nego 426 poruka u dva tjedna! Dok sam sve to ispregledavala, pa više od 2/3 u škovace bacila!!!. Ma di baš mene nađu oni što prodaju viagru i druge čudotvorne lijekove, pa onda razne udruge, mogla bih po cijeli dan samo ispisivati on-line prijave, pa cjenici i informativni mailovi firmi s kojima uopće ne radimo.

Bilo je tu naravno i onih pravih poslovnih mailova, pa mi je tako jedan poslovni partner iz jedne velike firme na dan (a približno i u vrijeme operacije) poslao mail otprilike ovakvog sadržaja:
-Slovenko,
šta je s tobom?? To se ne radi tako, uopće ne poštuješ proceduru, mogla si me samo nazvati., sad ćemo sve morati stronirati.Mislio sam da to znaš!

Poslije su mu valjda objasnili di sam ja i da je neko poslao mail s mog accounta,pa se jedno slijedećih 5 mailova izvinjavao….Odmah smo se danas čuli, ma cviće će mi poslati i bombonjeru….Rekla sam mu da je isprika prihvaćena, ali da mi više paše janjetina…

A lipo je radit! Ma lipo je ponekad i ne radit, ali sve u svoje vrime!

Drugi razlog zašto radim je taj što su mi na taj način misli zaokupljene drugim stvarima, pa se čekanja nalaza (uh-još sedam dana) i ne sjetim, a doma mi je to stalno u primozgu!

I tako evo me u podne doma…Stariji se vratio s treninga prije dva sata, pa ravno na play station, krevet razbacan, oko njega sve neuredno, on još u odjeći s treninga,a škola u 13.30!

Na brzinu sam završila ručak i otpratila mog četvrtaša pogledom s balkona do autobusne stanice..
Jadničak mali (a jesam kenjkava, neka čeliči!), putuje autobusom (kako je bio u cjelodnevnom boravku prva tri razreda, ostao je i četvrti u toj školi koja nije u našem kvartu), jedva je uspio dignuti školsku torbu na leđa, užas jedan! Ma teška je ko sam vrag, a ima samo predsat i četiri sata.

I gledam ga, stoji na stanici s torbom na leđima, umjesto da sjedne (ima mjesta), zovem ga na mobitel (predaleko je da vičem, a ne bi me ni čuo od buke), a mobitel isključen. Pa šta ga onda nosi???.Nakon nekog vremena je i njemu sinulo, pa je skinuo torbu i stavio je na pod.

Još se tresem je li prešao drugo prometno raskršće kraj škole i je li u školu došao živi i zdrav.!

A o HNOS-u (oni koji imaju djecu mu školi znaju šta je to: hrvatski nacionalni obrazovni sustav) će me učiteljica čuti na prvom roditeljskom! Svaki drugi domaći je: rekla nam je da pogledamo na internetu?? Molim??? Pa šta bi bilo da dijete nema kompjuter, a znam da ga mnogi nemaju ?? I kakve će radne navike stvoriti.??' Umjesto da kažu: potražite u nekoj knjizi…čitajte, učite…A ne: nađite tekst hrvatske himne, nađite slike Zagreba, nađite ko su članovi Sabora…

A, iskreno rečeno, nije mi ni drago da on sam švrlja bespućima Interneta kad mene doma nema…Ipak mu je tek 10 godina!

Kakva je ova omladina, ma moglo bi mu past na pamet blog pisati, Bože me sačuvaj

Evo me! Doma sam! Živa i kad bi mogla reći zdrava, super bi bilo.Ali tome se nadam i k tome težim. Pogodili ste…opet čekam nalaze. Samo da mi za dva tjedna dođe nalaz biopsije tkiva koga su mi uzeli pri operaciji i da bude u redu….Ej, to bi stvarno bio kraj svim mojim mukama i čekanjima…Više od svega čekanje me ubija…
A ako ne bude dobar?? Ajme ne želim misliti o tome , niti svemu što me u tom slučaju čeka. Odbacit ću crne misli, jer vani je prekrasan sunčan dan…Želim da takav bude i u mojoj glavi.

