< | veljača, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 |
Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti ljubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.
Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.
(Charles C. Finn)
od 22.02.2011.
HTML Hit Counter
Blog.hr
Forum.hr
Odem do...
..and all hope is gone!!!
Svašta, ali nek je uzbudljivo!
Jaguar
PROROK (!)
Mrs. Morrison Joplin
Sunčica.
kroatikus1
tajanad
Norra_Autumn*
Ladynada
Amelia
More ljubavi
Tilaponcica
Bugenvilija
Bugenvilija 2
Marina kuharica za male (i velike!)
themiraclevalley
Man in Black
Nesto se kuha!
neverin
LudiSplitjo
Julia
sunce na prozoru
SredovjeÄÂŤni udovac
putovanje kroz misli
Mjesecina
Humor a ne tumor
Boliš me. Ne preboliš me. Razboliš me. Razbolim te. Mrzim te. Ne prebolim te. Gorim te. A ogoliš me. Goriš me. A ogolim te. Volim te. Stvorim. Oborim. Ne volim. Volim te.(M.A.)
Uvek smo bili živi, pa ipak: drukčije živi od svih ostalih živih na ovom luckastom svetu.(Miroslav Antic)
Nikad ti niko neće ovako u krvotok uliti poslednju nežnost celu, ni uspeti u tebi toliko tuge da nađe.
Nikada više nećes ovako divno truliti u običnom hotelu, a ne želeti ipak odavde da izađeš.
(Miroslav Antic)
Uvijek sam sebe zamisljala da zivim negdje van granica svoje drzave i ovih okolnih ;)... Uvijek sam se osjecala kao da ne pripadam tome mjestu, iako sam ga voljela i volim i sad, ali uvijek sam nekao bila drugacija, hvala Bogu pa sam imala i svoje drugacije drustvo... Oni su uvijek bili podrska i za ludarije i za ozbiljne stvari... Ali smijesno je kako nas zivot cesto iznenadi, kad se najmanje nadamo... Tako je uspjesno iznenadio i mene. Muza, s kojim danas zivim, upoznala sam u nasoj zemlji, i mojoj i njegovoj, ali bilo je ljeto a on na odmoru... I eto danas zivim van granica svoje zemlje, i jako daleko od svoje rodne grude... I proslo je vec 6 mjeseci, nekome malo, nekome puno (meni puno). I sto reci: Imam divan zivot, divnog muza, njegova obitelj je divna, nas dvoje imamo prekrasan stan... Sve je divno, ali ja se jos nisam prilagodila... Isla sam na tecaj za jezike, naucila nesto, nije perfektno, ali ja razumijem vise nego sto mogu pricati. No jezik mi predstavlja problem. Zasto: Nisam dobila posao upravo zbog jezika... I sto je najgore, engleski znam, ali s njim u ovoj zemlji bas puno i ne mogu, jer ljudi su ovdje malo cudni, ili moze se reci, drze se svoga, pa nece pricati engleski, osim negdje u nekim drzavnim ustanovama, gdje reci cemo, moraju. Svicarska je cudna zemlja. U svakom kantonu drugacije pricaju, cak se ni svicarci, ako zive, recimo netko u Luzern, a netko u Zürich, oni vec imaju neki drugi naglasak i tesko shvacaju jedan drugoga... Ja ucim njemacki, najobicniji njemacki ;) ali postoje ljudi ovdje koji nece ili cak ne znaju njemacki, pa opet sranje, bar za mene... Takve stvari znaju ici na zivce... Iako nisam imala nekih negativnih susreta s ljudima, jer su ljudi dosta pristojni i nitko ti se nece smijati ako nabadas rijec po rijec da bi recimo nesto nekoga upitao... pomoci ce. Ali ipak je tesko. Borim se i rukama i nogama da sto brze svladam taj jezik, tesko je, ali moram. Koliko se god cinilo lako, nije uvijek... Sve je drugacije nego kod nas... od namirnica do ljudi... Mozda ce vrijeme ubrzati moju prilagodbu, ali sad puno vise cijenim svoju zemlju i sad shvacam koliko sam samo pripadala tome mjestu, a toga ni sama nisam bila svjesna... I koliko sve fali... Ali cesto mi znaju reci: bar si nasla pravu ljubav. Bome jesam, i nista nam ne fali. Ali meni jos osmijeh nije onakav kakav je bio doma, sretna jesam, ali i izgubljena... Kao da sam se ponovno rodila i ponovno ucim hodati, pricati.... Sve sam to vec prosla, a sad opet...
Gledao sam zvijezdu vecernjacu,u tudjoj zemlji,tuzan. I mislio,izgubljeno : Zvijezdo poznata, ne poznajem te..Ali prepoznao sam sve , i sebe, vrativsi se u zavicaj..Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje.. Saptao sam u sebi uzbudjeno, kao voljenoj zeni: bez tebe je moja dusa gubava, bez tebe moje srce vapi..., izgubljeno,bez tebe je moja misao osakacena,bez krila..Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji..Mislio sam o dobrim ljudima,mislio sam o dobrom rodnom nebu. (Mesa Selimovic)