Ne želim vam da IKADA saznate...

Nisam trudna.
Još jedan neuspjeh je iza nas. Još jedno razočarenje. Jučer sam mislila da je zadnje, a danas već razmišljam koliko će ih još biti, jer jednostavno ne mogu odustati.
Zadnjih nekoliko dana (ponovno) sam plakala. Iako sam bila uvjerena da više ne mogu, da sam već sve suze isplakala, ipak iz kratera moje duše ponovno su navrle ...
- Ništa.
- Ne, nema ništa novo...
- Da, dobila sam...
Zadnjih dana poput papige ponavljam ove rečenice... Vrištim u sebi, ne želim pitanja, ne želim suosjećanje, ne želim brigu...
Jer, ne, ne znate kako mi je..
Ne, ne znate koliko me boli...
Kako me boli..
Ne, ne znate kako je držati život na čekanju...sve podrediti jednoj stvari.. a biti tako nemoćan...
Ne, ne znate kako je teško pronaći nova financijska sredstva za novi postupak..
Ne, ne znate kako je maštati o tome da nešto maleno, tako posebno, tako važno raste u vašem tijelu..
Ne, ne znate.
I ne želim vam da IKADA saznate.
Jednom sam napisala da sam poželjela da se naljutim na život..tada nisam uspijela..
ali sada sam na dobrom putu.

01.04.2009. u 22:21 | Komentiraj (1) | Print | # | ^

U oblacima..

Nakon što smo se jutros konačno naspavali, malo su se slegla sva uzbuđenja od ovog tjedna, a hvala Bogu bilo ih je...
Sada ostaje onaj "lakši" dio priče.. a to je čekanje..
Zasada smo još oboje mirni, ali kada se približi termin moje M, mislim da i neće baš biti tako..
No bitno da smo se (konačno) pomakli s mrtve točke, i da je cijelo ovo iskustvo prošlo više nego dobro, u smislu termina koji smo jako brzo dobili, liječnika i sestara koji su tamo izuzetno humani, susretljivi, dragi, stručni.. ugodno smo bili iznenađeni oboje..
Naravno, osim loše strane, a to je velika gužva koja tamo vlada, čovjek se ipak osjeti nekako "među svojima", jer sve su to slične životne priče, ista nadanja, dijagnoze..
Iako se s tim ljudima po prvi put u životu srećemo, to nije prepreka da vam svi otvore svoju dušu i kažu neke najintimnije stvari o sebi, koje možda ni njihovi najbliži ne znaju.. čudnovato.
Nije da me tješi tuđa tuga, nego, jednostavno tamo su svi dobronamjerni i bliski sa svojim mislima, iskustvima...
Bože, kako je moćna stvar autosugestija.. ?!
Sada, kada znam da postoji realn(ij)a šansa da se nešto događa u mom tijelu, odmah svašta osjećam.. neke leptiriće u stomaku, neko posebno uzbuđenje...
Mužić je isto na svoj,muški način, ushićen radi svega..
U svakom slučaju nismo u oblacima.. Ipak smo svjesni da je moguć i neuspjeh, ali ovo je ipak (još) jedna nova situacija u našem životu..
Do tada život mora funkcionirati svojim tijekom...
Možda ovo bude jedan sasvim poseban Uskrs.
Nadajmo se da nam mjeseci pred nama donose pripreme na neke nove uloge.... Uloge koje tako nestrpljvo očekujemo ...
Uz NJEGOVU pomoć, i međusobnu ljubav lakše ćemo izdržati vrijeme neizvjesnosti, i možda gorki okus razočaranja ako ovaj put ne bude onako kako bi željeli..

16.03.2009. u 20:31 | Komentiraj (1) | Print | # | ^

Krenulo me?

Nakon dugo, dugo vremena konačno stvari oko mene počinju izgledati malo bistrije, optimističnije, izglednije. Možda sam pisala, a možda i nisam o tome kako svoj život zadnjih godina živim po shemi; jedan korak naprijed, dva nazad, pola koraka naprijed, tri koraka nazad...
Sinoć ležeći u krevetu, dok je G ( moj zakoniti muškić) mirno spavao kraj mene, nakon što se "umorio" jel?! :)
razmišljala sam i sumirala stvari u glavi... Bože, jel moguće da će nam krenuti? Barem puževim koracima?!
Puno toga se dogodilo zadnje vrijeme:
1)
ONA je pobjedila RAK. Dobro, ovo je prosta, savršena rečenica... Puno toga nam još slijedi, kontrole, terapija, rehabilitacija ,stalna
bojazan da (opet) nešto ne krene po krivu.. ALI ne ide više na kemoterapije, nema povraćanja, nema bdjenja po cijele noći...
Nalaz je dobar, više nego zadovoljavajući, i to je najbitnije.

