Zmaj

by Rudolf Lokas


Ssvakoga dana podiže se rampa, ulazim u sivu zgradu, razvozim hranu, mijenjam pelene, javljam za vizitu.

U sobi broj četiri živi Zlata, stara cura, ta je novce davala u kreme, obrazi joj kao papir. Skrivala je godine iako je u kartonu sve lijepo pisalo. Neki joj momak svako toliko donosio dva-tri domaća jaja i malo maslinova ulja. Od ranoga jutra vrtjela bi se kao da nešto traži, a kad bi momka dočekala, ona bi mu gugutala. Jaja domaća, kokoši na brdu marširale, jele divlje travke i koprive danomice. Ljekovita jaja. Radovala im se kao da će živjeti dvije stotine godina. Ispržila bi jaje, polila maslinovim uljem i umakala bijeli kruh u žuto oko, i samo pupu kao vatu. Tada bi noćnom kremom namazala lice i vrat i ruke i kožu s nutarnje strane nadlanica i legla u bijeli krevet pod raspelo i brojila krunicu. Imala je dvije tube vate, za lice, i za noćni propuh. Nakon što bi obrisala lice, zaključavala bi vrata sobe, vadila ključ i gurala vatu u ključanicu.

Noću ponekad izlaze iz soba, lutaju hodnicima kao mjesečari. Pronalazim ih po koracima, ili buci kad nešto prevrnu. Uhvatim ih za ruku i vratim u sobu. Mislim da ružno sanjaju, ili se nečega sjete, što je bilo, a čega više nema. Sjedim pod noćnom svjetiljkom i čekam da zaspu.

Tada se sjetim beluge iz nekog dokumentarca. To je onaj mongoloidni bijeli kit. Zovu ga morski kanarinac. Lebdi u plavoj hladnoj vodi lijepo zaokružen, kao one bijele oble djeve srednjovjekovne kada je kilogram sala bio u modi. Ta beluga mijenja oblik glave upuhujući zrak u sinuse. Ne znam čemu to. Spomenuli su i narvala, kita jednoroga, belugina rođaka. Izranjali su na površinu s kopljima uperenim nebu, kao da ih podižu pred neki juriš. Tada su prikazali polarnu lisicu, ta je samo protrčala. Zatim polarnoga medvjeda. Mrcina je klipsala s kraja na kraj golemog slavoluka dviju santi. Ženka je plodna kratkih tjedan dana. Specijalizirana za salo morskih sisavaca, ali jede sve što može ubiti. S mladuncima često na ledu leži zagrljena. Površina mora ponekad se tako naglo zaledi da se čini kako možeš hodati po vodi, kreneš prema pučini, a pod nogom ti nastaje led. Beluge se zaigraju, a kad shvate, već se zatvorio put prema otvorenom moru. Tako zarobljene održavaju rupe u ledu, bunare za disanje. Ako prestanu plivati, more bi smrznulo i beluge bi se ugušile. I tako su plivale. Gumaste i bijele u moru gustom od hladnoće. Iz rupa na zatiljku izbacivale stupove pjene, iz nepreglednoga leda izvirali gejziri. Onda je došla medvjedica s mladuncem. Sjedi na ledu i zuri, plišani div. Mlatne belugu preko leđne grbe, šapom kao obraslom lopatom. Na leđima beluge otvore se rane, kao da ju prešlo oštrim grabljama, na bjelini uzoralo crvene brazde. Medvjedica se baci naglavce i opet je mlatne. Vraća se na led, ružičasta voda cijedi se niz krzno. Kako bi prošla beluga, ova bi je mlatnula. Mladunac, nježnoga krzna, na mlijeku još, poskakivao je oko rupe kao da je beluga igračka koju je jedva dočekao. I tako, medvjedica sjedi, beluge kruže, u transu plivaju kolo, ne zalazi arktičko sunce, led svejednako bliješti. Pustopoljina i u njoj krvava oaza. Medvjedica mlati šapom, beluga šiba kao u zatvorskom dvorištu, samo krv teče, a onda prestaje plivati, samo se izvrnula. Medvjedica ju je za rep izvukla na led. Beluga pograbljana, iza dubokog sala vidjelo se meso. Medvjedica dere plahte kože, sjajne kaučuk bijele kože, otvara je i jede iznutricu. Ostale beluge svejednako plivaju. Što im je preostalo? Plivaju dok se potpuno ne iscrpe, onda tonu, nepokretne, kao pozaspale u bjelini u nedoglednu tminu tonu. Za njima zatvara se rupa kao da je nikada nije bilo. To je beluga, morski kanarinac.

U sobi broj jedanaest živi gospodin I. Na noćnom stoliću u čaši vode držao zubalo kao školjku u jalovoj vodi. Slabo jede. Otkada mu je umrla žena, nije progovorio. U nekoliko dana okopnjela, umrla. Išla bi hodnikom, a za njom padali bijeli pramenovi. Po cijele dane sada I. sjedi za stolom i zuri u razglednice. Jučer sam mu sreo kćer, ta bi doletjela i odletjela. Upitao je odakle onolike razglednice? Ah to. Tata i mama proputovali svijet. Kad bi nekamo došli, oni bi sami sebi poslali razglednicu, da ih dočeka u sandučiću kad se napokon vrate kući. To me ugrijalo. Sjedim na krevetu i promatram ga. Njemu ne smeta. Njegovi su prsti dugi i koščati, na lijevom mu prstenjaku jantarni kamen s drevnim kukcem. Takav je prsten nosila i ona. Škarama reže dijelove razglednica gdje je zalijepljena markica i potapa u posudi s toplom vodom. Markice se odvajaju. Vadi ih pincetom na novinski papir kao jato oslikanih riba list. Suhe ih stavlja u Bibliju da se izravnaju.

Svakog dana sjedim na krevetu i promatram ga, svakog dana potapa i suši i ravna. Jagodicom prsta prelazi im rubom kao da broji zupce.

Jedno jutro ugledam čudnu zvjerku na njegovu stolu, iz bijele žice, iz delikatne bijele kosti, prethistorijska životinja upravo iskoračila iz okamine. Bila je to kosa, bijele vlasi slijepljene lakom. Stari je sačuvao njezinu kosu, i sada luduje. Uzdahnem i sjednem na krevet.

Ujutro zvjerka opernatila, starac na nju zalijepio markice.
Sjedim i promatram, vadi markicu i ljubi je i lijepi na bijeli kostur kose.

Sutradan me dočeka čudesan zmaj, otvori se tisuću markica, oči, glava, tijelo, rep: desna zjenica, crveno sunce, zjenica lijeva, bijeli mjesec u plavilu noći, i veliki prasak iz Tanzanije, i spirala Mliječne staze, i ptica dodo na lubenici, i zmija u kamenu, i crni labud u liri, i Prometej s Kube, i Tutankamon za tri penija, i Heraklo i zmija iz San Marina, i mudra mačka iz Nigerije, i papa u hermelinu, i neandertalac s pokrivačem spiljskoga medvjeda, i minaret u daljini kao telegrafski stup nad linijom pijeska, i jedrenjak opasan krakenom, i kamena beba Bude u postelji bambusa, i Etna kao otvoreni šampanjac lave, i Galileo iz Mongolije, i Kopernik iz Gvineje, i Lewis i Clark s dalekozorom i ispruženim prstom, i konji i kočija preko neke bjeline, i Jeti iz Bhutana, i ruža iz Malezije, i vrše u krošnjama, i gredice atomskih gljiva, i kameni oluk u pustinji pod kojim prolazi karavana, i kanu i potopljeni drvored iz Malija, i polarni medvjed iz Rumunjske, i plavetni kit iz Bugarske, i kineska džunka na valovima nalik na plava klupka vune, i majmun u svemiru, i grožđe u kolovozu, i vojnik i žena zagrljeni na prvoj liniji rastanka, i čudovišna riba svijetli u mraku, i crna tuča Hitchcockovih ptica, i kamikaza u dvokrilcu, i nokat kao mladi mjesec, i crvena rijeka pod svodom visokih krošnji, i Japanka češlja samuraja, i čaša crnoga vina, i trsovi kao ovnujski rogovi, i lešina Titanika u dubini, i dvorac u Alpama, i pupoljak dudovog svilca na vršku grane, i kućica i vrt, i runolist na rubu hridi.

Sve to, i mnogo više, činilo je tijelo zmaja, njegovu krljušt, njegovo perje, tisuću nazubljenih prozora u neko mjesto i u neko vrijeme.

Starac uzima zmaja i baca ga kroz prozor, i uhvati se vjetar u markice, i zatrepere kao raznobojno perje, kao lišće u nemogućoj krošnji, i poskoči i zamahne krilima i odleti preko vrhova zgrada. Gledam za njim dugo u prazan zrak. Svakoga jutra nalazim starca kako sjedi pred otvorenim prozorom, nepokretan, ali oči mu žive.

Mislim da se zmaj vraća kući, vraća markice tamo odakle su poslane: možda je upravo u perivoju koji su nazvali svojim s vrška njegova repa ispao buket ruža, ili s jatom ptica slijeće tamo gdje je pijesak vruć i voda hlapi, među beduine koji piju čaj, ostavlja imelu i odlazi, možda sjedi na nekom mostu i čeka da padne okamenjeno drevno jaje, ili u sjetnim žitima Provanse hoda među klasjem tražeći mjesto gdje su vodili ljubav, tu ostavlja runolist i odlazi uz šumor, kroz magle New Foundlanda ribarima baca alpski snijeg, kuca na vrata kosoga tornja, tamo ostavlja harfu, ili nad kalifornijskim vinogradima ispušta košaricu voća, ili u tundri sluša zavijanje vukova i ostavlja pomrčinu mjeseca; on juri kao vjetar, nadut vjetrom, gonjen vjetrom, on leti i leti, markice šapuću mu putove.

U zoru ga nalazim pred otvorenim prozorom, otvorenih očiju, mrtav.
Vjerujem da je umro nakon što je zmaj vratio posljednju markicu i nestao u praznini.

Kraj



-----------------------------------------------
priča "Zmaj" Rudolfa Lokasa prvobitno je objavljena u Večernjem listu 2008. godine, a potom u zbirci priča "Dupini za vjenčanja i sprovode", (2009, nakladnička kuća AORA)



srijeda , 07.04.2010. u 19:15






Želite li na put oko Lokasovog svijeta u 13 priča...



...trebat će vam harpun, teleskop, rječnik brod, češnjak, vremeplov i mikroskop.



Jer njegov je svijet, kao malo koji, prenapučen zajedno i običnim i neobičnim bićima koja rame uz rame žive i umiru u vihorima rata ili pak grade u detalje neke egzotične svjetove od vjenčanja do sprovoda u nekim drugim vremenima i prostorima, tek malo dalje od čvrstog tla zemlje.
















Na tom putovanju čitatelj će uživati ponajviše u debelim katalozima bića i stvari, u zanosnoj igri visokog i niskog, u suptilnim nanosima jungovske psihologije, u duhovitim smjesama jezika dalmatinskog zaleđa, u skokovima na glavu iz mikrokozmosa u makrokozmose.

U kratkim, nenametljivim rečenicama, s jakim metaforama nalik stihovima kakve pjesme u prozi, nailazit ćemo na fatalne ključeve, kokoši koje govore, proždrljive leteće zmije, vile i noćne vidurine, vjetrenjače, kišu dupina, pustinjake na Mjesecu, tridesetmetarsko cvijeće, vitezove, majmune i ptice u šalici kave, šaputavu Lorelei.

Od sveg tog swiftovskog obilja uz put možda se ponekome i zavrti u zavojima pa poželi malo stati, ali nigdje u Ustavu svijeta Dupina ne piše da se ova Lokasova knjiga mora pročitati u jednom dahu. Dapače, kao da je stvorena za dugo trajanje.' (Iz uredničke bilješke Dorte Jagić)

Rudolf Lokas rođen je u Šibeniku 1975., živi u Zagrebu. Ovo mu je prva knjiga.




srijeda , 07.04.2010. u 18:15






Djevojka drevne tmine

by Dario Rukavina

Sredinom rujna, prešli smo Pirineje i spustili se u južnu Francusku pokrajinu Langedoc, znanu i kao drevna Okcitanija, zemlja Katara.
Možeš nas zamisliti kako se vozimo bez cilja dolinom rijeke Ariége, zastajemo kraj putokaza za spilju Niaux - stiliziranog prethistorijskog crteža bizona probodenog kopljem ispod kojeg je pisalo: Grotte de Niaux. Skrećemo s ceste, neko se vrijeme uspinjemo uskom vijugavom cestom i na posljetku dospijevamo na ulazni plato spilje velik poput hangara za jumbo jet.

Tamo nema nikog. Nema niti ulaznica. Posjeti su ograničeni, objašnjava žena za pultom prodaje karata, znate, to je zadnja pećina s prethistorijskim crtežima otvorena za javnost - 11 posjeta na dan, do 20 ljudi s 45 minuta razmaka između svake grupe i samo jedna grupa na engleskom u 13:30. Žao mi je, ali dugi put se unaprijed najavite telefonom.

Sliježemo ramenima i odlazimo do prodavaonice suvenira. Tumaramo amo-tamo čitajući panoe. Nakon nekog vremena službenica nas zove rukom. Imate sreće, kaže, netko je otkazao. Čekamo pola sata da se okupi grupa. Točno u 10:00 iz ureda izlazi zgodna Francuskinja. Nalik je džepnoj Veneri čije figurice možeš naći diljem prethistorijske europe… ili Kylie Minogue, ako ti je draža. Njezine obline skrivaju vrećaste vojničke hlače, planinarske gojzerice i crveni prsluk s mnogo džepova. Prijatelj me trka laktom pod rebra dok prolazi pokraj nas, odlaže rudarsku lampu, veže kosu u rep i daje nam znak da se okupimo.

„La grotte de Niaux qui fait partie d'un énorme ensemble souterrain d'environ 14 km…“
Vergla kao navijena.
Obazrivo je pitam može li, s vremena na vrijeme, ubaciti i pokoji engleski prijevod.
Naravno da može… Zaboga, to nisu obični zaposlenici ili volonteri vodiči sa standardnim paketom informacija. Svoje su živote posvetili studiji prethistorijskih slikarija kakve se, osim ovih u Niauxu, mogu pronaći u desecima špilja širom Francuske, u velikim pećinskim svetištima kao što su Trois-Freres, Chauvet-Pont-d'Arc, Font de Gaume ili Lascaux.
Može, ali ne želi.
Odbrusi kako je ovo francuska grupa.
„Srećo, jebemu, znam da je na rasporedu francuska grupa…“, ustrajavam, „ali niko ti tu ne kuži francuski. U grupi imaš Engleze, Nijemce, Nizozemce…“
Podiže obrvu i pita odakle smo.
„We are Croatians“, odgovaramo uglas na što se ona nasmiješi i reče:
„Cro-Magnons? Oh, osjećat ćete se u spilji kao kod kuće…“
„Ti si prokleta mala francuska šovinistica, znaš?“, kažem i lagano se naginjem prema njoj.
Ona razumije. Naravno da razumije. O, da. Stojimo blizu. Licem u lice. Smješkam se izazivački, a onda pravim nezamjetan pokret nosnicama prema njenom vratu. Miriše na mošus i lavandu okcitanskih polja.
„Kako se zoveš?“, šapćem.
Podiže obrvu. Ne odgovara. Samo me fiksira pogledom. Meni se počinje vrtjeti u glavi. Na trenutak, čini mi se da čujem kako govori:

„Želiš znati moje ime? Palim čarobnu biljku da probudi desnu polovicu tvog mozga. Gadno ću ti se osvetiti. Postat ću Lilith koja će te proždrijeti. Jer moje su Tajne svete. Ja se ne dajem svakome.“

Stresem se i odbacujem te misli. Ne, njene se usnice nisu niti pomakle. Imam bujnu maštu. Tek su se kutovi njenih usnica pomakli u ledeni osmijeh. Ledeno doba u njenim plavim očima. Odmakne se nekoliko koraka i stane na kamen. Izdaje upute za ponašanje u špilji. Nitko ne razumije niti riječi. Ljudi cupkaju u neugodi, prebacuju se s noge na nogu. Sve sam pristojan svijet. Ako je na rasporedu francuska grupa, a tko su oni da tu bilo što mijenjaju? Onda Francuskinja sa zemlje podiže lampu, uključi je i zaputi se prema grotlu.

U redu neznana vladarice vlage i podzemlja, zvat ću te Venera. Zvat ću te Afrodita. Zvat ću te Mokoš. Zvat ću te majka, zvat ću te žena, zvat ću te kćerka, ljubavnica, plodna i nerotkinja, slavljena i prezrena, kurva i djevica, zvat ću te Mudrost dok uranjamo u tvoj mistični kotao u kojem se sve raspada i ponovno rađa. Zvat ću te Marija. Zvat ću te Magdalena… - baš kao što se i zove ovaj Magdalenski period paleolitičke kulture star 17000 godina kojom su oslikani zidovi pećine, s naglašenim konturama životinja, crnima kao grčki ritual.

Uzimamo rudarske svjetiljke i u tišini je slijedimo u mrak pećine. Prolazimo klizavim tunelima čiji su se hodnici povremeno sužavaju, a odmah potom šire u prostrane aleje i sobe. Jedna je puna falusnih stalagmita što koji rastu iz poda. Široka stijena dominira prostorijom; nalikuje stolu, oltaru ili krevetu na čijim je poplunima koji trenutak prije ležala žena što se podaje ili rađa. Mala Francuskinja i dalje priča na francuskom. Razabirem da govori o tome kako je spilja prvi puta posjećena 1864. i kako je istraživana tijekom 20. stoljeća, ali zidovi Niauxa prekriveni brojnim grafitima od gara baklji pričaju svoju priču:

Ovdje sam jebao Jeanne-Marrie, Bernard 1787.
Ovdje sam pio rosu s Annetine ruže, 1564.
… Opat de Bugscoine, 1464.
… Vitez, 1327.
… 1223.
… 1110.


Ljudi polako gube interes za Francuskinju i počinju pričati među sobom. Primjećujem visokog čovjeka u dugoj kabanici. Ima smiješan brk poput Salvadora Dalija, na glavi mu francuska kapa. Okružen grupom ljudi, drži neko svoje predavanje:
„Šupljine, kaverne i hodnici korespondiraju sa ženskim organima. Zato ovakva mjesta djeluju blagorodno na ženske boljke.“
„Sve mi bridi dolje…“, šapuće zubata Nizozemka dok promatra golemi kameni falus.
„Da sam žena, pri pogledu na ovakve primjerke i meni bi bridjelo…“, uzdahe oporo stariji Nijemac.
„Imate pravo!“, javlja se suhonjava Čehinja, „Rodila sam uz pomoć carskog reza i sad me pecka oko rane, kao da zacjeljuje…“

A gospodin s brkovima priča i priča. On se kreće među ljudima, ali nije od njih… On je poput poslovođe velikog supermarketa, prepunog čarapa i konzervi od tune. Sa svojih visokih ljestvi gleda dolje u masu, zna mjesto svakog artikla, njegovo porijeklo i cijenu. Ima nešto sakramentalno u čitanju deklaracija s poleđine konzervi. U provlačenju kartica… Svatko može biti tamo, imati nešto u svojim kolicima na izlazu; jeftinu mistiku, fragment boga kojeg doma možeš pojesti. Hladno je ovdje dolje, kao pokraj škrinja s prepakiranim plodovima mora čijem roku trajanja ne možeš vjerovati. No ima svakako nešto herojsko u njegovim sjenama - dok klize preko kamenih niša, šire se izvan dosega lampi.

Vjerne lampe… Prolijevaju meko, mliječno svjetlo dok putujemo podzemljem. Sjene nas šutke prate. Posvuda izviru stalaktiti i stalagmiti kao drevni čuvari - da štite i upozoravaju. Izbjegavamo mala udubljenja i skliske kosine koje lako iskrenu nogu. Stalaktiti kao da se tope u valovima leda. Uzvišenja i crne rupe, prolazi koji zahtijevaju puzanje.

Na 350 metara od ulaza, veliki kamen s točkama i crtama. Prethistorijski Morzeov kod. Bez obzira što mala Francuskinja spekulira, značenje mu je potpuno nepoznato. Ostavlja mjesta fantastičnim spekulacijama prije samog ulaska u Salon noir.

Stanemo. Francuskinja nalaže da ugasimo lampe. Pali specijalnu svjetiljku koja ne šteti spiljskim slikarijama. Radi njih smo ovdje, na samom ulazu u Crnu sobu. Diskretno svjetlo upereno u pod dodiruje vrhove njenih cokula. Odlazi od nas i zauzima mjesto iza zaštitnog konopa. Stojimo zbijeni u gomili, poput kakva krda gnuova. Oči se sporo privikavaju na tamu. Razabirem da se nalazimo u ogromnoj prostoriji. Prostrana je poput katedrale, uzdiže se stotinjak metara i nestaje u crnilu nad nama. Pokušavam zamisliti Kromanjonce okupljene u nepoznatom ritualu, ali ne ide mi. Ovdje postoji samo mala Francuskinja. Ovo je njen svijet. Ovdje je ona lučonoša. Velika svećenica. Ovo je njen oltar. Njena predstava. Ona čeka na tišinu.
Podiže svjetiljku i svjetlo pada na prvu životinjsku formu.
Otkrivenje…

S hladnih zidova pećine, dolaze poruke naših predaka. Riječi su ovdje suvišne. Slike se obraćaju slikama u nama. Šapuću mojoj desnoj polovici mozga. Govore srcu na svom hodočašću u prošlost. Sve se pokrenulo. Probodeni jelen riče. Krdo konja galopira. Po izbočinama skaču Ibexi – pirinejske planinske koze s rogovima koje si je nataknuo Abraxas. Riče moćni Aurochs. Bos primigenius. Oploditelj. Bog Sunca. Govedo Tur po kojemu je Turopolje dobilo ime. Veliko divlje dugorogo govedo, predak sve današnje stoke i rune Ur koja zrači snagom njihovih rogova … byţ anmod ond oferhyrned, felafrecne deor, feohteţ mid hornum mćre morstapa; ţćt is modig wuht… pjeva runska Ur poema - Auroch je ponosan i ima velike rogove, to je vrlo svirepa zvijer i bori se svojim rogovima

Na kraju povorke, stupa bizon… Koplje u njegovom boku peče poput onog u Kristovom. Francuskinja stoji pred njim kao pred Bogom. Ona ga obožava. Ona ga slavi. Ona ga budi. Rukama u zraku oživljava hologram. Ona donosi grmljavinu stada.

Bez daha gledam svoju malu Veneru. Njene nestalne sjene stapaju se s naborima stijene i pitam se, pristaje li joj to ime? Mogu li te figurice nazvane Venerama korektno dočarati ženu… onako širokih bokova, ponekad trudne, svakako stilizirane, često i bez lica? Ili mi te prethistorijske figure govore o tome kako su nekoć muškarci i žene posjedovali elementarnu, životvornu snagu samog univerzuma? Baš kao što obrisi ovih životinja po zidovima ne ulaze u detalje, ali svjedoče o snazi i vitalnosti.

Snazi koju ja ne posjedujem. I ona je tog svjesna. Dok se kreće ispred mene, zna da je jača. Mami me i odvaja od krda. Zaustavlja se. Uperila je svjetlost u svoje lice. Sjena joj plazi zidom i raste do svoda katedrale. Govori kao u transu. Njeno lice su baklje naših predaka. Dok plamti, mijenja se gubeći jasne oblike. Poput crteža je na zidovima, obrubljeno crnilom tame. Velika majka krava i njeno zlatno tele. Demetra i Perzefona. Grčka proročica. Rimska matrona. Katarska svećenica. Japanska gejša blijedih obraza. Stroga viktorijanska dama. Onda ona gasi lampu… Da osjetimo mrak i tišinu. No lica su i dalje ovdje. Cere se dok sišu moju životnu energiju. Lica mjeseca u hodu kroz sve svoje mijene; Nevina djevojčica. Zrela žena punog mjeseca. Krezuba šamanka lica zastrtog velom mjeseca na odlasku… Ona prva i ona posljednja. Ona štovana i prezrena. Kurva i svetica. Supruga i djevica. Nerotkinja i mnoge njene kćeri. Tišina koja je neshvatljiva, izricanje njenog imena.

„Kako se zovem?“, pita.
Nabrajam znana imena iz mitologije.
Ruga mi se.
Izaziva.
Cvilim pod njenim kopitom.
Glupi lovački pas uhvaćen u zamku vlastita gospodara.
„Ne lupetaj!“, kaže, „Opusti sve i suoči se sa mnom. Osvijesti me unutar sebe. Prepoznaj me i prihvati. Ne i odobri…
Reci: „Kučko, dobar ti dan!“
„Jebena kučko…“, kažem
„Mnogo bolje“, smije se odbacujući krinke… I znam da ću ostati zauvijek zarobljen ovdje. Trofej na zidu. Piktogram. Crtež. Naginje se prema mojem uhu. Šapće:
„Moje ime je…“

A onda čovjek sa šeširom iznenada zapjeva. Njegova pjesma sune poput koplja i zabije se u bizonov bok. Lica vrisnu, bizon jekne. Netko urla. Stotine glasova urlaju kao jedan. Trese se cijela pećina. Ne mogu to podnijeti. Muškarac staje s pjevanjem. Sve se smiruje. Tišina muklo bridi.
Pali se svjetlo.

Mala Francuskinja čuči nad lampom i gleda nekud u stranu.
„Sad se polagano uputite prema izlazu i upalite svoje lampe…“
Izlazimo iz špilje. Ledeni znoj cijedi se niz moja leđa. Putem srećemo drugu grupu. Francuskinja zaostaje da razmjeni koju s voditeljem grupe. Više je ne vidim.
„Jesi li dobro?“, pita čovjek s francuskom kapom.
Ne odgovaram.
Namiguje i tapša me po ramenu.

Hodamo prema izlazu. Hodamo u tišini. Svaki sa svojim mislima. Sada nekako drugačiji. Međusobno povezani. Svrhovitiji. Grupa lovaca koja se vraća iz uspješnog lova na bizona. Putem se dijelim. Na dva. Na četiri. Krupnim. Rastem. Osjećam bilo špilje oko mene. Jedno srce. Ta- dam. Ta- dam. Dva srca. Stotine srca koja tuku kao jedno. Topot krda u stampedu. Osjećam snagu. Osjećam život što izvire u ponoru svog očitovanja. Tama se raspukne poput trudne žene. Svjetlost kao udarac u lice. Udah para pluća. Tečemo napolje, mokri i slijepi poput tek rođene teladi.







------------------------------------------------
Priča "Djevojka drevne tmine" objavljena je 2008. godine u časopisu za oživljenu povijest, srednjovjekovnu kulturu i fantasy Grifon (br. 11, ljeto/jesen 2008.) kojeg izdaje udruga Red Srebrnog Zmaja.


četvrtak , 31.12.2009. u 07:00






Mjera čovjeka

by Veronika Santo





Kroz zelenu livadu, prema šumi, vodi put. Vijuga kroz mekane busene trave, siječe kroz oštre mirise ciklama, kukurjeka, jaglaca. Zrak je ugodan i zasićen mirisima. Čuje se samo zujanje sitnih žutih pčela i daleki žubor ptica.
Tako to biva u raju.
Po putu koračaju android i dječak. Android je visok je i vitak. Plavi elastični kombinezon je pripijen uz njegovu put kao druga koža. Dječak je sitan, lice mu je mrko, gleda ispred sebe i broji korake prema šumi. Android ga zabrinuto pogledava.
“Na što misliš?”, pita.
“Na lovca”, odgovara dječak. “Vodio je jednu djevojčicu u šumu, zato što je njena maćeha bila zla. Htjela joj je izvaditi srce.”
Android kima glavom, dok mu u očima bljeska metal.
“To je samo priča”, kaže.

Tik iznad horizonta sijeva. Plava grmljavina potresa nebo. Trenutak zatim val duboke tišine preleti preko šume i polja.
“Bit će opet lijepo vrijeme”, ocijeni android.
“Ovdje je uvijek lijepo vrijeme”, odgovara mrzovoljno dječak. Na trenutak šute jedan i drugi. “Hajde, pričaj mi nešto”, progovara opet dijete. “Pričaj mi o etalonu.”
“Imaš pravo. Tako ćemo prikratiti put.”

Android obučen u plavo na brzinu procjeni koliko su prošli i koliki je put još pred njima. Razdaljine u raju često znaju biti varljive. Ali on je imao već puno iskustva. Znao je da je šuma bliža nego što se činilo.

“Dakle, nekad su se dužina i masa, pa čak i vrijeme, mjerili čudno”, počne android svoju priču. “Zatvorili bi komad šipke, na primjer od platine, u jednu dobro čuvanu sobu, i rekli bi da je to jedan metar. Svi drugi morali su poštivati tu kraljevsku šipku te mjeriti i odmjeravati dužinu prema njoj.”
“Ne, tu priču, ne o dužini,” reče dječak nestrpljivo.
“Ali tek sad dolazi ono zanimljivo”, nastavi brzo android obučen u plavo. “Unutrašnje oscilacije atoma i valna dužina kriptona za metar. Cezijumski satovi za vrijeme. Čekaj…”
“Znam”, prekine ga dječak, “Ali ja želim da mi pričaš o etalonu čovjeka.”
Njegov pratilac ga šutke promotori. Bilo je tako lijepo ovo dijete da ga gotovo nisi mogao ni gledati. Koliko god puta pokušavao odrediti boju dječakove puti i kose, nije mu uspjevalo. Bio je tako neodredljivo jasan, proziran, gotovo da je prelazio u ništa. Bio je kao vodencvjet. Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš.
“”Kad već hoćeš”, odgovori mu pomalo jetko jer mu je bilo već dosta ovog malog pametnjakovića. “Dakle, jednom davno netko je napravio čovjeka i sakrio njegovu mjeru na sigurno mesto. Uz čovjeka su išli vrijeme i prostor, onako, u paketu. Onda je čovjek napravio mjere za prostor i vrijeme i sakrio ih na sigurno mesto. I to je to. Sad dozvoli da ti pričam o valnim dužinama kriptona, o Dopplerovom efektu koji je remetio točnost i zbog kojeg se kripton morao gadno rashlađivati….”, odjednom se zaustavi gledajući horizont. “Gle, opet sjeva!”, rece glumeći čuđenje.
“Da, lijepo će vrijeme”, odgovori dječak automatski.
Android u plavom ga zadovoljno pogleda. Dječaka je bilo strah. Kako je to čudno, sa kakvih sve mesta se rađa strah,. Nikne iz nekog skrivenog sjemena, a onda ga njeguješ, Dopplerovim effektorm ili sjevanjem, posve je svejedno. Ono što je važno to je da strah raste, poput mraza što se širi po prozoru.
“Ne volim ići u šumu”, kaže djete.
“Ma čemu brinuti”, odgovori njegov pratilac sliježući ramenima. “Stvari imaju svoj tok, dozrjevaju. Rodio si se u laboratoriju i sad ideš u šumu. Nitko ne može dovjeka ostati u laboratoriju.”
“Nije istina!”, uzvikne dječak. “Svi su ostali tamo osim mene!”
“Samo oni mlađi od tebe”, ispravi ga android.
“Beta je mlađi samo dan.”
“To je puno vremena, cijeli jedan dan, » uzdahne android prijetvorno. “ Svakog dana dozrijevaju za selidbu samo jedan dječak i jedna djevojčica. Što ćeš, takav je poredak stvari. ”

Šuma je sad već bila blizu i polako se pretvarala pred njihovim očima u pojedinačna stabla. Bila su srebrnasta i glatka, u visini su se dodirivale i međusobno preplitale široke krošnje pastelnih boja.

