Sva prodrhtim od pomisli na sutrašnji dan... Trudim se ne razmišljati i sumanuto stalno nešto radim i pravim se da je sutra dan kao svaki drugi... I pričamo o svemu, smijemo se... gledamo TV, ručamo, komentiramo rukomet, nevrijeme koje hara Europom, Kostelića... u stvari dosta razgovaramo, i pravimo se da nam je sve to jako važno, da nam je samo to bitno.. i da je sutra sasvim običan dan...
nema veze što je prošlo 7 mjeseci, i nema veze što je iza nas 8 kemoterapija, i nema veze što nemaš više kose, i nema veze što tvoja perika uredno stoji u svojoj kutiji, a šampon kojom je peremo svakih 4 tjedna je već napola potrošen...
nema veze što je tvoja tjelesna težina povećana za dvoznamenkasti broj... a nemaš apetita... nema veze što je sve to od lijekova..
sutra je sasvim običan dan.. i bit će predivan.. i sve ovo iza nas postati će samo jedna velika tužna epizoda našeg života..bit će to sretan dan.. bit će to POSLIJEDNJI dan da GLUMIMO kako ništa nema veze...
Da li još uvijek postoji u tebi???
Neću MU ni izgovoriti ime...
Promatram tvoje sivo lice.
Ne, nema ga više.
tvoje tijelo više NIKADA neće biti NJEGOV dom...
Pokušao je da mi te otme... ali neće uspijeti...
ne zna se on boriti protiv ljubavi, protiv naše snage, protiv naše tvrdoglavosti da mi MORAMO BITI POBIJEDNICI...
Neće mi te oteti...
Post je objavljen 27.01.2009. u 20:50 sati.