2)
G dobio ponudu za puno bolji, bolje plaćeni, lakši i ugledniji posao, od ovog koji obavlja sad. Neka davno zaboravljena molba, našla se na stolu nekog "bitnog" koji je procijenio da G ima potencijala i da mu želi dati priliku. Trenutno su u fazi pregovaranja, ali sve je izgledno da će se jako brzo naš život početi odvijati u sasvim drugom smijeru. Da će bankovni konto biti ipak poprilično deblji no dosada...

3)

JA sam dobro. Moje zdravstveno stanje, na koje zadnjih mjeseci nisam ni mislila, iako sam još pod oporavkom od operacije, je solidno. Nalazi su ok, i uskoro bi mogli krenuti s daljnjim postupkom na putu do naše bebe.

4)

Nakon dosta vremena, konačno, sam udaljila neke ljude od sebe. Možda mi je malo bilo teško... ali samo malo.. Sada mislim da sam dobro postupila, makar me i dalje boli, ali sve manje...
Jednostavno me ne ZASLUŽUJU.

5)
NA KRAJU, ali zasigurno ne najmanje bitno...
Iako se nikad nisam nešto žalila jer sam načelno , nakon poprilično zajedničkih godina ipak zadovoljna svojim seksu
alnim životom, zadnje vrijeme SEKS je više nego fantastičan..,
Vjerojatno ima u tome i toga, da konačno VIŠE NE RADIMO BEBU, već se kao većina ljudi samo J...

I to je odlična promjena.

21.02.2009. u 16:16 | Komentiraj (0) | Print | # | ^

34

Kakav će biti dan nakon ovog? Hoće li život imati ( i dalje) smisao?
Sjećanje na neke davne dane, djetinjstvo, životne situacije...
cijelu noć vrtila sam se po krevetu gledajući svako malo kazaljke sata... u jednom trenutku činilo mi se kao da se ni ne miču... i pomislih kako bi to bilo lijepo.. neka stanu, neka niti ne saznamo... jednostavno ćemo vjerovati da GA nema više i gotovo....
Otvorenih očiju dočekala sam zoru...
Gotovo instinktivno osjetila sam miris bolnice u nosnicama...
Putem smo uglavnom šutjeli zadubljeni u vlastite misli, bojeći se izreći ono što drugo misli...
"Neće mi te oteti..." ponavljala sam u sebi, želeći se valjda ubjediti u istinitost te tvrdnje...
Čekaonica, tako bolno poznata u svakom svom detalju, djelovala je ogromno, sumorno, zagušljivo, siva lica i deseci tužnih sudbina zapisanih na njima..
Onda su prozvali tvoje ime... i odjednom je tvoj lik nestao iza onih mutnih staklenih vrata..., a ja sam se osjećala tako malena...
Pogleda zaljepljenog u pod u sebi počeh brojati... ovaj put sam krenula od 200... 199,198,197.... , inače bih krenula od 500.. ali ovaj put sam predosjećala da ćeš izaći puno prije...156, 155,..... 97... 84.....
Na 34 si izašla....
Na 34
Liječnica iza tebe..

- Nema ga. više- nasmiješila mi se
I ti si se smiješila....
NEMA GA VIŠE...
Odjednom mi je počelo zujati u ušima...
Doktorica me primila za ruku...
- Nalaz je dobar. Vrijednosti su u granicama normale, leukociti uredni.. kontrola za 3 mjeseca...
Ne mogu opisati osjećaj koji me je obuzeo... ne mogu opisati snagu našeg zagrljaja, ne mogu opisati kako to da je odjednom čekaonica izgledala nekako malena, a ona njezina bijelina sada je bila nekako anđeoskog sjaja...

Ponosna sam na tebe voljena moja.. ponosna sam na tvoju hrabrost, snagu, ustrajnost.. ponosna sam na svaki dan iza tebe...
Ti si moja inspiracija da možemo biti pobjednici nad životom. I smrću.
Volim te.

05.02.2009. u 17:34 | Komentiraj (0) | Print | # | ^

Neće mi te oteti....