“Kakav divan dan!” uzvikne android šireći ruke prema nebu i pogledavajući dijete ispod oka. “Prije nego što uđeš u šumu mogao bi se malo samnom provaljati po travi.”
On se zaleti i napravi nekoliko visokih skokova bljeskajući u svom plavom odjelu na zelenoj travi.
Dječak se ne pomakne. Stajao je uz rubu staze što je vodila u šumu i nijemo ga gledao.
“Čemu praviti toliko problema oko jedne selidbe”; reče android dok su mu se oči opet sjajile poput tekućeg metala. Dođi, sjedni malo pored mene”, vabio je dječaka. “Nemaš pojima kako se dobro sjedi na ovoj travi blizu šume.”
“Ti se ne moras nigdje seliti”, reče dječak gledajući ga zamišljeno.
“Zato što sam stalno na putu”, odgovori veselo android. “Ne jedem, ne pijem i ne spavam. Pratim dječake na njihovom putu od laboratorije prema šumi. I ne ispitujem, dragi moj. Ne ispitujem.”
Android se podigne na jednu ruku, napravi jedan salto, a onda se dočeka na obadvje noge.
“Idemo dalje, kad se već nećeš igrati ”.

Upute se zajedno dalje po stazi. Šuma pred njima se blago zelenila, kristalna kupola plavog neba prosijavala je dnevno svjetlo u raznobojne čaške cvjeća livade.
“Baš si lijep”, kaže plavi android. “Savršen do posljednjeg atoma, ali nešto unutar atoma….”, je ipak dovoljno veliko da se napuni mrakom, završi rečenicu u sebi. Mislio je na prostor izmedju protona i zute vatre elektrona, na svjetlucave orbite utisnute u mračni medjuprostor.
“Gdje su ljudi, mislim pravi ljudi, ne ovakvi kao ja ili ti? Volio bih znati nešto više o ljudima”, pita dječak pogledavajući prema šumi.
“Znaš tu priču napamet”, mrko će android, “pitaš samo zato da gnjaviš. Ljudi su diljem galaksije. Da nema tebe danas bi izgubili svoju osnovnu mjeru i brzo više ne bi bilo ljudi. Njihovi atomi moraju titrati u skladu sa tvojima. O, ti si njihov Bog!! Da znaju za tebe, gradili bi ti crkve i hramove.”
“Što su to crkve i hramovi?”namršti se dječak.
“Gomile kamenja kojima se pridaje specijalno značenje. Oni drže do toga.”
Bile su to stvari koje android nije razumio i zato ih je nastojao otjerati u mrak, onaj mrak koji je počinjao unutar atoma.
“Čudno.”
“Uistinu.”
Zlatna svjetlost se prospe iznad horizonta.
“Opet…”, android značajno zastane.
“…sjeva”, ponovi automatski dječak.

Šuma sa svojim plavozelenim isprepletenim krošnjama je sad bila blizu, posve blizu. Bačen busen trave dodirnuo bi deblo. Prva sjenka velike krošnje padne na stazu. Dječak zastane kao ukopan. Osvrne se iza sebe, na livadu, pa pogleda zabrinuto naprijed u visoki labirint srebrnastih debala. U očima mu zasvjetle suze.

“Hajde, hajde mali”, android uzdahne. Izgledao je sasvim očajno, taj mali etalon. Taj mali savršenko.
“Evo, slušaj. To ti još nisam rekao. Šuma je na tvom raspolaganju. Ti si unutra gospodar. Ispunit će ti svaku želju. Ama baš sve. Pokušaj zamisliti tu divotu. A ja, ja sam samo običan bijedni android. O tome mogu samo sanjati.”
On ga uhvati za ruku, ali dječak je istrgne i dlanom obriše uplakano lice.
“Što bih ja mogao poželjeti?
“Nešto će ti već pasti napamet. Hajde, idi naprijed.”
Dječak napravi par nesigurnih koraka pa se okrene.
Android nestrpljivo mahne rukom.
Dječak napravi još par koraka. Bio je na samom rubu šume. Krošnje su sad nad njim tvorile veseli kišobran.
« Ja ne mogu dalje. Doveo sam te dovde kako treba i pristoji. Ako mi hoćes reći hvala, reci, ako neceš, otrpjet ću i to.” On pokaže prstom stablima. “Gledaj, posve fino mjesto. Bez vukova i baba roga, garant. Samo ti, stabla i tvoje želje. Ajde, dragi, odoh ja.”
Dječak ga je gledao.
“Rekoh, idem.”
“A ja?”
“Što mene pitaš? Ti si trenutno najpametniji dragović u okolici. Možeš si naručiti ručak, sigurno si gladan.”

On se okrene i odskakuće niz stazu.

Dječak ga je gledao sa ruba sume. Uskoro se iz polja začuje i pjesma. Plovila je kroz blagi zrak i rojeve leptira. Put je smanjivao androida i pretvarao ga u glavicu različka. Dječak se okrene i zakorači u šumu. Poslije par koraka pogleda opet prema polju. Nad obzorjem sjevne. On neodlučno krene dalje... Debla su bila široko razmaknuta i svjetlo se lako razlivalo niz srcoliko lišće prema tlu. Dječak se prisjećao priča o mračnim šumama nastanjenim misterioznim i opasnim stvorenjima. Ova šuma je bila drugačija. Tlo je bilo meko, svjetlo prijazno, gusti busenovi trave bili su razasuti tu i tamo kao baršunasti zeleni jastuci. Dječak si dopusti misao da ovo mjesto i nije tako loše. Ali zašto su ga morali ostaviti ovdje? Zar nije mogao biti etalon i negdje drugdje?

Stabla su išla naprijed i naprijed, činilo se da im nema kraja, ali kao nekom čarolijom na jednoj se strani uvijek vidjelo zlatno popodne što je ležalo nad poljem.

On sklizne na jedan od travnatih jastuka pitajući se što bi se dogodilo da izađe vani iz šume i vrati se putem kojim je došao? Gledao je čežnjivo prema polju osjećajući kako mu suze opet vlaže obraze. On se digne brišući obraze, napravi nekoliko nesigurnih korakaa zatim potrči prema livadi. Debla oko njega se razmaknuše, a zatim skupiš. Šuma kao da se okretala sama oko sebe. Hodao je i trčao, ali livda je uvijek ostajala podjedanko daleko i blizu. Na kraju padne iscrpljen na zemlju i nasoni glavu na jedan busen trave. Gledao je sirom otvorenih očiju u krošnje iznad sebe dok ga na kraju umor ne savlada i on zaspe.

U početku je to bio san bez snova, a onda ga glad povede prema viziji bogatog stola sa bijelim porculanskim zdjelama. Grabi hranu punim rukama i na kraju sve zaliva čašom slatkog jabučnog soka.

Sad sanja kako je sit i leži zadovoljno ispod drveta. Grane se naginju nad njim i on osjeća ugodnu svježinu lišća na obrazima. Grane međutim postaju svakog trena sve teže i teže i on odjednom skače na noge otresajući sa sebe san.

Zatrepće očima. Oko njega je mir. Nema nikakvog stola, niti prijetećih grana. Srebrnasta stabla se roje kao vojnici na straži, sve je onako kako je ostavio kad je zaspao. Samo što sad nije više gladan. I u ustima još uvijek ima okus soka od jabuka.
Ah, tako dakle, kaže dječak sam sebi.
Ah, tako!
Pa krene naprijed odlučujući ispitati malo bolje mjesto gdje je dospio. I potrči među drveće skakučući kao malo prije android na livadi. Poželi jabuku i jabuka se skotrlja pred njegove noge.

Jedan korak jedna želja,
Drugi korak drugi želja
,

pjevušio je sam sebi. I koliko god bilo koraka, toliko je bilo želja. I svaki korak je imao ispred sebe drugi korak, i svaka želja je imala ispred sebe drugu želju. Letjele su s njim raznobojne lopte, jata ptica sa dugačkim repovima su ga pratila u stopu, zamorci su skakutali, zečevi trčali, zdjele sa mirisnim jelima su se stvarala iz ničega. I sve što je mogao zamisliti skakalo je i plesalo zajedno s njim.

Dječak odjednom zastane. Na jednoj strani, tamo gdje je bila livada, spustila se noć. Ovdje, u šumi, razlivala se uvijek jednaka zlatasta svjetlost.

On čučne na jedan busen misleći kako bi bilo dobro zapaliti vatru. Žuti plamenovi niknu iz tla i veselo zapucketaju. Zamisli sebe kao odmetnika iz priče samog i izgladnjelog kako si priprema večeru nad vatrom. Miris slanine širio bi se okolo….i trenutak zatim u ruci mu je već bio štapić, a mast je kapala u vatru. Samo što nije bio gladan. On baci štapić sa slaninom u vatru.
Bio je sam. Eto, to je bio problem. Bio je sam. Sam i opet sam. Sam na kvadrati i sam na kub.
Dječaci i djevojčice koji su se još jučer igrali s njim sad mirno spavaju u svojim krevetima. Na tren zažmuri želeći se vratiti u svoj krevet. Otvori oči. Ali jos uvijek je bio u šumi. Android ga je lagao. Nisu se ispunjavale baš sve želje.
Dječak osjeti kako mu se opet vlaže obrazi. Samo što se činilo da nekako više nema suza. Jecaji su hripali i zastajali u suhom grlu.
On skoči na vatru bijesno je gazeći nogama i potrči prema prijateljskom mraku koji je ležao nad livadom. Samo što ga nije mogo dostići.
“Bolje da me ubije grom”, zajeca.
Kroz šumu se prolomi svjetlost.
Mali etalon je bio mrtav.

------

Android je vodio dječaka kroz polje.
Puteljak je vijugao kroz mekanu travu, sjekao kroz ostre mirice ciklama, kukurjeka, jaglaca. Dječak ozbiljno broji korake po stazi.
“Na što misliš?” pita ga android ljubazno.
“Na lovca.”, odgovara dječak.
Android kima glavom Tako su slični ovi mali etaloni, isto misle, isto govore, isto koračaju. Savršeno isti, do posljednjeg atoma. A opet, opet… tako smrtni i lijepi, kao vilini konjici. I zato da bi ljudi postojalo onakvi kakvi jesu, nimalo, baš nimalo savršeni, svaki dan vodi novog malog etalona u šumu.
Misli na onaj mrak što leži ispod savršenog atoma i misli da možda i ispod tog mraka ima još nešto, beskrajno i nepojmljivo, i tko zna možda jednog dana jedan od ovih malih etalona uspje proći kroz nepoznato i uspje izaći iz šume. Tko zna, možda čak i danas?
“Ubio je vuka, zašio mu kamenje u stomak i bacio ga u zdenac.”
Android opet kima glavom . Mala varijacija.
“To je samo priča”, kaže.

Tik iznad horizonta sjeva. Plava grmljavina potresa nebo. Zatim trenutak duboke šutnje nad šumom i poljem.









srijeda , 30.12.2009. u 21:53






Sex i dubokomorske grdobine

by Aleksandar Žiljak

Šta mi bi da se udam za konstruktora biomehanoida?"

"A šta meni bi da se oženim ihtiologinjom?"

"Dopusti da te podsjetim", Jagoda odgovara svojim najslađim glasom, "da bi bez moje ihtiologije sad bio pokojni."

"Dopusti da i ja tebe podsjetim, dušo", odbrusi Peter, "da bi bez mog konstruiranja biomehanoida sad i ti bila pokojna."

Potrošenih argumenata, Jagoda i Peter tonu natrag u tišinu. U zadnje vrijeme ovo postaje sve češći ishod njihovih svađa. Pat-pozicija, u kojoj su oboje u pravu. Skriva li se tu neka poruka, pita se Jagoda dok bijesno maše repom, tjerajući ih kroz potpuno mračnu vodu. Vrijeme da se nešto prigrize, odlučuje nakon desetak minuta inatljive šutnje, zadnji je put jela prije dva dana. Oboje će valjda biti bolje raspoloženi kad joj želudac bude pun. Odjednom, Jagoda se zamrzava u napetom iščekivanju i staje, okružena tminom.

"Osjećaš?", Peter pita tihim glasom.

"Umukni!", Jagoda se obrecne na njega. Nepotrebno. Nitko ih ne čuje. Sve njihove rasprave, prepirke i svađe ostaju među njima, mišljene, ali nikad izrečene. A onda ih pogađa pritisak vode, šibajući nepogrešivi niz alarma kroz Jagodina čula, izoštravajući ih do kraja, pripremajući je za onaj kritični zamah repom što znači razliku između života i smrti.

Nešto veliko prolazi pored njih. Blizu, preblizu. Veliko. Dugačko pet, možda šest metara. Vjerojatno ovdašnji ekvivalent nekog dubinskog morskog psa, Jagoda zaključi, premda ga ne može vidjeti. Brz, proračunat, traži. Spreman zaskočiti, spreman škljocnuti čeljustima na najmanji nagovještaj nečeg jestivog. Ali, ovaj put nešto veliko nestaje u tami, ne primijetivši ih.

"Možda smo premaleni", prošapće Peter kao da ga itko može čuti.

"Ne nadaj se." Jagoda dobro zna da na ovoj dubini ni jedan obrok nije premalen. Imali su sreće, to je sve. Jedino objašnjenje.

"Što je to bilo, uostalom?", šapće Peter.

"Ne želim znati."

* * *

Kažu da je sedma godina najkritičnija. Njihov se brak raspadao nakon tri.

Zašto? Čak i sad, kad je postalo potpuno besmisleno, Jagoda još uvijek traži odgovor. Da nije ostala trudna, bi li se Peter uopće oženio njom? Sad kad gleda unatrag, njihova veza i nije ličila na nešto trajno. Ljeto veselog provoda, vruća tijela u vreloj postelji u sparnim noćima. Ali, onda je stigao rujan. A rujanska mjesečnica nije. I kad je Jagoda došla s pozitivnim nalazom u ruci, Peter se osjetio gotovo viteški odgovornim. Čak mu se i Jagoda začudila, tako je što u današnje vrijeme vrlo rijetko. Sad, okružena neprobojnom tamom, najzad misli da razumije. Peter je znatno stariji od nje, možda mu je tek začeto dijete bilo razlog da se konačno skrasi, posljednja prilika da uopće zasnuje obitelj. Kako joj je trudnoća napredovala, stvarno se počeo radovati tom dječačiću.

A onda je Jagoda pobacila, spontano. Njihova je radost istjecala u krvi, u ambulantnim kolima što su zavijala cijelim putem do bolnice.

Peter je bio konstruktor biomehanoida. A konstruktor biomehanoida ili radi u industriji, ili je, poput Petera, slobodnjak. Putuje Galaksijom od posla do posla, konstruirajući biomehanoide za kakav se god zadatak pojavi na nekom dalekom planetu. Obično u malim serijama, ali zalomi se i veliki posao, količine u tisućama ili desecima tisuća. Isplati se ako si dobar i imaš sreće. Peter je bio negdje u sredini, ne toliko dobar da bude na vrhu i ne toliko loše sreće da propadne.

Jagoda je bila ihtiolog, svježa nakon diplome i stažiranja. Najbolje čemu se mogla nadati bio je rutinski posao u nekoj marikulturnoj stanici ili oceanografskom institutu. Bilo je ponuda, sasvim dobrih. Ali, nakon gubitka djeteta, Peter se više nije želio skrasiti na jednom mjestu. I nije ga bilo briga hoće li Jagoda poći s njim ili ne. Nikad to nije rekao, nikad je nije krivio, ali žena to zna osjetiti i Jagoda je osjećala. U to je vrijeme Jagodi još bilo stalo, ako već Peteru nije. I stoga je pošla s njim.

I premda Hans Rudi nije bio mali i stiješnjen brod, ne može se u njemu zalupiti vratima i ispuhati frustracije u pubu preko ulice. Pa su se frustracije gomilale, jedna na drugu. Riječi, izgovorene ili ne. Svađe. Oko malih stvari, nepospremljenih čarapa ili prazne posude za sladilo ili kreme za zube, ostavljene otvorenom. I oko većih stvari. Troškova broda. Računa za nabavku DNK. Otkazanog posla koji ih je skoro uništio. Frustracije što prerastaju u srdžbu. Srdžba što raste u bijes. Bijes koji buja u mržnju.

A onda je Jagoda, kad se u jednom od njihovih nadvikivanja u brodskoj kuhinjici zatekla s tavom u ruci da je baci na Petera, shvatila da je vrijeme da sjednu i porazgovaraju. Peter se složio, zatekavši sebe s tanjurom u ruci da ga baci na Jagodu. Pa su sjeli i razgovarali. I razgovarali. I još razgovarali, govoreći jedno drugom stvari što ih prije nisu imali snage reći. Bili su duboko u Mlokosziewiczevom prostoru, putujući prema Wistaryju, kad su zaključili da im je razvod najbolji izlaz.

Točno 3 minute i 36 sekundi kasnije, iz nepoznatih je razloga njihov Mlokosziewiczev pogon ispustio dušu.

* * *

Da li se i tu skrivala neka poruka, pita se Jagoda dok maše svojim svijetlećim mamcem nad široko razjapljenim ustima, ispunjenim iglastim zubima, spremnim da zgrabe bilo što dovoljno glupo da ga privuče primamljivi sjaj.

* * *

Izletjeli su u normalni svemir, bez ikakva nadzora nad brodom što se divljački okretao oko svih osi. Bez kompenzatora sila da održavaju unutrašnje gore i dolje, Jagoda i Peter bi postali krvave mrlje davno prije no što bi stigli do upravljačke kabine i zavezali se u sjedala. Još se uvijek vrteći, Hans Rudi je usporio do subrelativističkih brzina, jureći prema najbližem zvjezdanom sustavu. Tipično za njega, Peter je htio znati gdje su i što se, k vragu, dogodilo. Tipično za nju, Jagodu je više brinulo preopterećenje rashladnog sustava fuzijskog reaktora.

To bi preraslo u još jedno nadvikivanje, ali je svađa postala akademska kad se glavna pogonska sekcija automatski otkačila, da bi nekoliko sekundi kasnije nestala u bljesku termonuklearne eksplozije. Ostatak se Hans Rudija prebacio na pomoćni pogon, već zašavši u zvjezdani sustav. Prozujao je pored vanjskih planeta, jureći - i dalje bez kontrole - prema maloj plavoj točkici.

Mala je plava točkica bila planeta, čijih je 80 posto površine prekrivao ocean. Istina, Jagoda i Peter su imali 80 posto šansi da padnu u vodu. Ipak, ostalo im je onih 20 posto šansi da poljube tvrdu stijenu.

Imali su sreće. Pljusak je bio ogroman. Trup je ostao u jednom komadu, ali probijen na nekoliko mjesta. Voda je nahrupila i počeli su tonuti, brzo i duboko. Jagoda i Peter su se jedva dokopali konstruktorskog laboratorija i zatvorili hermetička vrata za sobom. Toliko o sreći. Bili su zarobljeni u laboratoriju, na brodu što je tonuo, sa svjetlima što su pokazivala namjeru ugasiti se na najmanji povod i kompjuterskim ekranima na kojima je bio malo snijeg, malo nečitljivi nizovi podataka, od kojih ni jedan nije govorio ništa dobrog.

Uz potmuli su udarac pali na dno. Brod se zatresao, već prenapregnuta konstrukcija je zastrašujuće škripala i stenjala, kao da navješta smrt. A onda se trup smirio i sve se stišalo, tek bi još tu i tamo neko rebro zajecalo pod pritiskom dubine. Jagoda i Peter su znali da imaju malo izbora. Uglavnom, kako umrijeti.

* * *

Jesu umrli. Barem u uobičajenom smislu te riječi.

Svjetlo u laboratoriju je ipak izdržalo. Kao i ostatak sustava za održavanje života, barem za neko vrijeme. Ali, hrane nisu imali, a voda je iz slavine imala malo prejak okus po morskoj. Kvarovi su bili neminovni, oboje su to znali. Peter je ponovno podigao kompjutere, lokalna je laboratorijska mreža proradila, ali su vanjske veze otišle.

"Možeš li mi otvoriti prozor?", pitala je Jagoda, već u glavi prevrčući sve mogućnosti. Peter pritisnu nekoliko tipki na svojoj konzoli i vanjski su se kapci otvorili. Jagodu je kroz debelo staklo dočekala potpuna crnina, crna poput samog Mlokosziewiczeva prostora.

Jagoda opsova kroz zube. Pali su na dnevnu polovicu planete. Crnina je značila samo jedno. Bili su preduboko da sunčeva svjetlost dopre do njih.

"Iz ovog se nećemo izvući", Peter reče rezignirano. "Trebat će im barem tjedan dana da shvate da kasnimo. Čak i tada, gdje da počnu tražiti? A sve je sjebano, ne možemo ..."

"Umukni!" Peter je u zadnje vrijeme bio sklon rezignaciji, i to je Jagodu uglavnom ispunjavalo bijesom. "Razmišljam!"

* * *

"Dušo, ovakva nikad nećeš postati misica!" Stvar u spremniku pod pritiskom podsjećala je na grotesknu napuhanu loptu, dugu 70 centimetara, velike repne peraje i s luminiscentnim mamcem iznad ogromnih usta ispunjenih oštrim zubima.

"Ni ti ne izgledaš puno bolje, dragi", odgovorila je Jagoda, otirući znoj s čela. Okoliš je otkazivao, malo po malo. Ali, sustavi su im podarili dva dragocjena dana za završiti biomehanoide. Velika ružna crna riba bio je njen. Peterov je bio svega desetak centimetara dug, blijed i iskrivljena izgleda, pričvršćen za trbuh velike crne ribe, već sraštenih tkiva i krvotoka. "Baš su kako treba."

"Ne sviđa mi se ovo, znaš. Ovako spojeni. Možda sam trebao ..." Jagoda mu je složila specifikaciju prema Ceratias holboeli, dubokomorskoj grdobini koju su imali u svojoj zbirci DNK. Svako konstruiranje biomehanoida počinje s nekom postojećom vrstom, i možda ih je upravo Jagodina ihtiološka struka nagnala da kupe toliko ribljih uzoraka. A dubokomorske ribe dobro dođu kad treba smisliti biomehanoidnu dubokomorsku sondu.

"Kažem ti, tako se ove ribe pare! Jednom kad mužjak sretne ženku, ili obratno, trajno se pričvrsti za nju. Ponekad čak nekoliko dečkiju na jednoj curi. I tako ostaju za cijeli život. Mužjak ili mužjaci se potpuno stapaju sa ženkom. Hrane se kroz njen krvotok. Od tog trenutka, mužjaci su samo vrećice sa spermom."

"Baš ti hvala!"

"Gledaj, ako se ikad razdvojimo vani, nema šanse da se ponovno nađemo, razumiješ? Šta misliš, zašto se mužjak uopće i vješa? Zato jer mu je to vjerojatno jedini put u životu da će naići na ženku. Jesu li implantati gotovi?"

Programiranje polusvijesti i njena ugradnja u biomehanoida standardni je postupak potreban da se navede divlje stvorenje da obavlja neki koristan posao. Ali, oprema koju su imali u laboratoriju bila im je dovoljna i da skeniraju i prenesu cijelu moždanu matricu. Svi su znali da je to moguće, ali je malo tko to i radio. Peter se uspio sjetiti svega jednog ili dva slučaja. E pa, pomislila je Jagoda, došlo je vrijeme da se učlane u taj ekskluzivni klub. Njenu su matricu presnimili u veliku ribu, Peterovu u malu. Još je dvije stvari Peter dodao po Jagodinim uputama: sustav za unutarnju komunikaciju i njihove DNK, sigurno pohranjene u ribama. To za slučaj da ih netko ipak bude tražio i da nađe olupinu. Biolimuniscentni je mamac dovoljan da se uputi nešto Morseovih signala.

"Gotovi su", odgovori Peter.

"U redu. Onda nam preostaje još samo jedno ..." Jagoda je duboko udahnula i pritisnula dugme. Vrata su se laboratorija otvorila i studena je voda nahrupila unutra, brzo plaveći prostoriju, penjući im se do prsa, bolno ih otupljujući hladnoćom. Oko jedne su se stvari Jagoda i Peter lako složili: najbolje je to obaviti brzo. Jednom kad voda ispuni laboratorij, spremnik se s biomehanoidima trebao sam otvoriti, ispuštajući ih u tamu.

Zadnje što je Jagoda vidjela prije no što su se svjetla ugasila, a njih dvoje utonuli u tamu, bila je ona sama, ona kao ružna riba. Bešćutne, hladne oči što ih iza stakla spremnika gledaju kako se bore za zrak, mahnito grabeći ne bi li se uhvatili za nešto, bilo što, posljednju slamku. Našavši konačno jedno drugom ruku, čvrsto su se primili, nalazeći posljednju utjehu jedno u drugom.

* * *

"Prije dva dana smo razgovarali o razvodu", Peter promrmlja kako se spremnik otvarao.

"Prije dva dana nismo bili tisuću metara duboko", Jagoda odgovori, oslobađajući svoj mamac i osvjetljavajući dva tijela što su se držala za ruke. Pokušala je da ih ne gleda dok je plivala ispod njih, pa kroz vrata i u hodnik, tražeći najbližu pukotinu u trupu.

"E, sad smo zajedno dok nas smrt ne rastavi."

* * *

Nešto veliko prolazi pored njih. Jagoda i Peter plutaju bez riječi, povezani zauvijek, stopljeni u jedno, čekajući da nešto veliko otpliva. A onda se nešto veliko okreće i Jagoda nagonski zna, osjeća, da ih ovaj put progoni. Nema vremena razmišljati kako i zašto, baca se u stranu i ogromne ih čeljusti promašuju tek za djelić centimetra. Ali, nešto veliko je gladno i napada još jednom.

Jagoda ga pokušava natplivati, trebala bi biti okretnija, ali nešto veliko je brzo, veoma brzo i Jagoda osjeća velika usta kako se otvaraju za njom i usisavaju je, oštri će je zubi prerezati napola. Naglo skreće lijevo i nešto veliko još jednom promašuje, a čeljusti škljocaju u prazno. Jagoda nastavlja plivati, nečem velikom treba više vremena da se okrene i ako joj uspije stvoriti neki razmak među njima, možda se dokopaju sigurnosti olupine. Cijelo se vrijeme drže uz olupinu. Namjerno, zadržavanje uz olupinu je standardni postupak u slučaju pada. A olupina će im pružiti utočište, samo ako je se dokopaju.

Jagoda i Peter opet imaju sreće: nešto veliko odlučuje odustati od potjere. Svaki grabežljivac nagonski zna kad je gotovo, kad pribavljena hrana više neće pokriti utrošenu energiju. Jagoda usporava i čeka, spremna da opet krene bježati. Prolazi nekoliko minuta u napetoj tišini. Ali, nešto je veliko otplivalo, tražeći zalogaj negdje drugdje.

"Malo je falilo", Peter odahne s olakšanjem dok se Jagoda smiruje.

"Pssst, tiho", Jagoda odgovara, umirujući se, potpuno se umirujući.

"Što sad?"

"Umukni!" Jagoda osjeća lagane treptraje pred sobom i odlučuje riskirati. Potjera je bila naporna i treba joj hrana. Oboje trebaju hranu. I stoga izvlači mamac i počinje mahati njime. Plavo svjetlo prodire u crninu. Malo stvorenje, poput račića, pliva do njega, privučeno, mnoštvo dlakavih nožica složno radi, duga ticala mašu uokolo, nadajući se nekom ukusnom planktonskom zalogajčiću i ne primjećujući velika usta što čekaju. A onda je, u treptaju oka, sve gotovo. Čeljusti se otvaraju i zatvaraju, i račića više nema. Gladna, Jagoda ga guta s tekom.

Ako ne jedeš, pojeden si. Ako nisi pojeden, jedeš. Neprestani krug u moru. I Jagoda i Peter što u njemu preživljavaju, pameću i srećom, s više sreće nego pameti, ali preživljavaju, zajedno, vezani u jedno.

"Mljac! Hrskavo!", slažu se oboje.





------------------------------------------------
Priča "Sex And Deep-Sea Anglerfish" prvotno je 2006. godine objavljena u prilogu za strip i SF "9" grčkih dnevnih novina Eleftherotypia, a zatim u hrvatskom prijevodu na Art Animi, Parseku, NOSF-u.



Aleksandar Žiljak rođen je 1963. godine u Zagrebu, gdje i živi. Diplomirao je 1987. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao računarske znanosti 1990. godine. Bavi se ilustracijom, objavljuje i priče, koje je sabrao u zbirci "Slijepe ptice" (Zagreb, 2003). Iste je godine pod pseudonimom Karl S. McEwan objavio znanstvenopopularnu knjigu "Kriptozoologija: svijet zagonetnih životinja", koju je i ilustrirao sa 60 crteža. Sa Tomislavom Šakićem uredio je antologiju hrvatske znanstvenofantastične novele "Ad Astra" (Zagreb, 2006) te tri broja Književnog časopisa za znanstvenu fantastiku Ubiq. Nagrade SFera koje je dobio za svoj rad odavno smo prestali brojiti.



subota , 17.01.2009. u 10:38






Aleph

by Jorge Luis Borges

O God, I could be bounded in a nutshell and count myself a King of infinite space.
Hamlet, II, 2.

But they will teach us that Eternity is the Standing still of the Present Time, a Nunc-stans (as the Schools call it); which neither they, nor any else understand, no more than they would a Hic-stans for an Infinite greatnesse of Place.
Leviathan, IV, 46.





Onoga vrućeg ljetnog jutra u našoj veljači, kad je, poslije neodgodive agonije koja se ni za časak nije srozala na plačljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po željeznim oglasnim tablama na Trgu Constitución koče reklame nekih novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i prostrani svemir već odvaja od nje i da je ta promjena samo prva u beskonačnom nizu. Neka se svemir mijenja, ali ja neću, pomislio sam sa sjetnom taštinom; znam da sam joj nekoć dodijavao svojom zaludnom odanošću; sad kada je umrla, mogu se posvetiti sjećanju na nju, lišen nade, ali i poniženja. Sjetio sam se da joj rođendan pada tridesetog travnja; obići toga dana kuću u Ulici Garay, da pozdravim njenog oca i Cariosa Argentina Danerija, njezina bratučeda, spada u uljudan, nepokudan i, možda, neizbježan gest. Opet ću pričekati u sumraku prenatrpanog predsoblja, ponovo ću razgledati pojedinosti na njezinim mnogobrojnim slikama. Beatriz Viterbo u profilu, u boji; Beatriz pod krinkom, na karnevalu 1921.; Beatriz na prvoj pričesti; Beatriz na dan vjenčanja s Robertom Alessandrijem; Beatriz malo poslije razvoda, na objedu u Konjičkom klubu; Beatriz u Quilmesu, s Deliom San Marco Porcel i Carlosom Argentinom; Beatriz s pekinezom što joj ga je poklonio Villegas Haedo; Beatriz en face i u profilu, nasmiješena, s rukom ispod podbratka ... Neću morati, kao nekada, opravdati svoj dolazak skromnim poklonom u obliku knjiga: knjiga kojima sam, na posljetku, naučio razrezivati stranice da, mjesecima poslije toga, ne bih morao ustanoviti kako ih nije ni dotakla.

Beatriz Viterbo umrla je 1929.; otada sam se svakoga tridesetog travnja navraćao u njezinu kuću. Obično bih došao u sedam i četvrt i zadržao se oko dvadeset i pet minuta; iz godine u godinu dolazio sam sve kasnije i zadržavao se sve dulje. Godine 1933. u pomoć mi je priskočio pljusak: morali su me pozvati da ostanem na večeri. Taj lijepi presedan valjalo je, dakako, njegovati, i 1934., negdje iza osam, pojavio sam se noseći alfajor, tipičnu slasticu iz Santa Fea; kako i dolikuje, ostao sam na večeri. Za tih turobnih i nejasno erotičnih godišnjica imao sam priliku upoznati, malo-pomalo, Carlosa Argentina Danerija.

