29.01.2009., četvrtak
Dreamer Deceiver, Elizijske poljane
|
Elizijske poljane „ Ova je priča samo bijedni pokušaj da napišem svoju viziju koja se pojavila kao posljedica čitanje bloga mlade narkomanke. U nekim sam trenutcima htio prekinuti s pisanjem ove priče iz razloga što sam smatrao licemjernim da pišem o nečemu gdje ( na moju sreću ) nemam iskustva. No ipak, odlučio sam nastaviti dovršiti ovu priču do kraja iako nema riječi kojom ću moći opisati originalnu ideju koja se javila u mojim mislima... “ Toni Juričić Noć se duboko zavukla u ovaj zabačeni kutak parka gdje sam se skrila od znatiželjnog ljudskog oka. Zavukla se poput one tmine koja mi pred godinu dana pomračila um natjeravši me da započnem s laganim i otrovnim uništavanjem svog tijela. Paranoičnih misli, nekoliko puta pogledam oko sebe kako bi potvrdila da sam ostavljena na miru, u samoći koju sam tražila i naposljetku dobila. Ponekad mi se učini da vidim nekakvu figura kako se krije iza stabala, no to je vjerojatno posljedica što već dugo nisam uzela. Mora biti. Noć je nevjerojatno hladna, a zima nije ni počela. Bit će ovo teško razdoblje za proživjeti. Iz džepa izvadim svoje bijelo zlato kojeg sam zaradila prodavši se maloprije. Kako se lijepo sjaji na ovoj srebreno-blijedoj mjesečini. Ova nova droga je savršena, upravo ono što meni najviše treba, da na par minuta osjećam spokoj uma u nekom svojem svijetu. Jest da je nema previše, ali to je dovoljno da me odvede u snove gdje nestaju svi moji problemi, a ovu tmurnu jesensku boju isperu žive i vesele boje. Dok sam žudno promatrala malenu količinu praha u vrećici, veći dio mog zatrovanog uma se derao na me i molio da ga odbacim. Iako već duže vrijeme želim prestati s time, glad je prevelika i sam bog zna što se može dogoditi ako je ne utažim. Prošlo je skoro tjedan dana od kad je nisam uzela, a želja za njim me muči od kada su prestale zadnje halucinacije. Ni sama ne znam kako sam preživjela ove teške dane bez toga, a sad u ustima imam gorak osjećaj da ću umrijeti od neishranjenosti, jedne od najgorih smrti koju ljudsko biće može doživjeti. Ovako je skoro pa uvijek prije nego što uzmem. Uvijek se javljaju misli o tome zbog čega se nalazim ovdje, sama, bez ikoga. Čist sam dramatični slučaj kojeg se često može vidjeti u klišejnim televizijskim emisijama, filmovima ili pak u novinama gdje se mogu pronaći u crnoj kronici, a zatim ubrzo i na osmrtnicama. Sva ta bol i patnja koju osjećam u glavi još od prvih sjećanja u ovom prokletom životu postaje prevelika kako bi je sama savladala i nosila kroz život. Trebam nešto da je smanji, da te tmurne životne događaje pretvori u nešto lažno, ali veselo. Cijeli svoj život zbog nekih osoba hodam po tankoj špagi iznad propasti, no ja sam ta koja se prepustila sili teži da je povuče u mrak. Jest da je većina onih nesretnih događaja i prokletih osoba dobro tresla špagu pokušavajući narušiti moj balansirani hod po njoj, ipak sam ja glavni krivac zbog pada. Oduvijek me zanima kako ljudi pronalaze snagu da nastave puzati kroz ovu kanalizacijsku cijev puno govana nazvanu život. Zašto ja ne uspijevam pronaći takvu snagu u sebi da hrabro i ponosito nastavim dalje, da ne zastajem izgubljena negdje na pola puta povraćajući svoj život. Pogled na bijeli prah zamute suze. Odgovor koji mi uputi savjest okrutniji je nego inače. Reče mi da oni imaju nekoga kao svoj oslonac, nekoga tko ih tjera naprijed prema svijetlu, a ja nemam nikoga. Sve sam otjerala od sebe u svojem sebičnome ludilu. I one koji su me doveli do ovakvog stanja i one koji su mi htjeli pomoći. Kad bih se makar sama mogla izvući iz ove zone sumraka. Savjest me ponovno upita zašto ne mogu, zašto si ne dam truda, no ja ne odgovorim. Spustim pogled na svoje mršavo i ispijeno tijelo kako se trese na ovoj zimi. Dragi moj bože, što je to došlo od mene ? Što sam ja postala ? Abominacija, eto što je došlo od mene, Groteska jesenje večeri. Nekada uzor, a sad sredstvo za plašenje male djece prije spavanja. Kad bih se mogla vratiti u te stare dane. Demonske nostalgične misli tjeraju moje ruke da ga uzmem, no dio mene ne želi. On želi da prestanem i započnem novi život miljama odavde. Bacila sam vrećicu ukletog bijelog zlata na pod, što dalje od mene. U istom trenutku kad je ugledam kako leži na hladnom tlu, instinktivno skočim po njega kao da branim svoje dijete. Ne mogu ga odbaciti. Jedino me to vraća u stanje potpunog mira. Držeći ga u rukama, imala sam osjećaj da me gleda nekakvim milim očima i šapćući moli da ga uzmem i da se nahranim njegovim tijelom. I tako sam ga ponovno ubrizgala u svoje tijelo. U tim milisekundama dok je osjećaj spokoja jurio do mozga, a krv se pretvarala u led, zamolila sam višu silu da me izbavi iz ovog pakla i da mi dade snage kako bi napokon mogla početi ispočetka. Od mojih stopala, preko klupice, pa do tla i dalje počela se širiti nekakva čudnovata aura otapajući ove sumorne jesenje boje pretvarajući ih u vesele. Šuma procvate kao da je stiglo proljeće, a na nebu sunce zasja umjesto mjeseca. Ovaj maleni i zabačeni dio parka pretvorio se u mjestu o kojem sam slušala u domu za djecu kad su mi pričali grčke legende kao maloj. Elizijske poljane gdje hrabre i dobre duše odlaze kao nagrada za njihov častan život. Puno sam puta uzela ovu drogu, ali nikada nije imala ovakav blagostiv osjećaj. Sjedeći na klupici od bijelog drva, s divljenjem gledam u tu prekrasnu prirodu koja se stvorila ispred mojih očiju. U zraku osjećam nekakav neobičan miris koji ili potpuno blokira negativne emocije koje me već godinama muče ili ih pretvara u nešto sretno. Iako je venama strujala želja da otiđem istraživati ove elizijske poljane koje su se stvorile kao molitve mojeg zatrovanog uma, legla sam se na trbuh i promatrala ovu ljepotu koja se stvorila oko mene. Dok je moje paralizirano tijelo pribijeno ležalo na toj klupici od bijelog drva, diveći se tvorevini koju je stvorila moja davno zaboravljena strana optimizma i veselja, u toj vedrini primijetih čudnu mušku priliku, blijeda i suha lica, kako se približava. Izgledao je kao da je nekakvo čudovište ispilo svu njegovu životnu radost ostavljajući ga ovako nakaznoga. Iako jeziv po pojavi, nije uspio poremetiti spokoj uma u kojem se nalazim. Još uvijek sam se smijala parku obogaćenom veselim bojama, unatoč što se on svake sekunde sve više približavao. Sklopila sam oči, nadajući se čarobnoj moći kojom ću moći njegovu užasnu pojavu pretvoriti u nešto veličanstveno, u princa na bijelom konju. Otvorivši oči, ugledam ga kako stoji iznad mene gledajući u me svojim praznim crnim očima. U njihovoj crnini prepoznam mrak u kojem skoro godinu dana izgubljeno lutam u uzaludnoj potrazi za svijetlom. Na tom naime bezizražajnom suhom licu nakon pomnog promatranja primijetim kako se njoj ipak nalazi jedan jedini osjećaj. Žaljenje. Svoju hladnu i mršavu ruku položi na moje čelo. Pogleda prema nebu, te ponovno spusti svoj bezdušni pogled prema meni. Iz njegovog dlana izleti nešto poput metka ili nekakva čudna čarolija koja projuri mojim žilama otopljujući zaleđene žile, od stopala do glave. Kriknula sam od boli dok je ta paklena vatra prolazila venama. Moje tijelo gori ! Osjećam organe kako se kuhaju na tom plamenu, grčenje svih mišića i topljenje kosti pod naletom ovog vatrenog bijesa. Ta užasna bol, stigavši do mojeg uma, vrati sva ona prokleta sjećanja dolivši tako ulje na ovu lomaču koja me zahvatila. Svaka pljuska koju sam dobila kao malena, izrugivanje koje je posjeklo moj duh, svađa koju je izazvalo moje postojanja i svaka zla riječ koja mi je upućena da me slomi se vratila i boljela kao prije desetak godina. Čak i više nego onda. Unatoč toj muci, otvorim svoje oči kako bi suspregnula ovu patnju, kako bi pogledala elizijske poljane stvorene od mojeg uma, po posljednji put prije nego što preminem, zaboravljena od cijelog svijeta u ovome parku. Otvorivši ih, ugledam elizij pretvoren u pepeo, a ispred mene, stigijsku priliku kako i dalje drži ruku na mojem čelu uništavajući me paklenom kletvom. Sablast makne ruku s moje glave, a sva patnja koja me mučila u tim trenutcima nestane. Moja halucinacija savršenog svijeta nestane. Vratila sam se natrag u stari okrutan svijet kojeg toliko želim napustiti. Muškarac u crnoj odori otežano je disao. Izgledao je kao da će se svakoga trenutka srušiti na pod. Pogledavši u to izmoreno suho lice, u bezdušne crne oči koje odaju njegovu mučeničku auru, zapitam se što je on zapravo. Rukom ga pokušam pomilovat po licu, no ne osjetim ništa, jer mi ruka prođe kroz njegovu glavu. Užasnuta tom spoznajom, javi mi se misao da je on još jedna halucinacija, poput mojeg svijeta iz snova, samo što on ima teži posao. Vraćanje me u stvarnost. Čudesna se prilika okrene i zaputi prema šumi koja okružuje ovaj zabačeni dio parka. Hodao je teškom mukom, čak je i počeo kašljati od umora kojim ga zarazim. Kad je stigao do najbližeg stabla, zastane i jednom se rukom nasloni na visoko drvo. Ponovno mučno zakašlje poput čovjeka koji boluje od opasne bolesti, te nestane u hladnom zimskom zraku pretvorivši se u prah. Ostala sam ležati na klupici pitajući se što je on zapravo. Tek moja halucinacija koja me vratila natrag u ovaj svijet ili duh koji je nekako ujedinio uzaludne pokušaje mojih bližnjih u njihovoj neuspješnoj borbi da me izbave iz zone sumraka ? Možda neko više biće koje sam molila da me dođe spasiti ? Misleći o toj čudnovatoj pojavi ili priviđenju koje doživim, nisam spuštala svoj pogled sa neba. Iako je do prije par minuta moje tijelo gorilo nad vatrama pakla grčeći se u neopisivoj agoniji i dalje sam osjećala nekakav spokoj, kao da su oni teški lanci koji su čvrsto omotale moj duh puknuli i tako dopustili da ponovno normalno dišem punim plućima. Gledajući u biserno zviježđe kako se sjaji na tom zimskom nebu, primijetim nešto što me silno obradova. Više nije bilo onog osjećaja koji me inače započeo mučiti nedugo nakon što bi uzela drogu. Nisam osjećala onu neutaživu glad. Postala sam slobodna ! |
17.01.2009., subota
Dreamer Deceiver : 2.4.18xx 2/2
|
Dani su prolazili , naše se bolesti i dalje nisu povukle. Moja nije napredovala, a bolest od malene je napredovala potpuno uništavajući njezino krhko tijelo, ali zato nije slomila njezin duh koji je poput kamena na buri. Potpuno neslomljiv. I dan danas se pitam kako netko tako maleni, netko tko je poživio tako malo ljeta može imati tako čvrst duh. Vrijeme je prolazilo brže nego obično, kad sam bio sam u sobi. Malena je ubijala vrijeme pričajuci razne anegdote iz svojeg života, te opisivajući farmu na kojoj živi. Često bi mene upitala o mojim događajima iz djetinjstva. Iz nekog razloga, kad bi me to upitala, nekakva omča bi stegnula moje srce. Možda zato jer sam svoje djetinjstvo potrošio čitajuci knjige, a ne zabavljajući se vani na suncu i zelenoj travi s svojim vršnjacima. Mislio sam joj pričat o svojem „neurednom“ životu, ali na kraju sam odlučio da to ipak nisu teme koje se pričaju maloj djeci. Kad bih je upitao o obitelji, uvijek bi zašutila i pokušala promjeniti temu. Nisam previše tup, da ne mogu shvatiti da doma ne ide previše dobro. Ipak nakon jednog posjeta njezinih roditelje, slomila se te ispričala o njezinoj obitelji koja nije bila takva bauk kao što sam ja pretpostavljao. Nije voljela govoriti i obitelji, jer je mislila da će joj se djeca iz sela ( i ja ) rugati radi toga šta je siromašna. Jedva su spajali kraj s krajem. Otac je mukotrpno radio po cijele dane dok je majka morala obavljati razne poslove oko farme. Mogao bi napisati stranice i stranice o njezinom životu, ali to nije tema ova pripovijesti. Ipak moram priznati da je živjela teškim životom. Koliko god im život bio težak, barem su imali jedno drugo. Jednog dana, nekom čudnom slučajnošću ostao sam nasamo u sobi s njezinim ocem. Bio je to vrlo pošten čovjek. To se jasno moglo vidjeti u njegovim očimo ,a boja glasa odavala je tugu koja ga muči zbog nesretne sudbine koju je zadesila njegovu kćerku. Dosta smo vremena proveli govoreći, ja lažuci o svom životu ( sumnjam da bi mu se svidio moj način života ) a on o mjestima koje je posjetio ploveći po svijetu, te kako se ipak nakon bezbrojnih putovanja skrasio na farmi s ženom i novorođenim dijetetom. Duboko je uzdahnuo i prošaptao da bi učinio sve za svoju kćerku. Čak i umro za nju. Njegove riječi su me duboko ganule i proganjale noćima. Od tog susreta, nisam mogao zaspati. Provodio sam noći mozgajući o tome što da učinim i pomognem spasiti njegovu kćerku. Sigurno bi je spasili da je u boljoj bolnici. Igrom slučaja, moje misli su odlutale na davno zaboravljene knjige koje već godinama skupljaju prašinu na tavanu. Knjige stare i rijetke, koje vrijede dosta novaca. Pomislio sam da bi ih bilo dobro prodat i stime spasiti malu. To je bio ključ, stare zaboravljene knjige, koje mi ne vrijede ništa, mogu spasiti život koji vrijedi puno više. Te sam večeri zaspao i po prvi put u dugo vremena bio ponosan na sebe. Njezini roditelji su se pojavili drugi tjedan i bili su oduševljeni mojom idejom. Svo troje su zaplakali, sada od sreće a ne od tuge. Ocu sam dao ključ svoje vile, te mu objasnio gdje se šta nalazi i koliko vrijedi. Možda je bilo malo naivno od mene što povjeravam ključeve poprilično nepoznatoj osobi, ali imao sam dobar osjećaj da me neće prevariti i da je moj ključ u sigurnim rukama. Čim sam mu sve objasnio, izjurio je iz bolnice brzinom munje. Moglo ga se vidjeti s prozora kako spretno izbjegava sve prepreke koje su mu bile na putu ( doktori i oni dosadni starci ). Majka i kći su skandirali njegovo ime sve dok im se nije izgubio s vidika. Sobom je zavladalo vedro raspoloženje, koje je potisnulo s trona onu melankoličnost koje je vladalo od kad sam ja došao. Čak je i soba izgledala puno vedrije nego prije. Nažalost, otac se vratio drugi dan s lošim vijestima. Pri samom pogledu na njegovo lice, moglo se vidjeti da je nešto išlo krivim putem. Sjeo se na krevet i ispričao da knjiga više nema, da ih je sve moja mati pobacala iz razloga da su me one uklele i zarazile vražjom bolešću koja će me odvući u samo ždrijelo pakla. Sobom je ponovno zavladala sumornost. Bio sam izuzetno bijesan. Najradije sam htio udariti nekoga ili nešto, ali sam se uspio kontrolirati svoj bijes. Sjetio sam se da sam sakrio jednu knjigu koja je čak vrijedila najviše, ali ne dovoljno da odplati operaciju malene. Ipak je vrijedila nešto, a za platiti ostatak nekako cu uspijeti pronaći način. Njezin se otac zgrozio na to gdje sam sakrio knjigu. Nije mogao vjerovati da sam takav luđak. Da život njegove kćerke nije bio u pitanju najvjerojatnije bi me otišao prijaviti policiji i ludnici. Neko je vrijeme proveo šuteći, a onda je prošaptao, tiho i jedva čujno, kao da se srami, da se slože sa mojim planom . Ponovno je otišao u moju vilu. Ovoga puta puno nesigurnijim korakom znajući što bi se moglo dogoditi ako ga nađu s tom knjigom koju sam sakrio na mjesto gdje je nitko nebi mogao pronači. Mjesto zbog kojeg bi me proglasili bolesnikom i zatvorili u ludnici do kraja ovozemaljskoga života. Upravo se te noći dogodilo ono užašno. Ono što me i dalje ponekad progoni u noćnim morama, nedopuštajući mi da spavam već da provedem noć prisjećajuci se one užasne aveti. Kad je otišao po moju vilu, noć je već polako padala. Hipnotizirano sam gledao kako sunce zalazi oduzimajući nam posljednje zrake sunčeve svijetlosti ovoga gorkoga dana. Kako je sunce zalazilo nebo je zasjalo purpurnom bojom, a par trenutaka kasnije kad je sunce napokon zašlo, pretvorilo se u mračnu noć ispunjenom miljonima zvijezda. Kad mi je napokon bilo dosadilo neprestano gledati u jednu točku na nebu vratio sam se u krevet i zaspao. Inače se sjećam svojih snova, makar slabo, ali ne sjećam se što sam sanjao te večeri. To je vjerojatno zbog šoka kojeg sam doživio. Probudila me nekakva čudna buka. Kad sam je čuo, samo sam se okrenuo u krevetu i nastavio ležati. Sobom je zavladala nevjerojatna hladnoća, a u meni je zavladao grozan osjećaj paranoje. Mislio sam da sam lud, da sam ponovno počeo luditi kao prije, ali nikako se nisam mogao otresti tog osjećaja. Neko vrijeme sam ga trpio, te shvativši da ne mogu više dignuo sam glavu te pogledao po sobi. Danas mislim da bi bilo bolje da sam ostao ležat, okrenute glave da ne vidim ono što sam vidio. U trenutku kad sam dignuo glavu i pogledao prema krevetu gdje je mirno spavala moja mala prijateljica, pored kojeg sam vidio tu užasnu avet. Neznam kako da je opišem. Ruke mi se nekontrolirano tresu na samo prisjećanje, a kamoli da zapišem kako je izgledala. Visoka