Sva prodrhtim od pomisli na sutrašnji dan... Trudim se ne razmišljati i sumanuto stalno nešto radim i pravim se da je sutra dan kao svaki drugi... I pričamo o svemu, smijemo se... gledamo TV, ručamo, komentiramo rukomet, nevrijeme koje hara Europom, Kostelića... u stvari dosta razgovaramo, i pravimo se da nam je sve to jako važno, da nam je samo to bitno.. i da je sutra sasvim običan dan...
nema veze što je prošlo 7 mjeseci, i nema veze što je iza nas 8 kemoterapija, i nema veze što nemaš više kose, i nema veze što tvoja perika uredno stoji u svojoj kutiji, a šampon kojom je peremo svakih 4 tjedna je već napola potrošen...
nema veze što je tvoja tjelesna težina povećana za dvoznamenkasti broj... a nemaš apetita... nema veze što je sve to od lijekova..
sutra je sasvim običan dan.. i bit će predivan.. i sve ovo iza nas postati će samo jedna velika tužna epizoda našeg života..bit će to sretan dan.. bit će to POSLIJEDNJI dan da GLUMIMO kako ništa nema veze...
Da li još uvijek postoji u tebi???
Neću MU ni izgovoriti ime...
Promatram tvoje sivo lice.
Ne, nema ga više.
tvoje tijelo više NIKADA neće biti NJEGOV dom...
Pokušao je da mi te otme... ali neće uspijeti...
ne zna se on boriti protiv ljubavi, protiv naše snage, protiv naše tvrdoglavosti da mi MORAMO BITI POBIJEDNICI...
Neće mi te oteti...

27.01.2009. u 20:50 | Komentiraj (1) | Print | # | ^

Here again...

Ne znam od kuda da krenem... Prilično je dana prošlo od mog zadnjeg posta.. Toliko mi se stvari dogodilo da mi se ponekad čini
da me nije bilo cijelu vječnost...
Neki dan svratih do bloga.. mnoštvo novih likova, blogova.. baš se i ne snalazim ...
Moji omiljeni još uvijek pišu..
Razmišljala sam da nastavim post o ženskim ćakulama, ali film u kojem sada živim nije mi dobra podloga za to pa sam obrisala i onaj prvi dio, jednostavno je nekako krnji kada nemam inspiracije da napišem nastavak..Mada je zanimljiv.. budem..
valjda..
Seriozne misli lutaju mi glavom...Protekli mjeseci doveli su me do dna.. i nazad.. sada sam negdje na sredini između ponora i nekog svijetla na kraju tunela...
nazire se svijetlo... ali tako je mutno da mi se ponekad čini da mi se priviđa..
Promjena posla, teška bolest bliskog člana obitelji, vlastita bolest, bračna kriza...

Što je najgore?
Preživjeti valjda.
Ova zbrka u glavi koja me tako čvrsto pritišće i ne da disati...
Treba složiti misli. Trezveno. I onda to prenijeti na papir..u post..
Mislila sam to napraviti danas. Ali danas je očito pogrešan dan.
Ipak još ne mogu.
Ovo je dan za probiti led.

18.12.2008. u 20:18 | Komentiraj (1) | Print | # | ^

Wondering...

