Nakon što smo se jutros konačno naspavali, malo su se slegla sva uzbuđenja od ovog tjedna, a hvala Bogu bilo ih je...
Sada ostaje onaj "lakši" dio priče.. a to je čekanje..
Zasada smo još oboje mirni, ali kada se približi termin moje M, mislim da i neće baš biti tako..
No bitno da smo se (konačno) pomakli s mrtve točke, i da je cijelo ovo iskustvo prošlo više nego dobro, u smislu termina koji smo jako brzo dobili, liječnika i sestara koji su tamo izuzetno humani, susretljivi, dragi, stručni.. ugodno smo bili iznenađeni oboje..
Naravno, osim loše strane, a to je velika gužva koja tamo vlada, čovjek se ipak osjeti nekako "među svojima", jer sve su to slične životne priče, ista nadanja, dijagnoze..
Iako se s tim ljudima po prvi put u životu srećemo, to nije prepreka da vam svi otvore svoju dušu i kažu neke najintimnije stvari o sebi, koje možda ni njihovi najbliži ne znaju.. čudnovato.
Nije da me tješi tuđa tuga, nego, jednostavno tamo su svi dobronamjerni i bliski sa svojim mislima, iskustvima...
Bože, kako je moćna stvar autosugestija.. ?!
Sada, kada znam da postoji realn(ij)a šansa da se nešto događa u mom tijelu, odmah svašta osjećam.. neke leptiriće u stomaku, neko posebno uzbuđenje...
Mužić je isto na svoj,muški način, ushićen radi svega..
U svakom slučaju nismo u oblacima.. Ipak smo svjesni da je moguć i neuspjeh, ali ovo je ipak (još) jedna nova situacija u našem životu..
Do tada život mora funkcionirati svojim tijekom...
Možda ovo bude jedan sasvim poseban Uskrs.
Nadajmo se da nam mjeseci pred nama donose pripreme na neke nove uloge.... Uloge koje tako nestrpljvo očekujemo ...
Uz NJEGOVU pomoć, i međusobnu ljubav lakše ćemo izdržati vrijeme neizvjesnosti, i možda gorki okus razočaranja ako ovaj put ne bude onako kako bi željeli..
Post je objavljen 16.03.2009. u 20:31 sati.