Bit će da sam vam se već popela s bolnicom i doktorima na vrh glave. Ali, obzirom da sam jučer tek izašla o tome, evo…ma obećajem..bit će ovo zadnji post na tu temu! Može???
Postala sam ko penzići, samo o boleštinama.

Moram vam malo prenijeti moje utiske i doživljaje sa sedmodnevnog boravka u bolnici. Ušla sam u prošli ponedjeljak. Naravno, prethodno sam napravila sve moguće pretrage: krvnu sliku,urin,krvnu grupu, EKG i pregled anesteziologa koji je morao prekontrolirati sve nalaze i dati mi "zeleno svjetlo" za odlazak pod totalnu anesteziju. Pa se tako ispostavilo da mi fali željeza (dobro, to sam i prije znala), da mi crvena krvna slika nije baš bajna, da su mi neki parametri na tzv. jetrenim probama povišeni, kao što je ALT (obično ga imaju povišenog alkoholičari). Kažem doktoru: ajme, večer prije nego sam izvadila krv, popila sam jedan prošek! On zacenio od smijeha, ma nije to od jednog prošeka, draga moja.Poslije sam se sjetila da bi moglo biti od onih silnih tableta što sam ih uzimala tokom ljeta. U svakom slučaju, kad dođem sebi morat ću to iskontrolirati. Alkoholičarka nisam, ne brinite!

Spakirala ja svoju torbu, s lijepim seksi pidžamama, ali ne može! Samo bolnička.Sve one koje su rodile znaju kako one izgledaju: isprano roze ili isprano plave, konci vise na sve strane, tu i tamo neka rupa kao dizajnerski dodatak, i da obavezni logo: KBC i godina proizvodnje, npr. 2005. Čisto da se zna za koju je sezonu.

Prošla proceduru ulaska u bolnicu od ginekološke ambulante do centralnog prijema, oprostila se sa Zakonitim i Starijim, uz poneku riječ ohrabrenja (da ne bude zabune: ja njima, ne oni meni!), vidim da suzice samo što ne poteknu, i na odjel. U trokrevetnoj sobi sama (nakon sat vremena dobila cimericu), kažu mi sestre bolje vam je tako, da vas koja baba ne satare.
U ponedjeljak priprema za operaciju: dijeta, frizura (zna se koja-brazilka!), ponovno vađenje krvi i druge radosti.

U utorak operacija, kao treća sam na rasporedu, oko 11, ali to je okvirno, jer nikada se ne zna kad se nešto nepredviđeno može dogoditi na prethodnim operacijama ili uletiti kakav hitan slučaj.

To mi je jutro bilo najduže u životu. Do 11 kako-tako, a nakon toga svaka mi je minuta godina. Ipak, oko podne sestre dovezle kolica u sobu, skinula se skroz, one me prekrile bijelim lancunom, ma taman ko da ću na Lovrinac.
-Ma mogu hodati, ja ću sama.
-Ne dolazi u obzir, takva su pravila!
I tako doveli me do operacijskih sala, u hodniku na kolicima čekala još jedno pola ure dok su pripremili "moju" salu, tamo prvi put vidjela svoju dragu doktoricu koja će me operirati, inače doslovno zadnju u svojoj bolničkoj karijeri. Jer, ženi je to bilo posljednji radni dan u bolnici, prešla u privatne vode sutradan.

Ipak imam malo sriće!
Ležim u tom hodniku, a atmosfera stvarno kao u američkoj Hitnoj službi: prolaze kolica, zuje doktori, sestre i instrumentarke uz zelenim odorama, stalno neki muving. U to, čujem poznati glas:
-Ma Sandra (konspirativno ime, naravno), jeste li to Vi-pitam s kolica.

Dakle , Sandra je babica koja mi je inače prva susida na vikendici, sasvim slučajno (nisam je potezala za vezu), je potrefila raditi u rađaoni kad sam donosila na svijet Starijeg i Mlađeg, i sad na operaciji.
-Pa otkud Vi u operacijskoj, a ne u rađaoni??
- Ma evo slučajno danas zamjenjujem jednu kolegicu, inače sam stalno u rađaoni.
-Ništa se ne brini, draga, sve će bit u redu.