Beatriz je bila visoka, krhka osoba, blago pognuta držanja; iz njezina hoda izbijala je (dopustite mi oksimoron) neka vrsta ljupke grubosti, začetak zanosa. Carlos Argentino rumen je, impozantan, prosijed, profinjenih crta lica. Radi kao nekakav pomoćnik u nečitkoj knjižnici s južne periferije; odrješit je, ali i bespomoćan; donedavna je svake večeri i blagdanom ostajao kod kuće. Njegova duhovna aktivnost budna je, strastvena i potpuno beznačajna. Sav je u jalovim analogijama i sitničavim obzirima. Ima (kao i Beatriz) prekrasne velike i izdužene prste. Mjesecima je bio opčinjen Paulom Fortom, manje zbog njegovih balada, a više zbog pomisli na savršenu slavu. "On je Knez francuskih poeta", ponavljao je nedotupavno. "Uzalud se mrgodiš na njega; neće mu nauditi, znaj to, ni najotrovnija od tvojih strijela.

Tridesetog travnja 1941. uzeo sam slobodu da slastici dometnem bocu domaćeg konjaka. Carlos Argentino srknuo ga je, ocijenio ga zanimljivim i poslije nekoliko čašica upustio se u velike misli o modernom čovjeku.
— Vidim ga u radnom kabinetu — reče pomalo s neobjašnjivom žustrinom — kao u kuli na gradskim bedemima, okružena telefonima, telegrafima, fonografima, radio-telefonskim uređajima, kinematografima, projekcionim lampama, glosarima, orarima, brevijarima, biltenima ...
Zaključio je da za tako opremljena pojedinca putovanje postaje izlišno: naše XX. stoljeće preoblikovalo je pripovijest o Muhamedu i brdu; sad brda hrle suvremenom Muhamedu.

Te su mi se misli učinile tako nesuvislima, a njihovo izlaganje tako bombastično i dosadno da sam ih smjesta povezao s književnošću; rekao sam mu da ih pribilježi. Odgovorio je, prema očekivanju, da je to već učinio: takva i ina, ništa manje poticajna, shvaćanja nalaze se u Uvodnom Pjevanju, Proslovnom Pjevanju ili, kratko i jasno, Pjevanju Proslovu spjeva na kojem već godinama radi, bez reklame, bez halabuke, čvrsto oslonjen na dva potpornja koji se zovu rad i samoća. Prvo daje maha mašti; zatim slijedi tesanje i fina obrada. Spjev se zoveZemlja: posrijedi je opis rečenog planeta, u kojem, dakako, ne manjka slikovitih digresija i smionih uzleta.
Zamolio sam ga da mi pročita kakav kraći stavak. Otvorio je ladicu u pisaćem stolu, izvadio debeo svežanj blok-listova s otisnutim zaglavljem biblioteke "Juan Crisóstomo Lafinur" i uzeo čitati sa zvonkim užitkom:

Razvidjeh, poput Grka, gradove sviju ljudi,
Posle i dane žurne, opake gladi ćudi,
Povijesti ja ne krojim, ne dolijevam ambre,
Al' voyage o kom pričam ...jest autour de ma chambre.

— Ova je kitica zanimljiva u svakom pogledu — glasila je njegova prosudba. — Prvi stih naići će na toplo povlađivanje sveučilišnog profesora, akademika, grecista, ali ne i vajnih mudraca koji tvore pretežni dio javnoga mnijenja; drugi ide od Homera ka Hesiodu (kao sažetak implicitne počasti ocu didaktičke poezije, na pročelju novoga zdanja), smišljeno pojačan postupkom koji svoje porijeklo vuče iz Svetoga pisma i naziva se nabrajanje, gomilanje ili nizanje argumenata; treći stih — barokizam, dekadentizam, nesmiljeno njegovanje čiste forme? — sastoji se od dva jednaka polustiha; četvrti, izrazito dvojezičan, pribavit će mi jednodušno odobravanje svakog duha koji znade cijeniti lepršavu britkost dosjetke. Da ne spominjem neobičan srok i erudiciju koja mi omogućuje da, bez cjepidlačenja!, u četiri stiha ubacim tri učene aluzije što obuhvaćaju trideset stoljeća zgusnute književnosti: prva cilja na Odiseju, druga na Poslove i dane, treća na besmrtnu igrariju koja je potekla iz nehajna pera onog Savojca ... Sve mi je bjelodanije da je suvremenoj umjetnosti potreban melem smijeha, scherzo. Dvojbe nema, neka prozbori Goldoni!

Pročitao mi je još oveću hrpu kitica koje je opet popratio odobravanjem i iscrpnim komentarom. U njima nije bilo ni zrnca invencije; čak mi se nisu učinile mnogo lošijima od one prve. Sastojale su se od marljivosti, mirenja sa sudbinom i slučajnosti; vrline koje im je Daneri pripisivao dolazile su naknadno. Shvatio sam da se pjesnikov rad ne svodi na pisanje pjesama; on je u smišljanju razloga da mu poezija zavrijedi divljenje: naravno, taj naknadni rad mijenja djelo u pjesnikovim očima, ali ne i u očima drugih ljudi. Danerijevo deklamiranje bilo je ekstravagantno: zbog klimave metrike nije uspio da tu ekstravaganciju, osim u sporadičnim navratima, unese u spjev.
Jedan jedini put u životu bio sam u prilici da pregledam petnaest tisuća dvanaesteraca u Polyolbionu, topografskoj epopeji kojom je Michael Drayton obuhvatio faunu, floru, vode, planine, vojničku i redovničku povijest Engleske; siguran sam da je taj zamašni ali ipak ograničeni, pjesmotvor manje dosadan od sličnog nadobudnog pothvata Carlosa Argentina. On je naumio da pretoči u stihove cjelokupnu kuglu zemaljsku: te 1941. godine uspio je obraditi nekoliko hektara u državi Queensland, preko kilometar toka rijeke Ob, plinski spremnik sjeverno od Veracruza, glavne trgovačke radnje u četvrti Concepción, ljetnikovac Mariane Cambaceres de Alvear u Ulici Once de Setiembre, u Belgranu, i tursku kupelj nedaleko od poznatog akvarija u Brightonu. Pročitao mi je šačicu mukotrpnih stavaka iz australske zone svoga spjeva: ti dugački i bezoblični aleksandrinci bili su lišeni relativnog zanosa iz Uvoda. Navodim jednu kiticu:

Pazi. Sa desnog boka rutiniranog stupa
(Sjevernom iduć stranom sjeverozapadnog dijela)
Kostur čami bez roka. Boja? Plavetnobijela,
I ovčji obor sija odsjajem suhog trupa.

— Dva smiona rješenja — kliknuo je vatreno — što ih iskupljuje, već čujem kako gunđaš, punokrvnost izričaja. Molim, molim. Prvo, adjektiv rutiniran što, en passant, vjerno odslikava neumitnu jednoličnost svojstvenu čobanskim i ratarskim poslovima, jednoličnost koju se ni Georgike ni naš slavom ovjenčani Don Segundo nisu nikad usudili ovako neposredno prokazati. Drugo, siloviti prozaizam kostur čami bez roka, što će ga kakav mlitavac s gnušanjem osuditi, ali će ga rasni kritičar cijeniti kao suho zlato. Cijeli je taj stih, budimo iskreni, malo remek-djelo. Idući polustih začinje živahan dijalog s čitateljem: hoće da preduhitri njegovu žarku znatiželju, stavlja mu pitanje u usta i odgovara na nj ... smjesta. A što veliš na onaj izum plavetnobijela? Slikoviti neologizam upućuje na nebo, neobično važan čimbenik australskog krajolika. Bez toga priziva, namazi ove freske bili bi odviše mračni, i čitatelj bi bio primoran da zaklopi knjigu, ranjen u dno duše neizlječivom i crnom sjetom.
Otišao sam oko ponoći.

Dvije nedjelje poslije toga, Daneri mi je telefonirao, valjda prvi put u životu. Predložio mi je da se sastanemo u četiri, "da zajedno popijemo mlijeko u susjednom salonu-baru što ga je progresivni zanos Zunina i Zungrija — vlasnika moje kuće, vjerojatno se sjećaš — otvorio na uglu; tu slastičarnicu isplati se vidjeti." Pristao sam, prije pomiren sa sudbinom negoli oduševljen. Jedva jedvice pronašli smo slobodan stol: "salon-bar", neumitno moderan, bio je malko manje grozan od mojih predviđanja: za obližnjim stolovima, uzbuđeni uzvanici razglabali su o novčanim iznosima što su ih Zunino i Zungri investirali bez ikakva cjenkanja. Carlos Argentino divio se tobože nekakvim supermodernim električnim uređajima (koje je, očito, već prije vidio) i rekao mi sa stanovitom strogošću:

— Htio-ne htio, moraš priznati da se ovaj lokal može staviti uz bok onima najelegantnijima iz Ulice Flores.
Poslije toga, pročitao mi je četiri-pet stranica svoga spjeva. Prepravio ih je, držeći se onog izopačenog načela verbalne pompoznosti: gdje je prethodno stajalo plav, sad je ugurao plavičast, plavkast, čak i plavičav. Riječ mliječan nije mu bila dovoljno ružna: za žustri opis perionice vune radije je odabrao mlječast, mlječikast, zamliječen, mljekovit... Ogorčeno je psovao kritičare; zatim ih je, nešto dobrohotnije, usporedio s osobama "koje ne posjeduju dragocjene kovine, parne preše, valjaonice i sumporne kiseline za kovanje blaga, ali zato mogu označiti drugima gdje se to blago nalazi". Poslije toga okomio se na prologomaniju, "kojoj se davno narugao, u duhovitom proslovu Don Quijotea, Knez svih Genija". Priznao je, ipak, da bi naslovnoj strani novoga djela priličio kićeni prolog, riječi podrške s potpisom kakva literata od kalibra, od ugleda. Dodao je da namjerava objaviti početna pjevanja svoga spjeva. Odmah sam dokučio razloge njegova neobičnog telefonskog poziva; taj će od mene zatražiti da mu napišem predgovor za onu cjepidlačarsku zbrku. Moja bojazan nije se obistinila; Carlos Argentino je s kivnim divljenjem primijetio da neće pogriješiti epitet ako proglasi solidnim ugled što ga u svim krugovima uživa Alvaro Melián Lafinur, čovjek od pera, koji bi, uz moje zauzimanje, mogao s ushićenjem sročiti prolog čuvenome spjevu. Da se izbjegne najneoprostiviji neuspjeh, morat ću nastupiti kao zagovornik dviju nepobitnih odlika: formalne savršenosti i znanstvene strogosti, "jer u tome prostranom perivoju tropa, figura, elegancije, nema ni jedne začkoljice koja ne potkrepljuje golu istinu". Dodao je još da se Beatriz uvijek družila s Alvarom.

Složio sam se, pun najljepših riječi. Da sve bude uvjerljivije, naglasio sam mu da s Alvarom neću razgovarati u ponedjeljak nego u četvrtak, na prijateljskoj večeri kojom se obilježava svaki sastanak u Klubu pisaca. (Te večere postoje samo u mašti, ali je nepobitna činjenica da se sastanci održavaju četvrtkom, što je Carlos Argentino mogao provjeriti u novinama i što je rečenici pridavalo istiniti prizvuk.) Rekao sam, proročanski i lukavo, da ću, prije negoli povedemo razgovor o prologu, izložiti zanimljivi plan cijeloga spjeva. Rastali smo se. Kad sam skrenuo u Ulicu Bernardo de Irigoyen, sasvim sam nepristrano razmotrio što mi je raditi:

a) razgovarati s Alvarom i reći mu da je onaj Beatrizin bratučed (taj eksplikativni eufemizam omogućit će mi da je spomenem) sastavio spjev što otvara beskonačne mogućnosti kakofoniji i kaosu; b) ne razgovarati s Alvarom. Pronicljivo sam zaključio da će se moja lijenost opredijeliti za b).

U petak, od ranih sati, počelo je zvrndanje telefona. Ljutilo me što se ta sprava, koja je nekoć prenosila nepovratni Beatrizin glas, sada srozala na prenosnika jalovih i vjerojatno bijesnih prigovora onog prevarenog Carlosa Argentina Danerija. Srećom, ništa se nije dogodilo — ako izuzmemo neizbježnu odbojnost kojom me počastio taj čovjek što mi je najprije nametnuo delikatnu dužnost, a onda me zaboravio.
Telefon me prestao gnjaviti, ali mi se potkraj listopada javio Carlos Argentino. Bio je izvan sebe, isprva mu nisam prepoznao glas. Ojađen i bijesan, mucao je kako oni nezajažljivi Zunino i Zungri, pod izlikom da žele proširiti svoju poganu slastičarnicu, sad hoće rušiti njegovu kuću.

— Kuću mojih roditelja, moju kuću, staru i uglednu kuću u Ulici Garay! — ponavljao je, da utučenost možda utopi u melodiji.

Nije mi bilo odveć teško shvatiti njegove jade. Kad čovjek navrši četrdesetu, svaka je promjena odvratni znamen protjecanja vremena; osim toga, posrijedi je bila kuća koja me beskonačno podsjećala na Beatriz. Htio sam napomenuti tu tankoćutnu pojedinost; moj me sugovornik nije slušao. Ako Zunino i Zungri budu i dalje tjerali svoj apsurdni naum — reče — doktor Zunni, njegov odvjetnik, istoga će časa zatražiti odštetu i primorati ih da isplate sto tisuća pesosa.

Zunnijevo ime na mene je ostavilo dojam; njegova kancelarija, koja se nalazila između ulica Caseros i Tacuarí, uživala je poslovičan ugled. Zapitao sam da li je već preuzeo slučaj. Daneri je odvratio da će s njime govoriti toga istog popodneva. Nešto se skanjivao, a onda onim tihim, bezličnim, glasom, kojim obično povjeravamo nešto vrlo intimno, dodade da mu je kuća nužno potrebna za dovršenje spjeva, zato što se u jednom zakutku podruma nalazi Aleph. Objasnio mi je da je Aleph jedna od točaka u prostoru koja sadrži sve točke.
— U podrumu je, ispod blagovaonice — nastavio je, pročistivši izgovor uzbuđenjem. — Moj je, moj je. Ja sam ga otkrio u djetinjstvu, prije negoli sam krenuo u školu. Podrumske su stube strme, tetak i tetka nisu mi dali da silazim, ali je netko rekao da je u podrumu cijeli svijet. Pri tom je mislio, kako sam poslije saznao, na globus, ali sam ja shvatio da je to svijet. Kriomice sam išao, stropoštao se niz zabranjene stube, pao. Kad sam otvorio oči, vidio sam Aleph.
— Aleph? — zinuo sam.
— Jest, mjesto gdje se nalaze, odvojeno, sva mjesta na zemaljskoj kugli, viđena sa svih strana. Nikome nisam povjerio svoje otkriće, ali sam se vratio. Odakle djetetu spoznaja da je steklo povlasticu da kao zreo čovjek iskleše svoj spjev! Zunino i Zungri neće me opljačkati, ne, i stoput ne! Doktor Zunni dokazat će im, sa zakonikom u ruci, da je moj Aleph neotuđiv.
Pokušao sam srediti misli.
— Zar taj podrum nije suviše mračan?
— U tvrdu glavu istina ne dopire. Ako su u Alephu sva mjesta na Zemlji, onda su ondje sve luči, sve svjetiljke, svi izvori svjetlosti.
— Dolazim smjesta da to vidim.

Spustio sam slušalicu, prije negoli stavi kakvu zabranu. Dovoljno je da čovjek sazna jednu činjenicu, pa da odmah rasvijetli niz srodnih, ranije neslućenih pojedinosti: ja, budala, dotad nisam razabrao da je Carlos Argentino luđak. Uostalom, cijela ta obitelj Viterbo ... I sam često ponavljam kako je Beatriz bila žena, curica, gotovo nesmiljene pronicljivosti, ali ona njezina nehajnost, rastresenost, samoživost, prava pravcata okrutnost, možda imaju svoje patološko objašnjenje. Ludilo Carlosa Argentina ispunilo me zloćudnom srećom: nas smo se dvojica, u dnu duše, zapravo oduvijek prezirali.