prilika u dugome kaputu, čija prisutnost ulijeva strah u kosti. Njezino blijedo i izborano lice, gdje se vidjelo obrisi lubanje, se ne zaboravlja. One grimizne oči u mraku koje ponekad ponovno mogu vidjeti na najmračnijim mjestima. Koštunjave ruke koje su izlazile iz dugih rukave njezinog kaputa i približavale se prema tijelu malene curice. Sablast je micala svoju ruku sve dok nije došla do mjesta gdje se nalazi srce a onda je stala. Prošaptala je nešto nerazumljivo, nešto neljudski, a iz njezine je ruke izašla blijedolika struja koja je stresla malenu. Zastrašujuća svijetlost struje obasjla je sobu. Avet je tresla malenu par trenutaka, a onda prestala. Struja nestade iz njezinih ruku, a sobom ponovno zavladao mrak. To grozno biće me pogledalo svojim grimiznim svijetlećim očima te se nasmijala. Od silnog straha sam zaurlao iz svega glasa. Sablast se nakesila svojim krezubim osmijehom te se počela povlačiti iz sobe levitirajući nad ljepljivim bolničkim tlom. Prije nego što nestade iz sobe, pogledala me još jednom te reče nešto na meni nepoznatome jeziku. Neka nevidljiva sila ošinula me i bacila na zid držeći me pripijenim uza nj. Cerući se, spodoba me gledala kako bespomoćno pokušavam otgnuti iz stiska koji me držao pribijenim uza zid. Glasno se nasmijala, a u meni je zavladao mrak. Neznam što se dogodilo i gdje je nestala ta sablast. Probudio sam se par dana kasnije s užasnom glavoboljom, bez mogućnosti govora i nažalost sa sjećanjem na tu užasnu noć. Nalazio sam se u potpunoj drugoj sobi. Ova je bila čista i nije smrdila poput one gdje sam izgubio većinu vremena ove godine. Na susjednom krevetu, nije bilo ni moje male prijateljice. Nije bilo nikoga. Pokušavao sam vrisnut da pozovem doktora, ali iz nekog razloga nisam mogao. Suze mi ispuniše oči i proplačem od te silne muke. Moje je tijelo gorilo kao da je svezano na ognjištu, a niz moje lice padale su krupne kapi znoje izmiješavši se s suzama. Vjerojatno sam se ponovno onesvijetio od šoka koji me zadesio. Probudio sam se dan kasnije, a do mene su stajali doktori izbuljenih očiju kao da su vidjeli nekakvo čudo. Nisu bili daleko od toga. Moja misteriozna bolest je tokom dana kad sam bio u komi, dosegnula svoj vrhunac, bacila me u šok i potpuno se povukla ne ostavljajući nikakve tragove. Moja sposobnost govora ponovno se vratila. Isprva sam buncao o užasu kojem sam svjedočio noćima prije. Pitao sam isto kako je djevojčica, jeli živa ? Što joj je učinilo to stravično stvorenje ? Savjetovali su mi da se smirim i da ce mi ispričati što se sve dogodilo. Liječnici su te noći čuli „ moj “ glasan smijeh, te odjurili prema sobi. Našli su me onesviješćenog kako ležim pored zida. Koliko god je moj smijeh bio jak probudivši i prestraviši pola bolnice, moja prijateljica je nastavila spavati spokojnim snom. Kad su je vidjeli kako spava, pomislili su da je bolest napokon učinila svoje i oduzela svijetu još jednu dušu. Jedan od doktora joj se približio, te stavi ruku na njezin vrat da provjeri ako je još uvijek diše. Njezino je srce i dalje kucalo. Pošto je nisu htjeli buditi, ostavili su je da spava, a mene odveli u drugu sobu. Moja je bolest tih dana dosegla vrhunac, te očito izazvala halucinacije koje su proizvele onu čudovišnu noćnu moru. Pao sam u komu, a tokom tih dana koje sam proveo viseći između života i smrti, bolest se postepeno povlačila, a jučer se potpuno povukla. Prije čuda koje me zadesilo, Liječnici su doživjeli još jedno. Ujutro, nakon što su me odveli od one sobe, malena se probudila. Nije imala one ogromne podočnjake ispod njezinih očiju. Njezina se plava kosa sjajila na jutarnjem suncu, a njezino lice nije bilo boležljivo blijedo. Ozdravila je. Doktori su bili smušeni ovim čudom koji se dogodio u njihovoj bolnici. Dva pacijenta potpuno su ozdravili na misteriozan način. Nažalost, nova tragedija je pogodilo obitelj moje male prijateljice. Tog dana, nakon što su napustili bolnicu, njezin je otac preminuo od srčanog napada. Taj je događaj zavio u crno cijelo selo. Otac je bio onaj koji je hranio njihova gladna usta i sad su ostali bez njega. Potpuno siromašni, gladni i sami, prepuštene na nemilosti ovoga svijeta. U bolnici ostadoh još par dana, a nakon izlaska uputio sam se u posjetu k mojoj prijateljici koja mi je pravila društvo u bolesnim danima. Njihova farma je bila prava pustopoljina. Sama jalova zemlja. Mjesto gdje samo najupornije biljke mogu izrast iz te pokvarene zemlje koja je razlog zašto su tako siromašni. Na moju nesreću, kuća je bila prazna. Hodao sam okolo po farmi, tražeći bilokakvu živu dušu. Par minuta kasnije naišao sam na njezinu majku. Ispričala se što me nije dočekala i da me nema ničime za ponuditi. Nasmijao sam i rekao da se ne treba time uznemiravati. Njezine kćerke nije bilo kod kuće, otišla je kod bake, dok njezina mati ne sredi situaciju oko farme. Dugo smo razgovarali, a u razgovoru je napomenula kako je dan prije nego što je njezina kćerka ozdravila, cijeli dan provela moleći se u crkvi za njezino ozdravljenje. Nadodala je i da je molila za moje ozdravljenje. Oči su joj se ispune suze. Nisam mogao raspoznazi kakve su to suze, suze radosnice što je dobila natrag svoju kćerku, ili od tuge što je izgubila svojeg muža koji je prehranjivao obitelj ? Bog dao, bog oduzeo, kako je rekla. Spomenula je da se muž vratio iz moje vile bez knjige i vidno uznemiren. Upitala ga je što ga tišti ,a on joj nije odgovorio. Upitala ga je ponovno, ali on joj nije odgovorio već je nastavio šutjeti i gledati u