petak, 02.10.2009.
Isti smo
Ne budi tužna jer ne mogu govoriti .
Moji poljupci govore sve jezike svemira,
a u zagrljaju će ti otkucaji mog srca
najljepše stihove šaptati.
Neka te ne brine što ne mogu čuti.
Kad tvoj osmjeh ugledam
najljepši akordi čarobnih glazbala
mojim čulima odzvanjaju.
Ne budi nesretna jer te ne mogu vidjeti.
Zato su moji zagrljaji čvrsti,
a ruke i usne nježne i vrele
dok dodirom tvoje tijelo oblikuju.
Ne žalosti se što ne mogu hodati.
Moja me mašta odnese poput ptice
na polja suncem obasjana
ili u šumu zaogrnutu šuštavom jeseni.
Nisam nesretan jer su mi leđa kriva,
vrat ukočen i ruku nemam.
Ali duh moj je živ, čvrst i uspravan
poput granitnog obeliska.
Ne plači zato što su moje potrebe posebne.
Ja lagati ne umijem;
pogled i osmijeh koji ti upućujem
pokazuju moje osjećaje iskrene.
Mada mnogo toga nije isto
i mi smo samo obični ljudi kao vi.
Naša srca kucaju poput vaših
dišemo isti zrak kao svi,
u žilama nam teče topla crvena krv;
mi smo djeca s istog planeta
i život koji imamo želimo živjeti.
- 21:53 -