U Ulici Garay dvorkinja mi je rekla da izvolim pričekati. Dečko je, kao i uvijek, u podrumu, gdje razvija slike. Pored vaze bez cvijeta, na suvišnom klaviru, smiješio se (više neprolazno negoli anakronično) veliki Beatrizin portret u neprirodnim bojama. Nitko nas nije mogao vidjeti; obuzet očajničkom nježnošću, pristupio sam slici i rekao joj:
— Beatriz, Beatriz Elena, Beatriz Elena Viterbo, Beatriz draga, Beatriz zauvijek izgubljena, to sam ja, Borges.
Naskoro je ušao Carlos. Stao je odrešito govoriti; vidio sam da su mu sve misli usmjerene na gubitak Alepha.
— Čašica pseudokonjaka — naredio je — i krećeš u podrum. Vidjet ćeš, obvezan je dorsalni položaj. Ništa manje nisu obvezni pomrčina, mirovanje, privikavanje očiju. Leći ćeš na popločani pod i uprijeti pogled u devetnaestu stubu na čuvenom stubištu. Ja se vraćam, spuštam podni poklopac, i ti ostaješ sam. Nemoj da te prestraši kakav glodavac. Za koju minutu ugledat ćeš Aleph. Mikrokozam alkemičara i kabalista, našeg stvarnog i poslovičnog prijatelja, multum in parvo!
Prolazeći blagovaonicom, nadoveže:

— Naravno, ako ga ne vidiš, tvoja nesposobnost ne potire moje svjedočanstvo ... Siđi. Za koji časak moći ćeš uspostaviti dijalog sa svim Beatrizinim slikama.
Hitro sam sišao, sit njegovih lupetanja. Podrum, malko širi od stubišta, prilično je podsjećao na bunar. Pogledom sam uzalud tražio globus što ga je spomenuo Carlos Argentino. U jednom kutu bili su nagomilani sanduci s bocama i torbe od krutog platna. Carlos dohvati jednu torbu, presavije je i postavi na točno određeno mjesto.
— Jastuk nije kraljevski — stao je objašnjavati — ali ako podignem za cigli centimetar, nećeš vidjeti ni prst pred nosom i svladat će te pometnja i stid. Rasprostri se na pod i izbroji devetnaest stuba.
Poslušao sam njegove budalaste upute; napokon je otišao. Brižljivo je zatvorio podni poklopac; unatoč pukotini, koju sam kasnije uočio, zavladao je mrak kao u rogu. Odmah sam prozreo svoj pogibeljni položaj: luđak me živa zakopao, davši mi prethodno da ispijem otrov. Carlosovo petljanje odavalo je pritajeni strah da ja neću ugledati čudo: da zabašuri svoje bulažnjenje, da ja ne saznam za njegovo ludilo, mora me ubiti. Podišla me mutna nelagoda koju sam pokušao pripisati ukočenom položaju, a ne djelovanju narkotika. Sklopio sam oči, otvorio sam ih. Tada sam ugledao Aleph.

Evo me sada u neizrecivu središtu svoje pripovijesti; ovdje počinje moj spisateljski očaj. Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedničku prošlost. Kako da drugima prenesem beskonačni Aleph što ga moje bojažljivo sjećanje tek ovlaš zahvaća? U sličnoj nevolji, mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da označi božanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na neki način, sve ptice; Alanus ab Insulis, o kugli kojoj je središte posvuda a obodnica nigdje; Ezekijel, o anđelu sa četiri lica, koji se istodobno obraća Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu. (Ne navodim uzalud ove nepojmljive analogije; one se, donekle, tiču Alepha.) Možda mi bogovi neće uskratiti da pronađem ekvivalentnu sliku, ali bi tada ovaj izvještaj zabrazdio u literaturu, u patvorinu. Osim svega, ostaje nerješivo središnje pitanje: nabrajanje, makar i djelomično, beskonačnog skupa. U tom divovskom trenutku vidio sam milijune ugodnih ili grozomornih čina: nijedan me nije osupnuo više od činjenice da su svi okupljeni u istoj točki, da se ne preklapaju i ne stapaju. Ono što su mi oči ugledale bilo je istovremeno; ono što budem zapisao bit će susljedno, jer je takva narav jezika. Evo što sam uspio zapamtiti.

U donjem dijelu stube, s desne strane, vidio sam kuglicu koja se prelijevala u svim bojama i gotovo se nepodnošljivo ljeskala. Isprva sam pomislio da se okreće; potom sam dokučio da je to gibanje opsjena koju stvaraju vrtoglavi prizori u njoj. Promjer Alepha mogao je iznositi dva-tri centimetra, ali je u toj kuglici bio sadržan svemir, u naravnoj veličini. Svaka je stvar (uzmimo, zrcalo) bila beskonačan broj stvari, zato što sam je bjelodano vidio iz svih točaka univerzuma. Vidio sam napučeno more, vidio sam svitanje i predvečerje, vidio sam mnoštva ljudi u našoj Americi, vidio sam srebrnastu paučinu u središtu crne piramide, vidio sam nebrojene i bliske oči kako se ogledaju u meni kao u zrcalu, vidio sam sva zrcala na ovome planetu i ni u jednome svoj odraz, vidio sam u stražnjem dvorištu u Ulici Soler one iste pločice što sam ih prije trideset godina vidio u ulaznom trijemu jedne kuće u Fray Bentosu, vidio sam grozdove, snijeg, duhan, rudne žile, vodenu paru, vidio sam ispupčene ekvatorijalne pustinje i svako zrnce pijeska u njima, vidio sam u Invernessu ženu koju nikad neću zaboraviti, vidio sam zanosne vlasi, uznosito tijelo, vidio sam rak na sisi, vidio sam krug osušene zemlje na pločniku gdje je nekoć bilo stablo, vidio sam jedan ljetnikovac u Adroguéu, primjerak prvog engleskog prijevoda Plinija što ga je načinio Philemon Holland, vidio sam istodobno svako slovo na svakoj stranici (u djetinjstvu sam se čudio kako se slova u zatvorenoj knjizi ne izmiješaju i izgube u toku noći), vidio sam noć i tadašnji dan, vidio sam zalazak sunca u Querétaru što je odražavao boju jedne ruže u Bengalu, vidio sam svoju praznu spavaonicu, vidio sam u kabinetu u Alkmaaru globus među zrcalima koja ga beskonačno umnažaju, vidio sam konje uzvijorene grive na žalu Kaspijskog mora u svitanje, vidio sam nježne kosti jedne ruke, vidio sam kako preživjeli borci iz neke bitke šalju razglednice, vidio sam u izlogu iz Mirzapura španjolske igraće karte, vidio sam iskošene sjene paprati na tlu jednog staklenika, vidio sam tigrove, motorne klipove, bizone, morsku bibavicu i vojske, vidio sam sve mrave na ovome svijetu, vidio sam perzijski astrolab, vidio sam u ladici pisaćeg stola (i protrnuo vidjevši rukopis) raskalašna, nevjerojatna, neporeciva pisma što ih je Beatriz slala Carlosu Argentinu, vidio sam omiljeni spomenik u Chacariti, vidio sam užasne ostatke nekoć predivne Beatriz Viterbo, vidio sam kolanje svoje tamne krvi, vidio sam mehanizam ljubavi i mijenu smrti, vidio sam Aleph, sa svih strana, vidio sam u Alephu Zemlju, i na Zemlji opet Aleph, i u Alephu Zemlju, vidio sam svoje lice i svoju utrobu, vidio sam tvoje lice, spopala me vrtoglavica i briznuo sam u plač, jer su moje oči vidjele onaj skroviti i hipotetički objekt čijim nazivom ljudi barataju, premda ga ni jedan čovjek nije vidio: nedokučivi svemir.

Obuzelo me beskrajno udivljenje, beskrajna žalost.
— Mora da si pobenavio od pustog zabadanja nosa onamo gdje mu nije mjesto — javi se mrski i veseli glas. — Koliko god lupao glavom, nećeš mi se za ovo otkriće odužiti ni za sto godina. Strašan opservatorij, što kažeš, Borges?
Cipele Cariosa Argentina stajale su na najvišoj stubi. Zatečen iznenadnim polumrakom, nekako sam se iskobeljao i promucao:
— Strašan. Baš strašan.
Začudila me ravnodušnost vlastitog glasa. Carlos Argentino nestrpljivo je navaljivao:
— Jesi li sve vidio, u bojama?

U isti mah smislio sam osvetu. Dobrohotno, izrazito samilosno, nervozno, okolišno, zahvalio sam Carlosu Argentinu Daneriju što me uveo u svoj podrum i toplo mu preporučio da iskoristi rušenje kuće i napusti pogibeljnu metropolu koja nikome, ali baš nikome, ne prašta. S blagom upornošću odbio sam raspravu o Alephu; zagrlio sam ga, na polasku, i ponovio mu da su čisti zrak i mir dva najbolja liječnika.
Na ulici, na stubama Concepcióna, u podzemnoj željeznici, sva su mi lica bila bliska. Pobojao sam se da me više ništa neće moći iznenaditi, pobojao sam se da će me vječno pratiti dojam povratka. Na svu sreću, poslije nekoliko besanih noći, ponovo me pohodio zaborav.

Postskriptum od 1. ožujka 1943. Šest mjeseci poslije rušenja zgrade u Ulici Garay, izdavačka kuća "Prokrust", ne posustavši pred duljinom zamašnog spjeva, izbacila je na tržište izbor "argentinskog iverja". Ishod je izlišno spominjati: Carlos Argentino Daneri dobio je Drugu nacionalnu nagradu za književnost. Prva je dodijeljena doktoru Aiti; treća, doktoru Mariju Bonfantiju; začudo, moje djelo Kockareve kocke nije polučilo ni jednog glasa. Tko zna po koji su put pobijedili neshvaćanje i zavist! Već odavna nisam sreo Danerija; novine pišu da će nam uskoro podariti drugu knjigu. Njegovo nadahnuto pero (sada neopterećeno Alephom) posvetilo se stihovanju izvadaka doktora Aceveda Diaza.

"Primio sam tvoju turobnu čestitku" — pisao mi je. "Ti, čemerni moj druškane, pucaš od zavisti, ali moraš priznati — makar prepukao! — da sam ovom prilikom svoj šešir uspio zakititi najrumenijim perom: svoj turban, najsjajnijim kalifom među svim rubinima"

Dodat ću dvije primjedbe: prva se odnosi na narav Alepha; druga, na njegov naziv. On, kao što je poznato, potječe od prvog slova svetog jezika. Njegovo postavljanje na pročelje ove pripovijesti nije slučajno. Za Kabalu, to slovo označava En Sof, bezgraničko i čisto božanstvo; govorilo se također da ima oblik čovjeka koji pokazuje Nebo i Zemlju kako bi označio da je donji svijet zrcalo i zemljovid gornjega; za Mengenlehre on je simbol transfinitnih brojeva u kojima cjelina nije veća od pojedinoga dijela. Mene zanima: je li Carlos Argentino sam odabrao taj naziv, ili ga je pročitao, postavljena na neku točku gdje se stječu sve točke, u nekom od bezbrojnih tekstova što mu ih je otkrio Aleph iz njegove kuće? Koliko god to nevjerojatno zvučalo, ja mislim da postoji (ili je postojao) drugi Aleph, ja mislim da je Aleph iz Ulice Garay lažni Aleph.

Da obrazložim. Oko 1867. kapetan Burton obnašao je u Brazilu dužnost britanskog konzula: u srpnju 1942. Pedro Henríquez Urena otkrio je u biblioteci u Santosu jedan njegov rukopis u kojemu se spominje zrcalo što ga Istok pripisuje Iskandaru Zu al-Karnainu, odnosno Aleksandru Dvorogome Makedonskom. U tome zrcalu odražavao se cijeli svemir. Burton navodi i druge slične tvorevine — sedmerostruki pehar Kai Hosrua, zrcalo što ga je Tarik Benzejjad otkrio u kuli (Tisuću i jedna noć, 272), zrcalo što ga je Lukijan iz Samosate uspio razgledati na Mjesecu (Vjerodostojna povijest, I, 26), zrcalno koplje što ga prva knjiga Capellina Satyriconapripisuje Jupiteru, sveobuhvatno zrcalo Merlinovo, "okruglo i udubljeno i nalik na svijet od stakla" (The Faerie Queene, III, 2, 19) — i nadodaje ove zanimljive riječi: "Svi spomenuti predmeti (kojima je jedina mana što ne postoje) obične su optičke sprave. Vjernici koji dolaze u džamiju Amr, u Kairu, dobro znaju da je svemir u jednom od kamenih stupova što opkoljavaju središnje dvorište ... Nitko ga, dakako, ne može vidjeti, ali oni koji prislone uho na stup, tvrde da iz njega ubrzo začuju ravnomjerno hučanje ... Džamija potječe iz VII. stoljeća: stupovi su doneseni iz drugih predislamskih hramova, jer, kao što je zapisao Ibn Haldun: "U državama koje su osnovali nomadi cjelokupno graditeljstvo u rukama je stranaca. "

Postoji li taj Aleph u srži kamena? Jesam li ga vidio kad sam sve vidio i zatim ga zaboravio? Naš je duh podložan zaboravu; i ja sam iskrivljujem i gubim, zbog tragične erozije godina, crte na Beatrizinu licu.


Za Estelu Canto


El Aleph, 1945. prijevod: Milivoj Telećan





Njegovo puno ime glasi: Jorge Francisco Isidoro Luis Borges Acevedo, ali slijedeći argentinske običaje nikada nije koristio svoje puno ime.









četvrtak , 25.12.2008. u 00:01






Moj prijatelj pas

by Dario Rukavina



Neispavanost je svrdlo. Neispavanost je bušaći stol. Začarani krug. Nisam spavao tri dana. Osjećam neispavanost u lubanji. U kostima. Zaglavila se tamo i ne popušta, baš kao što smo zaglavili alat negdje duboko dolje na 1220 metara. Zaista glupa situacija. Mali šiljati nevezani lapori nalik na bademe samo iscure iz svog ležišta, oslobode se, briznu poput muškarčeva sjemena, zaspu alat i zapune rupu. Cijelu noć smo drmali po utrobi zemlje hidrauličkim udaračem ne bi li se nekako odglavili. Bože moj, mislio sam da će se cijeli toranj raspasti, ali nije. Kada Ameri nešto napišu u atestu, vjerujte da to i stoji. No ja sam mrtav umoran kljucao naprijed-natrag gore na rostu tornja i satima pjevušio jednu te istu pjesmicu tako da me Hassan, vođa smjene, na kraju uljudno zamolio neka prestanem i idem se odmoriti.

Izgubiti bušotinu, toranj i glavu nije glupo. Jebiga, događa se. Vele da prije nego što šizneš začuješ sirenu. I zaista, u kampu se oglasila sirena. Ugledao sam radnika u plavom kombinezonu kako trči prema tornju. Zovu me iz kompanije. I hitno je, zato su tulili sirenom. Spustio sam se s tornja i pošao predati izvještaj.

„Dobro je…“, rekoh, „krenulo je. Probijamo se malo po malo prema gore. Mislim da je najgore prošlo i da smo se izvukli. Da, ovaj put smo se izvukli.“
„E baš super.“, reče glas druge strane „Samo vi nastavite. Nego, umalo zaboravih, otkazali smo ti avion.“
„Kako mislite… otkazali?“
„E jebiga. Lijepo. Nema ti zamjene. P. je obolio. A i dobro vam ide. Pa... bilo bi dobro da ostaneš još jednu smjenu.“

Poklopio sam slušalicu. P. je obolio. Pa što ako je obolio? Zar je to razlog? I ja sam bolestan. Svi smo mi u ovom poslu bolesni. Da nismo, ne bi se njime ni bavili. Otkazati avion zbog nečije bolesti. Zašto ne izmisle neki razlog. Recimo potres. Potres je dobar izgovor. Potres koji je progutao sve ceste u okolici zajedno s aerodromom. Ili teroristi. Teroristi koji su oteli sve raspoložive avione, zabili se njima u gradove pa je izbio Treći svjetski rat. Ili u nuklearku u Krškom. S takvim scenarijem bi izašao na kraj. Bojim se radijacije. Ne osjetiš je. Samo ti otpadne kosa i meso s kostiju na putu do videoteke. Više volim dramatične stvari koje možeš sagledati dok se odvijaju.