Pripremam se polako, ali sigurno..Slijedi mi velika operacija, za koju se spremam nekih 6 mjeseci..
Jesam li se pripremila? Pa fizički, ajmo reći da jesam. Smršavila sam, obavila pretrage..
Psihički, donekle.
Nikad se ne možeš dovoljno pripremiti za ono što ti slijedi kada ideš u bolnicu..
Nisam paničar, ovo nije prva operacija na koju idem, a bolnice zadnjih godina (nažalost) pohodim (pre)često..
No, ipak se bojim.
Teško mi je objasniti - čega?
Mislim da se ne bojim same operacije, što se toga tiče više sam uzbuđena i nestrpljiva da to konačno obavim.
Bojim se ONOG POSLIJE.
Hoće li pomoći taj zahvat?
Mogu li u to biti sigurna?
Naravno da ne.
To je samo jedna stepenica dalje. U ovoj agoniji u kojoj ja živim.
Jedna stepenica bliže ka cilju.
Teoretski.
U praksi, možda uzaludna misija.
Ne smijem tako razmišljati, naravno.
I naravno da će sve biti u redu, i da će ovo biti zadnja operacija na koju idem, a koja se tiče ostvarivanja majčinstva.
Pokušavam razmišljati na takav način.
A onda onaj mali crv sumnje koji je u meni već dugo podstanar, svakodnevno postavlja nova pitanja, nedoumice..
Što ako se ništa ne dogodi ni poslije operacije?
Čega ću se onda uloviti? U čemu ću tražiti novu nadu?
Sjećam se početka naše borbe za bebu.
Kao i većina parova, valjda, i mi smo mislili da je dovoljno samo se opustiti, malo zatomiti tu silnu želju..
Pa smo se tako „Opuštali“ jedno godinu dana.
Onda smo shvatili da ništa od toga i da treba potražiti pomoć.
I jesmo.
I naravno onda smo opet razmišljali na način, da će doktori reći da je sve u redu, i da se samo trebamo dodatno opustiti..
Drugi šok uslijedio je kada smo saznali da ipak nije sve u redu.
Čovjek se šokira u bilo kojoj situaciji kada vam liječnik kaže da nešto nije u redu.
No obično se onda radi o nekoj teškoj bolesti.
U našem slučaju liječnik nam je priopćio da nije sve u redu. A nismo (nasreću) teško bolesni. Na oko, pa mi nismo uopće bolesni, a ipak se liječimo...
I da, nije zanemariva činjenica da se radi o vašem repruduktivnom sustavu. A svi znamo da smo, u tom slučaju, jednako osjetljivi svi.
I muškarci i žene.
Odjednom se osjetite manje žena, manje supruga, manje ljubavnica, manje vrijedna..
Postoji jedan grozan termin,
ali stvarno se odjednom osjećate odvratno „JALOVI.“ I to je prava riječ.
Osjećate se kao da ste „kazna“ vašem partneru, mužu, dečku..
Osjećate krivnju, kao da se sami odgovorni za ono što vas je zadesilo..
Osjećate ljutnju jer ste baš VI, ti kojima se to događa.
Osjećate tugu.
Osjećate sažaljenje sami prema sebi.
Osjećate poriv da negdje pobjegnete.. Daleko...daleko..

Naravno, preboli se sve.
Navikne se čovjek.
Pa tako i na tu činjenicu da spadate u neplodne parove.
Da ćete se za ostvarenje svog roditeljstva morati dobro namučiti.
I to doslovno.
I onda se u vama rodi inat. Da ste jači od toga što vas je snašlo..
Da ćete se boriti, da ćete proći sve što treba, podvrgnuti se svemu što se od vas očekuje..
Samo da dođete do cilja.
Jesam li ja u toj fazi?
Trudim se pokazati da jesam, a ustvari mislim da sam još u onoj prvoj..
Ili one uvijek idu jedna uz drugu?
Borite se, a u sebi patite. I ne možete se naviknuti da stvari tako stoje.
A morate.
Jer vam nema druge.
I

29.05.2008. u 15:01 | Komentiraj (4) | Print | # | ^

Znakovi...

Po nekim filozofijama, u nekim knjigama koje sam čitala, kroz neke citate mudri(ji)h ljudi život bi trebalo shvaćati kao igru.. Iako to nije uvijek moguće, ovakav način razmišljanja češće bi ga učinio čudesnim.
Vjerujem da nam život svakodnevno ukazuje na neke stvari, da je svaki dan novo izazivanje sudbine, prepoznavanje tih znakova i odluka što ćemo s njima?
Ukoliko ih tražimo, ukoliko se oslanjamo na njih možemo ih pronaći svuda oko nas..
Je li znak iznenadni poziv osobe o kojoj smo razmišljali, je li znak nenadana obaveza koja nam poremeti ranije zacrtane planove, je li znak i kada mi, koji inače nikada ne kasnimo na posao, baš tog jutra „produžimo“ koju minutu duže i (ipak) zakasnimo???
Ima tu neke simbolike...
Samo mislim da je prečesto ignoriramo.
Prije nekoliko godina doživjela sam prometnu nesreću. Totalno uništen auto, prilično teške ozlijede, mjeseci oporavka, neprospavanih noći... Interesantno je to što sam noć ranije usnula neobičan san; hodala sam kraj rijeke, a pratili su me nepoznati ljudi.. Mlađa žena, dva odrasla muškarca, starac i malena djevojčica..
U jednom trenutku djevojčica je upala u rijeku, a ja sam stajala na obali te rijeke misleći što da učinim??
Da li da skočim? ( u stvarnom životu sigurna sam da bih, u snu sam se nećkala??)
Starac me uzeo za ruku i rekao:
„Nemoj skočiti, ionako će se utopiti, a i ti bi da skočiš za njom.. Još nije vrijeme za to.."
Slijedeće jutro dogodila se nesreća.. Ostala sam živa ...
Tog jutra na posao sam krenula kasnije nego inače, vozila sam drugim putem, nisam bila vezana, što inače nije moja praksa...
Zašto?
Bi li da sam ustala na vrijeme sve bilo drugačije? Bi li u tom slučaju vozila starim putem?
Je li san koji sam usnula bio moja podsvijest, „znak“???
Mišljenja mogu biti podijeljena. I vjerojatno jesu.
Ne smatram da nas „znakovi“ upozoravaju samo na loše stvari.. Dapače..
I lijepe stvari često zaobiđemo jer jednostavno zanemarimo „znakove“.. .. Preracionalno doživljavanje života sigurno nam itekako isti taj život osiromaši...
Od nesreće, više puštam djevojčicu u sebi da me vodi.. Nastojim prepoznati „znakove“, nastojim život shvatiti kako igru..
Kad god je moguće.
Jedan trenutak, jedan dijelić sekunde, može ga okrenuti u skroz drugi smijer.. Može ga i prekinuti.
Žalosno je jedino to, što ukoliko osobno ne doživimo takvo iskustvo, „zaboravimo“ da je to moguće..
Jer se to dešava nekom drugom... Negdje...
Trenutno prolazim jako tešku fazu svog života..
Onu u kojoj je život zaista teško doživjeti kao igru..
Prije bih rekla, ako i je igra, onda sam ja trenutno njegova Igračka...
No ne odustajem od svog uvjerenja... Možda već danas, negdje, prepoznam neki znak..
Da je ovo samo faza, da slijedi onaj dio kada će život (opet) biti igra, a ja više neću biti njegova igračka.



.






24.05.2008. u 10:41 | Komentiraj (1) | Print | # | ^

Jedan sasvim (ne)običan dan.

Moje omiljeno godišnje doba je proljeće. Proljeće je uvijek indikativno.. U proljeće mnogi rade veliko čišćenje, donose velike odluke, priroda se budi, a time kao da se budi i naša svijest da želimo nešto napraviti .. Želimo svu onu nagomilanu prašinu u našim stanovima i
životima odjednom izbaciti iz sebe, sve uglancati, ulaštiti i takvi dočekati ljeto.
Želimo puno toga, a kladim se da je među prioritetima mnogih-izgubiti sve one nagomilane kilograme kroz zimu..pa onda...
Jučer je bio jedan sasvim lijep, sunčan dan.
Nakon dugo vremena, neradan.. Savršen do te mjere da sam već ujutro bila veoma dobre volje, iako nisam inače baš jako pričljiva čim se probudim.
Nakon što sam dragog ispratila na posao, okrenula sam se sebi i ugodi koju sam si danas htjela priuštiti.
Da, trebalo bi napraviti neko veliko spremanje, da , trebalo bi ormar s garderobom prilagoditi trenutnom godišnjem dobu.. no, ja se odlučih za varijantu "B".
Danas po tome pitanju neću raditi ništa.. Odmor je jedino što ću "raditi"..Pa je slijedilo druženje s mojom najboljom prijateljicom ...
ispijanje kave-obilazak dućana-ponovno ispijanje kave-red ljubljenja ljudi i djece koje smo srele putem u gradu-red kurtoazije-kako ste- gdje se- što ste..sve u ležernom tonu naravno.
Bližilo se i vrijeme ručka, a kako smo danas obje odlučile NE kuhati, jer nismo imale kome, počastile smo se i ručkom.. i sladoledom, i ponovno kavom..
bla, bla, bla...
i ugodno popodne je postalo ugodno veče...
Doma sam stigla isrcpljena, ali sretna..
Da rezimiram:
a) nisam ništa radila
b) nisam kuhala
c) nisam ispraznila novčanik više no što sam planirala
d) nisam se rastužila gledajući sva ona silna dječja kolica koje su gurale sretne mame i tate
e) nisam tračala, ogovarala i bila zločesta na bilo koji način.
Jesam:
a) super se provela
b) iskoristila "Luksuz" koje imamo mi žene bez djece da možemo ne kuhati, ne biti limitirane vremenom, i obavezama prema djeci..
c) pojela malo više no što je trebalo, sladoled je definitivno bio višak..
d) uživala u predivnom vremenu...

