Sidro života
| < | prosinac, 2016 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Koristi talente koji su ti dani, da ne bi ostao bez njih. Pomozi dalje kad se tebi pomogne. Ljubav nadvladava sve poteškoće i razbija svaku barijeru tvog života; samo ako joj to dopustiš. Budi to što jesi i znaj - netko će to znati cijeniti. Ovdje sam da širim dalje nadu koju osjećam u srcu, jer i tvoj život je DRAGOCJEN. :)
Koristi talente koji su ti dani, da ne bi ostao bez njih. Pomozi dalje kad se tebi pomogne. Ljubav nadvladava sve poteškoće i razbija svaku barijeru tvog života; samo ako joj to dopustiš. Budi to što jesi i znaj - netko će to znati cijeniti. Ovdje sam da širim dalje nadu koju osjećam u srcu, jer i tvoj život je DRAGOCJEN. :)
Linkovi
12.12.2016., ponedjeljak
Pomak od dva milimetra
 Bijelo jutro i magla. Hladnoća već koči prste. Nigdje snijega. A već je davno trebao prekriti sve dokle pogled s balkona seže. Vruća kava u rukama, knjige na stoliću uz fotelju u koju sam se izvalila. Tišina i mir. Misli u glavi lete prema Bogu: "Molim Te, vodi me danas, Ti znaš što treba biti sa mnom." Novi dan mi daje nadu da ću danas biti makar malčice bolja nego jučer. Istovremeno, kopkaju me misli da još nisam dovoljno otvorila svoje srce Onome čiji rođendan uskoro dolazi. "Nikad neću biti dovoljno dobra", mislim u sebi. Svake godine imam jaku želju biti sva u adventu, svaki dan pročitati dio iz Biblije, ići na zornice, biti u duhu Božića od prve zornice pa sve do Sveta Tri Kralja. Po mogućnosti, i dalje nastaviti biti duhovna i bolja osoba. I onda ponekad, čim oči otvorim znam reći nešto zbog čega kasnije požalim, jer me netko baš u tome trenutku razljutio ili učinio da se osjećam nervozno. I opet sam na početku. Iste misli da nikad ne uspijem savršeno u onome što naumim. Svejedno, nastavljam govoriti "hvala ti, Oče, oprosti mi, i molim te, vodi me, jer ja sama ne mogu ništa, a ono što učinim, ne ispadne dobro". Zrno osjećaja krivnje i dalje stoji u mom srcu, ali prihvaćam sebe kao slabu i potrebnu Božje milosti. Veselim se popodnevnoj misi u 4 sata na engleskom jeziku, jer ovdje u Švedskoj u jednom gradu, gdje se trenutno nalazim, samo je jedna misa na engleskom, svaki drugi tjedan. Prekrasna katolička crkva u kojoj sam, čim sam prvi puta ušla, osjetila neopisivi mir. Obuzeo me iznenađujući osjećaj dobrodošlice i točno sam mogla čuti Isusov radosni smijeh i riječi ohrabrenja te nešto poput "Napokon si došla ovdje". Od prvog trenutka u toj crkvi osjećam ogromnu povezanost i niti tračak činjenice da sam u ovoj zemlji stranac, iako sam došla kod mnogo članova obitelji. To je moja najveća luka što me štiti i daje snagu za sve što je preda mnom. I usuđujem se priznati koliko sad više cijenim Svetu misu, jer iako je i na švedskom neopisivo lijepa, trenutno ne razumijem baš propovijed svećenika, pa je ta jedna engleska kao jedna mala, ali neizrecivo vrijedna šibica koja osvjetljava ogromnu dvoranu. Trudim se ne zalutati u svjetlima lampica, Božićne kupovine i ostalih dodataka, koji sve više zauzimaju središnje mjesto u iščekivanju Božića. Pitam se: "Čime ja tebe, Isuse, mogu obradovati ovoga Božića?" Nisam ništa posebno napravila. Ima tu raznih dobrih sitnica, ali i puno sitnica koje bi voljela da sam prešutila, pretrpila, radije se nasmiješila, itd. Mislim