***

Da se smirim, otišao sam do Kaamila na partiju kamenčića. Kaamil je stari beduin iz klana sa Sinaja. Oni nas čuvaju ovdje, inače bi vrlo brzo ostali bez opreme, i bez kampa. Često sam zalazio u Kaamilov šator, donosio mu crni čaj, ovčji sir i duhan za nargilu. Igrali bismo igru kamenčićima nalik na mlin i vodili duge razgovore. No ovoga puta smo šutjeli. Kaamil me promatrao preko svog orlovskog nosa.

„Namjerno gubiš.“, reče mi napokon Kaamil „No gubiš na krivi način i na krivim mjestima. Da bi istinski izgubio, najprije moraš naučiti gubiti sebe.“
„Ali Kamile,“ pobunih se, „kako JA može izgubiti samo sebe? To je kao da zmija pokuša progutati svoj rep.''
„Upravo tako. To je pogrešan način. No da bi naučio istinski gubiti sebe, treba ti prijatelj. Ali pravi prijatelj. Onaj koji je spreman za tebe dati život.“
„Gdje da nađem takvog luđaka?“
„Što, zar nemaš pravog prijatelja? Zaista tužno. Onda si nabavi psa. Hahahaha…“
„Psa?“

Kamil je u pravu. Nemam ni psa. Na svakoj bušaćoj garnituri postoji barem jedan pas. Bušaći pas je dio inventara. Ide u kompletu zajedno s krpeljima, bušaćim šipkama, dlijetima, geolozima i njihovom barakom. Ovo je prva garnitura na kojoj nema psa!

„Ovdje nema ništa…“, rekoh, „ni psa.“
„Ima!“, reče Kaamil i upre rukom ka nebu, „Pogledaj: An Najm. Zvijezda.“
„Što?“
„Tako mi zvijezde kad zalazi,“, pjevušio je Kaamil ajet iz Kur'ana, „nije zalutao drug vaš, niti skrenuo i ne govori po želji. To je jedino Objava - objavljuje se. Uči ga Jedan žestokih sila, Posjednik snage. Tad se postavio, i on bio na horizontu najuzvišenijem, zatim se približio, pa spustio, pa bio na rastojanju dva luka ili bliži, te objavio (Allah) robu Svom, šta je objavio. Nije poreklo srce što je vidio.''
„I… što je vidio?“
„Vidio je to što je vidio. Sve je vidio. I ništa. Vidio je i to da je On, On onaj koji obogaćuje i Koji pribavlja, i da je On, On Gospodar Siriusa.“
„Siriusa?“
Kaamil se samo nasmijao, pućnuo dim i otkrio mi malu tajnu: želiš li na nebu pronaći Sirius, pred jutro kasnog ljeta prvo potraži konstelaciju Oriona, velikog nebeskog lovca, zatim posegni za tri zvijezde o njegovom pojasu. Slijedi kroz njih zamišljenu liniju, sve niže i niže kako ljeto odmiče, lijevo dolje sve do Siriusa, najsjajnije plave zvijezde, odmah iznad horizonta.

***

Došao je autobusom sa smjenom. S pasjom vrućinom kasnog ljeta, kako je i najavila najsjajnija zvijezda na nebu. Pseća zvijezda. Sirius. Što je imao? Tek zavežljaj. Što sam ja imao? Cipele pune pijeska i otkazanu avionsku kartu. Sasvim dobri uvjeti za početak prekrasnog prijateljstva.

Sjedio sam ispred barake, držao noge na velikom 17 1/2'' dlijetu za uvodno bušenje, pijuckao crni čaj posut mrvicama mente i čitao Rimbauda. Izdvojio se iz skupine radnika, stao pred mene i razvukao osmijeh od uha do uha. Odmah mi se prikrpao. Kao kad pokupite neko štene uz cestu. Jednostavno mi se uvukao pod kožu, taj mali zdepasti, nabijeni arap iz Gornjeg Egipta s poslom čistača kampa. Svakoga dana čistio je moju baraku i uredski kontejner na samoj bušotini. Punio frižider. Donosio voće i kolačiće iz kuhinje, pratio me u dugim šetnjama i vožnjama kroz pustinju, postao moj vjerni pratitelj. Jednog dana, pri povratku u kamp, povjerio sam mu se:
„Toshka, moram odavle. Ovo više nije mjesto za mene.“
„Skuhat ću čaj“, rekao je.

Dok smo sjedili ispred barake i pili čaj, Toshka je progovorio.
„Gledam te kako se mučiš. I ja se mučim. Izgara me neutaživa strast. Ne mogu više ovako. Moj problem je u tome to se ne mogu oženiti. Kod nas žena košta 30 000 dolara. Toliko treba dati njenim roditeljima. Ovim tempom trebat će mi barem 20 godina. A dotle, oh, izludjet ću.“
„Vidiš, a mene čeka moja draga.“
„Mene ne čeka nitko“
„Čujem da je Kaamil tvoj ujak. Potegnuo je dobre veze kako bi te zaposlio ovdje. Zaradit ćeš ti te pare.“
„O da, ujak je zaista pokrenuo neke stvari. No mislim da smo ti i ja ovdje iz nekog sasvim drugog razloga. Mislim da ja moram učiniti nešto za tebe, a ti za mene.''
„Što zaboga ?“
„Samo Milostivi zna.“
„I Kaamil zna. No on o tome šuti.“

Nisam tada u potpunosti shvaćao Kaamilovih riječi. Čitao sam uvijek iznova ajet iz Kur'ana, onaj o Zvijezdi, no nisam ništa razumio. A onda jednog dana, dok sam stajao na tornju i nadzirao cementaciju zaštitne kolone, primijetio sam kako je Toshka s kantom punom smeća krenuo prema jami na rubu kampa. Spazih veliki oblak u obliku psa. Lebdio je iznad Toshke i jame. Jedan jedini oblak. Prođoše me trnci, ali nisam zadrhtao. Nije bilo hladno. Nisam bio uplašen. I Toshka je osjetio nešto. Nije vidio oblak, ali je stao i njušio zrak svojim širokim nozdrvama. A onda su zakašljali snažni agregati za utiskivanje cementne kaše. Gubili smo tlak u sistemu i više se nisam mogao baviti Toshkom i oblacima. Kada je te večeri došao do kabine da donese svježe limete, nije rekao ništa. Samo me pogledao onim svojim velikim očima… Obojica smo osjetili da je počelo.

***

S dolaskom noći Toshka je postao nervozan. Sjedio je na stolcu u kutu i znojio se. Trzao bi se na svaki šum i odlazio prema prozoru. Otvarao je vrata barake, njušio svježi noćni povjetarac, piljio u mrak. Pitao sam sutradan o tome Kaamila, no on je samo slegnuo ramenima, rekao Inshallah i postavio kamenčiće za novu igru.

Toshka više nije mogao obavljati svoje poslove. Tijelo mu se izobličavalo. Dlaka mu je rasla. Morao sam ga zatvoriti u kabinu, da ga radnici ne vide. Kampom su se počele širiti glasine. Rekao sam im da je Toshka obolio i da sam ga poslao u Kairo. Znali su da lažem i da se nešto događa u mojoj baraci. Iz nje bi noću dopirao cvilež. Nisam znao što da uradim. Sjedio sam u polutami sobe i piljio pred sebe. U pustinji su zavijali divlji psi, na monitorima su mahnito poskakivali parametri bušotine, stenjao je pokvareni klima uređaj, u zvučnicima je svirao Texas. Tu pred mojim očima, u mojoj kabini, na mom krevetu, ispod Siriusa - pseće zvijezde, Toshka se pretvarao u psa.

***
One noći kad sam ih ugledao stajali su na crti između svjetlosti reflektora postrojenja i mraka pustinje. Cijeli čopor ženki. Dozivale su ga, a on je patio, grizao vlastite udove. Vatra je palila njegovu utrobu. Prošla je još jedna noć, a onda više nisam mogao gledati kako se muči. Otvorio sam vrata i pustio ga u noć.

Trebalo mi je dosta da skupim hrabrost i krenem za njim. Vidio sam čopor pasa kako se pari tamo pokraj jame za smeće. Vidio sam Toshku zapjenjene krvave gubice kako naskakuje na neku kuju. Prošao sam pokraj njih i zaputio se u pustinju. Dugo sam hodao uz vjetar, što dalje od buke postrojenja, sve dok mi pogled na noćno zvjezdano nebo više nisu ometali snažni reflektori. Stajao sam neko vrijeme na dini. Topli vjetar nosio je miris mora. Gledao sam zvijezde. Iznad mene, okružen svojim psima, lovio je Orion.

Pošao sam prstom preko neba, prošao pokraj Siriusa, zvjezdanog psa što ustrajno i strpljivo stražari na prijelazu Mliječne staze i krenuo na dolje, sve niže i niže do konstelacije zvane Argo. Brod.
Sljedećeg jutra više me nije bilo.



* Priča "Moj prijatelj pas" objavljena je u Večernjem listu, 2007.



Dario Rukavina gostovao je na Sfermentaciji s pričom Žena koja je šaputala s gušterima



utorak , 16.12.2008. u 10:17






Pas i ja

by Pametni zub


Uzaludno je bilo uvjeravati ljude u nemjerljive koristi prohibicije: smanjeni troškovi liječenja, ometanje slobodnog protoka netaksativnim klicama, a da ne govorimo o humanosti načela ne-zadiranja u poslove drugih vrsta - ako to nije nužno, kao i o općoj moralnoj nakaradnosti same ideje o «najboljem čovjekovom 'prijatelju'».

Nitko u to nije vjerovao. Masovno kršenje zabrane držanja pasa ugrozilo je sigurnost cijele zemlje. Uzaludne su bile dvije racije dnevno na deset tisuća stanovnika i jedna velika tjedno; štenci iz šverca pristizali su svakodnevno, preko moldavske granice koja se od silnog prigušenog laveža više nije mogla ni vidjeti, čak niti iz zraka. Naravno, na svemu tome profitirala je pasja mafija, a siroti ljudi koji nisu mogli živjeti bez svojih ljubimaca izlagali su se opasnosti uhićenja i odvođenja, daleko...

Toliko puta sam u usijanju vlastite nesanice s prozora promatrao maskirane vlasnike kako svoje ljubimce - također maskirane: u grm, romobil ili plišanog pandu - izvode na zrak, da obave svoje i da, uz strašan rizik, protrče malo po travnjaku. Jer policije je noću bilo i više nego danju. Baš sam preksinoć imao neugodnu čast da sa tog svog prozora, sa sigurne visine, promotrim veliku noćnu raciju. Hitna pomoć, crna marica, šinterajski šinobusi, zaglavljene rotirke, narandžasti snop svjetla koji je prošao kroz rupicu u roleti i zagnjezdio se u mojoj očnoj duplji... Na kraju svega, štene retrivera, neprimijećeno, ispod kontejnera za smeće. Kad je sve završilo, sišao sam dolje, u najvećem oprezu i strahu, pokupio drhturavo mokro štene koje mi je odmah polizalo lice izraubano dugogodišnjim strahovima od ičega... Nisam mogao doći k sebi: odakle mi sad hrabrosti za ovo!

***

Neka vrši nuždu u sobi moje .... koja je davno otišla i ne javlja mi se više, a i kako bi kad... Tako ćemo izbjeći sve opasnosti, strahove, rizike, crne i bijele marice. Dao sam joj ime - bila je kujica - Sijuksi, pa Lajka, a kad mi je i to dosadilo, ostavio sam je bez imena. Ionako nije moglo biti zabune: ako sam nekoga zvao, nju sam zvao. Jela je sve što bih joj dao. Nakon tjedna bolovanja ipak sam morao na posao. Napravio sam joj sklonište od nekadašnje smočnice; stara vrata sam zagradio knaufom preostalim od davne adaptacije, ostavio jedva vidljiva vratašca na šifru.

Prvoga dana, kad sam se vratio s posla, sve je bilo u redu: veselila se mojem povratku, lizala me, uživala u maženju...

Već drugoga dana, susjeda Mirna pozvala me u stranu:
- Čuje se - rekla je.

Trećega dana, kad sam otključavao vrata, i ja sam je čuo. Zavijala je, duboko i tužno, nitko je nije mogao prečuti. Čim sam ušao u stan, zavijanje je prestalo. Nisam znao što bih.

***

Kasno poslijepodne. Bilo ih je troje: jedan policajac u civilu, šinter i mlada policajka. Nisam želio odgovoriti ni na jedno pitanje. Šutio sam i pio vodu iz boce. Kad je počelo kuckanje po zidovima, znao sam da je gotovo. Pip, pip, pip, a onda dublje tup - znači, iza je šuplje. Pa su proradile vatrogasne sjekire.
Začudo, nisu me uhitili na licu mjesta, nego su došli usred noći, vezali me i iznijeli na rukama, poput trofeja.

***

Logorski čuvar probudio me plamenom iz upaljača; osjetio se miris spaljenih dlaka. Oči su mi se teško navikavale na svjetlo.
- Kako se zove? - pitao je.
Tek tada sam vidio da u rukama drži nju.
- Nisam joj dao ime.
- Pizda ti materina pasjačka, kad već toliko ljubiš tog slinavca mogao si mu barem dati ime! -
I dade mi je u ruke.

***

Mjesec dana kasnije pušteni smo u park, a već na proljeće bilo nam je dopušteno viđati ostale «pasjake i njihove beštije».

I tako, jednog lipanjskog jutra zatekao sam sebe i svoju već poodraslu kujicu u šetnji golemim perivojem kojemu se visoka ograda jedva nazirala. Ona je veselo protrčavala oko mene, povremeno bi se zaigrala se drugim psima; ostali su se vlasnici okupljali po hladovitim klupama i razgovarali, po blistavim ružičnjacima iskrili su nevini flertovi, ali meni nije bilo do razgovora i nije mi bilo ni do čega. Udisao sam jorgovanski zrak, slušao žubor vodoskoka i slabo se obazirao na oblaporne glasine o potoku najfinijeg frapea koji je u planu već za sljedeće tromjesečje...

Kujica je već po navici skrenula desno kod starog kestena, iza visoke živice, u «Raj za pse» kako smo ga već zvali. Vratila se ni sat kasnije, podmlađena, pomalo iscrpljena, ali vesela i nasmijana. Nitko nije znao što im tamo rade - tamo gdje je nama bio zabranjen pristup. Parenje, pomno osmišljene igre ili nekakva nadpasja hrana; ne, nitko nije znao.

I nitko nije znao koliko će sve to skupa trajati. Pričalo se da će trajati zauvijek. Pričalo se da će završiti sutra...
Natrag u ćeliju, moja kujica i ja. Vrijeme je da joj dadem ime.



Pametni zub rado je viđen gost na Sfermentaciji: "Najljepše priče klasične sparine"




petak , 12.12.2008. u 21:47






Buksa

by Julijana Adamović


Stari, imaš pljugu?
Nemam, buraz. – odgovorio je muškarac u čija je široka ramena i potiljak Robi piljio već sat vremena. Točno koliko već čami u ovoj rupi.

Okretati glavu lijevo-desno, nije imalo smisla. Izgleda da su svi u toj prostoriji bili poslagani jedan iza drugog, u koloni. Viriti unazad nikako nije mogao, iako je više puta pokušavao. Postojala je samo jedna vizualna dimenzija. Naprijed.

Ipak, po disanju, bolje reći šištanju koje je dopiralo iza njegovih leđa, pretpostavljao je kako se odmah iza njega nalazi neka starija osoba. Miris dinstanog luka, jeftinog deterdženta i laka za kosu, dao je naslutiti da je iza njega žena.

„Znači, naprijed grmalj, a straga možda neki bakutaner“, nagađao je Robi.

- Khhh… khh… - žena iz njegovih leđa jedva je došla do daha. – Ovdje je ionako pušenje strogo zabranjeno!

Robi se nije puno obazirao. Stvarno mu je trebala cigareta. Kopao je po jakni i konačno, sav ozaren, otkrio u zadnjem džepu jakne poluraspadnuti joint.