praznu točku. Onda ga je upitala ako je pronašao knjigu, na što je on niječno mahnuo glavom. Shvativšida ga to tišti, pustila ga je na miru. Njezin se muž tad iznenad dignuo i uhvativši je za ramena moleći je da me kasnije zamoli za financijsku pomoć jer da je to im to dugujem. Prestravljena time, pristala je iako nije znalo zbog čega ja njima dugujem. Priznajem da to je i mene zanima. Barem me zanimalo do onog trenutka koji me nagnao na pisanje ove ispovijesti. U tom trenutku me zamolila ako joj ikako mogu pomoći jer nezna kako ce inače prehraniti svoju kćer. Neznavši što da učinim u tom trenutku, zamolih je da dođe kod mene za tjedan dana i da ćemo nešto riješiti, te se zaputih natrag k svojoj kući. Galerija je ponovno procvjetala nakon što sam uzeo uzde u svoje ruke. Protesti crkve su se ponovno pojavili, a s njima i znatiželjni gosti. Sve je bilo po starome. Slao sam novac onoj jadnoj ženi i ponekad koji igračku svojoj maloj prijateljici. One su mi svakoga blagdana slale ukusne kolače, kakve nije mogao napraviti ni moj najbolji kuhar. Povremeno sam imao noćne more u kojim me posjećivala ona nakaznost. Budio sam se drhtajući i sav znojan. Svakoga mi je puta laknulo kad sam shvatio da je to sve bio ružan san. Nadao sam se da je i ona noć bila samo ružan san. San koji je djelovao malo stvarnije ili samo halucinacija zbog one bolesti. Vrijeme sam provodio crtajući slike, pisajući razne mračne priče ili pjesme ( kako bi ih običavala nazivati moja pokojna mati ). Kao što rekoh, skoro sve je bilo kao u starim vremenima. Sve do ovoga kobnoga dana. Jutros, u moju galeriju stigla je nova slika autora koji je završio u ludnici pred par mjeseci. Prije nego što je poludio, slikao je motive iz prirode i seljačkog života. Crtao ih je sve dok nije dobio kap koja ga je očito nagnula da počne crtati groteskne crteže užasnih motiva, pred kojima sam i ja ustkuknuo, kako od straha tako i od strahopoštovanja. Ta slika bila je zakrivena bijelom plahtom, čekajuci me da je otkrijem i pokažem svijetu. U ruku sam šćepao plahtu i potegnuo je otkrivajući sliku mojih noćnih mora. Noge su mi počele klecati, ruke trest, a moja usta su ispustila užasan krik. Na slici je bilo ono. Groteskna avet koja me posjetila one stravične noći. Buncajuci sam gledao u nju. U one grimizne oči koje me gledaju hipnotizirajućem pogledom. Kunem vam se, osjetio sam da je slika živa. Vidio sam kako one oči svijetle, mogao sam čut kako se podrugljivo smije onih paklenim smijehom koji i dan danas čujem u najtišije doba noći. Noge su izgubile snagu, pao sam na pod i onesvijetio se, barem su mi tako rekli. Udarac groma i zvuk pljuska kiše probudili su me par sati kasnije, par trenutaka prije nego što sam započeo pisati ovu ispovijest. U glavi mi je vladao kaos. Stotinu mi je misli prolazilo kroz nju, proizvađajuci užasnu glavobolju. Dalo mi je i inspiraciju za novu priču, priču koju bi mogao započeti nakon što završim s ovime. Užasnut motivom one slike i pomalo sretan zbog inspiracije koja me posjetila, otišao sam do svog radnog stolca, pripremio tintu i pero. Nažalost papira mi je ponestalo. Sjetio sam se da se u ladici nalazi jedna poluprazna bilježnica u kojoj sma pisao svoje pjesme. Ladicu sam otvorio bez problema što je bilo čudno jer je inače bila zaključana i nisam je otvarao već godinu dana. Ispod bilježnice, nalazila se i jedna knjiga crnih i debelih korica. Uzeo sam je u ruke i moje su oči zasjale. To je knjiga koju sam sakrio i koju je trebao pronaći. Mučeci se s mišlju kako je dospjela ovdje, otvorio sam je na stranicu koja je bila obilježena. Pogled na tu stranicu me zaprepastio. Na slici koja je ukrašavala tu stranicu bila je sablast grimiznih očiju u dugome kaputu, blijedog i suhoga lica. Bila je to Smrt. Ona koja ima sposobnost oduzimanja života i mjenjat jedan život za život druge osobe. Smrt koja je darovala malenoj život i oduzela život njezinoga oca. Smrt koja je možda i mene izlječila. Što me izlječilo ? Jeli to stvarno bila ona ? Ili je to bila molitva koju je za mene izmolila majka moje prijateljice ? Ako mi je smrt darovala život kako to da nitko nije preminuo od moje obitelji ili od mojih voljenih. O moj bože, kakav je to krik upravo ispunio moju vilu ? |
12.01.2009., ponedjeljak
(H@cker) Obiteljsko muktašenje, priča osma
|
Vratolomije s kirurgije Ova bolna priča započinje jednog petka uvečer, kada sam se požalio Najboljoj majci na svijetu na već bolno pikanje u predjelu pete moje desne noge. Uz odgovor „otići ćemo doktoru“ jednostavno je riješila problem i nastavila pratiti „Ljubav u zaleđu“. To „otići ćemo“ protegnulo se na mjesec dana, ne zbog nebrige Najbolje majke na svijetu, već jednostavno nije bilo vremena. No, kad je pikanje prešlo u tupu bol, lupio sam šakom o stol i povikao da ja odoh pa makar skakao na jednoj nozi do bolnice. Preskočit ću priču do trenutka kada moja doktorica opće prakse s nekim smiješkom neodređenog značenja (za koji se dan-danas pitam što je značio) uspostavlja dijagnozu kako je to „o da, za operaciju“. Pomalo sam problijedio i progutao knedlu, a kroz glavu su mi prošle sve revno gledane epizode „Hitne službe“. I dok sam putovao nazad kući s uputnicom ljigavo sive boje slušajući komentare Najbolje majke kako će „to izrezat za čas, pa možeš za sat-dva igrat nogomet“, u svijest mi se uvukla slika nekog neobrijanog i prljavog radnika ruske koksare u Donjecku kako kreće prema mojoj nozi s motornom pilom marke Sthil – Easy to start. Iz neugodne iluzije budi me posprdan smijeh Starog