si "Makar na misu idem, nisam se ni ispovijedala dugo, ali idem, jer znam da mi je to jedino istinsko svjetlo koje može rasvijetliti moje srce, pa možda se i dogodi danas neko čudo". Posumnjam u srcu da bih mogla čuti baš nešto što će me šokirati i učiniti da malo više razmišljam o tome. I onda ulazim u crkvu. Ponovno me Isus dočekuje raširenih ruku, s pogledom nježnosti, uperen s križa. Crkva prepuna svijeća i ispunjena Duhom Svetim. Uz sve svoje grijehe i slabosti, mane koje pokušavam promijeniti, osjećam opet sigurnost i da je dobro što sam došla ovakva kakva jesam. Osjećam da mi je srce puno Božjeg milosrđa i da je jače od osjećaja krivice koju nosim. S prigušenim svjetlima moli se krunica na engleskom jeziku. Tek nekoliko ljudi sjedi u crkvi. Različite nacionalnosti, a iste čežnje. Biti bolji, makar malo. S papirom koji sam uzela sa stolića pored ulaznih vrata, i ja krećem u molitvu svoje prve "engleske" krunice. Intima i povezanost pred Jednim Gospodinom i Njegovom Majkom. Dok misa nije počela, došlo je još nekoliko ljudi. Švedska misa inače je puna ljudi, dok je ova na engleskom posebna u svojoj intimi. Osjećala sam se smireno, ali radosno, tajanstveno, i kao da smo svi što smo stajali pred Bogom, uistinu poput jedne zajednice u kojoj se ne sramiš pjevati, jer svaki glas se čuje. Svećenik, Poljak, koji također vodi susrete za mlade i studente, vrlo drag i pristupačan, s pristojnom dozom humora, započeo je Svetu misu. Propovijed me dotakla zbog mnogo stvari koje je govorio. No jedna rečenica ipak mi je ostala za duže razmišljanje i pisanje ovog teksta. Propovijed je bila o Ivanu Krstitelju, koji je u tamnici čuo o djelima Isusovim, te nakon toga o Isusu koji je upitao mnoštvo u pustinji što su to izašli vidjeti. Upravo to. "Što sam izašla vidjeti? Zašto sam došla danas u crkvu? Što me to potaklo da tih sat vremena izdvojim i dođem u Božji dom?" Čežnja. Želja da makar malo u svom danu osjetim Božju ljubav, da ne mislim na sve druge stvari i probleme, da se dođem okrijepiti snagom Boga živoga. Nesavršena sam i često griješim, ali želim biti bolja i znam da samo s Bogom to mogu i ostvariti. I zato sam došla. Da kažem "Bože, hvala ti što sam živa. Što imaš plan za moj život. Predajem Ti se, oblikuj me. I molim Te, čuvaj one koje volim. Daj snage, nade i mira svima koji su izgubljeni i ne znaju kako se ustati i doći pred Tebe. Neka se odluče za tebe." Jer samo Ti daješ da se osjećam ispunjeno. I to je ono što Bog cijeni. On Ti neprestano dolazi zbog tvoja DVA MILIMETRA pomaka. Zbog tvoje jedne misli da želiš biti bolji, On te okrepljuje nadom. Čak i kad te sve negativne misli obuzmu, On te voli i zna da u svome srcu čezneš za istinskom ljubavlju. Zato te zove svakoga trenutka, iako često ušutkuješ taj glas. Ali On ne odustaje. I ovoga Božića, ponovno se rađa za tebe. Da, baš za tebe. Iako misliš da nisi dovoljno otvorio svoje srce, baš poput mene, ta dva milimetra koje smo napravili ti i ja, neka nam bude snaga za još dva. I malo po malo, osjetit ćeš uistinu promjenu u svome životu. Jer naš Bog, strpljiv je Bog. On zna da nam treba puno vremena da bi se i pokrenuli, ali također zna da je vrijedno da nas poziva svakoga trenutka i čeka cijeli život da mu kažemo "da, Oče, želim da mi pomogneš, iako još nisam ništa napravio, ali