Dobar drugi znak.

Slijedeće čega se sjećam je lijeganje na ginekološki stol, vezivanje nogu nekakvim kaišima, simpatičnog okruglog lica anesteziologinje i pet drugih lica u zelenim kapama….
-Ma šta ste se pripali-ona će meni-Nema kapi krvi u Vama.
-Ali ja Vas čujem-panično ću.
-Naravno da me čujete, kad još niste ni dobili anesteziju.

To je zadnje čega se sjećam. Probudila sam se u šok-sobi, moja draga ginekologinja je došla do mene i nazvala mi muža. Da ne bude zabune, dok sam ležala tamo u hodniku pitala je njegov broj i rekla da će ga nazvati. Mislim se poslije, kad ga ona nazove, past će u nesvjest od straha, ma kako se tog nisam sjetila. Srića da je žena pametnija od mene, pa je samo okrenila broj, a meni je dala da se javim. Šta sam mu rekla, pojma nemam kao što mi je i slijedećih par sati ostalo u izmaglici.

Uglavnom, anesteziju sam dobro podnijela, za razliku od moje cimerice koja je povraćala slijedeća dva dana, za operaciju kažu da je protekla bez problema, kao i postooperacijski tok.
Još nešto: nabijem sve one moje prijateljice koje su mi govorile: ma to ti nije ništa.
Vraga nije, tri dana nakon toga me bolilo više nego nakon poroda.
Najzanimljiviji trenutak je sutradan po operaciji kad vam ginekolog ( kome se gadi neka ne čita!) vadi zavoje, jer se operacija radi vaginalno, pa da bi se valjda spriječilo krvarenje nabiju unutra zavoj od dva metra, majke mi, ako nije i duži.

Kad je slijedeće jutro, mladi i ozbiljni ginekolog to počeo vući, izgledalo mi je kao mađioničarski šou, kad izvlači nešto iz šešira…Pa di to stane, pitam se??
-Doktore, jeste li sve izvadili, nešto me škaklje u grlu??
On se nasmijao, inače ozbiljan ko malo dite na tuti. I sladak, stvarno.

Nakon tog čina slijedi strogo, ali baš strogo mirovanje, nema šetnje osim do WC, nema sjedenja. Leži i muči.

Tako sam osim šarenih časopisa, tipa Glorija, Story, Lisa i ne znam ni ja koji još, uspjela pročitati cijelu "Kobnu pogrešku" (simboličnog li naziva!) Williama Lashnera, i stvarno je fenomenalan krimić. Naravno, za ubijanje dosade, tu je i bezbroj dolazno/odlaznih SMS poruka i poziva na mobitel.

A tu su, naravno, i posjete, ajme meni.
Stvarno sam molila da mi ne dolazi nitko osim najuže familije, a i oni su se izmjenjivali na dane,naporno je to, bude ih masu, ni sa kim ne možeš normalno razgovarati,a i nije ti do razgovora i stalnog ponavljanja istog. Ilustracije radi, jedan dan je jednoj od mojih cimerica došlo 12 (slovima: dvanaest ljudi), plus meni i drugoj cimerici po dvoje-troje. Možete misliti na što ta soba sliči! A nisi u stanju izaći na hodnik ili u predvorje.

A sada malo o samoj bolnici i osoblju. U mojoj novijoj povijesti, bila sam u bolnici po 20-tak dana u prvoj i drugoj trudnoći i pri samim porodima. I ovaj put potvrdilo se moje ranije iskustvo. Osoblje, od servirki, preko čistačica, sestara i liječnika su stvarno fenomenalni. Dobro, liječnici se tu malo drže visoko, i ne daj bože da im postaviš neko banalno pitanje (tipa kakva je procedura prilikom izlaska iz bolnice, što sam ja pitala), samo se cijela svita u viziti nasmije. Jer, Bože moj nije to njihov nivo. Oni su ipak iznad toga. Svi su ljubazni, ma što god pitate napravit će vam: od kuvanja kave pa nadalje.