- Ej, stari! A jel' imaš možda vatre? – veselo je upitao Širokog.
- Droga!!! Droga!!! - baba je počela uspaničeno larmati.
- Bravo, buraz! Prava si faca! – grohotom se smijao Široki – I ti sa maricom ovamo?!
- Narkomani! Propalice! – gunđala je baba– U moje vrijeme…

Robi dalje nije mogao razabrati, jer je u prostoriji nastao silan nemir. Doduše, nitko nije mogao mijenjati redoslijed u koloni, onako čvrsto stisnuti jedan uz drugoga, ali su se glasovi uskomešali kao pčele u košnici.

- Auuu!!! Koliko nas je tu? – upita on iskreno iznenađen.
- Tu smo svi Ga - Gu, buraz. Kao ona „Radio gaga, radio gugu…“ – pjevušio je tip neku čudnu pjesmu koja nimalo nije priličila njegovoj pozamašnoj pojavi.
- Ne kužim… - započe Robi.

Široki nije imao vremena za detaljnija pojašnjenja. Iz sveg glasa se proderao: - Drž' te se!!! Evo je!!! Evooo...-
Uz jezivu buku i škripu otvoriše se metalna vrata i u buksu jurnu prodorna svjetlost. Sve odjednom krene gore, pa dolje… i tako nekoliko puta.
Mir. Tišina.
Svi su se stisnuli i disanje prilagodili nekom važnom trenutku kojemu Robi, kao uostalom mnogo čemu u zadnjih sat vremena, nije mogao niti pretpostaviti značenje.

- Jebote… - sledio se.

Neki gigantski prsti (bolje rečeno cijela šapa), visili su nad njegovom glavom. Zakačili se baš za njega, ščepali ga, iščupali van i još brže vratili. Od silne svjetlosti i straha, ništa nije vidio. Čudovišna ruka opet krenu iznad njegove glave, naprijed pa opet nazad i konačno zgrabi babu koja je maločas prigovarala, a sada nije stigla niti zinuti. Kroz gomilu se prolomi vrisak, a ruke nestade. Vrata su se uz tresak zatvorila. Opet mrak, tišina, po koji uzdah i šapat: „Ode sirotica!“.

U trenutku, Robiju se naježi koža, osjeti napetost u preponama. Bio je siguran da nije tek adrenalin zbog prethodnog uzbuđenja. Dah iz njegovih leđa postajao je topliji.Umjesto mirisa zaprške i luka, nečiji su ferohormoni zaplesali opojni, luđački tango njegovim krvotokom. Zavrtjelo mu se u glavi.

- Oh, kako imate lijep vrat. Prosto bih Vas gricnula. – ženski glas iza njega rekao je zavodljivo. Takav glas može pripadati samo nekom dobrom komadu, poveseli se Robi, ocijenivši da ženska može imati tridesetak godina.
- Ovaj, gdje nestade baba? – upitao je, da prikrije nelagodu.

Ipak je njemu tek nepunih osamnaest. Do sada je samo slinio po net-u i tek se jednom pohvatao s debelom Bubom iz trećeg ulaza. Nije bio siguran da bi izašao na kraj s nekom iskusnom ženom. Pogotovu ne sa tako direktnom.

- Opusti se, mali.. Sve će biti u redu. – zavodnica mu je šapnula na uho.
- Riknula, buraz. – ubaci se plećati tip, misleći valjda na babu.
- Kako riknula? – čudio se Robi – Pa minutu prije galamila je u redu iza mojih leđa!
- Nije ti to isto, buraz. – cerekao se čovjek. – Sad si živ i in, a za tren možda već out. Kad te odjave, odjebo si karijeru, buraz!
- Probudit ću se! - Robi je promrmljao sebi u bradu, pokušavajući složiti događaje u puzzle proteklog dana.

Ustao je u jedanaest. Stara je digla frku da zbog lijenosti neće stići. Zalupio je vratima i uskočio u prvi tramvaj. Na ulazu u zgradu tražili su mu osobnu. Koji kreteni, Robi se žestio u sebi. Da ima osobnu, sigurno ne bi stajao pred ovim uredom. Palo mu je na pamet, da je joint trebao ostaviti doma. Ženi na šalteru dao je tražene fotografije i umočio kažiprst u tintu za uzimanje otisaka. Dao je ženi na šalteru dvije fotografije i umočio prste u tintu. Ova je uzela klamericu… Začuo je jedno Klik! i odjednom se sve zacrnilo.

Robija uhvati panika. Napokon se sjetio. Došao je po taj komadić plastike, kako bi jednom za svagda skinuo uniforme s vrata i kazne zbog neposjedovanja osobnih dokumenata, a po svemu sudeći, trajno je zaglavio u njihovim rukama.

Sada će, s travom u džepu i bez vatre na vidiku, čamiti u arhivi policijske uprave, u kartoteci i koloni pod prvim slovom svog prezimena negdje između Ga i Gu, s napaljenom ženom iza svojih leđa.

- O, Bože! Ima li te!? - zavapi mladić - Pa bar si ovo zadnje mogao malo... barem malčice... drugačije urediti?

Tek što je završio svoju pustu molitvu, osjeti žensku ruku na svojoj stražnjici. Muškarac širokih pleća se po tko zna koji puta glasno nasmija. Zlobno ili zavidno, Robi to nije imao vremena zaključiti.





Julijana Adamović rođena je 1969. godine u Bačkoj. Po zanimanju je socijalni pedagog i radi u struci. Iako je objavila je zbirku priča Kako su nas ukrali Ciganima, Julijana je još uvijek u dilemi što da radi sa sumnjivom karijerom blogopisca. Rado bi je trampila za jedno reprogramiranje dugoročnog stambenog kredita ili pitomijeg kućnog ljubimca.





nedjelja , 07.12.2008. u 07:06






Čopor

by Wall

Oduvijek sam se užasavao krvi. Krv je misterij života, znam još od vremena dok sam kao školarac pod mikroskopom gledao rojeve antitijela, vojske mjehurića kako progone jedan drugoga, kako se dijele i nose novi život u toj malenoj kapljici na laboratorijskom staklu. Krv je dragocjena, krv je opasna. Ona miriše sladunjavo, bolesno, a kad je osjetite, možda baš vaš život istječe u kapima, ili potocima, svejedno. Ne podnosim krv, pa ipak sam to štene, krvavo i s ranama po vratu, podigao u naručje. Nisam razmišljao je li bolesno, zaraženo, od čega su rane. Samo sam znao da mu treba pomoć i zaštita, a ja sam oduvijek bio bolećiv prema onima kojima treba pomoć.

Nemam djece, možda sam zato tako osjetljiv kad netko muči mladunce, ljudske ili životinjske, svejedno. Ljudi ponekad dođu u godine, kad se boje odgovornosti. Kako donijeti dijete u ovakav svijet bez milosti, gdje patnja samo čeka da ščepa svojim ljepljivim prstima. Jedno sam vrijeme spašavao djecu po igralištima i parkovima. Kad bi pali sa ljuljačke ili tobogana, a majke dokono čitale novine ili pretresale najnovije tračeve sa susjedom na klupi, skočio bih prvi, podigao dijete i brisao krv s lakta ili koljena. Tješio i smirivao. Ljudi su, inače, jako sumnjičavi i nepovjerljivi prema strancu, koji pomaže djeci. Učas te napadnu i optuže za nečasne, zle namjere. Otada više nikome ne pomažem, ja - koji sam nosio u sebi tu potrebu da instinktivno priskočim u pomoć - odustao sam od pomaganja. Izbjegavam djecu, ljude i parkove općenito. Ako nisi u društvu ili na klupi sjediš sam, odmah si sumnjiv, makar samo čitao knjigu i pazio na druge.

Štene je bilo ružno, neodređene pasmine, nezgrapnih nogu i očiju koje su me fiksirale, prateći svaki moj pokret. Nije, kao drugi psi, koristio uobičajene metode umiljavanja - nije mahao repom, cvilio, niti se pokušao očešati o moju nogu. Rep mu je bio spušten između nogu, a glavu je držao pognutu i nakrivljenu ustranu, kao da je razočaran u cijeli ljudski rod i ne očekuje ničiju pomoć. Promatrao me ispod oka, obilno krvareći iz rane na vratu. Suspregnuo sam gađenje od pogleda na krv i uzeo ga u naručje. Što sam drugo mogao? Očito je trebao pomoć, makar je nije tražio kao svako drugo napušteno pseto.

Oporavio se za tjedan dana, ližući rane u košari ispod stola i skoro ne pipnuvši hranu. Kad je pio vodu, gledao me iskosa, kao da me procjenjuje. Nijednom nije čak niti zarežao na mene. A onda je jednog dana nestao. Vratio se tek uvečer, umoran i u ranama, kao da se borio s čoporom pasa. Legao je u košaru, stavio glavu na prednje šape i gledao me zagonetnim pogledom. Hranu opet nije ni taknuo.

Vidljivo je jačao. Za mjesec dana izrastao je u krupnog psa, jakih čeljusti i skoro ljudskog pogleda. Sva njegova komunikacija sa mnom odvijala se pogledima i ušima. Znao je namjestiti uši u stotinu izraza i ja sam, začudo, odmah znao što koji znači.

Povremeno bi nestajao na dan-dva, pa se opet vraćao krvav i izgreban. Ispitivao sam ga i tumačio njegove odgovore ušima i pogledima. Zaključio sam da pokušava postati vođa čopora lutalica, kojih se dosta namnožilo u gradu. Ljudi bi djeci za rođendan kupili štene, a kad bi im pas dosadio ili postao prevelik za igru, ostavljali bi ga kilometrima od svog stana i nabavljali neku manje zahtjevnu igračku. Ti psi su lunjali ulicama i obližnjim poljima, okupljali se u čopore i sve češće napadali sve što se kretalo mračnim ulicama.

Kad sam jedno jutro ispred mog kreveta pronašao zadavljenu mačku, znao sam da je to njegov poklon meni. Bio sam zgrožen i to sam mu i rekao. Gledao me tim neprozirnim očima, ravnodušno ali pažljivo slušajući. Uši su bile uspravne, kao za uzbunu.

- Odnesi to!- naredio sam strogo, skrivajući gađenje, a zatim dezinficirao pod sobe, na kojem je mačka ležala kao krpena lutka.

Mislim da me je krivo razumio, jer sam sljedeće jutro u njegovoj košari zatekao ljudsku šaku, zgrčenu i krvavu. Šaka je izgledala groteskno, kao kazališni rekvizit, ukrašena prstenom na domalom prstu i s tetovažom između palca i kažiprsta. Kakvi se to ljudi tetoviraju uopće, pa još na tim mjestima? Jedva susprežući gađenje, stavio sam šaku u najlonsku vrećicu, samo ga prijekorno pogledavši. Nisam mu ništa govorio, a i što da mu kažem? Za ovaj sam nesporazum sam kriv, jer me još od onog mačjeg trofeja očito nije razumio. Možda sam mu nekako pogrešno dao do znanja da trebam veći, vrjedniji plijen? Zaključio sam to po masivnom, zlatnom prstenu na okrvavljenom prstu. Bilo me strah što će zaključiti iz mog čina uzimanja šake, ali nisam imao izbora. Ako ne želim završiti u zatvoru, moram je negdje zakopati, ili baciti u rijeku. Ukloniti sve dokaze, jer iskreno, bio sam suučesnik u mogućem ubojstvu. Sudeći po svježim tragovima krvi, koja se nije stigla pošteno ni zgrušala, on tu šaku nije tek našao iza kontejnera.

U svakom slučaju, morao sam ga zaštititi, jer ga je čekala smrtonosna igla kod veterinara, ako ga ulove. Te večeri dugo smo razgovarali - ja riječima, on pogledima i ušima. Mislim da mu je stalo do mene, baš kao što je i on meni prirastao za srce. Nakon razgovora, legao je uz mene, priljubivši se gipkim izduženim tijelom uz moje. Ravnomjerno diše u ritmu mojeg vlastitog disanja do jutra. Meni je to dovoljno.

Sljedećih dana nagovaram ga da ne izlazi. Možda je vani potjera za njim. Možda ga traže prijatelji vlasnika šake? Govorim mu, kako je loše to što je uradio, al sad - što je, tu je. Iz ove se kože ne može. Nisam sretan s ovim što je napravio, ali na mene uvijek može računati. On to zna, jer netremice fiksira moj pogled i kao da klimne glavom, prije nego je spusti na prednje šape i zuri prema vratima.

- Nemoj izlaziti par sljedećih dana – kažem ozbiljno. Spremim se i odlazim na posao, a on se ne miče. Kad se vratim, nema ga i sad ozbiljno brinem. Strah me, što će sljedeće dovući u stan.

Ne iznenađuje me, kad sljedeće popodne, na povratku s posla, u stanu zateknem još jednog psa, nalik njemu. Kao da su iz istog legla, od iste majke. Obradujem se, jer očito je pronašao obitelj, ali i brinem, hoće li me uskoro napustiti. Spremam još jednu košaru i još jednu posudu s vodom. Ne mučim se uzalud oko hrane, ionako znam da oni jedu negdje vani.

Sljedećih dana, svaki put zatičem još jednog novog psa više u stanu, koji polako sliči na skrovište svih pasa lutalica. Ne pitam, kako ih nitko nije opazio dok dolaze u stan na trećem katu. Samo pretpostavljam da se služe liftom u parovima, dok jedan dežura i pazi da netko od stanara ne naiđe.

Začudo, u stanu nema laveža. Oni se sporazumijevaju pogledima. Ponekad mi se učini da su prema meni puni nepovjerenja, ali ta se misao istopi kad legnu oko mene i počnu me grijati svojim crnim, glatkim tijelima i dahom, koji podsjeća na šumor lišća u granama.

Ponekad čujem kako vuku nešto teško i nezgrapno kroz kuhinjska vrata, pa niz stubište do podruma. Ne usuđujem se pitati. Čemu? Bolje da ne znam. Samo pretpostavljam o kakvom se plijenu radi. Sad ih ima toliko, da više ne odlazim na posao. Briga za njihov smještaj i posude, koje treba puniti vodom, oduzima mi dobar dio dana. Uvečer od iscrpljenosti padam u krevet i tek pred jutro osjetim kako se vraćaju u stan i liježu, vlažnih i sjajnih njuški, crnih kao noć.

Odavno ne susrećem druge stanare u zgradi. Ponekad mi se učini, da osim pasa i mene nikog drugog živog i nema. Ne pitam ih ništa. Tek sam sebi obećam u bradu, da ću se jednog dana ohrabriti i sići do podruma.


petak , 05.12.2008. u 10:21






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2010  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

hermetičari... ne, sfermentičari trebalo bi nas se zvati.

(s)fermentacija (vrenje) je skup biokemijskih reakcija koje dovode do pucanja složenih organskih molekula (žanra) u jednostavnije (s)tvari. sfermentaciju kataliziraju (f)enzimi, a to smo mi: katalizatori procesa.

O autoru



Sfermentiraj uredniku

sfermentacija@gmail.com

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Free counter and web stats

Autori

Bookmarkerica
*Apokalipsa jučer

Tatjana Jambrišak
*Dvadeset i osam milijuna sunaca

Aramis Zidić
*Sunčev vjetar

Gabrijel Barišić
*log in - far out

Dario Rukavina
*Žena koja je šaputala s gušterima
*Moj prijatelj pas
*Djevojka drevne tmine

Vlatka Jurić
*Priča o punom i praznom

Rudolf Lokas
*Sjemenke drugih dana
*Zmaj

Nataša Skazlić
*Silent Spark

Dorta Jagić
*Pakao

Damir Janković
*Ptica Zhi You Sheng

Deniver Vukelić Korvin
*Magla

Wall
*Pred vratima vodenice
*Čopor

Niccolo Ammaniti
*Željezo

Mihaela Gašpar
*Miris smrti

Pametni Zub
*Najljepše priče klasične sparine
*Pas i ja

Sandra Obradović
*Juha od sunca

Julijana Adamović
*Buksa

Ivana Kranželić
*Pismo s otoka

Jorge Luis Borges
*Aleph

Aleksandar Žiljak
*Sex i dubokomorske grdobine

Veronika Santo
*Mjera čovjeka



Uvodnik
*Tri priče o suncu
















Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se