zato Te i želim, da bilo što napravim". I onda se počinju događati čuda, najprije u tvome srcu. Kad si posvijestiš da Isus zaista ponovno dolazi, jer ga ti tražiš u ispraznim tradicijama trošenja novaca i kićenja kuća. Možda misliš da ti ne treba, ali On zna da te, te druge stvari za koje misliš da ti trebaju, zapravo ne ispunjavaju onako kako bi htio. I zato On dolazi ponovno kao maleno dijete. Da vidiš koliko je bitna tvoja malenkost Svemogućem Bogu. Jer od tvoje malenkosti, On će izgraditi u tebi veliku radost. Ako budeš čekao da budeš savršen da bi stao pred Gospodina, nikada Mu nećeš doći. Zato, unatoč svojim malim pomacima, ili nikakvim, prihvati svoju želju za Bogom i neka ti to bude vjetar u leđa, jer upravo to On traži. Traži tvoje srce, koje želi napuniti svojim dobrima. Neka tvoj dar Njemu ovoga Božića bude tvoje "DA", a On će ti podariti puno više nego što si ikad mogao i zamisliti. Velike stvari počinju malim korakom. Ali počinju korakom. Samo jednim pomakom, makar bio dva milimetra dug. Radi Tebe, Bog ti dolazi i ovoga trenutka. Reci prijatelju da si presretan što ga imaš. Reci roditeljima hvala. Pozdravi susjeda kad izađeš iz kuće. Reci "dobar dan" kad uđeš u trgovinu. Nasmiješi se djetetu što ga roditelj gura u kolicima. Reci onome koga voliš da ga voliš. I to će biti već nekoliko metara pomaka. A samo je jedna želja dovoljna da unese promjenu u tvoj život. Ovoga Božića usredotoči misli da ljude, a ne na stvari. I osjetit ćeš radost. Božji osmijeh u svom srcu i riječi "napokon si došao ovdje". :) Oznake: Božić, nada, svjetlo, Zima, vjera, bog, poklon |
02.12.2016., petak
Sve počinje kad kažeš - HVALA TI
|
"I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro". Postanak 1:31  Zašto smo tako zabrinuti? Tako opterećeni svime što nam se potkopa pod srce i zakači za misli što pokušavaju preletjeti svaku potencijalno negativnu misao.. Noću pokušavamo zaspati, ali ne ide, jer nam srce steže sve ono što ne možemo ničim promijeniti. Upravo to. NIČIM ne možemo promijeniti neke stvari koje su se dogodile. Razočaranja, gubitak voljene osobe, ili pak stvari koje se uopće nisu ni dogodile. Uvjereni smo kako nam je život koma i kako bi najradije da se nismo niti rodili. Ili barem da nam je život idealan i bezbrižan. Jer naravno, Bog je dužan učiniti da nam u životu sve ide baš onako kako smo si zamislili. Hm.. Što je zapravo Božja "dužnost"? Nije li sve što dolazi od Boga dar, a ne Njegova obaveza? Naravno, mnogo je onih koji ni ne vjeruju da Bog uopće postoji. Ako ne možeš dokazati da nešto NE postoji, zar to nije očiti dokaz da baš zato i postoji? A ako bi mogao dokazati da je Bog pokrenuo Big Bang i kada bi ga mogao uslikati u stvarnom obliku, zar to ne bi značilo da je mjerljiv i da nije nimalo iznad nas? Vječna misterija, a opet tako jednostavna istina. Naš život nije puka slučajnost. Sve što vidimo, osjećamo, proživljavamo, s nekim je smislom stavljeno na naš životni put. Tolika iskušenja u koje zapadnemo.. Znaš o čemu pričam. Trenutak kada sam sebe zapitaš što je ispravno. "Što da izabrem? Hoću li zbog toga ispaštati? Hoću li dobiti išta zauzvrat?" Mi smo ljudi tako proračunati. Ne dajemo dio sebe, a da pritom ne pomislimo "Kad će mi se to vratiti i kako?". A Bog? Sve što čini, čini iz nesebične ljubavi, jer nas toliko