Teško je tu naslov izmisliti...

U svijetu žena...
Koliko god tema bila dosadna i koliko god puta bila ponavljana, svatko tko je išta pisao ili rekao o ženama, pisao je na svoj način, rekao je drugačije... Tako i ja, neka bude zapisano, pa taman ne bilo posebno, ni nešto novo... Ja sam žena i promatrajući ostatak ženskog (a i muškog) roda, pišem dalje...

Kažu da je svaki čovjek poseban, jedinka samo za sebe... A opet s druge strane kažu da su sve žene iste! Ne volim to grupiranje žena i muškaraca... Ciljam uvijek na ravnopravnost... Ali...
Naravno da postoji ali... mora postojati...
Unatoč tome što mrzim kada muško izjavi da su sve žene iste (zapravo mislim da to nijedna žena ne voli:) opet s druge strane, to ispada tako... Kad je u vezi, ako joj je stalo do tipa, ona će vječno biti nezadovoljna, vječno će prosvjedovati, podbadati, imati ispade ljubomore i kad je sve u najboljem redu, ona će sumnjati, većinom zbog prijašnjih iskustava... (Neke će u svemu tome burno reagirati, a neke smireno) što dovodi do prekida veze, jer on više ne može izdržati (izdržao bi da je onaj pravi!) A zašto su žene takve? Zato jer su većinom one te povrijeđene. Kako vjerovati? Kako ne sumnjati? Kad iskustva govore drugačije... A opet, to nije kod sviju tako... Nekim ženama uspijeva da zadrže svog muškarca... Kojim načinom jedna ženska osoba može navesti mušku osobu da se promijeni radi nje, da mu zarobi srce i takvog ga ima do kraja života, ne, nije iskorištavanje u pitanju. I ona njega voli cijelim svojim bićem... Je li samo ljubav u pitanju? jako važan faktor, ali sumnjam da je samo to... Tu nemam odgovora, jer nisam, valjda, takva žena! Ja sam od onih, u muškom svijetu, koji oni vole promatrati, skidati pogledom, upadati s nekim glupim izjavama, a ne znaju da to uopće ne tražim... Da nisam takva... Mislim da i takvih žena ima... Za koje se misli da su samo lutkice za zabavu ( tek da se pristojno izrazim) a tko se ikad usudio vidjeti moje srce? I oni za koje sam mislila da su htjeli, lagali su... Ima žena koje žele biti u centru pozornosti, žele biti sa svakim koji naiđe, žele biti lake, ali i to samo jer vjerojatno misle da je to ljubav i da imaju nešto od toga ( I imaju, takve većinom završe s neplaniranom trudnoćom) Muškom rodu je svejedno? Nekad sam bila uvjerena da ima izuzetaka, ali nekako danas... Ma još pokušavam vjerovati u neke pojedince, ali zašto se uvijek ispostavi da je i svaki muškarac isti... Ne volim to čuti ni za žene, ni za muškarce, ali na to se sve svodi, očito... Unatoč tome, ne želim prihvatiti takvo stanje... A opet nista ne mogu ni promijeniti... U vezama, ispočetka, sve je divno, krasno... Čim malo zastari, nešto nije u redu... Kako uspijevaju veze od 5 godina. (Ljudi, ženite-udajite se, ozbiljno!) Okej, kako uspijevaju? Ne, nemojte se ženiti i udavati, nastavite se varati kao i do sad u tih pet godina koliko ste u tkz. vezi. Nemojte imati djecu u braku, činite to izvan braka ili ako zaluta koji plivač i stvori život- ubijte ga! Ako se ipak odlučite na brak, iz potrebe, ma obavite to časkom, pa nađite ljubavnicu/ka... I pravite se faca, sretni i zadovoljni... Blago onom tko ima takav život... Blago onom koga nije strah Boga, ako vjeruje u njega! To i je ono jadno u ljudima... I jesu, svi su isti i muškarci i žene... Samo što neki znaju živjeti, a neki samo misle da znaju...