Najbolja od svih je jedna sestra koja na prvi pogled djeluje pomalo arogantno, ali je zapravo vrhunski čovik i zajebant. Čim bi ušla u sobu pitala bi:
- Cure moje, kako piška??
Mi smo se na to provalile od smijeha, A ona kaže:
-A Bože moj, šta ćemo se uvijati i praviti se fini. To je to, je li tako??

Ma žena je u pravu 100%. Prozvali smo je "Piška" Čujem da je Yameisi u Big brotheru isto rekla da "kakav je ovo kostim, vidit će mi se piška". Eto.

Inače da te sestre imaju tri puta veću plaću nego šta imaju, zaslužile su. Šta sve rade, jadne ti su. U sobi do nas bila je neka bakica koja je sve svoje nužde svaki dan uredno napravila u krevet, pa one to moraju mijenjati (ne čistačice) i nju presvlačiti nekoliko puta dnevno.

A doktori, što su mlađi to su bolji,živa je istina. I ne samo kao stručnjaci, nego bome i kao pojave. Ima tu 2-3 ginekologa, a nema koja im ne bi dala…Di li rastu takvi i zašto baš ginekologiju za specijalizaciju biraju, da mi je znati…

Šalu na stranu, ali valjda dok su još mladi i neiskvareni željni su znanja i dokazivanja u poslu, i stvarno se sve trude napraviti kako treba. Poslije već kad nauče i malo ostare, e onda je sve drugačije…Čast iznimkama, a ima ih dosta.

Bolnička hrana isto nije loša .Taj doručak sastavljen od bijele kave, fete kruha, masla i marmelade mi je postao najukusniji obrok u životu. Jebeš prstace i zubatce!
Hrana je neloša i oblina, i svi koji kažu drugačije lažu. To su oni koji najvjerojatnije doma jedu paštetu, a onda kad dođu negdje izvoljevaju.

Tu su naravno i higijenski uvjeti u samoj bolnici, dakle sobe, tuš i wc, koji čistačice stalno čiste, ali nisu one krive ako pacijentice bacaju higijenske uloške svuda naokolo i ostavljaju pune katetere u lavandinima. To je stvar opće kulture. Inače, ne nedostaje WC papira, tekućeg sapuna i sličnih potreptšpina, a istina je da bi sanitarne prostorije mogle biti uređenije, mislim u čisto građevinskom smislu. Ono:da pločice ne otpadaju, a tuš ne bude razbijen….

Naravno, moram naglasiti i svoj skromni doprinos ukupnoj atmosferi u mojoj sobi i oko nje. Jer kad ste vi dobre volje, smijete se ( i kad vam do smijeha nije) i zezate, naravno da će i osoblje biti drugačije prema vama nego prema nekoj koja stalno stenje i kuka. A svakoga tko je tamo i tko se operirao, boli, samo prag tolerancije boli nije svima jednak.

I šta da vam kažem? To je bilo to. Kad sam nakon sedam došla doma, odmah su mi na ulazu u stan živci skočili. Šta tri muška mogu napraviti sama, to samo vi, dragi čitatelji znate. Ali sama sam kriva što sam ih naučila da sve radim za njih. O tome kakav je bio banj (neću o detaljima) ne treba ni govoriti.
- Čistija sam svaki dan-veli Zakoniti-inače osoba koja je jaaaaaaaaako osjetljiva na svaku mrvicu ispod stola i majicu nehajno bačenu preko stolice.
-Ovo je tebi čisto?
-Nego šta.
-Dobro, ubuduće ću i ja tako "čistiti".

Naravno, on ne zna da sam prije nego što sam otišla u bolnicu par dana angažirala ženu koja mi je izglancala cilu kuću jedan dan dok sam ja bila na poslu,od prozora, pa nadalje.

Isto tako, danas mi dolazi žena koja će mi očistiti kuću dok ja budem ležala. Jer, njega najviše boli kazna tamo di je najtjanji. Po novčaniku, E pa neka ga boli.

Neka i on vidi malo šta je bol.Zar nismo ravnopravni,recite mi?