voli. Stvorio nas je da upoznamo da je On Ljubav i da budemo istinski sretni. Ako želimo, svakodnevno možemo uočiti čuda Njegove ljubavi. Čim otvorimo svoje oči i postanemo svjesni zraka koji udišemo i kucanja našeg malog srca, možemo uvidjeti da je naš život dar i predivan blagoslov. A čime smo mi to zaslužili? Možda time što prvo mislimo na sebe, a onda na onoga do sebe? Ili time što gunđamo čim ne dobijemo ono što smo "željeli"? Smiješno ili žalosno, ali istinito - to što mislimo da želimo, ponekad se pretvori u ono za što kasnije kažemo "ne, promijenile su mi se želje, sada želim ovo, a ne ono" ili to što smo željeli svim srcem, na kraju ispadne nešto što nam donosi samo loše, što nas prazni, što nam oduzima slobodu duha i radost u čitavom biću. I upravo u tome je stvar. Mi NE VIDIMO što će biti kasnije i ne možemo vidjeti kako će život utjecati na nas. Ali postoji Onaj koji MOŽE. Ako se pobrinio za ptice što nebom lete, i što je tako prekrasno odjenio poljski cvijet što danas jest, a sutra već osušen leži na zemlji, koliko li se tek neće pobrinuti za nas, "Njemu slične"?? Zar bi ostavio svoje najsavršenije djelo stvoreno, da propada pod hrđom vremena i olujama što ih pokreću oni koji ne žele vidjeti ljepotu svoga života, pa slabi, tužni i ljuti, upadaju pod vodstvo zla, koje samo vreba trenutak kad ćemo posumnjati da nas Bog voli. Ostavit ću za jedan drugi post razmišljanje o tome zašto ljudi čine to loše što čine i kako se postaviti prema tome. Koliko smo puta osjetili u vlastitom životu prolazak one boli koja se činila neizdrživom? Koliko su nam puta drugi pomogli obrisati suze s natečenog lica? Koliko smo opet puta dobili u životu nešto i na kraju ostali povrijeđeni, shvaćajući da to ipak nije bilo dobro za nas? Sve što u životu prolazimo, za neko je dobro. Bol nas pročišćava, otvara oči, jača leđa, ruke, cijelo tijelo. Čak i kad mislimo da više ne možemo, preživimo. Kako? Zbog Onoga koji nas nosi kad nemamo više snage. Bog koji smiruje sve oluje. I koliko smo puta bili zahvalni zbog onog lošeg što nam se dogodilo, jer smo sada drugačije osobe - jače, znamo što želimo, znamo kako pomoći drugima u istim i sličnim poteškoćama. Svaki dar može biti ili blagoslov ili prokletstvo. Sami biramo kako ćemo gledati na ono što nam dolazi pred oči. Ako želimo, naš život može biti pun čuda. Bog čini čuda onoliko koliko Mu mi to dopustimo. Svaki treptaj oka može biti čudo, koje i jest, ako želimo gledati na to kao čudo. Doći ćemo, ako već nismo, do te točke u životu kada ćemo se okreniti i vidjeti kako je dobro sve što se ikad odigralo na polju naše sudbine. Zanimljivo je da možemo istog trenutka skočiti na tu točku. U svakom trenutku možemo reći "hvala ti, Bože, za sve" i naše će srce osjetiti mir i znat će kako je sve onako kako treba biti. Pokušaj. Zahvali. Opet. Još jednom. Zaklopi oči i reci "hvala ti, tata". Osjećaš li kako ti se život već pokazuje kao divan i pun nove nade, novih mogućnosti? Što Mu više zahvaljuješ, pogotovo u teškim trenucima, više ćeš vidjeti koliko si dragocjen i mir tvoga srca neće narušiti bol i brige. "I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro". Ako primijetimo u Bibliji, za sve drugo Bog kaže da je dobro kako je učinio. A za čovjeka? Veoma dobro. Naš Vječni Otac, sve što nam u životu daje, kad