koji lažnim zabrinuto-uslužnim glasom nudi različite vrste ubodnih i kružnih pila, da budu kraj mene za utjehu u tom trenutku. „Rezali te ubodnom pilom na sprovodu“, glatko sam mu odvratio. On se samo još više nacerio. Od tog maglovitog jutra na dan masakra sjećanja mi postaju jasnija tek od prolaska kroz „Vrata bez povratka u istom stanju“, te hodom tamnicama kirurgije u podrumu bjelovarske bolnice. Kako sam bio prinova u toj dimenziji čekanja, piljenja živaca i ratova za mjesto na neudobnim klupama u čekaonici, nisam znao kako je preporučljivo doći minimalno dva sata prije zakazanog vremena. Trebao sam kampirati u operacijskoj sali. Inače te dočekaju dupkom pune prostorije bijesne hipohondrične rulje gdje je pravi pothvat i pamćenja vrijedan događaj uspjeti doći do šaltera gdje pak čeka medicinska sestra na rubu živaca spremna na oružani sukob. S uputom: „Lijevo, pa na kraju“ došao sam pred vrata male operacijske sale ispred koje su bile dvije klupe. A na njima, uz njih, ispod njih i preko njih situirano, odokativnom procjenom, petnaestak ljudi. Stari je odjednom shvatio kako ga hitno zovu na posao, iako je bio na godišnjem, pa je odjurio. Uskoro je i mama, gledajući suženim očima za njim, izjavila kako zasigurno imaju neočekivanu inventuru na poslu, pa neka je nazovem kad završim. Tako sam ostao usamljen pred ljudima koji su se kao jedan okrenuli meni kad sam prišao, gledajući me pogledom kakvim borci Ultimate fighta časte jedni druge dok im sudac prije borbe objašnjava pravila. S flegmatičnim izrazom lica potražio sam mjesto, kojeg nije bilo, da sjednem. Nisam dugo čekao, kad se jedan čovjek srednjih godina ustao i, uz povik „Neka se gone u Promatrajući, shvatio sam kakva nevjerojatno natjecateljska atmosfera vlada u ovoj ustanovi. Naime, u prostoriju čekaonice doguran je pokretni krevet (onaj što ga imaju u vozilima hitne pomoći), vozač je na sav glas vikao da moli prostora. Zaista, bilo je hitno: čovjeku na krevetu frca krv na sve strane, ne zna se gdje mu je glava, gdje noge (neću dalje u detalje) i treba mu pomoć. Naravno, svi se pomiču, ali ipak se krevet ne miče. Razlog tomu je bila jedna bakica (doduše, samo izgledom bakica, jer se brzinom na kojoj bi joj pozavidio i Alonso podigla sa svog mjesta) koja je na sav glas vikala kako „niko ne bu njoj prek reda išel, jerbo ona čeka još od pol osam“ i koja je zapriječila put. Nakon galame i linča publike, bakicu je uklonio doktor koji se pojavio i zaprimio čovjeka na krevetu. S moje desne strane začuo sam komentar neke bake „Sram ih bilo! Kak' se sam ponašaju prema starijima!“, a koji je bio (nažalost) upućen meni. U strahu da ne razvije priču, samo sam lukavo kratko kimnuo u znak odobravanja, no i to je bilo previše. Uputila me u iscrpnu povijest bolesti razdoblja 1967.-1982., slikovite opise liječenja u daruvarskim toplicama i naširoko pričanje o petnaestom okupljanju umirovljenika doma „Fran Krsto Frankopan“. Babuskara je tada prozvana da uđe, ali mi je obećala nastaviti gdje smo stali, a ja sam se samo nasmiješio misleći u sebi kako ću je morati zatući nečim ako ponovno započne besjedu o kirurzima adekvatnim za zamjenu umjetnog kuka. Uz glasan uzdah, okrenuo sam se na suprotnu stranu, ali tu me dočekala kudikamo gora situacija: djed, dobi istovjetne maloprije spomenutoj babi, bio je spreman za svoj dio priče koji me ide. Nisam se čak ni pokušavao opirati, samo sam buljio preda se pokušavajući se ne obazirati na ono što je djedica govorio, koncentrirajući se na natpis „Zabranjen ulaz bez poziva“. „Za vrijeme Tita ovak' se nije čekalo!“, rekao je u jednom trenu, a ja sam se zapitao nije li on možda bio jedan od onih koji su pucali na Nijemce tijekom desanta na Drvar ili tijekom bitke na Neretvi. Tko zna, možda je upravo on srušio onaj slavni most. No ispalo je da je djeda bio prošao mnogo toga što nikako nisam smio propustiti: služenje vojnog roka JNA u selu Đilekare na Kosovu, sudjelovanje u prenošenju štafete na omladinskim igrama, pa sve do urote protiv aktualnih visokih državnih dužnosnika za koju je samo on znao. Mislim da je ispod izlizanog sakoa još imao bedževe sa likovima Tite, Tuđmana, a sada i Mesića, s pripadajućim anegdotama o susretima s istima. I baš kad je započeo priču o veličanstvenoj bitci na Kozari popraćenoj neprestanim bombardiranjem bestrzajnih brdskih topova srednjeg dometa i malog kalibra, medicinska sestra se zderala: „Došen!!“. Mislim da u svom dugogodišnjem radnom stažu nije vidjela nekoga koji tako rado trči pod nož, kao da je osvojio neku nagradu. U sali me dočekao kirurg u zelenoj kuti, krvavoj kao da je nekog zaklao, sa smiješkom žvačući nešto u ustima i govoreći mi: „Sjedni, Đuro!“ Ovaj, ja sam Kristian? Pogledao sam njega, osvrnuo se i pogledao babu i djeda u čekaonici i troskokom se bacio na kirurški stol. Uz povremene trzaje noge (kirurg nije bio baš blag) mislio sam kako ću Starog i Najbolju majku na svijetu jednog dana za osvetu zavezati i poslati preporučenom pošiljkom u obližnji umirovljenički dom, uz napomenu kako im, kao mladima o neiskusnima, treba dobra doza životnih mudrosti. |
04.01.2009., nedjelja
( Dreamer Deceiver ) : 2.4.18xx
|
2.travanj xxxx. Written by – Toni Juričić ... Više je godina prošlo od kad je moje tijelo napala misteriozna i medicini nepoznata bolest. Bolest koja se još misterioznije povukla ostavljajući me potpuno zdravog, bez ikakvog hendikepa. Liječnici nisu znali što mi je, nigdje nisu čitali o toj bolesti a kamoli znali kako je liječiti. Ja sam prvi slučaj, a očito i jedini jer nakon mene nitko nije bio pogođen tom bolešću. Barem zasada. Kad bi me upitali, kada je bolest zarila svoje kandže u mene, nebih znao odgovoriti. Godinama prije sam osjećao slabinu, fizičku i mentalnu. Svakog sam se dana , tokom mnogih godina , osjećao sve slabije i slabije. Ignorirao sam tu bol, vjerovavši da je ona uzrok moje mašte. Ignorirao sam je sve, dok do tog užarenog ljetnog dana, kad mi se pred očima svijet počeo vrtit te izgubio ravnotežu i kontrolu nad svojim tijelom. Kasnije sam se probudio u nekoj jadnoj bolnici gdje sam proveo mjesece i mjesece svoga života, gdje su liječnici uporno pokušavali shvatiti kakva me to bolest snašla te bezuspješno pokušavali pronaći lijek za to. Ipak, tema ove ispovijesti nije moja bolest i borba s njom, već o jednom zastrašujućem događaju kojem sam svjedočio godinama prije i koji me ponekad goni u noćnim morama, nedopuštajući da ga zaboravim. Ni to nije razlog zašto sam započeo ovu ispovijest, ovog kišnog dana u mjesecu travnju. Jutros, dok je sunce još izlazilo i sjalo, a nebo nije nagovještalo hladnu kišu vidio sam nešto što je natjeralo moje kosti u drhtanje i prisjetilo me na onu užasnu noć u bolnici. Najbolje bi bilo da krenem ispočetka. Od malih sam se nogu zanimao za knjige. Još kao mali dječak, dok su se moji vršnjaci vani igrali, ja sam zadubljeno gledao u staru knjigu i čitao o avanturama hrabroga Robinsona. S godinama, moje zanimanje za knjige je raslo i raslo. Počeo sam čitati „teže knjige „ ( kako ih je nazivao moj otac ) poput Dostojevskog ili Tolstoja. S odprilike petnajstak godina počeo sam se zanimati za „crne knjige“ ( tako bi ih običivala nazivat moja majka ) poput Edgara Allana Poa, koji me totalno začarao svojim grotesknim pričama o crnom mačku, crvenoj smrti, te pjesmom o podmuklom gavranu s žala hadske noći. Gospodin Poe je u meni probudio zanimanje za mistiku i okultno. Počeo sam sakupljati raznorazne okultne knjige, istovremeno ih sakrivajući od svojih roditelja, pobožnih kršćana, koji bi me najvjerojatnije razbaštinili kad bi saznali kakve se boguhulne knjige nalaze u njihovoj kući. Mogao bi čak reči da su, na nekakav meni čudan i nepoznat način, mogli osjetiti prisutnost tih knjiga koje su, moram priznati, zračile nekom sjenovitom ali primamljivom aurom. Noći i noći sam proveo čitajući i proučavajuci ih. Znate kako kažu, mladost ludost. S oko dvadesetak godina napustila me želja za takvim knjigama, te sam ih spremio na tavan gdje sada služe da skupljaju prašinu. Ipak moje zanimanje za time nije potpuno nestalo. Pošto sam veliki ljubitelj umjetnosti ( ljubav prema umjetnosti naslijedio sam od oca ) i grotesknosti otvorio sam vlastitu galeriju gdje sam izlagao raznorazne čudnovate slike još čudnovatnijih autora. Nerijetko su se u toj galeriji pronašle i moje slike, koje sam naslikao pod jakim utjecajem opijuma. Galerija se nalazila na zlu glasu zahvaljujući protestima crkve zbog bogohulnih motiva na slikama, ali zato ju je i jako dobro posjećivao ostatak normalnog puka kojeg je zanimalo oko čega se to diže prašina. Na toj galeriji sam se poprilično obogatio i zaradio enormne količine novaca i ugleda. Ipak, moju galeriju i njezino vođenje ostavio sam po strani te je prepustio jednom niskom ćelavom gospodinu nakon što sam se jednog užeglog dana usred ljeta srušio u njoj. Kad se čulo za moju nesreću, zli popovski jezici počeli su propovijedati kako me snašla božja kazna zbog objavljivanja tih grešnih slika koje su crtane pod kontrolom samog Lucifera. I tako je moj ugled bio skoro pa potpuno uništen, a ja s ono malo novca što mi je ostalo završio u nekoj sirotinjskoj bolnici dok je mojoj galeriji prijetilo zatvaranje zbog rijetkih posjeta od glupog straha ljudi da slike šire bolesti i proklestva. Moje mišljenje o lošoj posjećenost je zbog lošeg vođenja posla. Dok je moje dijete propadalo, tako sam i ja venuo u bolnici izjeden misterioznom bolešću. Neprestane glavobolje, povraćanje, slabina, jedva stajanje na nogama je postala moja svakodnevnica, a to vam s vremenom dosadi. Jednostavno vam dosadi, kad tu bol neprestano trpite mjesece i mjesece, kad noćima ne možete spavate od nje. Onda pokušate olakšati tu bol oduzimajući si život, razrezujući svoje vene i gledajući kako iz vaše ruke šikaju posljednji trenutci vašeg jadnoga života. Sva me ta scena podsjetila na razne neshvaćene umjetnike koji su si oduzeli život ili ga proveli potpuno uništavajući svoje tijelo i duh. Pokušaj oduzimanja života, bio je neuspješan. Neznam dali bi se zbog toga trebao radovati ili plakati od tuge što sam još živ. Na moju „sreću“ liječnici su došli u krivo vrijeme i vidjeli kako me napušta posljednja kap života. Pohitali su prema meni, odveli me na operacijski stol gdje su me zakrpali i spasili. Tog trenutka sam zbilja zaželio da sam uspio u svom naumu, jer bol koju sam osjećao dok su me spašavali je bila neizdrživa, te da sam imao barem malo snage u svojem tijelu, preoteo bi nož kojeg bi zabio ravno u svoje srce da konačo mogu počivati u miru. Od tog dana stalno su me imali na oku. Iz sobe su odnijeli svaki predmet koji bi mi mogao koristit kao alat da iščupam život iz svog tijela kojem su ionako dani već odbrojani. Dani od onog dana mog bezuspješnog pokušaja samoubojstva su prolazili brzo. Većinu vremena mislio sam o tome kako da oduzmem svoj život ili sanjareći o raznim ljepoticama sumnjivog morala koje sam upoznao na raznim galerijama . Ti snovi su jedino što me držalo na životu, čemu sam se htio vratit. Znao sam da ce biti sve po starom , samo da izađem iz ove smrdljive bolnice. Moja tijesna soba zaudarala je po nesnosivom mirisu na kojeg se ( morate ) privknut. Zidovi su bili prljavi i žućkaste boje. Vječno zamagljeni prozori na koje su bile navučene rastrgane zavjese zakrivali su vanjski svijet . Bio sam sam u sobi, makar se u njoj nalazio još jedan prazan krevet na suprotno od mojeg. Godila mi je samoća jer nisam previše druželjubljiva osoba, te nisam imao živaca ni snage da još nekoga trpim u ovoj ionako tijesnoj bolničkoj sobici. Krevet je zjapio prazan sve dok u bolnicu nije došla malena djevojčica koja je bolovala od neke neizlječive smrtonosne bolesti čijeg se imena nikako ne mogu sjetiti. Na njezinom licu, jasno se moglo vidjeti da je bolest učinila svoje. Njezina rijetka duga kosa bila je zagasite plave boje. Ispod njezinih smeđih očiju nalazili su se ogromni podočnjaci, a njene malene usne bile su ispucane. Pogledom na njezino krhko tijelo stekao sam osjećaj da se jadnica jedva držala na nogama. Ipak u tom slabom tijelu nalazila se nekakva čudna hrabrost i borbenost koju nisam godinama vidio. Tvrđa od kamena i bolesti koja ju je snašla. Došla je s majkom i ocem. Po njihovom izgledu zaključih da su siromašni i da očito jedva spajaju kraj s krajem. Otac je bio nekakav radnik u polju, sav uprljan po licu, a ruke su mu bile crne poput ugljena. Njezina mati bila je prekrana mlada žena, obučena i prljavu i polurastrganu haljinu i velikih suznih očiju koje ne mogu vjerovati da se njihov anđeo sprema napustiti zemlju. Kad su ušli u sobu, toplo su me pozdravili, kao da me znaju oduvijek. Ja sam mrgodno ozdravio i okrenuo glavu na drugu stranu da ih ne gledam. Tu sumornu atmosferu razbijala je samo optimizam malene curice koja je ohrabljivala svoje uplakane roditelje. Kakav je to sad svijet postao ,da dijete mora ohrabljivati roditelje koji plaču poput male djece ? Roditelji su se zadržali više od desetak minuta. Minute koje su trajale poput vječnosti. Nisam mogao vjerovati kad su napustili sobu. Mislio sam da ce ostati ondje zauvijek. Nakon odlaska, malena je briznula u plač. Nije to bio plač kojim obično plaču djeca, onaj užasan živcirajuci plač koji vam pili živce. Bio je to tih plač. Jedva čujan, ali ipak jači od normalnog plača. Dugo je tako plakala, a ja sam je dugo ignorirao, bezuspješno pokušavajući zaspati. Sve dok mi nije prekipjelo. Dignuo sam se s kreveta i htio se razderati na nju. U trenutku kad je prva psovka trebala izić, ona me pogledala svojim melankoličnim očima, koje bi rastopile i najhladnije srce. Jednostavno nisam se mogao derati na nju. Inače me nije bilo briga za ostale, rekao bih im sve u lice, ali to nije bio isti slučaj s ovom djevojčicom. Umjesto psovke, izišle su riječi, za koje sam mislio da nikad neće izić. Riječi utjehe. Nakon par sati tješenja, na njezinom bolesnom licu ponovno se rodio osmijeh, a u meni je zavladala nekakva toplina. Neznam zašto, ali taj trenutak nikako ne mogu zaboraviti i upravo on me grije kada mi je najteže. Do kraja dana, ja i djevojčica smo postali, kako se to ono kaže, prijatelji. |
02.01.2009., petak
(H@cker) Obiteljsko muktašenje: priča sedma
|
Nije žvaka za seljaka U ovo vrijeme high-tech gadgeta i novotarija koje neprestano odašilju Japan i Amerika, stariji ljudi (čitaj: osobe iznad 30-ak godina) se često ne mogu snaći u svemu tome. Iako su računala već recimo prilično vremena s nama, mnogi se još ne snalaze u radu s njima. Za takve postoje brojni informatički tečajevi. A za one koji ne žele na njih, ti, nažalost, zovu - mene… Slijedi transkript razgovora koji se odvijao između mene i mog biološkog oca jednog lijepog dana, dok sam bio u gradu. Zazvoni mi mobitel. Pogledam, zove Stari. Ja: Bok, šta je? Stari: E, ja bi se htio igrat'! Ja: Molim? Kak' to misliš? Stari: Na onom tvom stroju! (aludira na laptop) Ja: Ma daaaj, šta ćeš se sad igrat?! Stari: Hoću! Reci mi šta da napravim. Ja: Prvo ga otvori. Stari: A kak'? Ja: Imaš mali prekidač na rubu… Stari: Evo, jesam. I šta sad? Ja: Upali ga. Stari: Jesi ti lud? Pa znaš kol'ko je košto…!? Ja: Ne upaljačem, kretenu! Imaš prekidač… Veliki, srebrni… Stari: A, evo, jesam! (osjeća se ponos u glasu) Ja: E, dobro, sad… Stari: E, neki vrag je doš'o! Neke crtice odaju… Ja: Tata, to se podižu Windowsi… Stari: Aha…E, da i piše vinduvs… Ja: Dobro, čekaj sad malo. Stari: E, sad je neki plavi ekran. Piše nešt' „Kristian“. Ja: Dobro. Klikni na to. Stari: A s čim? Ja: Pa s mišem. Stari: Al', nije ukopčan. Ja: Pa onda ga ukopčaj! (čuje se lom i krckanje u daljini) Stari: Al, ne ide! Ja: Ukopčaj ga u prvu rupu gdje paše! Stari: Evo, radi! Klikn'o ja… Ja: Bravo ti… Stari: Traži me nekog psa! Ja: Traži te password, ne psa! Upiši: 1-0-3-k Stari: Čekaj, pa ne mrem tak brzo! (tipka oko dvije minute) Stari: Al' pojavljuju se sam neke točke! Ja: Ma to mora tako! Stari: Dobro…I šta sad? Ja: Pukni enter. Stari: Šta? Ja: Stisni onu najveću tipku… Stari: E, evo sve je tu, lijepo, šareno… Ja: Super. Jel' ima možda sličica neka ispod koje piše U-N-R-E-A-L? Stari: Ima svakakvih…Evo, ima i ta. Ja: Klikni dvaput na nju. Stari: E, opet je šareno. Kud sad? Ja: Klikni tamo gdje piše I-N-S-T-A-N-T A-C-T-I-O-N. Stari: Jesam. Ja: I sad ti dolje desno piše play. Klikni. Stari: Jesam! Ej, pucaju po meni! Ja: Pa pucaj i ti po njima! Stari: A kak?! Ja: S mišem, s mišem! Stari: Ajd, dobro, valjd' ću se snać… I taj tren je spustio slušalicu. Jedina utjeha je bila ta što je laptop još uvijek bio garancijom. |
0