I eto, o čemu je ovaj post? Niočemu specijalno.. o tome da treba uživati u sitnicama, povremeno se (pod)sjetiti da one čine život...
Jedan dan iza mene je lijep dan mog
života..
A nakon silnog crnila.. hura za mene da sam malo živnula..
Bez obzira na to koliko će ovo ushićenje trajati.

04.05.2008. u 16:52 | Komentiraj (1) | Print | # | ^

Činjenice..

Imati 3.. i (po)koju godinu, biti odgovoran, ne misliti samo na sebe, pokušavati izgraditi karijeru, željeti biti roditelj, a to ne moći, tj. biti jedan od "onih" koji "ne mogu" ...
Onda to izgleda ovako:
- kad si odgovoran znači da ne želiš nikoga zaj....
- kad si savjestan želiš sve odraditi, sve stići, svuda biti
- kad si ambiciozan želiš uspjeti u karijeri, stvoriti nešto, dati maksimum sebe
- kad si ambiciozan, ali predobar, čitaj prenaivan, onda ( misliš da će to netko nekada vidjeti, pa da na tom svom radnom mjestu, na kojem radiš sve, samo ne ono za što si i plaćen, nećeš dugo biti.) - živiš u zabludi.
- kada imaš 3... koju godinu, a spadaš skupa s tvojom drugom polovicom u "one koji ne mogu imati djecu", i kada se moraš liječiti, prolaziti kojekakve torture, i kad ti vrijeme curi, a ti pokušavaš poput žonglera održati ravnotežu;
karijera-zdravlje-želje-obitelj-prijatelji-obaveze-hobiji-rodbina...-
Onda si, blago rečeno, u ... neću biti prosta, rano je...
E pa, svečano obznanjujem da sam u...
Dakle,
odradila razgovor, dobila odličnu priliku, super uvjete, razmišljala par dana, i -odbila.
Cijelu noć nisam oka sklopila.
Razlog: određivanje prioriteta.
Karijera-majčinstvo-karijera-majčinstvo....
MAJČINSTVO.
Ipak.
Prvo i najvažnije.
Posao je ipak-samo posao.
Barem bi tako trebalo biti.
Da je bilo lako, nije.
Ali ovaj osjećaj olakšanja u meni, podsjeća me na to da sam ispravno odlučila.
Gorčinu osjećam jedino zbog činjenice da sam MORALA BIRATI, kao tisuće mladih žena danas. I to je „normalno“?!
Gorčinu osjećam zato jer svoje majčinstvo ću trebati kupiti, ako ga želim ostvariti u ovom tisućljeću, jer su liste čekanja beskonačne..
Dakle, otvori novčanik, olakšaj ga za cca 10.000 Kuna, dogovori termin u privatnoj klinici i moli se Bogu?!
Usput truni tu gdje jesi, jer si jedino tu možeš dozvoliti taj luksuz da te nema na malo dulje vrijeme, da odeš na bolovanje, da odeš na pretragu...

Ja nemam komentara.
Jel netko ima?

18.04.2008. u 08:29 | Komentiraj (2) | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2009  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



da/ne

Opis bloga

Dizajn by: RizL@ i sTrUdL@


Kako je živjeti hodajući 2 koraka naprijed, jedan nazad...
Kako je biti jedan od 20% parova koji se bore s neplodnošću..
Voljeti i biti voljen...
Crtice iz svakodnevog života..
Podsjetnik na neke predivne trenutke mog života, i na one manje lijepe..
Prve treba pamtiti, iz drugih izvući pouku...




Linkovi




Sexykus je..

u srednjim tridesetim...
zaposlena..
prijatelj
odana
diskretna
sanjar
ponekad i realist
obično optimist
tek nekada pesimist
pjesnička duša
romantik
avanturist
alutrist
hedonist
gurman
putnik
ljubavnica
kćerka
(još ne) majka
sestra
supruga

i još ponešto...

Svima onima koji zalutaju u ovo moje malo carstvo od srca se zahvaljujem..
Svima onima koji imaju što za reći vrata su otvorena..
Onima koji bi vrijeđali, ili svoje mišljenje i neslaganje iskazali na neprimjeren način vrata su zaključana.

Svi likovi o kojima pišem stvarni su, ali su imena ili neke činjenice, radi zaštite privatnosti, malo izmijenjene..

Ovo nije mjesto gdje će sve biti lijepo, a ja uvijek vesela.
Ovdje pišem o svojoj sreći, ali i tuzi, frustracijama, suzama, razočaranjima...
Bez obzira na to što je ovo viritualni svijet, moj život i ja to nismo.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se