by Dario Rukavina
Neispavanost je svrdlo. Neispavanost je bušaći stol. Začarani krug. Nisam spavao tri dana. Osjećam neispavanost u lubanji. U kostima. Zaglavila se tamo i ne popušta, baš kao što smo zaglavili alat negdje duboko dolje na 1220 metara. Zaista glupa situacija. Mali šiljati nevezani lapori nalik na bademe samo iscure iz svog ležišta, oslobode se, briznu poput muškarčeva sjemena, zaspu alat i zapune rupu. Cijelu noć smo drmali po utrobi zemlje hidrauličkim udaračem ne bi li se nekako odglavili. Bože moj, mislio sam da će se cijeli toranj raspasti, ali nije. Kada Ameri nešto napišu u atestu, vjerujte da to i stoji. No ja sam mrtav umoran kljucao naprijed-natrag gore na rostu tornja i satima pjevušio jednu te istu pjesmicu tako da me Hassan, vođa smjene, na kraju uljudno zamolio neka prestanem i idem se odmoriti.
Izgubiti bušotinu, toranj i glavu nije glupo. Jebiga, događa se. Vele da prije nego što šizneš začuješ sirenu. I zaista, u kampu se oglasila sirena. Ugledao sam radnika u plavom kombinezonu kako trči prema tornju. Zovu me iz kompanije. I hitno je, zato su tulili sirenom. Spustio sam se s tornja i pošao predati izvještaj.
„Dobro je…“, rekoh, „krenulo je. Probijamo se malo po malo prema gore. Mislim da je najgore prošlo i da smo se izvukli. Da, ovaj put smo se izvukli.“
„E baš super.“, reče glas druge strane „Samo vi nastavite. Nego, umalo zaboravih, otkazali smo ti avion.“
„Kako mislite… otkazali?“
„E jebiga. Lijepo. Nema ti zamjene. P. je obolio. A i dobro vam ide. Pa... bilo bi dobro da ostaneš još jednu smjenu.“
Poklopio sam slušalicu. P. je obolio. Pa što ako je obolio? Zar je to razlog? I ja sam bolestan. Svi smo mi u ovom poslu bolesni. Da nismo, ne bi se njime ni bavili. Otkazati avion zbog nečije bolesti. Zašto ne izmisle neki razlog. Recimo potres. Potres je dobar izgovor. Potres koji je progutao sve ceste u okolici zajedno s aerodromom. Ili teroristi. Teroristi koji su oteli sve raspoložive avione, zabili se njima u gradove pa je izbio Treći svjetski rat. Ili u nuklearku u Krškom. S takvim scenarijem bi izašao na kraj. Bojim se radijacije. Ne osjetiš je. Samo ti otpadne kosa i meso s kostiju na putu do videoteke. Više volim dramatične stvari koje možeš sagledati dok se odvijaju.
***
Da se smirim, otišao sam do Kaamila na partiju kamenčića. Kaamil je stari beduin iz klana sa Sinaja. Oni nas čuvaju ovdje, inače bi vrlo brzo ostali bez opreme, i bez kampa. Često sam zalazio u Kaamilov šator, donosio mu crni čaj, ovčji sir i duhan za nargilu. Igrali bismo igru kamenčićima nalik na mlin i vodili duge razgovore. No ovoga puta smo šutjeli. Kaamil me promatrao preko svog orlovskog nosa.
„Namjerno gubiš.“, reče mi napokon Kaamil „No gubiš na krivi način i na krivim mjestima. Da bi istinski izgubio, najprije moraš naučiti gubiti sebe.“
„Ali Kamile,“ pobunih se, „kako JA može izgubiti samo sebe? To je kao da zmija pokuša progutati svoj rep.''
„Upravo tako. To je pogrešan način. No da bi naučio istinski gubiti sebe, treba ti prijatelj. Ali pravi prijatelj. Onaj koji je spreman za tebe dati život.“
„Gdje da nađem takvog luđaka?“
„Što, zar nemaš pravog prijatelja? Zaista tužno. Onda si nabavi psa. Hahahaha…“
„Psa?“
Kamil je u pravu. Nemam ni psa. Na svakoj bušaćoj garnituri postoji barem jedan pas. Bušaći pas je dio inventara. Ide u kompletu zajedno s krpeljima, bušaćim šipkama, dlijetima, geolozima i njihovom barakom. Ovo je prva garnitura na kojoj nema psa!
„Ovdje nema ništa…“, rekoh, „ni psa.“
„Ima!“, reče Kaamil i upre rukom ka nebu, „Pogledaj: An Najm. Zvijezda.“
„Što?“
„Tako mi zvijezde kad zalazi,“, pjevušio je Kaamil ajet iz Kur'ana, „nije zalutao drug vaš, niti skrenuo i ne govori po želji. To je jedino Objava - objavljuje se. Uči ga Jedan žestokih sila, Posjednik snage. Tad se postavio, i on bio na horizontu najuzvišenijem, zatim se približio, pa spustio, pa bio na rastojanju dva luka ili bliži, te objavio (Allah) robu Svom, šta je objavio. Nije poreklo srce što je vidio.''
„I… što je vidio?“
„Vidio je to što je vidio. Sve je vidio. I ništa. Vidio je i to da je On, On onaj koji obogaćuje i Koji pribavlja, i da je On, On Gospodar Siriusa.“
„Siriusa?“
Kaamil se samo nasmijao, pućnuo dim i otkrio mi malu tajnu: želiš li na nebu pronaći Sirius, pred jutro kasnog ljeta prvo potraži konstelaciju Oriona, velikog nebeskog lovca, zatim posegni za tri zvijezde o njegovom pojasu. Slijedi kroz njih zamišljenu liniju, sve niže i niže kako ljeto odmiče, lijevo dolje sve do Siriusa, najsjajnije plave zvijezde, odmah iznad horizonta.
***
Došao je autobusom sa smjenom. S pasjom vrućinom kasnog ljeta, kako je i najavila najsjajnija zvijezda na nebu. Pseća zvijezda. Sirius. Što je imao? Tek zavežljaj. Što sam ja imao? Cipele pune pijeska i otkazanu avionsku kartu. Sasvim dobri uvjeti za početak prekrasnog prijateljstva.
Sjedio sam ispred barake, držao noge na velikom 17 1/2'' dlijetu za uvodno bušenje, pijuckao crni čaj posut mrvicama mente i čitao Rimbauda. Izdvojio se iz skupine radnika, stao pred mene i razvukao osmijeh od uha do uha. Odmah mi se prikrpao. Kao kad pokupite neko štene uz cestu. Jednostavno mi se uvukao pod kožu, taj mali zdepasti, nabijeni arap iz Gornjeg Egipta s poslom čistača kampa. Svakoga dana čistio je moju baraku i uredski kontejner na samoj bušotini. Punio frižider. Donosio voće i kolačiće iz kuhinje, pratio me u dugim šetnjama i vožnjama kroz pustinju, postao moj vjerni pratitelj. Jednog dana, pri povratku u kamp, povjerio sam mu se:
„Toshka, moram odavle. Ovo više nije mjesto za mene.“
„Skuhat ću čaj“, rekao je.
Dok smo sjedili ispred barake i pili čaj, Toshka je progovorio.
„Gledam te kako se mučiš. I ja se mučim. Izgara me neutaživa strast. Ne mogu više ovako. Moj problem je u tome to se ne mogu oženiti. Kod nas žena košta 30 000 dolara. Toliko treba dati njenim roditeljima. Ovim tempom trebat će mi barem 20 godina. A dotle, oh, izludjet ću.“
„Vidiš, a mene čeka moja draga.“
„Mene ne čeka nitko“
„Čujem da je Kaamil tvoj ujak. Potegnuo je dobre veze kako bi te zaposlio ovdje. Zaradit ćeš ti te pare.“
„O da, ujak je zaista pokrenuo neke stvari. No mislim da smo ti i ja ovdje iz nekog sasvim drugog razloga. Mislim da ja moram učiniti nešto za tebe, a ti za mene.''
„Što zaboga ?“
„Samo Milostivi zna.“
„I Kaamil zna. No on o tome šuti.“
Nisam tada u potpunosti shvaćao Kaamilovih riječi. Čitao sam uvijek iznova ajet iz Kur'ana, onaj o Zvijezdi, no nisam ništa razumio. A onda jednog dana, dok sam stajao na tornju i nadzirao cementaciju zaštitne kolone, primijetio sam kako je Toshka s kantom punom smeća krenuo prema jami na rubu kampa. Spazih veliki oblak u obliku psa. Lebdio je iznad Toshke i jame. Jedan jedini oblak. Prođoše me trnci, ali nisam zadrhtao. Nije bilo hladno. Nisam bio uplašen. I Toshka je osjetio nešto. Nije vidio oblak, ali je stao i njušio zrak svojim širokim nozdrvama. A onda su zakašljali snažni agregati za utiskivanje cementne kaše. Gubili smo tlak u sistemu i više se nisam mogao baviti Toshkom i oblacima. Kada je te večeri došao do kabine da donese svježe limete, nije rekao ništa. Samo me pogledao onim svojim velikim očima… Obojica smo osjetili da je počelo.
***
S dolaskom noći Toshka je postao nervozan. Sjedio je na stolcu u kutu i znojio se. Trzao bi se na svaki šum i odlazio prema prozoru. Otvarao je vrata barake, njušio svježi noćni povjetarac, piljio u mrak. Pitao sam sutradan o tome Kaamila, no on je samo slegnuo ramenima, rekao Inshallah i postavio kamenčiće za novu igru.
Toshka više nije mogao obavljati svoje poslove. Tijelo mu se izobličavalo. Dlaka mu je rasla. Morao sam ga zatvoriti u kabinu, da ga radnici ne vide. Kampom su se počele širiti glasine. Rekao sam im da je Toshka obolio i da sam ga poslao u Kairo. Znali su da lažem i da se nešto događa u mojoj baraci. Iz nje bi noću dopirao cvilež. Nisam znao što da uradim. Sjedio sam u polutami sobe i piljio pred sebe. U pustinji su zavijali divlji psi, na monitorima su mahnito poskakivali parametri bušotine, stenjao je pokvareni klima uređaj, u zvučnicima je svirao Texas. Tu pred mojim očima, u mojoj kabini, na mom krevetu, ispod Siriusa - pseće zvijezde, Toshka se pretvarao u psa.
***
One noći kad sam ih ugledao stajali su na crti između svjetlosti reflektora postrojenja i mraka pustinje. Cijeli čopor ženki. Dozivale su ga, a on je patio, grizao vlastite udove. Vatra je palila njegovu utrobu. Prošla je još jedna noć, a onda više nisam mogao gledati kako se muči. Otvorio sam vrata i pustio ga u noć.
Trebalo mi je dosta da skupim hrabrost i krenem za njim. Vidio sam čopor pasa kako se pari tamo pokraj jame za smeće. Vidio sam Toshku zapjenjene krvave gubice kako naskakuje na neku kuju. Prošao sam pokraj njih i zaputio se u pustinju. Dugo sam hodao uz vjetar, što dalje od buke postrojenja, sve dok mi pogled na noćno zvjezdano nebo više nisu ometali snažni reflektori. Stajao sam neko vrijeme na dini. Topli vjetar nosio je miris mora. Gledao sam zvijezde. Iznad mene, okružen svojim psima, lovio je Orion.
Pošao sam prstom preko neba, prošao pokraj Siriusa, zvjezdanog psa što ustrajno i strpljivo stražari na prijelazu Mliječne staze i krenuo na dolje, sve niže i niže do konstelacije zvane Argo. Brod.
Sljedećeg jutra više me nije bilo.
* Priča "Moj prijatelj pas" objavljena je u Večernjem listu, 2007.
“ Dario Rukavina gostovao je na Sfermentaciji s pričom Žena koja je šaputala s gušterima
Post je objavljen 16.12.2008. u 10:17 sati.