nas kori, upozorava, sve čini da bismo bili sretni, da bi nas sačuvao od razočaranja. Kad krenemo vlastitim putem, padamo. Ali On nas opet podiže. I kad Ga slijedimo, doći ćemo na nerazumijevanje svijeta. Ali imat ćemo mir. I ne, ne trebamo posustati. Jer Bog čini veoma dobre stvari za nas. On ŽELI da budemo sretni. Ali za pravu radost treba žrtvovati isprazne želje. Sve što vrijedi, ima svoju cijenu. Ali se isplati. Isplati se malo pretrpiti da bi bio sretan. Imaj pouzdanja. Jer svakako ćeš doći do te točke kad ćeš vidjeti da je sve bilo za tvoje dobro. Bolje dođi prije nego kasnije. Zašto? Zato da još duže ovdje na zemlji možeš biti sretan i druge učiniti sretnima. Zar nije predivno izmamiti osmijeh na nečije lice, nekoga podići iz blata, pružiti mu ruku? Znaš da je. Znaš jer je i tebi jednom netko došao i pružio riječi nade i ohrabrenja i tada si osjetio tračak sunčeve zrake, malo topline na svom srcu. Moj prvi post napisala sam 11.11., a danas je 2.12. Dugo je prošlo, zar ne? Zašto? Zato što sam osjetila na svojoj koži nešto čega sam se bojala da će se ostvariti. Ali tu sam. S novom snagom i novim mislima i s većom željom da ispričam svoja iskustva razočaranja i početka novog života, novih mogućnosti, ponovnog smijanja iz dna duše. Trebalo mi je neko vrijeme, ali kroz sve te dane osjećala sam da nisam sama. Osjetila sam odmah da je dobro što je tako. Ne, zapravo, da je VEOMA DOBRO. Ne boj se. Sve kroz što prolaziš, neizrecive je vrijednosti za čitav tvoj život. Samo vjeruj. Otvori oči već sada. I ne zaboravi. ZAHVALI. I još jednom. :) Oznake: nada, život, bog, ljubav, radost, iskustvo |
11.11.2016., petak
Istinsko životno ispunjenje - mogu li to ili slušam bajke?
 Najopjevanija, najpisanija, najljepša i najdramatičnija tema u povijesti čovječanstva. Nikad je nije premalo, a nje dosta je da omekša i najtvrđa srca. U svijetu punom tragedije, valja pogled usmjeriti na onu točku koja na crnom papiru razbija tamu i daje nadu. Dok pišem prvo na papir riječ na riječ, nije mi namjera ostati samo na onoj romantičnoj, tzv. "filmskoj" ljubavi. Želim ući u dubinu. U one naočigled strašnije ponore neiscrpne ljubavi. U odluku da ljubim i kad se ne osjećam dostojna ljubavi. Da se dajem i kad se ne osjećam da letim u sedmom nebu. Da ne odustajem ni onda kad mi se čini da je knjiga mog života došla do posljednje stranice. Da budem hrabra i kad se bojim same sebe i svojih slabosti. Ljubav je odluka. Žrtva. Velikodušno predanje bez očekivanja povrata. Ljubav nije plastična boca koju, kad smo osjetili slatkoću njezinog sadržaja, sada vraćamo da bi dobili 50 lipa u povrat. Mediji nas zatrpavaju slikama ugodne, sebične, površinske "ljubavi". No takva "ljubav" nikad nam neće dati da osjetimo da smo ispunili smisao svog života. Ja želim dotaknuti srca svojim iskustvima duboke, prave ljubavi. I to ne samo muškarca i žene, već ČOVJEKA PREMA ŽIVOTU. Kako biti istinski sretan i zahvalan, iako se čini da nas olujno more baca na sve strane, sve dublje i dublje...Želim unijeti tračak nade u izgubljene duše, poput jedne zrake sunca što se svim silama probija kroz gusto, zamršeno granje sumorne šume. Zvučim dramatično? Odlično. Jer vjerujem da će dramatične dojmove ostaviti i moji idući postovi. Oznake: vjera, ljubav, smisao života, biblija, snaga, život, nada |