04.02.2009

29.07.2009. u 18:23 · Ostavi komentar (32) · Isprintaj · #

Znaš sve moje misli, sve moje molitve...





Hvala ti za svaki novi dan... Hvala.

P.s: nemam vremena napisati neki novi post, ali bit ce ubrzo nesto.. znate svi kakva su ljetna vremena...:) Do tad uzivajte... i poslusajte ovu pjesmu, mene uvijek rasplače, ali je volim...

17.07.2009. u 15:04 · Ostavi komentar (23) · Isprintaj · #

Hodaj, nebo strpljive voli... :)

13.07.2009. u 19:56 · Ostavi komentar (22) · Isprintaj · #

UŽIVAM... U ČEMU???

Sjedim vani, na nekoj prokleto neudobnoj stolici i uživam... Uživam u ama baš ni u čemu.... Puše, hladno je, nitko me ne primjećuje, niti me pozdravlja... I tako ja sjedim i uživam, vidiš da imam u čemu... U ni-čemu... Reflektor me ubija u pojam, najradije bih ga razbila, ali ne mogu, to je mjesec... Sranje, još jedno razočaranje. Glavno da ja uživam... Priđe mi tu i tamo netko, vjerojatno reda radi, kao da je nekom stalo... Što je meni stolica neudobna... Ali i dalje sjedim, uživam u ni-čemu... Prolaze nekakvi parovi, izgledaju jebeno sretni, a ona je s njim radi love, a on s njom radi seksa, ali oni se vole, dašta! Ma ja uživam.... Imam u čemu... Ni-čemu... Prolaze još i neke ženske, šminka, dekolte, minjak, peta... Pa pogledam u svoje marte... Kako da ne uživam... Baš se ponosim svojim martama! Ha-ha, gle ovi se smiju... Pijani... Pa im sve smiješno, i meni bi bilo, ali nisam se sposobna ni napit... Pa onda samo promatram... Ali uživam... Definitivno u ni-čemu... Koji je kurac sreća? Kad ja uživam u ni-čemu... Baš super! Svakih 5 minuta ugledam nekoga koga ne želim gledati, a koga želim nigdje ga... Uživam, nema šta, baš mi je fino... ali ne odustajem, čemu se nadam- ne znam. Nada doista zadnja umire! Ali isto krepa kad tad, a nadam se uzalud... Misli ona da ja uživam... Pa jesam, u ni-čemu... Moram ustati, dosta mi je ove kvrgave stolice... Ali ne da mi se, dobro mi je tu, nije loše, dapače odlično mi je... Zašto ne, kad ću opet ovako uživati, uživati... u ni-čemu....

napisano 27.11.2005

13.07.2009. u 03:12 · Ostavi komentar (7) · Isprintaj · #

Odlazak...

Kiša je padala, tmuran dan i mračan i oblačan...

Ne, nije. Zapravo je bilo vruće užasno i sunce nije popuštalo ni sekunde.
Ali tako mi se učinilo da kiša pada kad sam saznala, valjda od suza
koje su nekontrolirano tekle... A nisam ih očekivala...
Nisam ni htjela da teku, ali kad ih ne možeš spriječiti...

...

Kako je teško nekome biti utjeha, pogotovo kad želiš da ta osoba
zna da si uz nju kad god zatreba, teško je samo iz jednog razloga,
što ne znaš pokazati tu brigu i ljubav...

...

Obraćam se tebi, tebi koji si otišao, ja te ne poznajem, ali te cijenim...
Nemoj biti tužan, smij se i veseli tamo gore, tvoja četiri cvijeta te vole,
a ta ljubav će biti dovoljna da ti dobiješ krila..
Čut ćeš još puno puta kako te zovu tata, i nemoj da tvoje plave oči
plaču, čuvaj ih, ne dopusti da misle da su te izgubile, jer nisu,
još si u njima i s njima...
Samo nek te hrabri ona riječ: Tata!
I znat ćeš da nisi otišao, živiš i dalje...
U njihovim srcima...

01.07.2009. u 02:42 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #